Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO- DOKUMENTACIONOG CENTRA BiH: Jasan je međunarodni karakter rata protiv Bosne

Objavljeno prije

na

Žrtve treba da imaju potpunu svijest o uzrocima i da pamte šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve

 

MONITOR: Donijeta je Rezolucija o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Prije nekoliko dana je u Skupštini opštine Srebrenica usvojena Rezolucija o stradanju srpskog naroda u 20. vijeku, na području Srebrenice. Da li je počeo „rat rezolucijama“ i kuda to vodi?

TOKAČA: To je rezolucija koju su donijeli srpski delegati u SO Srebrenica i nema nikakvo dejstvo, osim što unosi nemir i služi dnevnopolitičkim ciljevima. Na drugoj strani, ona se ni na koji način ne može upoređivati ili dovoditi u vezu sa Rezolucijom koju je donio parlament jedne države – Republike Crne Gore. U slučaju da se otvori takva vrsta „rata rezolucijama“ on može biti iniciran samo od onih koji po svaku cijenu žele negirati genocid. Građani kojima je Bosna na srcu i znaju veoma dobro šta se dešavalo tokom rata protiv Bosne važne su presude sudova, dakle činjenice utvrđene izvan svake razumne sumnje i to u dva suda – Sudu pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Ali, da se vratim onome što smatram bitnim, a to je Rezolucija parlamenta Crne Gore. Odlučujući se na taj korak parlament je na političkoj ravni donio odluku koja će trajno odrediti odnose te države spram Bosne i Bošnjaka. Dakle, radi se o priznavanju zločina, njegovoj moralnoj i političkoj osudi i distanciranju najvišeg organa crnogorskih građana od tog gnusnog zločina. Naravno, time se država Crna Gora distancira i od vlastitog učešća u ratu s genocidnim posljedicama, mada se njeno učešće i počinjeni zločini ni na koji način ne mogu uporeiti s ulogom Srbije, jer sve je kreirano i planirano u Beogradu pod režimom Slobodana Miloševića, a Crna Gora je bila instrument u rukama tog režima. Dakle, spremnost crnogorskog parlamenta da prizna i osudi zločin genocida je visoko moralan čin kojim se otvara put normalizacije odnosa s Bosnom i Bošnjacima. Ti odnosi su i prije Rezolucije išli uzlaznom linijom, jer je predsjednik Đukanović bez zadrške priznavao zločin genocida i iskazivao žaljenje.

MONITOR: Da li će pravosnažna presuda za genocid i druge zločine Ratku Mladiću, vratiti dostojanstvo žrtvama i promijeniti odnos preživjelih žrtava prema njihovom stradanju i gubitku?

TOKAČA: Svaka presuda, pa i ova ratnom zločincu Ratku Mladiću je doprinos vraćanju dostojanstva žrtvama zločina. Ali, to nije jedini način. Pa zar naprijed pomenuta Rezolucija parlamenta Crne Gore nije doprinos tom dostojanstvu? Koliko god je važna krivična odgovornost počinilaca, u istoj mjeri je važan naš današnji odnos prema patnji nevinih ljudi. Moje iskustvo rada sa žrtvama govori da je njima izuzetno važno da se prizna i prihvati njihova patnja i da se uradi sve da im se nastavak života učini podnošljivim, a da se, na drugoj strani sačuva sjećanje na ubijene. Ono što treba naglasiti jeste da dostojanstvo žrtve ne ovisi samo od zajednice počinilaca, već u velikoj mjeri od zajednice žrtava. Žrtve trebaju imati potpunu svijest o uzrocima  i pamtiti šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako  ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve.  Život se mora nastaviti i žrtva rehabilitirati i uvijek imati u vidu da je žrtva zločina moralno superiorna u odnosu na počinioce. Dakle, žrtvi ne treba sažaljenje, nego poštovanje i priznanje patnje.

MONITOR: Pominjete zataškavanjae zločina prema Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata. Zar Dragoljubu Mihailoviću i drugim četničkim komandantima nije suđeno i za te zločine?

TOKAČA: Kada je riječ o zataškavanju zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata odgovornost se ne može reducirati samo na kvislinške četničke jedinice pod komandom Draže Mihajlovića. Morate znati da u Bosni nije podignut niti jedan memorijal Bošnjacima žrtvama fašističkog terora, a posebno četničkog, da nije bilo komemorativnih skupova, da u školskim udžbenicima nije bilo ni riječi, da je svaki javni narativ o tim zločinima bio zabranjen jer je ugrožavao ideologiju „bratstva i jedinstva“. I onda nam je istim rukopisom ponovo ispisan zločin s kraja 20. vijeka. Tek u predvečerje agresije objavljena je knjiga Vladimira Dedijera, „Genocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja“ (1990). Da nije bilo tog zbornika dokumentata naše kolektivno sjećanje na zločine iz 2. svjetskog rata ostalo bi u mraku zaborava.

MONITOR: I od vaših sunarodnika Bošnjaka ste napadani jer ste insistirali na preciznim i proverljivim podacima o broju žrtava, u okviru istraživanja IDC-a. Kao da ne može da prestane „žrtvovanje žrtava“?

TOKAČA: U svakoj državi i u svakom narodu su postojali pojedinci spremni graditi mit o vlastitom stradanju. U tu svrhu, a posebno u svrhu političke instrumentalizacije koristile su se žrtve ratova. Kada sam 2003. godine odlučio pokrenuti istraživanje ljudskih gubitaka jedan od glavnih ciljeva mi je bio da spriječim igru i licitiranje brojevima i da žrtvama rata protiv Bosne, ma ko oni bili, a ako su državljani Bosne i Hercegovine, vratim identitet. Da utvrdim sve okolnosti stradanja, da razdvojimo civile i vojnike, da utvdimo pripadanje vojnim formacijama i niz drugih elementa. Kada smo objavili podatke koji nisu odgovarali brojevima lansiranim u svrhu ratne propagande, mnogi moji sunarodnici, nažalost neki i iz krugova akademske zajednice su krenuli u napade i pokušaje lične diskreditacije, umjesto smislene, racionalne i na činjenicma zasnovane debate. Na sreću, nakon svih ovih godina pokazalo se da sam ja  u pravu. Dakle, meni nije bio potreban mit o stradanju, kako mojih sugrađana, tako ni mojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Mene je samo zanimala istina i želja da spriječim stvaranje mitova koji nisu zasnovani na činjenicama.

MONITOR: Niste podržali REKOM, sa obrazloženjem da je njegova misija, i iz „tehničkih“ razloga, neizvodljiva. Sada je uspostavljen drugačiji format REKOM – mreža pomirenja. Može li on poslužiti svojoj svrsi?

TOKAČA: Prvo, ja sam zajedno s Natašom Kandić, tada direktoricom FHP i Vesnom Teršelič, direktoricom Dokumente, pokrenuo priču o regionalnom pristupu dokumentovanju ratnih zločina. Najprije smo 2004. godine u Sarajevu potpisali Protokol o našoj regionalnoj suradnji, potom smo pokrenuli Forum na kojem smo debatirali o rezultatima naših istraživanja, da bi 2007. godine započeli aktivnosti koje će prerasti u ono što je kasnije nazvano REKOM-om. IDC je u tom procesu učestvovao skoro dvije godine i kada smo vidjeli da je to uzaludno trošenje vremena i da je formirnje regionalne komisije nemoguća misija, mi smo istupili iz tog projekta jer bi to ugrozilo niz naših projekata. Jednostavno, bilo je jasno da se regionalna, dakle međudržavna komisija ne može formirati iz prostog razloga što Srbija i Bosna i Hercegovina nisu priznale Kosovo.

Nažalost, i sam proces je trpio od niza unutrašnjih slabosti, pokušaja nametanja vlastitih pogleda, patronizoranja i paternaliziranja, ignorisanja specifičnih interesa svake države pojedinačno, pokušaja lažnih balansiranja, ignorisanja odsustva političke volje unutar svih država koje su trebale donijeti odluku o formiranu komisije i sl. Oni koji su vjerovali da će projekat biti uspješno okončan nastavili su, a mi smo istupili jer nismo htjeli prihvatiti ničiji diktat i dominaciju niti snositi odgovornost za neuspjeh. Kao što je poznato, nakon više od deset godina REKOM je neslavno završio, potprošeni su milioni eura i nikom ništa. Nema rezultata. Naša upozorenja niko nije slušao. Čak smo doživljavali i neprijatnosti i objede.

Osim toga, stalno se ponavljalo kako oni žele napraviti popis žrtava, što je apsurdno, jer smo mi u IDC-u taj posao završili 2007. godine, a 2012. godine objavili Bosansku knjigu mrtvih.

Čudno je da do današnjeg dana REKOM nije napravio popis građana Srbije koji su poginuli kao vojnici ratujući po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu. Ni popis građana Hrvatske nije okončan. Mi smo za četiri godine završili projekat koji sadržava imena 100.000 stradalih, a oni za više od deset godina, uz ogromnu finansijsku podršku, neuporedivo veću od one koju smo mi imali, nisu završili preostalih  tridesetak hiljada žrtava. Nedavno je promjenjen format pa je to nazvano REKOM-MREŽA POMIRENJA. Kod nas bi to nazvali presipanjem iz šupljeg u prazno. I ponovo ista priča kako oni žele  napraviti neki kondenzirani popis žrtava i logora. Dakle, rade ponovo nešto što je, kada je Bosna u pitanju, odavno završeno.

Mi smo u međuvremenu objavili i „Bosanski atlas ratnih zločina“ na kojem se mogu pronaći sve žrtve i vidjeti njihovi dosijei, ali i  niz drugih podataka o masovnim ubistvima, masovnim grobnicama, razaranju kulturno-historijskog nasljeđa… (www.mnemos.ba)

Što se tiče mogućnosti da posluži svrsi, veoma sam sumnjičav. Ja ne vidim svrhu da se radi nešto što je, barem u Bosni, urađeno. Osim toga, gledajući koncept mreže, nisam siguran da se neki autori i učesnici razumiju u ekstremno složeni koncept koji zagovaraju. Pomirenje je postalo veoma profitabilna riječ pa se sada mnoge nevladine organizacije upinju doprijeti do donatora tom pričom, mada nisu ni svjesni, niti imaju dovoljno znanja i iskustva, a ponekada i elementarnog razumijevanja, da se bave tim problemom. Nažalost, neki ljudi nikako da shvate da nije moguća jugoslovenizacija koncepta pomirenja jer su događaji u svakoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije potpuno različiti, a pogotovo da su uzroci i ciljevi rata, a pogotovo rata s genocidnom namjerom, potpuno različiti.

MONITOR: Ima  tumačenja da su presude čelnicima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za krivicu „pomaganja i podržavanja ratnih zločina u Bosanskom Šamcu“, sudska potvrda da je tadašnji zvanični Beograd učestvovao u ratu u BiH. Vi, inače, smatrate da je taj rat imao međunarodni karakter?

TOKAČA: Sudska potvrda bi došla i ranije da u pritvoru nije umro Slobodan Milošević. Nažalost, i ova prvostepena presuda je kontradiktorna jer je na jednoj strani nedvosmisleno utvrđeno postojanje udruženog zločinančkog poduhvata, a na drugoj strani se dvojica lidera tajne službe Srbije proglašavaju krivim samo za zločine u jednom gradu. Vjerujem da će u žalbenom postupku biti ispravljena ta nelogičnost jer su oni, zajedno sa sugurnosnim službanma JNA i Generalštabom kreatori strategije prikrivanja agresije time što su formirali tzv. parovojne formacije koje su pod budnim okom i uz direktno učešće JNA, počinile stravične zločine u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Višegradu, Sarajevu…

Naravno da smatram da je rat protiv Bosne imao međunarodni karakter. A kakav karakter rata može biti ako dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska, svojim trupama djeluju na teritoriji nezavisne međunarodno priznate države i ako zajedno planiraju njeno rasparčavanje. Sud je potvrdio samo ono što je golim okom bilo vidljivo i poznato. I ne zaboravite, od tih ciljeva se nije odustalo ni danas, samo što se ratni ciljevi žele realizirati političkim sredstvima. Kakva bi bila cijena takvog pokušaja za sve učesnike, ne smijem ni pomisliti.

 

Novi prilozi za srpsku mitologiju

MONITOR: Prije dve godine je u BiH entitetu RS formirana  međunarodna komisija koja se bavila „istraživanjem stradanja u Srebrenici 1992–1995.“ čiji su rezultati objelodanjeni ubrzo po izricanju pravosnažne presude Ratku Mladiću. Govorili ste o „mitskom narativu“ za ovaj i za sličan izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu?

TOKAČA: Ja sam i jedan i drugi izvještaj nazavao „novim prilozima za srpsku mitologiju“. Zašto? Pa jednostavno jer su to izvještaji koji imaju svrhu da na sve moguće načine negiraju gonocid, oni se bave historicizmom, natopljeni su islamofobijom, a stvarne žrtve su  potpuno u drugom planu. Ko bude imao živaca da to pročita vidjet će o čemu se radi. Za mene je ključna stvar što izvještaji ne nude popis žrtava, a brojevi ništa ne znače bez identiteta žrtava. Osim toga, ti izvještaji su u samoj osnovi bez kredibiliteta jer ignorišu žrtve po etničkom osnovu. Čak i ako prihvatimo pokušaj da se bave Srbima koji su poginuli kao vojnici ili su ubijeni kao civili, morate ponuditi činjenice, a to su imena, status stradalih u ratu, vrijeme i mjesto stradanja, okolnosti stradanja i slično. Razlika između onoga što smo radili mi u  IDC-u i ovih kvazikomisija je radikalna, jer smo mi popisivali sve bosanske građane bez obzira na etničko porijeklo i bez ikakvih ideoloških narativa. A i borjevi se razlikuje. Na primjer, oni u sarajevskom izvještaju pominju 3.200 Srba, ali bez prikazivanja strukture – odnos civila i vojnika, starost, pripadnost vojnoj formaciji itd. Mi smo utvrdili smrt 3.698 sarajevskih Srba od čega je njih 2.253 poginulo kao pripadnici JNA-VRS opsjedanjem vlastitog grada, 235 je poginulo kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani Sarajeva, a 1.210 su civili koji su u više od 90% slučajeva ubijani granatama i snajperima s položaja JNA-VRS. Najveće zločine nad Srbima  u Sarajevu počinili su Srbi koji su se nalazili na položajima oko opsjednutog grada. Sjetite se samo Mladićeve naredbe „Tuci Velušiće (op.a. Velešići, predgrađe Sarajeva) tamo nema srpskog življa puno“.

 

Radije koristim termin „normalizacija“ nego „pomirenje“

MONITOR: Bavili  ste se problemima tranzicione pravde. Skeptični ste prema motivima onih koji se izvinjavaju za zločine, ali i prema imperativu „pomirenja“ nasuprot „normalizaciji“.

TOKAČA: Moje bavljenje problemima tranzicijske pravde se odvija u okviru mnogo šireg koncepta kojeg neki zovu bavljenje prošlošću (Dealing with the Past), a meni je bliži pojam suočavanje s prošlošću. Jednostavno, svako se može baviti našom prošlošću, čak i onaj koji ni na kakav način nije vezan za naš prostor, ali suočavanje s prošlošću je mnogo kompleksniji proces koji, pored niza ostalih mehanizama, uključuje i mehanizme tranzicijske pravde. Kada sam naprijed govorio o zajednici počinilaca onda je jasno da se ona suočava s prošlošću na jedan način, tako što mora priznati i prihvatiti moralnu odgovornost za zločine počinjene u njeno ime, dok na drugoj strani, zajednica žrtava mora sebi dati odgovore na pitanje zašto i pod kojim okolnostima im se zločin desio i šta učiniti da se on ne ponovi.

Moj odnos spram koncepta tranzicijske pravde je veoma kritičan jer se u njegovom tumačenju i primjeni njegovih mehanizama veoma često zanemaruje priroda sukoba, a što je naročito bitno kada je u pitanju agresivni rat protiv nezavisne države. Na drugoj strani, veoma dugo je koncept tranzicijske pravde bio fokusiran na tzv. komisije za istinu i pomirenje. Ti mehanizmi jednostavno nisu mogli biti primijenjeni u bosanskom slučaju i neki pokušaji da nas se gura u tom pravcu bili su srećom bezuspješni.

Lično mslim da pomirenje, kako ga neki shvataju i tumače, nije moguće nakon počinjenog genocida. Zbog toga radije koristim termin normalizacija odnosa. Na nekom ličnom nivou pojedinac ima pravo i da oprosti, i da se pomiri, čak i sa počiniocem, ali na društvenom nivou nije moguće, neprihvatljivo je pomiriti se sa zločinom genocida, sa stanjem koje je proizvedeno genocidom, sa društvenim poretkom zasnovanim na posljedicama genocida. Nažalost, pritisak da se pomire vrši se na žrtve genocida, a ne na počinioce, a to je neprihvatljivo. Uslove pomirenja, ako je ono uopće moguće, moraju diktirati žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije pitanje  napada PES-ovog  bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti. Potvrda toga je i to da su se ubrzo desile i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi  kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju

 

 

MONITOR: Nakon vaših snažnih kritika  sporazuma sa Emiratima, na Fejsbuk stranici  koja se povezuje sa PES-om,  objavljena je fotografija koja aludira na prljavu kampanju koja je vođena protiv vas u “Informeru” 2014. godine. Kako ste to doživjeli?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da je PES ovim otvorio Pandorinu kutiju metoda kojima se koristio prethodni režim. I nije pitanje, kao što sam i ukazala čim se to desilo,  napada njihovog bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti.

Potvrda toga da sam u pravu pokazuje da se odmah nakon toga dešavaju i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju. Na meti su prethodno bile Draginja Vuksanović, Vesna Bratić, urednica Mportala Danica Nikolić.. Ako sam zaboravila neko ime, čitaoci će se sjetiti…

Poenta je upravo u tome da to nijesu osobe koje imaju jedno političko mišljenje ili jedno mišljenje o određenoj stvari, nego da je  svako ko je u bilo kom trenutku imao drugačije mišljenje, bez obzira na političke razlike, morao da prođe kroz tu vrstu napada.

Kad se dešavalo  osobi “sa jedne strane”,  oni s druge strane  su navijali.  Pa se onda dešavalo osobi sa druge strane,  prvi su navijali. Tako smo došli u situaciju gdje je to nasilje postaje normalno.

Mi smo sa tim uspjeli kao društvo da se nekoliko puta izborimo,  da to zaustavimo kad je bilo mnogo teže, kad je vladao DPS. Evo su te metode ponovo izvirile svoju ružnu glavu. Ponovo se to dešava. Zato mi  kao društvo moramo snažno da reagujemo sada,  ne samo sada  kada mene prozivaju,  nego da reagujemo na  svaki  slučaj. Oni će se jasno još dešavati , jer je Pandorina kutija otvorena. To je ono što je najviše razočaravajuće u ovo slučaju.  Napad na mene, s druge strane,  samo  pokazuje nedostatak argumenata.

MONITOR: Sporazumi su ove sedmice usvojeni u parlamentu, uprkos snažnim kritikama MANS-a, i velikog dijela civilnog sektora.

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To potvrđuje  tužnu istinu sa kojom smo morali da se suočimo više puta nakon avgusta 2020. Bez obzira na to koliko puta mi promijenimo vlast,  i dalje se suočavamo sa istim konceptima razvoja ove države, istim odnosom prema civilnom sektoru, istim odnosom prema kritičarima i istim mehanizmima  da se izgura ono što oni koji su na vlasti smatraju da treba uraditi.

Razlika je samo u tome što je DPS bio vještiji u načinu na koji su sprovodili svoje naume. Za razliku od ovih, oni bi, recimo,  održali javne rasprave, formalno se pokrili nekakvim strategijama i dokumentima koje su pisali neki klimači glava, koji su u njih ucrtavali i upisivali ono što im je naređeno iz vrha vlasti.

Sada imamo na djelu jednu vrstu diletantizma,  ljudi koji ne mogu da ispoštuju ni elementarne procedure, nego idu na paf-paf pristup. Koji potpuno ogoljava suštinu onoga što je njihov motiv, a to je da se o ovoj temi što manje priča, da se o njoj što manje zna.

DPS se trudio da iskrivi činjenice, da iskrivi realnost do nivoa da se ljudi pitaju-  čekaj, ko je ovdje uopšte u pravu. Ovi se i ne trude. Oni pokušavaju da to izboksuju preko noći, zato što je jedan čovjek odlučio da je to odlično.

DPS je pokušavao da nas ubijedi da su to odlučile institucije.  Mi smo znali da su te institucije pod kontrolom jednog čovjeka i da je to njegova odluka, ali smo morali svaki put to iznova da dokazujemo.

Šta nam je  još pokazao  ovakav odnos vlasti prema ovako važnome pitanju kao što su sporazumi sa UAE?   Da je otpor takvoj odluci vlasti dolazio sa toliko različitih adresa kada su građani u pitanju,  koji imaju potpuno različita politička uvjerenja i koji se po vrlo malo tema mogu složiti kada je u pitanju crnogorska društvena stvarnost. Ali su se složili oko toga da je bilo dosta sa krčmljenjem ovoga što nam je ostalo. Ovaj put su otpor pružili i oni koji su decenijama ćutali i podržavali prethodnu vlast.  Koji su i tada bili protiv betoniranja, ali tada to nisu smjeli da kažu. E to je ta jedna jedina vrijednost koju političari nijesu uspjeli da unište nakon smjene vlasti iz 2020. godine. Što se ljudi osjećaju slobodnije da kažu sa čim se ne slažu.  Oni koji to nijesu smjeli da kažu u vreme DPS-a,  smiju da kažu danas. Mi svi treba da budemo srećni zbog toga što sve više nas smije da brani ono što je ostalo, jer samo tako možemo da ih odbranimo od ovoliko gladnih usta koja dolaze iz svih političkih partija.

MONITOR: Već ste kritikovali sporazume. Šta je najspornije u njima?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To što  suspenduju ustav i crnogorske zakone, fokusiraju se na ostvarivanje interesa već  izabranog investitora, ukidaju čak i konkurenciju za najvrjednije blago Crne Gore i naravno, evo sada čujemo, koče proces evropskih integracija.

Ne mogu i arapske i evropske integracije. To su im poručili poslanici Evropskog parlamenta. Taj šamar je došao brzo.  Samo dan nakon usvajanja sporazuma.  Pravili smo  ovoliku buku da informišemo naše građane i pokušamo  da do poslanika dopremo argumentima. Ako nismo doprli do poslanika, doprli smo do građana i do Evropske unije.

MONITOR:  Više inicijativa je bila poslata Briselu  u susret usvajanju ovih dokumenata u parlamentu.  Je li  ovo odgovor, ili bi mogli dobiti neki formalniji?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Ovo je početak odgovora.

Kada su se te inicijative podnosile, pa i kad su ih pojedini poslanici podnosili, sprdali su se sa njima. Kada je predsjednik to uradio, govorili su da to nije potrebno. Evo sada vidimo koliko nije potrebno,  pa je Evropski parlament stao da brani našu Veliku plažu od naše vlasti i da brani naše evropske integracije od našeg premijera.

Mislim da je ovo tek početak odgovora Evropske unije. Očkujem da će predsjednik vratiti ovaj zakon, pa će poslanici imati priliku da čuju stvarno mišljenje Evropske unije o ovim sporazumima i prije nego što budu imali popravni i ponovo donosili odluke o sporazumu.

MONITOR: Kako vidite to što o ovako važnim pitanjima pišemo o Briselu, umjesto da odgovor dobijemo od naših institucija?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To obraćanje Briselu postalo je praksa zato što su naše političke elite pokazale da nijesu zrele da se izdignu iznad nekih međusobnih sukoba i razlika i da pronađu zajednički jezik oko onoga što je javni interes.  Mislim da je svima evidentno da je gotovo svakoj političkoj partiji na prvom mjestu partijski, a ne opšti interes. Zbog toga kada dođemo u ozbiljan problem koji može da dovede evropske integracije u pitanje, mi moramo da se obraćamo Briselu. Nekad su te teme zaista životne, a nekad su te teme političke konstrukcije, ali očigledno je da će to morati da se nastavi sve dok mi ne budemo stvarno u stanju da sami brinemo o onome što je naš javni interes.

MONITOR:  Vlastima  su deklarativno, puna su im usta Evrope, ali koliko su im prakse evropske ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Navikli smo na tu priču – usta su nam puna Evropske unije, a džepovi vaših para, to smo 30 godina živjeli. Tako da mislim da svako može od nas koji živimo ovdje da prozre kada je neko stvarno iskren i ko je stvarno iskren kada je u pitanju proces evropskih integracija, a ko ih koristi kao pokriće za ostvarivanje nekih ličnih interesa

Ipak, kroz sve ove političke promjene jedna stvar je konstantna. Podrška članstvu Crne Gore u EU od strane građana ne pada. Svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje da građani Crne Gore žele da uđu u EU. Zato su političarima usta puna priča o EU, jer da građani misle drugačije, oni bi se obrnuli drugačije. Oni hoće samo glasove.

Upravo zbog toga mi imamo šansu da preko Evrope i preko Brisela obezbijedimo da ovo ludilo stane i da oni shvate da ne mogu naprijed sa ovakvim projektima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nema pomaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES)

 

 

MONITOR: Da RTCG više nikad ne bude plijen politike već ponos i servis građana, napisao je u nedavnoj objavi generalni direktor RTCG Boris Raonić osvrćući se na skoro četvorogodišnji period od kada su, kako navodi, počele promjene u ovoj instituciji. Koliko je RTCG danas blizu ovom idealu? 

ĐUROVIĆ: Boris Raonić je tipični predstavnik političkih  struktura koje su Crnom Gorom vladale 30 godina u liku DPS-a, a koji sada vladaju u liku PES-a, NSD, DNP, BS i svojim bestidnim objavama pokušavaju da ponize građane i građanke. Jedino se njihovom željom za ponižavanjem može objasniti davanje izjava kojima se građani pokušavaju praviti budalama. Potreba Borisa Raonića i njegovih političkih mentora da stvari prikažu boljim nego što jesu odraz su njihove prolazne moći i uvjerenja da su nedodirljivi.

RTCG je preko 30 godina imala gazdu u liku DPS-a a danas su gazde Milojko Spajić, Andrija Mandić i Milan Knežević. Osim onog kratkog perioda, od početka 2017. do juna 2018. godine  kada su RTCG vodili Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, medijski javni servis je uvijek bio potčinjen onima koji vrše vlast. Nikakve razlike u odnosu prema RTCG nema između DPS-a i onih koji sada vladaju tj. PES-a, NSD, DNP, BS. Možda samo u tome što se DPS trudio da svoju političku kontrolu nad RTCG sprovodi preko svojih činovnika koji su izabrani u zakonitim procedurama. Aktuelna vlast PES-a, NSD-a, DNP-a, BS-a čak ni to nije sposobna da uradi, da simulira demokratiju i slobodu RTCG.

Brutalnim višestrukim kršenjem zakona Raonić je tri puta biran nezakonito za generalnog direktora uz podršku njegovih političkih mentora koji upravljaju  RTCG preko članova i članica Savjeta. Raonić i predsjednik Savjeta RTCG Veselin Drljević  od 2022. godine  ne smiju da sprovedu sopstveno istraživanje javnog mnjenja i  izmjere povjerenje građana u RTCG iako im je to Statutom utvrđena obaveza. Razlog je što znaju da je povjerenje u RTCG malo i što bi rezultati pokazali da se za preko 20 miliona eura ne može ostvariti osnovni cilj svakog javnog servisa-da ima najveće povjerenje građana.

RTCG i danas kao i za vrijeme DPS-a sprovodi cenzuru jer je pojedinim NVO (među kojima je Media centar) i drugim subjektima zabranjeno da dobiju bilo kakav prostor sa svojim aktivnostima ili kritikama na račun rukovodstva RTCG ili vlasti.

Taj „ponos“ građana kako bi rekao nezakonito izabrani Raonić sve radi da se zaborave važni  datumi u istoriji Crne Gore kroz sramotnu emisiju Ljudi i događaji, za koju niko ne može da utvrdi gdje se snima, po čijim instrukcijama. Jedino se zna da je cilj devastiranje istorije i veličanje za građane Crne Gore manje važnih događaja. Taj „ponos“ emituje seriju o Vraneškoj dolini gdje se krivitvore istorijski fakti i pravi spomenik plagijatoru Veselinu Drljeviću, predsjedniku Savjeta, koji od novca svih građana smara građane nebitnim detaljima ko je „opatosio“ neku školu ili sagradio neku česmu u nekom zaseoku.

Taj „ponos“ danima ćuti o ulozi bratanića i člana obezbjeđenja Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, u radnjama krivičnog djela pokušaja ubistva u centru Podgorice. Taj „ponos“ skriva sve informacije od javnosti koje se odnose na kritike EU u vezi sa radom RTCG. Taj „ponos“ ne smatra da je vijest da je 103 NVO podnijelo Skupštini incijativu da se ne ide u izmjene medijskih zakona kako bi se ponovo formalizovala politička kontrola nad RTCG od strane aktuelne vlasti. Raonić smatra da je vrhunac profesionalizma RTCG da se svim političkim partijama da prostor u informativnim emisijama da saopšte svoje stavove. To pokazuje njegovo neznanje jer uloga RTCG i svih drugih novinara je da tragaju za istinom i saopštavaju je građanima,  a istina nije uvijek ono što nam plasiraju političke partije.

„Ponos“  Raonića ne smije da kritikuje nijedan segment vlasti na državnom ili lokalnom nivou, da problematizuje odluke onih koji imaju moć jer je naprosto zavistan od političkih mentora.

To što danas imamo bolju sliku nego prije pet godina, imamo ljepši studio, imamo predstavnike partija i omiljenih NVO u informativnom programu, nije dovoljno da sa godišnjom investicijom građana od preko 20 miliona eura možemo smatrati samostalnim i profesionalnim javnim medijskim servisom.

Ali šta o tome zna Raonić. On je 2011. godine na predlog Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, imenovan za člana Upravnog odbora tada državne „Pobjede“. Služio je dobro  Đukanoviću a služi dobro i Mandiću i Spajiću. U tom sluganstvu je sav profesionalizam RTCG.

MONITOR: U toku je suđenje pojedinim članovima Savjeta RTCG  zbog nezakonitog imenovanja generalnog direktora RTCG . Na posljednjem ročištu bilo je uočljivo isljeđivanje potpredsjednice Savjeta Marijane Camović. Interpretirano je kao da je ona kriva za sve jer je progovorila o nepravilnostima. Kako to tumačite?

ĐUROVIĆ: Media centar je 2023. godine podnio krivične prijave protiv članova i članica Savjeta koji su svjesno počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje sudske presude. Osnovno tužilaštvo je pokrenulo postupak i sada je sudski proces u toku. Tokom sudskog postupka, jednako kao i pred Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT), optuženi članovi i članice Savjeta RTCG se brane ćutanjem. Jedino su bili aktivni na ročištu kada je svjedočila Marijana Camović Veličković i kada su na sve načine pokušali da je uvrijede i svedu njene utemeljene optužbe i činjenice na lični odnos prema Raoniću i navodnom radu za interese komercijalnog medija.

Zamislite kakva je odbrana angažovanih advokata i optuženih članova i članica Savjeta RTCG kada im je jedino preostalo da Marijanu Camović Veličković pokušaju da diskredituju kao neugodnog svedoka. Media centar je podonio dva prigovora Ombudsmanu RTCG žaleći se na način  izvještavanja u vezi sa sudskim postupkom. Jedan prigovor je djelimično prihvaćen ali je urednički tim pod kontrolom Raonića nastavio da pravi iste profesionalne propuste. To nas dovodi do zaključka da je Ombudsman samo još jedan činovnik Raonića i Drljevića koji ne želi da se u skladu sa svojim zakonom utvrđenim nadležnostima bori za veći profesionalizam u RTCG.

Nadam se da će sud imati snage da se odupre medijskom pritisku RTCG i političkom pritisku mentora Raonića i da će konačno kazniti počionioce krivičnog djela, što bi bila jasna poruka svim članovima upravljačkih struktura javnih preduzeća i institucija da se ne mogu sakriti od zakona donošenjem kolektivnih odluka. Ako sud okrene glavu od jasnih činjenica onda je poruka da svi koji nanesu štetu javnim dobrima mogu ostati bezbrižni, jer je sasvim dovoljno da nezakonitu odluku donese većina u kolektivnom upravljačkom tijelu.

MONITOR: Dokle se stiglo i šta je sa izborom članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge? U tom postupku ste, zajedno sa grupom NVO, upozorili na politički pritisak. 

ĐUROVIĆ: U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES).

Andrija Mandić je na osnovu  naručene inicijative jedne NVO koju predvodi Bojana Jokić (Forum LGBT Progres) poništio bez bilo kakvog smislenog obrazloženja konkurs  za izbor članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Novi konkurs je odmah raspisan, a kad je predana dokumentacija istog predstavnika NVO iz oblasti medija, Administrativni odbor je protivno zakonu tumačio da dostavljena dokumentacija kandidata nije potpuna (jer nisu mogli da ustanove koji je upravljački organ NVO i CANU imenovao kandidate).

Ovo je poznata manipulacija koju je još 2014. koristio DPS kada nisu htjeli da dozvole da predstavnik NVO kojeg oni ne kontrolišu uđe u Savjet Agencije za AVM usluge. Da paradoks bude veći, poslanici PES-a, Demokratske Crne Gore i SNP-a su sami usvojili obrazac koji su popunjavali predlagači kandidata za članove Savjeta Agencije za AVM usluge u kojem jednostavno ne postoji mjesto na kojem treba upisati naziv upravljačkog organa NVO ili CANU koji je imenovao kandidata.

Čarapić je kao odbornik u Skupštini Glavnog grada prihvatio kao potpunu dokumentaciju kandidata NVO za člana Savjeta Gradske RTV Podgorica, dok je istu dokumentaciju smatrao nepotpunom kod imenovanja člana Savjeta Agencije za AVM usluge. Jasno je da se radi o politički motivisanoj odluci jer je skupštinska većina shvatila da novi medijski zakoni koji imaju apsolutnu podršku svih medijskih NVO ali i najvećeg broja NVO, dovode do gubitka političke kontrole nad Agencijom ali i RTCG jer je procedura izbora članova/ica Savjeta promijenjena i ne omogućava partijski neprimjerni uticaj na izbor članova savjeta.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu i medijske slobode posljednjih godina, da li idemo naprijed ili se vrtimo u krug?

ĐUROVIĆ: Sa velikom frustracijom mogu da konstatujem da nakon 26 godina aktivne borbe na javnoj sceni da Crna Gora bude demokratska država sa profesionalnim institucijama, nema pomaka i da je odnos političkih partija koje su se navodno nekada iz opozicionih klupa zalagale za profesionalne institucije kao i novih političkih subjekata sastavljenih mahom od onih koji se nikada nisu borili ni za šta (PES), isti kao što je bio za vrijeme DPS-a.  Ono što je sigurno, ostaje makar dio NVO koji neće dozvoliti partijama da unište nadu da ova država može biti demokratska i koji će ih podsjećati na njihovu neopisivu nesposobnost i neznanje ali na prolaznost funkcija. Jednom će morati da prošetaju gradom kad ne budu funkcioneri i sagnu glavu pred građanima. Makar onima koji pamte.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BODO VEBER, SAVJET ZA DEMOKRATIZACIJU, BERLIN: Saveznici Mercove vlade biće liberalne države unutar i van EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Liberalna Evropa -u rekordnom roku, mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period – potrebna bezbjednosna podrška SAD

 

 

MONITOR: Dogovorom oko „velike koalicije“ CSU-SPD obezbijeđena je većina za formiranje vlade. Nije prvi put da se glavni rivali udružuju, ali su okolnosti unutrašnje i globalne dosta složene. AFD tvrdi da je budući kancelar Fridrih Merc „kapitulirao pred socijaldemokratama“. Šta se može očekivati od nove vlade, a šta svakako ne može?

VEBER: Novu vladu treba razumjeti kao rezultat unutrašnjih i spoljnih prijetnji demokratiji, tj. liberalnom poretku u Njemačkoj i Evropi. Unutrašnje –  zbog dramatičnog rasta utradesničarske, antidemokratske AfD – koalicija CDU/CSU-SPD zbog rasta AfD-a na zadnjim izborima, ostala je kao jedina realna opcija za forimiranje građanske većine. Spoljna prijetnja- zbog pojačane opasnosti evropskoj sigurnosti od strane Rusije. Ona je dramatično pojačana približavanjem nove Trumpove administracije Moskvi. To je dovelo do  izvanrednog preokreta CDU/CSU poslije izbora-još prije formiranja vlade ( a u dogovoru-zajedno sa Zelenima), da se promijeni ustavno ugrađena brana protiv zaduživanja, zarad paketa od 500 milijardi evra za infrastrukturne projekte- te skoro duplo više za njemačko učešće u jačanju bezbjednosti u Evropi. To znači transfer glavne odgovornosti od SAD-a na EU i druge evropske drzave. I tu već leži odgovor šta se može očekivati od nove vlade – odlučnu odbrambenu politiku, jačanje njemačke vojske kao dio jačanja vojski u Evropi, te odlučnu podršku za Ukrajinu. A na domaćem planu decenijama propuštani problem saniranja infrastrukture. Nova vlada,  na žalost, čini da  nema snagu  da ozbiljno krene i u druge prijeko potrebne reforme koje su prethodne vlade  decenijama izbjegavale – reformu penzijskog sistema i sistema njege, a i poreznog sistema.

MONITOR: Fridrih Merc je, tvrdi se, bio skrajnut od Angele Merkel. Najavio je prioritete vlade: migracije, ekonomiju i odbranu,  želju da Njemačku vrati u prvi plan evropske politike. Recesija, međutim, još traje. Već je zovu „mercesija“. Može li Mercu pomoći njegovo lično biznis iskustvo i koliko ga podržava njemački krupni kapital?

VEBER: Njemačka privreda pati od više sturkturnih problema: visoke cijene energenata zbog ranijeg dopuštanja ovisnosti od Rusije te naglog preokreta sa ruskom agresijom nad Ukrajinom, kasno uključenje njemačke industrije u svjetske tokove-promjene u industrijskom sektoru. Pogotovo tranzicija auto industrije ka električnim vozilama potpomognuta neodlučnom politikom prethodnih vlada u politici klimatskih promjena-zelene tranzicije privrede, te nedostatak kvalifikovane radne snage zbog negativnog demografskog razvoja. Vjerujem da će dogovoren investicijski paket u infrastrukturu, te neke već usklađene politike nove koalicije, pomoći njemačkoj privredi da izađe iz krize. Ali-na drugoj strani, Trumpova politika podizanja carinskih tarifa ugrožava taj oporavak.

MONITOR: Prema najnovijim anketama, drugoplasirana na izborima u februaru-AFD, konkuriše CDU za prvo mjesto po podršci. S obzirom da najviše glasova dobija u pokrajinama koje su bile u sastavu DDR, koliko je ovaj vrtoglavi uspon stranke osnovane tek 2013., izraz nezadovoljstva napretkom poslije ujedinjenja?

VEBER: Imamo opšti problem Njemačke u usponu ultadesničarske antidemokratske AfD, u zapadnim i istočnim djelovima Njemačke. Dio je to globalnog, evropskog rasta ultradesnice te krize liberalne demokratije. To je-mogli smo to vidjeti u Evropi-a i u Njemačkoj zadnje decenije, više rezultat slabosti liberalne većine, te nedostatka politčkog liderstva nego jačine ultradesnice. Na primjer, pristup u politici azila i migracije gdje liberalna većina u EU iz straha od ultradesnice, sve više popušta pred njenim političkim zahtjevima, pokazao se potpuno kontradiktornim. Dok sve više vlada zastupaju politiku iza koje je 2015-16. godine stao jedino Viktor Orban, rast ultradesnice nije zaustavljen, nego je ona tako  ojačana. U Njemačkoj-u istočnim djelovima, povrh toga još dolaze dugo gajeni animoziteti zbog načina ujedinjenja i šok terapije kao sistemske transformacije, te socijalno iskustvo građana u toj transformaciji-ali iza koje se krije problem ranije autoritarne socijalizacije.

MONITOR: Merc najavljuje nastavak podrške Ukrajini. Olaf Šolc se dosta oslanjao na saradnju sa prethodnom administracijom SAD. Bliski saradnik Donalda Trampa, Ilon Mask, podržao je AFD. Ko će biti glavni saveznici „Mercove Njemačke“?

VEBER: Da, CDU pod Mercom je manje oprezna u podršci Ukrajini. Međutim, ta nova odlučnost pada u dramatičnom trenutku geopolitičkih promjena: raspad transatlantskog saveza sa SAD kao saveznikom broj jedan na kojem se najvećim dijelom bazirala evropska sigurnost. Izazov je taj što liberalna Evropa u rekordnom roku mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period, potrebna bezbjednosna podrška SAD-a. Tako da će novi-stari saveznici biti liberalne države unutar i van EU.

MONITOR: Vlada Olafa Šolca je podržavala Crnu Goru u  ambiciji da bude sljedeća članica EU. Šolc se, krajem svog mandata, veoma „zbližio“ sa Aleksandrom Vučićem, obećavajući dolazak u Srbiju velikih njemačkih kompanija ukoliko se u Jadru otvori rudnik litijuma… Šta se u zemljama Zapadnog Balkana može očekivati sa povratkom sada Mercove CDU?

VEBER: Vlada Šolca  nije imala jasno definisanu, stratešku politiku prema regiji. A politički preokret odnosno obnavljanje-već pod Merkelovom propale politike appeasementa prema Vučićevom režimu zarad geopolitčke trke za rijetkim kritičnim sirovinama, napravio je ogromnu štetu politici EU prema Zapadnom Balkanu. Otvoreno je pitanje koliko nova vlada ima snage za prijeko potreban strateški preokret – kako prema Srbiji tako i prema BiH u odnosu na propali politički dijalog – te da ponovo preuzme vođstvo u EU, da Uniju konačno gura ka strateškoj politici prema regiji. Ili će regija postati žrtva vječitih političkih prioriteta u nekom novom dramatičnom geopolitičkom trenutku.

MONITOR: Odnosi Njemačke sa BiH su postali komplikovani, posebno zbog Republike Srpske koja je već nekoliko godina pod nekim oblicima njemačkih sankcija. Sada je Miloradu Dodiku zabranjen ulazak u Njemačku. Da li će i novoj vladi biti toliko važan „slučaj Dodik“?

VEBER: To ćemo vidjeti. Odlazeća vlada na moje velko iznenađenje zauzela je odlučnu poziciju. Nova koalicija svakako je svjesna teške političke situacije u BiH. Treba vidjeti da li će se ta svijest prevesti u konkretnu, odlučnu politiku.

MONITOR: Sa krizom na Bliskom istoku, u Njemačkoj je porasla osjetljivost na antisemitizam, na podršku Palestincima država ne gleda sa potpunim odobravanjem. Koliko to ima veze sa istorijskim teretom nacizma i holokausta i da li bi Njemačka slijedila zemlje kao što su Francuska i Poljska, koje su najavile da će priznati palestinsku državu?

VEBER: Ima veze za našom njemačkom istorijom. U rascjepu njemačkog društva i države između odgovornosti za državu Izrael i Jevreje na jednoj strani, te suočavanju sa anti-liberalnom vladom Nentanjahua i u potpunosti neprihvaljitvom vojnom reakcijom na napad Hamasa u ratu u Gazi, Njemačka politika nije našla zdravu ravnotežu. Te je ostala nebitan politički faktor unutar EU, svojim direktnim pokušajem političkog uticanja na krizu na Bliskom istoku.

MONITOR: Nedavno je u Parizu predstavljen mirovni plan SAD za Ukrajinu koji-po onome što se zna, nije povoljan za tu zemlju. I sa primirjem teško ide…Da li Putinu uopšte odgovara „brzi mir“?

VEBER: Upravno objavljen „mirovni plan“ Trumpove administracije dakazuje da Trump i njegovi saradnici nijesu nikako na nekakoj mirovnoj misiji, nego Trumpova administracija-napuštajući osnovne liberalno-demokratske virjednosti i principe te odbranu liberalnog svjetskog poretka, hoće Ukrajini nametnuti deal koji je ravan kapitulaciji. To predstavlja ogoromnu sigurnosnu prijetnju Evropi, što bi svakako odgovaralo Putinu. Nezavisno od toga da li Putin zaista hoće taj dogovor ili ga želi iskoristiti za slabljenje Ukrajine, gubitak vojne pomoći od strane SAD-a te nastavak rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo