Zbog čega je Vladan Joković dao ostavku? Ili je zapravo smijenjen? Saopštenje o rezignaciji mu je nedorečeno, no šef tajne službe postao je bivši zbog afere listing.
Epilog sa Jokovićem je naizgled logičan, jer je ANB zatajila u svojoj zakonskoj obavezi da predsjednika Vlade kontraobavještajno zaštiti. Agencija je morala imati najmanje okvirnu procjenu ili dostaviti rana saznanja da će se objaviti stvarni ili krivotvoreni dokument koji će diskreditovati premijera, njihovog poslodavca. Izgleda da ANB nije pravovremeno alarmirala da se nešto slično sprema, niti je kasnije dostavila vjerodostojan izvještaj ko u listingu vuče konce i napada Igora Lukšića i njegovog ministra vanjskih poslova na temelju dokumenta koji, nota bene, jeste bio u posjedu državne administracije.
Najmanje jedanput neđeljno, ANB posebnim izvještajem o bezbjednosno interesantnim događajima informiše i premijera; po potrebi, vanredno, to se radi i usmeno. Lukšić 23. decembra na TV IN saopštava da nije dobio novija saznanja od onih koje je imao 4. decembra kada je listing i objavljen. U prijevodu, ni ANB ništa u međuvremenu specijalno nije doznala a da mu je predočila. Tri dana nakon Lukšićeve izjave, „vođen ličnim razlozima”, Joković podnosi ostavku.
Opisana verzija, velimo, naizgled je logična, ali samo pod uslovom da je Lukšićev listing zbilja krivotvoren. Razvoj događaja sve više postaje inverzivan, tipičan za prilike – sjetimo se raskola DPS-a – kad zavađeni glavari i njihove podivljale obavještajno-policijske frakcije raščišćavaju međusobne odnose. Glavnu radnju treba držati u diskreciji, a javno mišljenje spinovati prema nebitnim detaljima i proizvoditi masovne halucinacije. Ko god pobjedi, biće mu neprijatno ukoliko javnost bude sablaznuti svjedok svih rundi unutrašnje borbe za vlast.
Naime, oko listinga zatrpani smo kontradiktornim informacijama i najčešće kojekakvim komentarima; zamagljuju povod afere, koji glasi: Igor Lukšić i Milan Roćen (ni)jesu bili u kontaktu sa Darkom Šarićem.
Sve poznate okolnosti oko Šarića upućuju najmanje na suptilan rezime kako nije bilo razloga da ne kontaktira jula i avgusta 2008. sa Igorom Lukšićem, tadašnjim ministrom finansija, Roćenom ili nekim drugim iz DPS gremija.
Vrijedi ukratko ponoviti neke od provjerenih činjenica koje su same po sebi teže od dokazne vrijednosti bilo kojeg listinga: da je Šarić, onomad potencijalni investitor, domaćim bankama upumpao desetine miliona of šor eura koje je zaradio na kokainu; sa Vladom Crne Gore postojale su kombinacije oko cementare u Otilovićima kod Pljevalja od nekih 250 miliona eura; i posebno interesantno – uredno je, tokom postupka sticanja državljanstva, prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a.
Protiv Darka Šarića u Crnoj Gori nije podignuta nikakva tužba. Da nije poćernice Interpola i senzitivnosti koju održavaju nezavisni mediji, Šarić bi mogao odnekud izroniti kao slobodan čovjek, sa Roćenom na kafi u Grandu, na promociji najnovije zbirke Lukšićeve poezije ili nekom drugom fensi mjestu.
Lukšićeva tvrdnja da nije bio u telefonskom kontaktu sa Šarićem temelji se na podacima provajdera mobilne telefonije i Uprave policije (UP), dostavljenim specijalnoj tužiteljki Đurđini Ivanović, te njenoj brzometno ispaljenoj kvalifikaciji da su premijer i njegov ministar žrtve falsifikata.
No, provajder čiji je Lukšić jula i avgusta 2008. bio pretplatnik ili korisnik, specijalnom tužilaštvu nije predočio autentičan listing iz toga perioda, jer ih navodno nema, već „podatke o saobraćaju”, čime se samo posredno dokazuje da navodno nije komunicirao sa telefonima iz mreže drugog provajdera (Lukšić je imao pozivni 067, Šarić 069).
Autentičan listing, tvrdio je Veselin Veljović, nalazi se u posjedu UP-a i u njemu nema Lukšića ili Roćena. Ali, taj je listing, okreni-obrni, sve i pod neopreznom pretpostavkom da na njemu dobri ljudi iz vrha policije nijesu intervenisali, pribavljen nezakonito. UP je, dakle, predočila specijalnom tužilaštvu dokument do kojeg je došla teškom zloupotrebom ovlašćenja, jer 2008. nije imala zakonsko pokriće za pristup mobilnoj telefoniji, niti potpisan ugovor sa provajderom da pribavlja listing, makar on bio i Darka Šarića.
E sad, nijesu li iz UP-a na početku afere tvrdili i da je listing, zapravo više njih, Nasera Keljmendija falsifikat, da bi nekoliko osoba, uključujući i policijske službenike, ipak potvrdilo kako su sa Keljmendijem bili u telefonskim kontaktima!
Upravo ti Keljmendijevi listinzi, takođe dostavljeni preko medija specijalnom tužilaštvu, bačaju novo svjetlo i na otvorene kontroverze slučaja Lukšića i Roćena. Prva u nizu važnih činjenica glasi da je UP od januara do juna 2007. držala pod mjerama tajnog nadzora Duška Golubovića, u to vrijeme vjerovatno šefa operative ANB-a. Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i Veselin Veljović i Vladan Joković 23. decembra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je objasnio da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.
Osim sa Keljmendijem, Golubović je u tom periodu kontaktirao i sa Ivanom Mašulovićem, sadašnjim pomoćnikom ministra odbrane, prethodnim savjetnikom za bezbjednost Igora Lukšića. Mašulović je, dok je između januara i juna 2007. Golubović nadziran iz UP-a, bio kod Milana Roćena savjetnik ministra za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova.
Keljemendijevi listinzi, sada u posjedu specijalnog tužilaštva, obuhvataju i druga, ne toliko bezbjednosno interesantna lica, koliko ona iz familijarnog i ortačkog kruga istaknutih javnih funkcionera.
Registrovan je i kontakt kosovsko-bosanskog biznismena na broj telefona čiji je vlasnik ili korisnik Predrag Bajović, jedan od vlasnika firme Atena-Bohor. Bajović je šura Igora Lukšića, dok je premijerova supruga – prema podacima kartona Komisije za utvrđivanje konflikta interesa – zaposlena u Ateni-Bohor.
Ispitali smo još neke činjenice oko te firme, pa došli do podatka da je investitor poslovno-stambenog centra u Lapčićima kod Budve za čiju je izgradnju angažovan Bemaks, firma u navodnoj vezi sa Milanom Roćenom, čiji je prijatelj Ranko Ubović, vlasnik Granda, takođe na Keljmendijevom listingu, itd. itd.
Ukoliko preispitamo hronologiju, utvrdićemo kako su se, jedan za drugim, Milo Đukanović, Duško Marković, pa Igor Lukšić, kroz odvojene izjave, izjasnili da sve u svemu, ne očekuju da će se utvrditi ko je „najodgovorniji” u listingu. Jedino je, iz nekih razloga, Milan Roćen 16. decembra u intervjuu za TV Vijesti insistirao da se stvari išćeraju na čistac.
Ukoliko su Đukanović, Marković i Lukšić i dogovorili da se „stane na loptu”, do toga nije došlo ili nije u ovoj fazi. Na primjer, Duško Marković je za TVCG 29. decembra kazao da su događaji oko listinga „zatekli i policiju i tužilaštvo, jer njihove reakcije, na početku, nijesu bile na nivou tog profesionalnog izazova”. Reakcije „na početku”, podsjetimo, bile su – Lukšić i Roćen su nevine žrtve krivotvorenja.
Sve to je prolegomena da oko listinga, svjedočanstava ko je s kim od zvaničnika bio u sumnjivim dilovima, nema nevinih. Još gore: svi imamo razloge za zabrinutost, jer su dvojica stranih državljana sa reputacijom regionalnih mafijaša, Darko Šarić i Naser Keljmendi, svojim listinzima, originalnim i falsifikovanim vezama sa glavnim nosiocima državnih funkcija temeljno zaljuljali političku scenu. Pametnom dosta na temu naše suverenosti koju potkopavaju oni što se u nju cinično zaklinju.
Kadrovi
Nakon predugih šest godina na čelu policije, Veselin Veljović je sklonjen sa dužnosti direktora UP-a. Zauzeće mjesto savjetnika Filipa Vujanovića za bezbjednost i odbranu.
Novi šef policije je Božidar Vuksanović, zasad sa statusom vršioca dužnosti. Vlada je prethodno usvojila prijedlog Zakona o unutrašnjim poslovima kojim se UP, sada samostalni organ uprave, vraća u okrilje Ministarstva unutrašnjih poslova.
Vukasnović, kao i kandidat za direktora ANB-a Mevludin Nuhodžić, tipični su partijski vojnici čija fanatizovana poslušnost nema mnogo margini za popravku.
Glavnu ulogu oko izbora šefova policije i tajne službe, prema ustavu i zakonima, ima Igor Lukšić. On ima iskustvo saradnje sa Nuhodžićem i Vuksanovićem, jer su oni direktori Uprave za imovinu i Uprave carina u sastavu Ministarstva finansija.
Ovakvi kandidati potkopavaju ionako slabašne nade da bi se policija i tajna služba mogle staviti pod transparentan demokratski nadzor.
Operativac pod prismotrom
Obrada Duška Golubovića iz ANB-a se odigravala u intervalu kada je, koliko je poznato, došlo do prvog, možda jedinog, uslovno rečeno „sukoba” između Veselina Veljovića i njegovog mentora Duška Markovića, tadašnjeg šefa ANB-a. Naime, tokom proljeća 2007. članovima Odbora za bezbjednost i odbranu prezentovane su Bijela knjiga (ANB) i Plava knjiga (UP) o podzemlju u Crnoj Gori koje su inspirisale polemiku o tome ko ima precizniju evidenciju o kriminalcima i njihovoj sprezi sa ljudima u vlasti. Tom prilikom se prvi put kod nas u javnosti čulo za Darka Šarića; klasifikovan je kao pripadnik organizovanog kriminala koji je porijeklom iz Crne Gore a uglavnom boravi u inostranstvu. Veselin Veljović je upravo u proljeće 2007, tada i nikada više, izašao sa hrabrom, ali nespecifikovanom javnom ocjenom, da mu izvjesne strukture iz sudstva i tužilaštva, zatim krugovi iz izvršne vlasti, opstruišu istrage, među kojima su bile i one u Montenegroerlajnzu i Luci Bar. Iako je u naznačenom periodu bio pod obradom policije, ili upravo zbog toga, Duška Golubovića su tada kontaktirali i najbliži Veljovićevi saradnici, specijalci koji su skinuli maskirne uniforme i infiltrirali vrh policije: Dragan Blagojević, bivši zapovjednik SAJ-a, sada šef nikšićke policije; Zoran Tomčić, raniji šef Unutrašnje kontrole UP-a, sada direktor Forenzičkog centra. Zatim Predrag Ašanin i Siniša Jokić, načelnici važnih lokalnih policija Podgorice i Budve. Duško Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno iz razloga jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih „međunarodnih krugova”.
Vladimir JOVANOVIĆ