Počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike…. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone… „Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir  Knežević

Crnogorsko selo Petrovići, smješteno  na pola puta izmedju Nikšića i Trebinja, u kojem se 1949.godine rodio,  odavno je ostavio. Ali, onu plodnu dolinu ugnijezdenu izmedju  brda Planike i  Stražišta, čistu Trebišnjicu i svjetski poznat arheološki lokalitet Crvena stijena u blizini njegovog doma , akademski slikar Momir Knežević, nikad zaboravio nije. „ U rodnom tlu svoje zemlje, u sebi, u precima, u iskonskoj ljepoti, surovosti, drami i tragizmu zavičaja iz kojeg je potekao, nalazi snagu za opstanak najsuptilnijih slojeva u stvaralaštvu.To je nešto, što mu je po prirodi, genetskim kodom dato i što je čekalo da se, vremenom, uobliči i izbije na belinu njegovih platana”  piše  Srdjan Marković, istoričar umjetnosti i autor monografije Momir Knežević.

Nije zaboravio Knežević ni one dane siromaštva i nepravde koji su obilježili njegove dječačke dane „’ U kući nismo imali struju,  ni zdrastveno osiguranje…Nastavnici su, sjećam se, bili surovi prema meni”, .Na tarasi smo nikšičkog hotela  Onogošt. Profesor i slikar priča tiho.  Bilježimo godine i važne datume jedne, bez sumnje, velike karijere.

A počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike , ikonopisa i ikonografskih pravila. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone, direktora Muzeja kneza Pavla, a pedesetih prošlog vijeka i prvog direktora Galerija fresaka „ Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević.

Naum Andrić,  prepoznao je Kneževićev   interes  i uveo ga u slikarski svijet. Saradnja je trajala skoro sedam godina.

” Godinu i po dana radili smo i živjeli u  Donjem manastiru Ostrog, par godina u Pivskom manastiru, radili smo  i u manastiru Gorioč, pa jednu malu seosku crkvu u Markovu kod Svilajnca, manastir Rukumiju kod Požarevca.Crkvu Aleksandra Nevskog slikali smo tri godine. ..” sjeća  Knežević.

Naum Andrić umro je 1972.  Rad na Crkvi Aleksandra Nevskog,  Knežević će sam zavšiti. Sa velikim poštovanjem,  sjeća se, dragog učitelja. Radio je sa njim  i učio od njega. Tehnike srednjovjekovnog sakralnog slikarstva, tehnološke finese u seko i fresko tehnici,  ikonopis i što je veoma važno, radnu disciplinu. ” Shvatio sam da samo  uporan rad, do potpune  iscrpljenosti, stvara slikara.”

Po završetku radova  u manastiru Praskvica, iznad Sv Stefana, Knežević  upisuje studij slikarstva, na  Odsjeku za likovno vaspitanje Nastavničkog fakulteta u Nikšiću. Kod čuvenog  profesora Nikole Gvozdenovića, poznatog  po svojim slikarskim i pedagoškim kvalitetetima. Diplomirao 1981. i naučio da je crtež osnova konstrukcije slike i da slika počiva na njemu.  „ Ali , kako sam kasnije   učio  i svoje studente,  cio život je učenje, do poslednjeg daha. Profesor ne može nekoga da nauči da bude umjetnik, ali ga može voditi kroz proces rada…”

Studije Knežević nastavlja u Pragu,  na Odsjeku za restauraciju. Kao jedan od  mnogih koji se svake godine javljaju na konkurs česke Akademije za likovnu umjetnost. Tehnološko znanje i iskustvo koje je imao  radeći po manastirima, pomoglo mu je da bude  primljen. Ovdje se sreo sa velikom tradicijom i kulturom. Učeći principe restauracije i konzervacije slika starih majstotra, upoznavao je njihov način rada i usavršavao svoj.” Naučio sam tamo i ono što se ovdje naučiti ne može.Disciplinu.Ne možete doći u osam i pet, ako nastava počinje u osam.Dva puta sam zakasnio, oba puta bio kritikovan i znao sam da se posle trećeg puta mogu  vratiti kući”.

Iz Praga u Prištinu, na Akademiju umjetnosti i odsjek slikarstva. Primili su ga na treću godinu studija.Ovdje je, kod profesora Muslima Mulićija, diplomirao 1986. ” Kod Mulićija mi je bilo bolje nego u Pragu. Odgovarao mi je i svojom pojavom i načinom rada.Glavni predmet, slikanje, imao sam sa njim.Svaki dan od osam ujutro do podne. Ali, nije bilo rijetko da sjednemo i na piće. Sasvim sam se u Prištini dobro osjećao. Znao sam da sam privilegovan jer profesorovom stolu mogao je prići samo onaj kome on dopusti, a mnogima to nije dopuštao…”, sjeća se Knežević

Nemirni duh Momira Kneževića i želja za novim znanjima vodi ga u Zagreb. Ovdje, dvije godine provodi u majstorskim radionicama, kod  dva velika jugoslovenska i  hrvatska umjetnika, skluptora Stevana Luketića i slikara Eda Murtića.

„ Tokom boravka u Zagrebu družio sam se i upoznavao svijet drugačiji od ovog našeg. Akademike i umjetnike , Ferdinanda Kulmera , Branka Ružića, Dušana Džamonju, Stipu Sikiricu…I nikad, družeći se sa njima, nisam osjetio ni na tren, da me gledaju drugačije  jer sam došao iz Crne Gore”

”U atelje Eda  Murtića, u Martićevoj ulici  u Zagrebu,  dolazilo se kao na hodočašće“, priča Knežević, ”Bio je izuzetan gospodin. Svima koji dodju  u njegov atelje, a dolazili su i obični ljudi, prijatelji , umjetnici ili  političari tog doba, Edo je sam kuvao kafu, sipao viski ili pivo. za goste iz Dalmacije i Crne Gore čuvao je lozu.Bio je najveći umjetnik tog vremena.Ime koje je u Hrvatskoj značilo što i Lubarda kod nas”.

Naučio je i zapamtio  riječi Eda Murtića, da slika ne ono što drugi rade, nego ono što će ga kao autora veseliti. „ To što neko drugi radi je njegov rad i njegov način.Ti moraš pronaći svoj”, govorio je veliki majstor .Knežević ga je  pronašao. Poznavaoci njegovog rada tvrde da je od  Murtića naučio nešto što će mu biti od velike koristi u daljem stvaralaštvu.  „Da je vidljivi svijet ogromno djelo slika i znakova, ali je  bitno da im u procesu vizualizacije stvaraočeva mašta da odgovarajuće mjesto i vrijednosti, koristeći osoben slikarski rukopis.”

Kao stipendista španske vlade iz Zagreba odlazi u Madrid, te 1988. ” Uživao sam u Akedemiji lijepih umjetnosti. Na predavanja nije bilo obavezno dolaziti, pa je vremena za obilaske muzeja i upoznavanje radova starih majstora, bilo dovoljno. A u  muzejskim restoranima moglo se dobro i jeftino hraniti”, šaljivo dodaje Knežević.

Zvanje docenta i radno mjesto dobio je na Fakuletu umjetnosti u Prištini 1990. na tehnologiji slikarstva. Potom, 2001.godine je biran je za vanrednog profesora, a od 2012. imao je  zvanje redovnog profesora na ovom prištinskom fakultetu.

”  U Prištini  sam radio skoro 25 godina. Supruga je radila i živjela u Kragujevcu pa sam često putovao izmedju ova dva grada.Istovremeno, radio sam i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na predmetu zidno slikarstvo…”

Danas je Momir Knežević u penziji, ali u ateljeu je svakodnevno.I dalje ga rad veseli i dalje na bjelinu platna prenosi ono što voli i što želi da vidi.O plodnom radu ovog slikara govori činjenica da je imao 12 samostalnih izložbi fresaka, više od 60 puta samostalno izlagao i učestvovao na više od 300 kolektivnih izložbi. U zemlji i inostranstvu.

            Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO