Šta se dešavalo u Andrijevici tokom ratne 1999. godine? Šta je istina u pričama o postojanju takozvanog sabirnog centra u ovoj varošici za kosovske Albance koji su tražili utočište u Crnoj Gori? Da li su vršeni ratni zločini i da li je postojao „logor smrti“? Zašto je baš Andrijevica odabrana za isljeđivanje izbjeglica? Je li bilo zlostavljanja i mučenja „od kojih je odjekivao grad“. Mnogo je pitanja aktuelizovanih neuspješnom istragom „masovnih grobnica“ na obali Zlorečice. Mediji su špekulisali raznoraznim informacijama.Monitorov izvor blizak vojnom operativnom timu koji je djelovao u Andrijevici kaže da istinu o svemu najbolje i najprije mogu znati komandanti jedinica koje su djelovale na ovom prostoru, od kojih su neki danas visoki oficiri Vojske Crne Gore, ili su u strukturama vlasti. „Kasarna u Andrijevici pripadala je graničnoj jedinici sa sjedištem u Plavu. Komandant te jedinice danas je visoki oficir Vojske Crne Gore“, kaže naš sagovornik. On podsjeća da je u Andrijevici postojao i jedan od četiri vojna operativna tima, ali bez komandne odgovornosti. Ostala tri bila su formirana u Podgorici, Nikšiću i Kumboru. „Operativni timovi su brojali deset ili preko deset članova i nijesu imali nikakvu komandnu odgovornost. Njihov zadatak je bio da spriječe eventualno djelovanje OVK u Crnoj Gori, na područjima gdje žive Albanci. Drugi zadatak je bio utvrđivanje mogućih kopnenih pravaca djelovanja NATO snaga“, kaže on. Na tom fonu je, ističe naš sagovornik, radio i operativni tim u jedinom gradu na sjeveru, gdje je pored granične jedinice bila locirana i vojna policija Podgoričkogkorpusa. „Korpusna policija se nalazila na mjestu gdje se vršila pretrage za navodnim masovnim grobnicama albanskih civila, dok je kasarna bila na sasvim suprotnom dijelu grada. U ovom rejonu je djelovala i beransko- andrijevička brigada, koja je bila raspoređena od Čakora na jednoj, do Rožaja i Kule na drugoj strani. Ono što znam sigurno je da u Andrijevici nije bilo sjedište ni jedne paravojne formacije“, priča on. Prema njegovim riječima upravo je operativni tim insistirao na tome da se prilikom privođenja i saslušavanja kosovskih Albanaca ne krše vojni zakoni i zakoni rata, i da niko ne bude zadržan u pritvoru duže od 72 sata, po tada važećem Zakonu o policijskom postupku. „Niko i nije zadržavan duže od nekoliko sati, do dva-tri dana. Najveći broj izbjeglica je poslije saslušanja pušten. Jedan manji broj za koji je indicirano da su pripadnici OVK proslijeđen je na dalji postupak u Podgoricu, sa preporukom da im se ni tamo ne može suditi. Odatle su upućeni u Niš. Zato se danas ne može govoriti o nekakvom logoru u Andrijevici niti o sistematskom kršenju vojnih pravila. Posebno se ne može praviti od toga novi Morinj. Ako je bilo pojedinačnih slučajeva odstupanja od vojnih pravila, to treba ispitati i idividualizovati do kraja. Da je  bilo masovnog zlostavljanja, to sigurnone bi moglo do sada ostati sakriveno. Znalo bi se odavno, kao što se čulo i zna da je pljačkana Rugova“, tvrdi sagovornik Monitora. On priča da su izbjeglice najprije dovođene u andrijevičku kasarnu i da je to trajalo sve dok kasarna nije zbog opasnosti od bombardovanja dislocirana, a pritvorne prostorije preseljene u takozvane makedonske barake, radničke drvene kuće bivšeg makedonskog preduzeća Granit. „Odluku o dislokaciji donijela  je vojna komanda. Tu treba tražiti iodgovornost za preseljenje u barake, jer su one bile neuslovne, bez struje, vode i mokrog čvora, na šta je odmah ukazano. Zato je to trajalo kratko. Brzo je iznađena nova lokacija na gradskom stadionu gdje su bili kudikamo bolji uslovi, i tu je nastavljena aktivnost privođenja i saslušavanja kosovskih izbjeglica. Operativni tim je samo davao sugestije u predkrivičnom postupku, ali nije vršio procesuiranje. U našem prisustvu ni na koga nije smio da se podigne glas“, kaže on. Zašto su izbjeglice dovođene baš u Andrijevicu, danas je teško odgovoriti. Vjerovatno, smatra naš sagovornik, zbog toga što u Beranama nije bilo kasarne, a Plav se nalazio suviše blizu granice i više na meti NATO avijacije. Logičan odgovor bi, dodaje, mogao biti i taj što je tu bilo sjedište korpusne policije, i da je zbog toga i pritvorna jedinica tu locirana. Nije nebitna ni blizina Mateševa, kao važne vojne tačke. „Moju priču mogu da potvrde sadašnji visoki oficiri Vojske Crne Gore, kao i Vojske Srbije, koji su u to vrijeme predstavljali komandni kadar na ovom području. Andrijevica nije bila Bermudski trougao u kojem su Albanci nestajali“, kategoričan je sagovornik Monitora. Andrijevica je, nakon političkih tenzija u neočekivanom raspletu lokalnih izbora, u centar medijske pažnje ponovo došla sa istragom o navodnim masovnim grobnicama kosovskih Albanaca iz vremena ratnih dešavanja 1999. godine. Ovu istragu bjelopoljskom Višem sudu naložilo je, kako je saopšteno, specijalno tužilaštvo za ratne zločine, zbog postojanja osnova sumnje da je tokom rata na Kosovu na teritoriji Crne Gore izvršen ratni zločin protiv civilnog stanovništva od strane nepoznatih izvršilaca, a da su leševi dopremani u Andrijevicu i zakopani u masovnoj grobnici. Navodna masovna grobnica locirana je na mjestu poznatom pod nazivom Begluk, na obali lijeve pritoke Lima, Zlorečice. Istragom su rukovodili istražni sudija Višeg suda u Bijelom Polju i tužilac, uz prisustvo specijalizovane ekipe forenzičara EULEKS- a iz Prištine. Kanalima je prekopano više stotina kvadrata sporne lokacije, ali se nije došlo ni do kakvih tragova koji bi potkrijepili „osnov sumnje“. Zainteresovani novinari radnje su pratili samo iz daljine, no vijest o masovnim grobnicama u Andrijevici, kao gotovom poslu, obigrala je čitav region i grad stavila na stub srama. Ko bi i kome sada trebalo da se izvini, i da li bi to nešto promijenilo? Bruka osta dovijeka. U kontekstu rata, ovaj gradić je pomenut i u dva-tri navrata u sudskom procesu optuženima za zločin počinjen u Kaluđerskom Lazu. Dva svjedoka su, naime, kazala kako su kosovske izbjeglice dovođene na saslušanja u Andrijevicu. Vozač Radoš Šćekić je tvrdio da je vozio i ubijene na obdukciju u Andrijevicu. Sadašnji crnogorski konzul u Njemačkoj Slobodan Žarić, koji je u vrijema ratnih dešavanja bio komandant posebne jedinice MUP Crne Gore zvane Turjak rekao je svjedočeći da je „u saradnji sa ostalim strukturama vlasti bio angažovan na prihvatu izbjeglica, obezbjeđivanju kampova i formiranju kontrolnih punktova“. On se prisjetio događaja od 25. maja 1999. godine u rejonu Kaluđerskog Laza, kada su vojnici opkolili kolonu izbjeglica. U tom kontekstu je pomenut, navodno, i Sedmi bataljon. „Neki od izbjeglica su ležali u kanalu, neki držali ruke iznad glave, dok su pojedine popeli na dva kamiona. Kasnije sam saznao da su ih odveli do Andrijevice i da su nakon saslušanja pušteni“, rekao je Žarić. Sagovornik Monitora tvrdi, međutim, da Sedmi bataljon u to vrijeme nije još bio formiran. „Ako želimo biti precizni, Sedmi bataljon je formiran odmah po završetku rata, avgusta 1999. godine. Znači, u vrijeme rata na Kosovu nije postojao i nije djelovao u Andrijevici“, kaže naš sagovornik. On ističe da treba istrajati na preispitivanju prošlosti i individualizovanju odstupanja od vojnih pravila, ali da nije dobro što se pokušava ponovo istrajavati na tim podjelama. „Ako se želi suditi jednom vremenu onda to treba raditi objektivno. Ali, ako krene haranga, onda je to siguran znak da je to orkestrirano“, kaže ovaj veoma dobro obaviješten čovjek. On takođe smatra i da će se aktuelna preispitivanja oko Andrijevice, kako god se završila, politikantski eksploatisati u narednom periodu.

Tufik SOFTIĆ