Povežite se sa nama

FELJTON

MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI TEMPLARI IZGUBLJENI U ISTORIJI (OGLED O CRNOGORSKOJ CRKVI) VII: Početak kraja

Objavljeno prije

na

Osobenost shvatanja hrišćanstva i autentičnost Crnogorske crkve, zbog čega „nije podvlasna ni jednom patrijarhu niti drugoj crkvi” i zbog čega nije imala „…vrhu sebe nikoga osim Boga”, vjerovatno nije mogla biti očuvana u okruženju dvije velike dogmatske „crkvene” imperije, katoličke i pravoslavne, kao što su ostale neke crkve na rubovima hrišćanske civilizacije: Jermenska, Koptska, Etiopska… Njene posebnosti, u čemu je i bila njena suština, nastala u specifičnim okolnostima, počele su da se gase, guše i preinačuju na samom početku druge polovine XIX vijeka, kada je njen ugled i uticaj i dostigao vrhunac. Dolaskom na čelo Crne Gore, knjaz Danilo Petrović, 1851. godine ukida Opštecrnogorski zbor i sve institute vojne demokratije, računajući i izbornost glavara. Ukida i izbornost crnogorskog mitropolita od strane naroda. Tu ulogu neće prepustiti ni kleru ni crkvenim strukturama. Šef države će imenovati mitropolita. Prvi put u istoriji to neće biti Crnogorac. Ukida „naročitu republiku” i uspostavlja autokratsku vladavinu. Crkva dobija gospodara i dužnost da tumači i štiti njegove interese koje ovaj, po sopstvenoj zamisli, izjednačava sa interesima čitave društvene zajednice. Politički protivnici su ili nemilosrdno pobijeni ili su se sklanjali u emigraciju. Represalije su sprovođene nad čitavim krajevima i plemenima. Bila je to cijena nove, kako kažu, „moderne proevropske politike”. To je bilo vrijeme kad je Evropa, sa dinastijama restituisanim nakon Napoleonovog poraza (Burbona, Habzburga, Stjuarta…) još pokušavala da obnovi stare društvene modele od prije Francuske revolucije. Evropa još nije shvatala da sa Napoleonovim porazom nijesu bile poražene građanske ideje, iako su ih na to upozoravali mnogi događaji – pariska komuna, mađarska revolucija, garibaldski pokret. Zato će im biti potrebno još gotovo pola vijeka. U postnapoleonovskoj Evropi, gotovo pred kraj XIX vijeka, liberalne građanske ideje bile su uglavnom u sukobu sa službenim javnim moralom. Nerijetko su proglašavane bonapartizmom, što je bila najteža optužba. Pjesnici, filozofi, slikari i uopšte stvaraoci, čija su djela danas najznačajnija kulturna dobra zapadne civilizacije (pominjem nasumice: Igo, Helderlin, Verlen, Bodler, Sezan, Gogen, Goja… i u nedogled), bili su proganjani ili su barem umrli u bijedi i nepriznati. A, upravo je taj društveni sloj Evrope gajio simpatije, nadahnjivao se ili oduševljavao Crnom Gorom i širio mit o njoj, dok se službena Crna Gora divila onome što su ovi najmanje cijenili, njihovim društvenim uređenjima i načinu vladanja. Evropa toga doba još nije razumjela da je s one strane Atlantika na idejama građanske revolucije nastajao „novi svijet” koji će za nekoliko decenija u svemu prestići Stari kontinent. U tom prerasporedu svjetske moći, kormilarska ruka knjaza Danila usmjerava crnogorsku „lađicu stradanija” prema Evropi, prepuštajući duhovni život lijepo štampanim i ukoričenim izdanjima Ruske pravoslavne crkve. Herojska Crna Gora, pred izazovom vremena i potrebom za transformacijom društvene zajednice, nije imala sreće koliko na razmeđu srednjeg u novi vijek, kada se začela nacionalna revolucija. Uzgred, o uspješnosti nove politike možda može da posvjedoči i činjenica da je, za desetogodišnje vladavine knjaza Danila i pod čvrstom rukom njegovog brata velikog vojvode Mirka, u ratnim kampanjama 1852, 1858, 1862. poginulo više Crnogoraca nego čitav vijek prije i poslije toga. A, za to nijesu dobili nijedan politički ustupak, teritorijalno proširenje ili materijalnu pomoć, osim slave za knjaza i vojvodu. Od njihovih dometa je još zapamćeno šibikanje – fizičko kažnjavanje strano crnogorskom etosu, poreska politika i surovi progoni i likvidacije političkih protivnika. Zbog takve politike knjaz Danilo je u kolektivnom pamćenju dobio nadimak Zeko Maniti, koji naša istorijska nauka još nije uspjela da izbriše. A nadimci, epiteti ili pridjevi kriju u sebi doživljaje savremenika o imenovanom vladaru: Sveti Petar Cetinjski, Ričard Lavljeg Srca, Karlo Veliki, Filip Lijepi (VI), Ivan Grozni, Lav Mudri, Petar Veliki, Dušan Silni… Uprkos žilavosti crnogorske hrišćanske tradicije, knjaz Danilo i knjaz i kralj Nikola ustavom, zakonom i propisima gase i preostale posebnosti Crnogorske crkve i klera kako bi ih potpuno izjednačili sa ostatkom pravoslavnog svijeta. Tako se crnogorskim sveštenicima zabranjuje da briju brade i nose perčine, jer je u pravoslavnom svijetu to bilo nezamislivo. Zbog nepoštovanja naredbe raščinjene su stotine sveštenika ili su im oduzete parohije. Među njima je bilo glasovitih junaka i opjevanih vitezova. Uspostavljen je kalendar obaveznih crkvenih svetkovina. Propisan je post kao obavezni čin Bogopoštovanja što je do 1854. godine bila stvar ličnog izbora crnogorskih hrišćana. I uopšte, brojna akta, zakoni, uredbe, naredbe, zapovijedi i uputstva koja objavljuje i komentariše Ž. Andrijašević, ostavljaju utisak kako je autokratska vlast u Crnoj Gori nastavila borbu protiv jeresi tamo gdje je stao Sava Nemanjić, „… dosljedno i bez imalo obzira”. Sudbina crkvene posebnosti bila je određena. Da je proces dobro prihvaćen u pravoslavnom svijetu govori i činjenica da je Carigradska patrijaršija (Vaseljenska-Ekumenska) prva po časti (primusinterpares) patrijaršija pravoslavnog Istoka u katalogu (Sintagmi) od aprila 1855. godine, među 10 pravoslavnih crkava u svijetu, uvrstila i crnogorsku. Crnogorska pravoslavna crkva (autokefalna) pominje se na dva mjesta u Tomosu carigradskog patrijarha Meletija II i Svetog Sida Carigradske patrijaršije od februara 1922. godine, kojim se, pored ostalog, priznaje ujedinjenje samostalnih pravoslavnih crkava (Crnogorske i Karlovačke) sa pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji. Za razumijevanjepovezivanja konfesija, etnija i država treba znati da je feudalna ideologija pravoslavnog Istoka na saboru, 451. godine, odlučila da granice država budu i granice crkava. Posebnost Crnogorske crkve nije se mogla održati i stoga što se „jeres” počela širiti i nadahnjivati oslobodilačke i revolucionarne pokrete gotovo koliko i Francuska revolucija. Samozadovoljna rojalistička Evropa, sazdana na Napoleonovom porazu, i usnula predgrađanska Rusija su sa nelagodom gledale na „naročitu republiku”. Stoga su zdušno podržavale stvaranje knjaževine i kraljevine (s izuzetkom Srbije). I pored toga što su pojedini stariji sveštenici pristajali da budu raščinjeni i odreknu se bogosluženja u crkvi, kako ne bi nosili kotule i brade, a pojedini mlađi bogoslovi odbijali da budu zaređeni i tražili se u učiteljskom ili nekom drugom pozivu, arhetip crnogorskog sveštenika -ratnika živio je još neko vrijeme. No, Crna Gora je izabrala svoj put. Sve ostalo što se kasnije događalo u životu Crkve, naroda i države, samo je logičan slijed tog izbora. Crnogorski „templari” ostali su izgubljeni u istoriji. Nikome više nijesu bili potrebni.

 

Može se govoriti za cetinjskog mitropolita, koji je stolovao (u vrijeme Đurđa Crnojevića, 1490- 1496.) na petsto koraka od žive Vlaške crkve, da je štova Gospoda po pravoslavnim kanonima. No, za ostale je to teško ustvrditi, kao što je očigledno da su barem nekolicina posljednjih – Vasilije, Petar I i Petar II – držali do pravoslavnih kanona koliko do magle na Lovćenu, osim kad su to nalagali ozbiljni politički razlozi. Crnogorska crkva nije nastala pukim osamostaljivanjem Zetske mitropolije od Pećke patrijaršije, kao što je protestantska stvorena cijepanjem jedinstvene Zapadne crkve, već u procesu simbioze različitih hrišćanskih tradicija. Taj proces tekao je uporedo sa nacionalnom revolucijom i na izvjestan način bio njen izraz. Nekoliko stoljeća bila je osobena i jedinstvena crkva u hrišćanskom svijetu. Stvarala je sopstvene etičke kanone, u skladu sa interesima društvene zajednice. Bez razlike između sveštenika i laika, više je ličila prvim hrišćanskim zajednicama, u kojima su bili i pisci biblijskih tekstova, a nijesu imali sveštenički stalež, nego kojoj gođ kanonskoj crkvi. Priznavali su je prijatelji i neprijatelji i štovali, iskreno ili licemjerno svejedno. Njena osobenost nije nestala odjednom, već u poluvjekovnom procesu vraćanja pravoslavnim kanonima, nakon čega je bilo lako ukinuti i njenu nezavisnost. Kler je bio naučen na poslušnost vladaru.

(Kraj)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IV): Otuđivanje i uništavanje nalaza sa antičke Duklje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine. Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare – ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.

O ovom važnom arheološkom lokalitetu napisano je dosta knjiga i stručne literature, lamentacija nad zapuštenim ruinama nekadašnje dukljanske urbane ljepotice. Danas smo svjedoci da na domaku crnogorske metropole umjesto kulturološko-turističke atrakcije, imamo zapuštene ruine, čiji su gosti stada ovaca ili slučajni posjetioci. Kao da je prokletstvo pratilo ovaj grad – takmičile su se prirodne sile (zemljotresi…), osvajački ratovi, pohlepnost stranih, a u najvećoj mjeri domaćih ,,ljubitelja zlata i starina”, da ga unište i degradiraju. Ako ovome dodamo permanentno raznošenje ostataka ovog urbanog kompleksa i slabu svijest o poštovanju kulturnih dobara do današnjih dana, onda su porazne posljedice jasne.

„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik”.

Prošla su stoljeća od razornog zemljotresa (518. godine n. e) kada su srušeni zaštitni hramovi, kada su bogovi i boginje odletjeli sa svojih pijedestala, do prvih pisanih izvora o njegovim ostacima. Prvi put se pominje 1474. godine (Šafarik) u vezi izgradnje turske fortifikacije na Ribnici, kada su u neke kuće stare Podgorice uzidani fragmenti arhitekture i natpisa sa stare Duklje. Ovu ,,civilizacijsku” praksu kasnije su nastavili i komšije iz okolnih sela, koji su u svoje kuće ugrađivali ornamentsku plastiku i skulpturalne figure, a da bi potvrdili svoje ,,neimarsko umijeće” obilato su koristili lijepo tesani kamen sa dukljanskih građevina od konstruktivnih i arhitektonskih djelova. Tako su vlasnici privatnih kuća nesmetano odnosili sa lokaliteta, prema vlastitom izboru, sve što im je bilo potrebno i pristupačno.

O ruševinama Doclee piše i anonimni mletački putopisac o …,,una chiamata Doclia fabricata in honor di Dioclitiano hora del tutto rovinata”. Takođe Docleu pominju Lukarije (1606), Bolica (1614), Orbina (1706) i Farlati (1751). Prema opisu ruskog geologa I. Kovaljevskog, koji je 1841. godine posjetio Duklju i Zlaticu, bedemi grada su bili sačuvani do polovine visine. Tom prilikom pronašao je oveću mermernu ploču s reljefnim figurama ljudi i životinja, dvije votivne are i više moneta iz kasnoantičkog doba.

,,Bedemi Duklje nijesu nikada konzervatorski tretirani, pa su se vremenom krunili, smanjivala se njihova visina, tako da im se na pojedinim mjestima, na kojima su do prije 3-4 decenije bili vidljivi, danas izgubio svaki trag… Pored bedema, konzervatorski nije intervenisano ni na brojnim lapidima, posebno onim sa natpisima, od kojih je jedan broj do današnjih dana doživio znatne promjene u negativnom smislu. Slova su isprana, izgrebana, a na pojedinim su vidljivi i tragovi namjernog lomljenja i uništavanja”.”

Deset godina poslije Kovaljevskog (1851.) J. L. Najgebauer bilježi da su bedemi visoki preko 3,5 metra; našao je novac i bronzanu fibulu u obliku konja. Pošto je dobio podatke od Najgebauera, Bogišića i Miklošića, Teodor Momzen je 1873. godine objavio tri epigrafska spomenika sa Duklje (CIL, III, 1705, 1706, 1707), među kojima se izdvaja počasni natpis posvećen caru Galijenu, koji mu podiže RES PUBLICA DOCLEATIUM. Iz fonda od 120 epigrafskih spomenika, do sada registrovanih, dvije trećine (sepulkralnog, votivnog i počasnog karaktera) su nestali u vremenima mnogobrojnih fizičkih destrukcija koje je dozivljavala Duklja.

Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo paznju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj časi prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.

Podstaknut navedenim napisima, ruševine Duklje posjetio je 1879. tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Priko de Sant Mari. Konzul sa svog putovanja i posjete ruinama Duklje u svom izvještaju pominje ostatke foruma sa bazilikom kao i trideset grobnih humki od kojih je jednu ,,iskopao na brzinu”. U izvještaju konzul Priko između ostalog piše: ,,Na sjeverozapadu se primjećuju mnogobrojni tulumi. Iskopao sam jedan na varvarski način odozgo zato što sam ostao na Dokleji samo nekoliko sati. Pošto sam podigao humus naišao sam na tri velike opeke ispod kojih se nalazio grob ozidan od krečnjaka, dug 1,80 m i širok 0,60 m, a visok 0,85 m. On sadrži dvije lobanje, tibije, fr. gvozdenog mača, i djelove stakla, ostatke posude velikog trbuha i jedan veliki tanjir isto od stakla, neornamentisan. Ima okolo tridesetak sličnih grobova za ikopavanje u kojima bi se sigurno našlo veliko bogatstvo”.

Dvije godine kasnije (1881), francusko ministarstvo prosvjete šalje poručnika M. T. Saskog koji je, uz neka vizuelna zapažanja, dao i prvi situacioni plan ostatka nartičke Duklje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (III): Pljačka budvanske nekropole

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj poznati crnogorski intelektualac, esteta, po vokaciji istoričar umjetnosti, a inače čovjek ,,bez dlake na jeziku”, između ostalog  kaže:
,,U početku radova, kada su kopane jame za gašenje kreča, naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve i značajnije indikacije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz banovine da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao nesmetano je nastavljen, te se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda, tako da je samo uži krug radnika mogao da vidi razvoj i postignute rezultate dubinskih radova na ovom klasičnom tlu. Inženjer Valand, koji je bio vezan za izgradnju hotela, ostavio je naročito nemile uspomene u odnosu prema ovom spomeniku antičke kulture. On je sarađivao sa drugim stručnjacima raznih profila koji su svesrdno pripomagali da se ovo neiscrpno blago drevne nekropole stare Budve što prije razgrabi i raznese na sve strane. Mnoge ličnosti i ustanove imale su udjela u korišćenju ovih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari,  doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.

Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.

Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi, košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji djelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene, a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.

U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima.

Uporedo sa slučajem Budve u cijeloj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine lako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupatori i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije…” ( U potpisu Milutina Plamenac, direktor Zavoda).

U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole (1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.

O ovome značajnom isječku iz kulturno-umjetničke baštine dr Rendić je koristio za stručne opise i naučne analize, vrlo dobre snimke budvanskog fotografa Šuljaka, koji mu je ustupio kopije, odnosno fotokopije, ,,posebno novokopirane detalje sa tih snimaka”. Autor se takođe koristio i identifikacijom per analogiam sa sličnim ukrasnim predmetima sa drugih nalazišta.

U uvodnom dijelu svoga rada dr Rendić naglašava da je zbog komercijalne gradnje horela, koja je izazvala otkriće ove nekropole, nepovratno upropašćena naučna dokumentacija nalaza i dok je još sa samih radova dolazilo do nekontrolisanog njihovog sabiranja, zlatni nakit je bez prethodnog utvrđivanja njegovog inventarnog stanja ostao ,,gotovo do danas naučno nepoznat i neproučen, najvećim dijelom u rukama privatnika, koji su mu pomalo, no sve više zameli trag”. O tome svjedoči činjenica, navodi dr Rendić, da je dosta sitnih predmeta bilo dospjelo zajedno sa odvučenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli. To je svojevremeno potvrdio i Budvanin D. Rađenović koji je sakupio lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatan prsten s ugraviranom glavom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.

Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.

S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.

Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).

U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.

Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.

Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.

Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.

Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.

Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.

Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.

O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.

Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna  kako”.

Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.

Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo