Zarad dokazivanja sopstvene nevinosti, „ljudske superiornosti” i istine kao svog „saveznika”, prvooptuženi u ugašenom slučaju preprodaje i prisiljavanja na prostituciju Moldavke Svetlane Čebotarenko, nekadašnji zamjenik državnog tužioca Zoran Piperović, objavio je knjigu Moldavka, istinita priča. Na više od polovine rukopisa od 262 strane, autor, zbog „elementarne istine” i „ljudi koje voli”, objavljuje brojna dokumenta iz postupka: zapisnike o saslušanju, službene zabilješke, nalaze vještaka, izvještaje, ugovore… Samo, Piperović ne publikuje jedan od najintresantnijih papira. Onaj, koji je sačinjen prije svih: Zapisnik o ispitivanju okrivljenog. Njega.
Piperović, sada advokat, nudi javnosti sljedeće zapisnike o saslušanju, hronološki: oštećene Svetlane Čebotarenko od 3. 12. 2002. godine u krivičnom postupku protiv, takođe okrivljenog, Irfana Kurpejovića; svjedoka Mila Đukanovića od 6. 12. 2002. godine; Svetlane Čebotarenko od 28. 12. 2002. godine; svjedoka Nasera Boneštaja od 10. 01. 2003. godine; svjedoka Jovice Đokića od 21. 01. 2003. godine i svjedoka Božidara Vukčevića od 24. 01. 2003. godine.
Kako bi bio potpun, Piperović u knjizi navodi i dokumenta, kao i djelove dokumenata, koja nije objavio. To su: dio zapisnika od 3. 12. 2002. godine; dijalog sudije Ane Vuković i S.Č. sa zapisnika od 4.12. 2002. godine; dio istog zapisnika, od 4. 12. 2002. godine, započet u 10 sati i 30 minuta; zapisnik od 8. 12. 2002. godine.
Niti u navedenim dokumentima, koja je u knjizi priložio Piperović, niti u navedenom spisku neobjavljenih dokumenata, nema Zapisnika o ispitivanju okrivljenog, Zorana Piperovića! To je, ujedno, prvi službeni zapisnik o ispitivanju bilo kog aktera u cijeloj aferi „S.Č.”, sačinjen na dan Piperovićevog hapšenja, 01.12. 2002. godine.
Monitor je došao do Zapisnika, koji je sastavljen pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Podgorici Anom Vuković, u „krivičnom postupku protiv Piperović Zorana i dr. zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo iz čl. 251 KZ SRJ u vezi čl. 201-a Zakona o izmjenama i dopunama KZ RCG.”
Piperović nije slučajno izostavio pomenuti dokument. Radi se o papiru koji na najbolji mogući način pokazuje koliko se, zapravo, može vjerovati autoru. Na drugoj strani Zapisnika, od ukupno četiri (svaku je, na dnu, uredno potpisao Piperović), osumnjičeni u svojoj odbrani, između ostaloga, navodi: „Nikada se u životu nijesam služio kletvom i zakletvom ali se sada kunem u živote svoje dvoje djece, dva sina koji su mi sve na svijetu da nikakve veze nemam sa izvršenjem djela koja su mi krivičnom prijavom stavljena na teret. Zapravo, takve radnje su za mene nešto najnečasnije što bi čovjek mogao da uradi, to nije moj svijet, to je daleko od mene, inače nikada u životu nijesam, a čak nijesam imao ni potrebu da plaćam žene radi dobijanja seksualnih usluga.”
Na posljednjoj strani Zapisnika, tek nakon pitanja Suda (!), Piperović odgovara: „Ja sam otprilike 4 puta mjesečno posjećivao ovaj klub (Oskar, noćni klub – striptiz bar, prim. aut.) i to sa društvom iz Amadeusa odemo nas 5-6, gdje smo nakon zatvaranja ostalih lokala dolazili tamo, ostajali po sat-dva. Ja sam 3-4 puta ukupno koristio usluge ovih djevojaka, tačnije imao seksualne odnose i to sa jednom djevojkom tri puta, mislim da se zvala Cveta, za ovu drugu ne znam kako se zvala. Ova Cveta je bila atraktivna, znam da je imala mnogo mušterija.” I, još: „Inače, mislim da ne poznajem ni jednu Moldavsku državljanku, jedino možda postoji mogućnost da je ova Cveta sa kojom sam imao seksualne odnose Moldavska državljanka.”
Dakle, vjerovali ili ne: na drugoj strani Piperović kaže kako „nikada u životu nije, a čak nije imao ni potrebu da plaća žene radi dobijanja seksualnih usluga”, dok na posljednjoj strani Zapisnika, stoji zabilježeno kako je „3-4 puta ukupno koristio usluge ovih djevojaka, tačnije imao seksualne odnose i to sa jednom djevojkom tri puta…”!
Navedeni, veoma važan, Zapisnik – koji iz očiglednih razloga ne želi integralno da objavi – Piperović u knjizi interpretira na svoj način, kako njemu odgovara. Autor, na strani 24 knjige, ovako opisuje prvo ispitivanje kod sutkinje Vuković, koje je pretočeno u Zapisnik: „Izgovaram rečenicu koje se stidim. Zbog dvije stvari. Zbog povoda koji ju je prouzrokovao i zbog osobe pred kojom sam je rekao. Naime, kazao sam: ‘Groba mi mog pokojnog oca i života mi dva sina, ako znam o čemu vi pričate’. I sad osjećam, dok ispisujem ove redove, stid i nelagodu. Moldavka i kletva u djecu. Moldavka i kletva u mog dobrog oca. Bože, oprosti. Sudija ide dalje i pita isto ono što me je pitao inspektor Dževad Kožar. Dobija isti odgovor. Pita i da li sam posjećivao noćni klub Oskar. Dobija potvrdan odgovor. – Koliko puta? – Koliko hoćeš. – I šta ste tamo radili? – Ono što tamo rade muškarci.”
Iz navedenoga očigledno je: za potrebe svoje istine, iznijete u knjizi (čiji je sam urednik i izdavač), Piperović frizira Zapisnik. Iako manje bitno, nije zgorega pomenuti: nigdje se u Zapisniku ne spominje Piperovićev otac, niti je zabilježeno da se Piperović kleo u njega. Drugo, bitno: na pitanje sutkinje o tome da li je posjećivao noćni klub Oskar, Piperović nije, kako tvrdi u knjizi, dao samo potvrdan odgovor. Vidjeli smo u Zapisniku: Piperović je prvobitno dao potpuno negativan odgovor, pa, potom, na dodatno pitanje sutkinje – potvrdan! Kako mu, nakon toga, vjerovati?
Na drugom mjestu, strana 48, Piperović dodatno briše tragove svoje izjave sa ispitivanja:
„I zato, dok ležim i mislim o dvoličnosti, pada mi na um i dio mog iskaza kod Ane Vuković. Jesam li morao da priznam da sam bio u Oskaru? Kvari li to sliku o meni? Mora li se biti iskren? Šta ako ti iskrenost ne pomogne, već naprotiv, vezanome, otežava položaj? Držao sam da kod sudije, kada sam vidio zlo meni namijenjeno, budem istinit. Da u svojim očima, drugim čulima i mozgu ne ostavim trunku nečega što bi značilo da lažem. Da sam slagao, sve bih morao. Ostavio bih kod onih koji me znaju sumnju i za druge stvari.”
Opet Piperović ćuti o dijelu iskaza u kojem nije govorio istinu. Koji sada, objavljen, njegovim riječima rečeno – „ostavlja sumnju za druge stvari.”
Piperović Đukanovića dovodi u nezgodnu poziciju opisujući kada se on zakleo njegovoj ženi, Vesni, da ne zna ko je Svetlana Čebotarenko. Piperović, na 61. strani, piše: „Kaže (njegova supruga – prim. aut.) da joj je Đukanović u jednom trenutku kazao: ‘Kunem Vam se u jedno dijete da ne znam ko je ta žena.’ Piperović zaključuje: „I ja i Đukanović se ne bi kleli u najmilije”. Za Piperovića imamo – dokaz.
Piperović nije samo u knjizi izostavio Zapisnik o sopstvenom saslušanju, sa ciljem prikrivanja pune istine. Autor je medijima, među kojima je i Monitor, više puta, kako tokom same istrage (dok je objavljivanje dokumenata bilo zabranjeno), tako i u godinama koje su uslijedile, dostavljao selektirana dokumenta. Bez papira koji naša redakcija sada posjeduje.
Za takve medije, koji nijesu nasijedali na Piperovićevu zamku u vidu dozirano dostavljenih spisa predmeta, on u knjizi, na strani 101., navodi: ,,Kako ostati bastion istine i pravde, a uhvatiti sebe u epskoj laži. Laži koja te za vazda diskvalifikuje kao poštenoga.” Puška plemenita.
Piperović je inače opsjednut važnošću istine: ,,Ako si za istinu, uvijek je podrži. A najviše kada ti se ne dopada. Tek tada si pravi i iskreni borac za istinu. U svakoj drugoj varijanti si manipulant. Dosljednost u istini je jedina stvar koja te čini istinskim poklonikom. Istina je jedina stvar kod koje nema i ne smije da ima odstupanja iz ovog ili onog interesa i razloga.”
Što bi rekao pjevač Bora Đorđević – teoretski dobro zvuči, malčice je drukčije u praksi. Onoj Piperovićevoj. Vidimo to najbolje u Zapaisniku o njegovom ispitivanju. Koji je pokušao da sakrije ne bi li sebe prikazao kao nemoćnu žrtvu vjenčanu – istinom.
Doprinos pravničkoj kulturi
Nakon afere „S.Č.” Piperović je promptno razriješen dužnosti zamjenika državnog tužioca. Sada se, u knjizi, izruguje takvoj odluci viših institucionalnih instanci. Ironično piše: „Ja sam priznao, čoče, kod sudije da sam bio u Oskaru. Što me diskvalifikuje kao tužioca. Ovdje te samo to može diskvalifikovati. To je udar na obraz crnogorski…”
U Zapisniku o ispitivanju okrivljenog, do kojeg je došao Monitor, Piperović posredno priznaje mogućnost sopstvene moralne odgovornosti zbog korišćenja usluga prostitutki: „Mislim da ovo što sam uradio, tj. tačnije koristio seksualne usluge za novac, ovih djevojaka nije ništa što bi bilo inkriminisano, posebna je priča da li je moralno, misleći na mene kao porodičnog čovjeka.”
To što se ispostavilo da je, dok je obavljao jednu od najviših javnih funkcija u zemlji, redovno posjećivao javne kuće (čiji je rad nezakonit!) i koristio tamošnje usluge, nije mu smetalo da se nedavno javi na konkurs za vrhovnog državnog tužioca, nasljednika Ranke Čarapić. Prijava je odbijena zbog, kako je navedeno, nepotpune dokumentacije.
Pitanje je da li Piperović, prema slovu Zakona o advokaturi i Kodeksu profesionalne etike advokata Crne Gore, nakon svega što je o njemu isplivalo u javnost, uopšte može obavljati i advokatski posao. U članu 5 Zakona o advokaturi, koji se tiče uslova za bavljenje advokaturom, stav 6, stoji da ,,pravo upisa u imenik advokata ima lice koje je dostojno za bavljenje advokaturom u skladu sa Kodeksom profesionalne etike advokata.”
Pod odjeljkom Profesionalni ugled u Kodeksu profesionalne etike advokata, članu 5, stoji: ,,Smatraće se da advokat i lice koje želi da postane advokat nisu dostojni povjerenja za obavljanje advokatske profesije, ukoliko javno narušavaju ili su narušavali ugled advokature.” I, na drugom mjestu: ,,Pri obavljanju advokatske profesije, u drugim javnim aktivnostima i u privatnom životu, kada je ovaj dostupan uvidu i ocjeni javnosti, advokat je dužan da čuva ugled advokature i vlastiti ugled, i da nastoji da doprinosi opštoj pravničkoj kulturi.”
Piperovićeva knjiga vrvi od elementarne nepismenosti i prostakluka: ,,volja guzici”, ,,jebeš razlog”, ,,jebem ti tu međunarodnu grupu…”, ,,jebenu paklicu žvake…”, ,,odlučili da me zajebavaju”, ,,u prkno meću”, ,,provod ti jebem”, ,,puvaju u dupe…”, ,,nijesam ni u govnima…”, ,,…u pizdu materinu…”…To valjda spada u – stil.
Marko MILAČIĆ