Svašta, u svojim molitvama, traže ljudi! Od Onoga u koga malo ko iskreno vjeruje, a niko nikada Ga nije vidio, ni glasa mu čuo. Mole za zdravlje, mole za novac, mole za kuću, za djecu, za ženu, za muža, za narod, mole za državu. Mole da stvori, mole da uništi, mole da nama da pobjedu, mole da njima nanese poraz. Mole da ispravi nepravdu koju nama nanesu drugi, mole da nam progleda kroz prste za nepravdu koju mi nanesemo drugima.

Ja se molim da ne odem predaleko! Jednostavna je moja molitva. Skoro bi čovjek rekao, ne daj mi Bože da uđem u grijeh, da za takvo nešto ne treba ni moliti! Toliko je to jednostavno i naizgled lako.Ali ko god je malo promislio, zna da za sve, šta god to bilo i koliko god izgledalo sitno i ne tražilo ni pameti ni snage, uvijek treba moliti. Jer ni trun pameti, ni zehra snage nije od nas, nije naša po nama, nego je naša po Njemu! Sve što god imamo, sve što znamo, i sve što možemo, od Njega nam je! Pa i za ovu moju molitvu – da ne odem predaleko! – treba moliti Njega koji je sve stvorio i sve dao! Pogotovo zato što mi se sve više čini, kako vrijeme prolazi, da je ova moja, naizgled sitna molba, veoma, veoma važna, možda i najvažnija molitva, i da razuman čovjek možda i nema ništa važnije ni preče zamoliti Onoga koji ispunjava sve želje, toliko mi izgleda krupna i zahtjevna ta molitva. Koliko god da sam razmišljao, sve mi se jasnije otkrivala istina da najveći broj naših nedaća, a rekao bih i sve nepravde koje nanosimo jedni drugima, proističu iz toga što u nekom pogledu, prema nekome, u odnosu na ono što nam je dužnost – odemo predaleko!

Mati koja ode predaleko u brizi i ljubavi prema svom evladu, pa mu ne dozvoli da stane na svoje noge i da na vrijeme poleti snagom svojih krila, pretvori se u njegovog najgoreg dušmana. Ali i mati koja ode predaleko u nebrizi, pa svoje dijete prepusti njemu samom ili drugima, ogriješi dušu i nanese mu najveću štetu. I muž i žena koji odu predaleko u svojoj ljubavi, pa zanemare i rodbinu i prijatelje, i svoj posao, brzo saće u košnici svog života počnu puniti čemerom i jedom, umjesto slatkim medom ljubavi i sloge. I ona žena i onaj muž koji odu predaleko jedno od drugog, naprave kuću ali nikada ne izgrade dom, steknu novac ali izgube jedno drugo, i više nikada se ne mogu ni naći ni prepoznati. I filozof i naučnik, pjesnik i svaki umjetnik, učitelj i političar, svi oni imaju sve razloge da se mole za isto: da ne odu predaleko! Ako povjeruju da su isto što i svi ostali, prestanu biti to što jesu; ako pomisle da su nešto posve drugo i mnogo više nego svaki drugi čovjek, otuđe se i od svijeta, i od ljudi, i od sebe. Prekinu se niti kojima su vezani za svoje vrijeme i ljude s kojima dijele isti život. Sve, zaista sve što radimo ostaje kako treba sve dok, i samo dok ne odemo predaleko.

Ova misao mi ne da mira evo već punih trideset godina. Sa petnaest godina poslali su me da budem imam u jednom zabačenom planinskom selu. Dva metra ispred svih, ispred prvog safa, veliko je to iskustvo! Svi se guraju, samo se ti ne guraš, samo si ti saf sam za sebe! Šta god ti uradiš, urade i svi oni koji su dva metra iza tebe. Odužiš ili skratiš namaz, kako ti je volja. I dok učiš, i u pauzama dok se u tišini, ljudi mole u sebi, svi čekaju na tebe. Na tvoj pokret, na tvoju riječ! Koliko puta mi se desilo za ovih 30 godina, da u toku klanjanja u džamiji vidim sebe deset, dvadeset metara ispred prvog safa! Svi mi oni postanu sitni i nevažni – niti imam kome šta reći, ni s kim klanjati! A dolazilo mi je i da stanem u neki saf, da odem u poslednji red, ili da se izgubim među ljudima, da ne nosim teret svojih oznaka, da smaknem sa pleća breme svoje odgovornosti. Eto zato se tako i molim: Učini, dragi Allahu, da nikad ne odem predaleko nego da ostanem ondje gdje je moje mjesto! Učini da niko kome je god mjesto da stoji ispred ljudi, ne ode predaleko od njih, da ih ne zaboravi!

Ferid MUHIĆ