Ili ću o požarima progovoriti, ili će mi duhankesa progoriti! Svakog ljeta pa tako i ovog, osjetim neodoljiv poriv da se suočim sa temom požara, makar se i opekao jer svakog ljeta pohode nas, opsjedaju nas, svu pažnju nam privuku požari, virtuelni ali i realni; ližu plameni jezici sa TV ekrana, naslovne stranice štampe pretvore se u buktinje, sajtovi na internetu mirišu na zgarište, a sa naših kompjuterskih monitora već u ljetnim mjesecima mjesto prašine brišemo pepeo. Prije desetak dana sam, sa Šar Planine gledao stub dima visok preko deset kilometara; iste večeri, na TV vijestima su javili o velikom požaru koji je zahvatio stotine hektara borove šume upravo u regionu u kom se uzdizao onaj stub dima. Iako su ga za to vrijeme gasile stotine ljudi, požar je juče ugasila kiša koja je prethodne noći lila do zore.
Jesu, strašni su požari, sprže, spale i u pepeo pretvore sve čega se dohvate – kako čuda prirode tako i čuda ljudskih ruku, organsko i neorgansko, živo i neživo; od pamtivijeka, u požarima i kamen gori, i gvožđe se topi, u ognju hrastove šume puca oklop kornjače, u vatri zapaljenih štala cvrči gulaš od mesa i kopita zatvorenih konja, na lomačama isparava krv osuđenih na smrtnu kaznu spaljivanjem (otuda i cinična formulacija tih presuda: ,,…Pogubiti ih blagim načinom, bez prolivanja krvi.”).
Znajući to, reklo bi se da je naš osnovni cilj sasvim jasan: koliko god je moguće, svim silama i svim sredstvima, spriječiti mogućnost požara! Najbolje bi bilo kad bismo mogli spriječiti sve požare svijeta. Jednom i zauvijek! Jer požar uništava, oganj proždire, vatra je zlo, plamen je bol i agonija! Ali kada filozof formata Heraklitova, progovori o ,,vječnom ognju” kao o svjetskom požaru i uz to još i o mjeri kojom se taj svjetski požar pali i gasi, mora se dva puta razmisliti. Šta ćemo sa pticom Feniks koja najprije sagori da bi se ponovo rodila iz sopstvenog pepela? Šta ćemo sa koncepcijom svijeta koja svijet u totalu vidi kao inkarnaciju te ptice – svijeta Feniksa! – sasvim heraklitovski elaboriranu od stoičara opreko pojma ex pirosis (,,Kroz požar i iz pepela!”)? Šta ćemo sa požarom u srcu i sa ognjem strasti u duši, stanjima koja pokreću planine i vraćaju u život mrtve!? Čak i onaj stih kultne arije Chanson d’amour: ,,Žar ljubavi – tek kratak traje tren!” odjekuje tugom, jer to nije prigovor vatri i žaru, nego je zapravo lament, žal što taj žar ne traje vječno! A zar se može izostaviti ,,revolucionarni plamen”, ,,vatreni patriotizam” iz bilo koje priče o izgradnji pravednog društva, zar se može shvatiti istorija kao napredovanje ka slobodi – bez one buktinje slobode koja svojim ognjem topi okove ljudskog ropstva!?
I ovdje se možemo saglasiti: jeste, požar je konstanta ovog svijeta, bez vatre se sablja ne iskova, bez vatre se pjesma ne ispjeva – ali vatra jednostavno nema mjeru. Požar je apsolutni čin, požar je slika koja sagorijeva samu sebe pa i svoj sopstveni ram; upravo taj apsolutni karakter, ta totalna predanost zadatku sagorijevanja, anihilacije, pretvaranja u pepeo svega čega se dohvati potvrđuje da požar ne podliježe nikakvoj mjeri. O požaru u kom je sam sagorijevao i koji je njega samog, jedanaest godina prije smrti, pretvorio u hrpu nijemog pepela, Fridrih Niče je zapisao: ,,Što dodirnem plamen posta, što ostavim pepeo osta!” Uistinu, ,,Vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi!”, teza o nekakvom algoritmu u kom je sadržana “Mjera požara”(??) – tome bi se Niče slatko nasmijao! Vatra, oganj, plamen su bez mjere, s požarom gore i sve mjere, kroz vatru strasti u pepeo se pretvore ljubavnici, a ljubav, jednako kao i mržnja, jednako kao svaki autentični zanos, naučni, umjetnički, sportski – traju samo dok izgori sve što je imalo goriti.
Čak i sam život je, egzaktno rečeno – proces sagorijevanja, dakle, vrsta požara! – a običaj spaljivanja mrtvog tijela je simbolički čin slavljenja požara, kulta vatre – šta god o tome rekli eminentni predstavnici kulturalne antropologije i komparativnih religija.
I ovdje je došao trenutak da priznam i vama i sebi: požari o kojima sam govorio, samo su kulise kojima pokušavam potisnuti misli i sjećanja kad god pomislim na pepeo koji je ostao poslije kremiranja dva moja prijatelja. Jedan je rasijan nad mirnom vodom smaragdnog jezera. Drugi je i sada u urni, na stolu na kom smo odigrali mnogu partiju šaha. Prije nego što je od njega ostao sam taj pepeo u urni.
Je li taj pepeo mjera požara kojim su gorili njihovi životi? Mjera svega što su učinili, mjera požara prijateljstva, radosti, mjera svega što su bili i što su snili!?
Zar pepeo može biti mjera požara koji u nama gori za života?
Nikad!
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice