Kasne, bezbrižne osamdesete. U sarajevskom potkrovlju, tamo blizu Velikog parka, te noći Mišo Bartulica sviraće i okupljeno društvo prvi put će slušati – „Jelena, Jelena, da su bar bogovi imali malo vremena…” Ko je umio da prepozna znake, mogao je znati da bogovi neće imati vremena za nas. Baš kao što su oni koji su umjeli da slušaju srcem, mogli osjetiti da će „Jelena” ostati neprolazni hit
U popularnoj sarajevskoj diskoteci hotela Beograd te večeri pjevali su i svirali momci iz grupe Bolero. Mišo, Mile, Greba, Čizma, Damir… Povedi me u zemlju galebova, Dajana, Sjećanja, Misli na mene… Hitove sa njihovog prvog i tada jedinog albuma Na kraju slavlja. Pjesme koje skoro da nisu prošle tzv. muzičku komisiju tadašnjeg Diskotona, da bi, nakon samo nekoliko mjeseci po objavljivanju, album morao biti doštampavan.
Danas, Miroslav Mišo Bartulica, frontmen grupe Bolero, se sjeća da je „samo zahvaljujuci Vuji” (muzički direktor sarajevskog Diskotona Slobodan Vujović) snimio ovaj album. Radijski urednici prepoznaće kvalitet. „Bili smo netipični. Naivni i mladi, okrenuti samo muzici”. Tekle su kasne i bezbrižne osamdesete, a ploče Bolera prodavane u velikim tiražima.
Nakon diskoteke, svirka je nastavljena u potkrovolju, tamo blizu sarajevskog Velikog parka… Te noći, uz proslavu jednog tridesetog rođendana, Mišo Bartulica sviraće i okupljeno društvo prvi put će slusati – Jelena, Jelena, da su bar bogovi imali malo vremena… Ko je umio da prepozna znake, mogao je znati da bogovi neće imati vremena, da će drugi za sve nas još jednom izbrati pogrešen tok. Bas kao što su i oni koji su umjeli da slušaju srcem mogli osjetiti da će Jelena postati neprolazni hit.
Po tom potkrovnom stanu vukla se, među knjigama i neka biografija o Jesenjinu. I dok su već pripremani ratni scenariji, tu u blizini, mi smo ponavljali kako je strašno što te noći Serjoži niko nije otvorio vrata dok je presječenih vena lupao po vratima susjednih hotelskih soba. „Možda bi naš pjesnik bio spasen.” Mišo je tvrdio da o Jesenjinu nikad neće pjevati. „Jer je ludi pjesnik život dao bludnoj svetici…” Ipak, nije odolio. Album O Jesnjinu će izaći u proljeće 1988. Neke od pjesama sa albuma poput Zašto umiru proleteri ali i Konjuh planinom zabranjivane su na radiju. Zašto? Bartulica ni danas ne zna odgovor ili ne želi da govori o tome. „Možda su prepoznali kritiku ondašnjeg sistema”, kratko kaže.
Sviraj harmoniko, Pismo majci, Krčmarska Moskva…. Traju. „Imali smo sreću da su pjesme nakon svih tih godina nekako same opstale. Zahvaljujući onima koji su ih slušali. Oni koji su nas slušali, bili su neobično vjerna publika.”
A, slušaju ih sve ove godine i oni koji nisu ni rođeni u doba kad su njihove pjesme nastajale. One su poznate čak i onima kojima ime Bolero ili Mišo Bartulica ništa ne znače.
Zemlja je popucala po svim šavovima, razum je zaćutao, po sarajevskoj kotlini, umjesto proljeća, te godine prosule su se granate. Muzika je utihnula. „Raspadalo se sve što je u to vrijeme bilo dobro, pa i mi kao bend.”
Momci su se rasuli, neki su ostali u Sarajevu, neki otišli u Prag, Švicarsku, Ameriku. Mišo je te godine proveo u Livnu i Splitu. Bolero nije više postojao.
„Da, rat oko nas i činilo mi se da nikad više neću moći svirati, da nema nikog kome bih mogao svirati. Da ne postoji publika kojoj bih se na taj način mogao obratiti. Sve mi se raspadalo u glavi. Sve vrijednosti bile su pomjerene. Zavladao je primitivizam i činilo se da nikom pjesme neće više trebati. Socijalno društveni odnosi zaista utiču na boju našeg života i na one koji pišu. Pa i na umjetnike, generalno” – priča Bartulica.
To stanje trajalo je ne samo tokom rata. Potrajalo je do prije nekoliko godina. Srećom, nastavio je Mišo i da piše i da komponuje, a i da „reži”u stihu. Nemoj, nemoj, nemoj, hodat bos po Bosni… Nastavili su i da ga zabranjuju i osporavaju.
Ponekad rezignirano kaže da su sretni oni koji su pobjegli odavde i šaljivo dodaje da je možda bilo bolje da je negdje po Evropi slagao kokoške na pokretnoj traci. A onda napiše, kao da prkosi stvarnosti: „Preko našeg neba idu ptice selice, kao da je jesen stigla pa nekud odoše, sve misle da je tamo vječno proljeće, da tamo djeca ne plaču i da zime ne dolaze…” Tako, tuga drugačije zatreperi.
Prošlo je dvadeset pet godina kad smo se ponovo sreli. „Godine su prošle niz naše obraze, a vjetrove mladosti starost je umirila”, a na koncertu koji je Bolero Reunion organizovao u Mostaru, okupila se hercegovačka mladost. Naša djeca uglas sa Bolerom pjevala… Čekala si svog pijanog druga… Dok su mladi pjevali pjesme naše mladosti, mi smo ushićeni, poneseni trenutkom, ponavljali kako smo mislili da su one naše kasne osamdesete u sarajevskoj kotlini, bile poslednja oaza normalnosti pod ovim našim parčadima neba.
Pa onda, sa Radetom Šerbedžijom, Mišo na Titovom brodu Galeb snima Dispertango. Oni neki „mi” nekako smo se prepoznali u stihovima: „Čuješ li muziku uličnih svirača, još uvijek sviraju ples, čuješ li odjeke koraka zagrljenih plesača, ali to nismo više mi…”
Tu su sjene nade i neispunjenih očekivanja. „Vjerovao sam u mlade, jer mi stariji smo krivi za rat. Nismo učinili dovoljno da se on ne desi. Očekivao sam od novih generacija da budu pozitivniji, drugačiji. Da će nam pokazati put kako da živimo, poštujući sve ono što je vrijedno i u svjetovnom i u vjerskom svijetu… Možda će nam, ipak, trebati pomoć sa strane, sa druge planete i drugog univerzuma. Mi kao ljudi očigledno nismo sposobni za to”.
Bolero je sarajevska grupa, uvijek gdje god bio, govori Mišo Bartulica. Živi u Livnu. Sate provodi u studiju, sprema nove pjesme. Samo, nikad nema kraja pjesmi koju stvara. „Tek ponekad stavim je u kontekst i dam joj formu. Ali u biti iznova pišem tu najbolju pjesmu. Stalno tu jednu, a ne znam da li ću je ikada napisati.”
Piši, Mišo. Ne odustaj. Za bezbrižne noći osamdesetih, za onu prohujalu mladost. Za sve Jelene. I sve mladosti što će doći.
Pokucaću Šobiću na vrata
Ovako Mišo zbori o jednom prijateljstvu: „Miladina poznajem još iz gimnazijskih dana kada je dolazio u Livno, u posjetu našem zajedničkom prijatelju Ognjenu Jovoviću. Kasnije smo se družili u Sarajevu. Paša Ferović, Miladin i ja. Svirao je gdje god da bi se našli. U kafiću, pabu ili u jednoj konobi. Ali i po klupama sarajevskih parkova. Bio je to Šobićev način da oživi pjesme, da im da ukus prostora u kome ih stvara. Već tada su predobro zvučale. Pašin studio je samo trebalo biti mjesto da se to u vječnost zapiše.
Kad sledeći put dođem u Nikšić, ići ću da Miladinu kucam na vrata.”
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice