Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO- DOKUMENTACIONOG CENTRA BiH: Jasan je međunarodni karakter rata protiv Bosne

Objavljeno prije

na

Žrtve treba da imaju potpunu svijest o uzrocima i da pamte šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve

 

MONITOR: Donijeta je Rezolucija o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Prije nekoliko dana je u Skupštini opštine Srebrenica usvojena Rezolucija o stradanju srpskog naroda u 20. vijeku, na području Srebrenice. Da li je počeo „rat rezolucijama“ i kuda to vodi?

TOKAČA: To je rezolucija koju su donijeli srpski delegati u SO Srebrenica i nema nikakvo dejstvo, osim što unosi nemir i služi dnevnopolitičkim ciljevima. Na drugoj strani, ona se ni na koji način ne može upoređivati ili dovoditi u vezu sa Rezolucijom koju je donio parlament jedne države – Republike Crne Gore. U slučaju da se otvori takva vrsta „rata rezolucijama“ on može biti iniciran samo od onih koji po svaku cijenu žele negirati genocid. Građani kojima je Bosna na srcu i znaju veoma dobro šta se dešavalo tokom rata protiv Bosne važne su presude sudova, dakle činjenice utvrđene izvan svake razumne sumnje i to u dva suda – Sudu pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Ali, da se vratim onome što smatram bitnim, a to je Rezolucija parlamenta Crne Gore. Odlučujući se na taj korak parlament je na političkoj ravni donio odluku koja će trajno odrediti odnose te države spram Bosne i Bošnjaka. Dakle, radi se o priznavanju zločina, njegovoj moralnoj i političkoj osudi i distanciranju najvišeg organa crnogorskih građana od tog gnusnog zločina. Naravno, time se država Crna Gora distancira i od vlastitog učešća u ratu s genocidnim posljedicama, mada se njeno učešće i počinjeni zločini ni na koji način ne mogu uporeiti s ulogom Srbije, jer sve je kreirano i planirano u Beogradu pod režimom Slobodana Miloševića, a Crna Gora je bila instrument u rukama tog režima. Dakle, spremnost crnogorskog parlamenta da prizna i osudi zločin genocida je visoko moralan čin kojim se otvara put normalizacije odnosa s Bosnom i Bošnjacima. Ti odnosi su i prije Rezolucije išli uzlaznom linijom, jer je predsjednik Đukanović bez zadrške priznavao zločin genocida i iskazivao žaljenje.

MONITOR: Da li će pravosnažna presuda za genocid i druge zločine Ratku Mladiću, vratiti dostojanstvo žrtvama i promijeniti odnos preživjelih žrtava prema njihovom stradanju i gubitku?

TOKAČA: Svaka presuda, pa i ova ratnom zločincu Ratku Mladiću je doprinos vraćanju dostojanstva žrtvama zločina. Ali, to nije jedini način. Pa zar naprijed pomenuta Rezolucija parlamenta Crne Gore nije doprinos tom dostojanstvu? Koliko god je važna krivična odgovornost počinilaca, u istoj mjeri je važan naš današnji odnos prema patnji nevinih ljudi. Moje iskustvo rada sa žrtvama govori da je njima izuzetno važno da se prizna i prihvati njihova patnja i da se uradi sve da im se nastavak života učini podnošljivim, a da se, na drugoj strani sačuva sjećanje na ubijene. Ono što treba naglasiti jeste da dostojanstvo žrtve ne ovisi samo od zajednice počinilaca, već u velikoj mjeri od zajednice žrtava. Žrtve trebaju imati potpunu svijest o uzrocima  i pamtiti šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako  ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve.  Život se mora nastaviti i žrtva rehabilitirati i uvijek imati u vidu da je žrtva zločina moralno superiorna u odnosu na počinioce. Dakle, žrtvi ne treba sažaljenje, nego poštovanje i priznanje patnje.

MONITOR: Pominjete zataškavanjae zločina prema Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata. Zar Dragoljubu Mihailoviću i drugim četničkim komandantima nije suđeno i za te zločine?

TOKAČA: Kada je riječ o zataškavanju zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata odgovornost se ne može reducirati samo na kvislinške četničke jedinice pod komandom Draže Mihajlovića. Morate znati da u Bosni nije podignut niti jedan memorijal Bošnjacima žrtvama fašističkog terora, a posebno četničkog, da nije bilo komemorativnih skupova, da u školskim udžbenicima nije bilo ni riječi, da je svaki javni narativ o tim zločinima bio zabranjen jer je ugrožavao ideologiju „bratstva i jedinstva“. I onda nam je istim rukopisom ponovo ispisan zločin s kraja 20. vijeka. Tek u predvečerje agresije objavljena je knjiga Vladimira Dedijera, „Genocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja“ (1990). Da nije bilo tog zbornika dokumentata naše kolektivno sjećanje na zločine iz 2. svjetskog rata ostalo bi u mraku zaborava.

MONITOR: I od vaših sunarodnika Bošnjaka ste napadani jer ste insistirali na preciznim i proverljivim podacima o broju žrtava, u okviru istraživanja IDC-a. Kao da ne može da prestane „žrtvovanje žrtava“?

TOKAČA: U svakoj državi i u svakom narodu su postojali pojedinci spremni graditi mit o vlastitom stradanju. U tu svrhu, a posebno u svrhu političke instrumentalizacije koristile su se žrtve ratova. Kada sam 2003. godine odlučio pokrenuti istraživanje ljudskih gubitaka jedan od glavnih ciljeva mi je bio da spriječim igru i licitiranje brojevima i da žrtvama rata protiv Bosne, ma ko oni bili, a ako su državljani Bosne i Hercegovine, vratim identitet. Da utvrdim sve okolnosti stradanja, da razdvojimo civile i vojnike, da utvdimo pripadanje vojnim formacijama i niz drugih elementa. Kada smo objavili podatke koji nisu odgovarali brojevima lansiranim u svrhu ratne propagande, mnogi moji sunarodnici, nažalost neki i iz krugova akademske zajednice su krenuli u napade i pokušaje lične diskreditacije, umjesto smislene, racionalne i na činjenicma zasnovane debate. Na sreću, nakon svih ovih godina pokazalo se da sam ja  u pravu. Dakle, meni nije bio potreban mit o stradanju, kako mojih sugrađana, tako ni mojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Mene je samo zanimala istina i želja da spriječim stvaranje mitova koji nisu zasnovani na činjenicama.

MONITOR: Niste podržali REKOM, sa obrazloženjem da je njegova misija, i iz „tehničkih“ razloga, neizvodljiva. Sada je uspostavljen drugačiji format REKOM – mreža pomirenja. Može li on poslužiti svojoj svrsi?

TOKAČA: Prvo, ja sam zajedno s Natašom Kandić, tada direktoricom FHP i Vesnom Teršelič, direktoricom Dokumente, pokrenuo priču o regionalnom pristupu dokumentovanju ratnih zločina. Najprije smo 2004. godine u Sarajevu potpisali Protokol o našoj regionalnoj suradnji, potom smo pokrenuli Forum na kojem smo debatirali o rezultatima naših istraživanja, da bi 2007. godine započeli aktivnosti koje će prerasti u ono što je kasnije nazvano REKOM-om. IDC je u tom procesu učestvovao skoro dvije godine i kada smo vidjeli da je to uzaludno trošenje vremena i da je formirnje regionalne komisije nemoguća misija, mi smo istupili iz tog projekta jer bi to ugrozilo niz naših projekata. Jednostavno, bilo je jasno da se regionalna, dakle međudržavna komisija ne može formirati iz prostog razloga što Srbija i Bosna i Hercegovina nisu priznale Kosovo.

Nažalost, i sam proces je trpio od niza unutrašnjih slabosti, pokušaja nametanja vlastitih pogleda, patronizoranja i paternaliziranja, ignorisanja specifičnih interesa svake države pojedinačno, pokušaja lažnih balansiranja, ignorisanja odsustva političke volje unutar svih država koje su trebale donijeti odluku o formiranu komisije i sl. Oni koji su vjerovali da će projekat biti uspješno okončan nastavili su, a mi smo istupili jer nismo htjeli prihvatiti ničiji diktat i dominaciju niti snositi odgovornost za neuspjeh. Kao što je poznato, nakon više od deset godina REKOM je neslavno završio, potprošeni su milioni eura i nikom ništa. Nema rezultata. Naša upozorenja niko nije slušao. Čak smo doživljavali i neprijatnosti i objede.

Osim toga, stalno se ponavljalo kako oni žele napraviti popis žrtava, što je apsurdno, jer smo mi u IDC-u taj posao završili 2007. godine, a 2012. godine objavili Bosansku knjigu mrtvih.

Čudno je da do današnjeg dana REKOM nije napravio popis građana Srbije koji su poginuli kao vojnici ratujući po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu. Ni popis građana Hrvatske nije okončan. Mi smo za četiri godine završili projekat koji sadržava imena 100.000 stradalih, a oni za više od deset godina, uz ogromnu finansijsku podršku, neuporedivo veću od one koju smo mi imali, nisu završili preostalih  tridesetak hiljada žrtava. Nedavno je promjenjen format pa je to nazvano REKOM-MREŽA POMIRENJA. Kod nas bi to nazvali presipanjem iz šupljeg u prazno. I ponovo ista priča kako oni žele  napraviti neki kondenzirani popis žrtava i logora. Dakle, rade ponovo nešto što je, kada je Bosna u pitanju, odavno završeno.

Mi smo u međuvremenu objavili i „Bosanski atlas ratnih zločina“ na kojem se mogu pronaći sve žrtve i vidjeti njihovi dosijei, ali i  niz drugih podataka o masovnim ubistvima, masovnim grobnicama, razaranju kulturno-historijskog nasljeđa… (www.mnemos.ba)

Što se tiče mogućnosti da posluži svrsi, veoma sam sumnjičav. Ja ne vidim svrhu da se radi nešto što je, barem u Bosni, urađeno. Osim toga, gledajući koncept mreže, nisam siguran da se neki autori i učesnici razumiju u ekstremno složeni koncept koji zagovaraju. Pomirenje je postalo veoma profitabilna riječ pa se sada mnoge nevladine organizacije upinju doprijeti do donatora tom pričom, mada nisu ni svjesni, niti imaju dovoljno znanja i iskustva, a ponekada i elementarnog razumijevanja, da se bave tim problemom. Nažalost, neki ljudi nikako da shvate da nije moguća jugoslovenizacija koncepta pomirenja jer su događaji u svakoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije potpuno različiti, a pogotovo da su uzroci i ciljevi rata, a pogotovo rata s genocidnom namjerom, potpuno različiti.

MONITOR: Ima  tumačenja da su presude čelnicima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za krivicu „pomaganja i podržavanja ratnih zločina u Bosanskom Šamcu“, sudska potvrda da je tadašnji zvanični Beograd učestvovao u ratu u BiH. Vi, inače, smatrate da je taj rat imao međunarodni karakter?

TOKAČA: Sudska potvrda bi došla i ranije da u pritvoru nije umro Slobodan Milošević. Nažalost, i ova prvostepena presuda je kontradiktorna jer je na jednoj strani nedvosmisleno utvrđeno postojanje udruženog zločinančkog poduhvata, a na drugoj strani se dvojica lidera tajne službe Srbije proglašavaju krivim samo za zločine u jednom gradu. Vjerujem da će u žalbenom postupku biti ispravljena ta nelogičnost jer su oni, zajedno sa sugurnosnim službanma JNA i Generalštabom kreatori strategije prikrivanja agresije time što su formirali tzv. parovojne formacije koje su pod budnim okom i uz direktno učešće JNA, počinile stravične zločine u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Višegradu, Sarajevu…

Naravno da smatram da je rat protiv Bosne imao međunarodni karakter. A kakav karakter rata može biti ako dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska, svojim trupama djeluju na teritoriji nezavisne međunarodno priznate države i ako zajedno planiraju njeno rasparčavanje. Sud je potvrdio samo ono što je golim okom bilo vidljivo i poznato. I ne zaboravite, od tih ciljeva se nije odustalo ni danas, samo što se ratni ciljevi žele realizirati političkim sredstvima. Kakva bi bila cijena takvog pokušaja za sve učesnike, ne smijem ni pomisliti.

 

Novi prilozi za srpsku mitologiju

MONITOR: Prije dve godine je u BiH entitetu RS formirana  međunarodna komisija koja se bavila „istraživanjem stradanja u Srebrenici 1992–1995.“ čiji su rezultati objelodanjeni ubrzo po izricanju pravosnažne presude Ratku Mladiću. Govorili ste o „mitskom narativu“ za ovaj i za sličan izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu?

TOKAČA: Ja sam i jedan i drugi izvještaj nazavao „novim prilozima za srpsku mitologiju“. Zašto? Pa jednostavno jer su to izvještaji koji imaju svrhu da na sve moguće načine negiraju gonocid, oni se bave historicizmom, natopljeni su islamofobijom, a stvarne žrtve su  potpuno u drugom planu. Ko bude imao živaca da to pročita vidjet će o čemu se radi. Za mene je ključna stvar što izvještaji ne nude popis žrtava, a brojevi ništa ne znače bez identiteta žrtava. Osim toga, ti izvještaji su u samoj osnovi bez kredibiliteta jer ignorišu žrtve po etničkom osnovu. Čak i ako prihvatimo pokušaj da se bave Srbima koji su poginuli kao vojnici ili su ubijeni kao civili, morate ponuditi činjenice, a to su imena, status stradalih u ratu, vrijeme i mjesto stradanja, okolnosti stradanja i slično. Razlika između onoga što smo radili mi u  IDC-u i ovih kvazikomisija je radikalna, jer smo mi popisivali sve bosanske građane bez obzira na etničko porijeklo i bez ikakvih ideoloških narativa. A i borjevi se razlikuje. Na primjer, oni u sarajevskom izvještaju pominju 3.200 Srba, ali bez prikazivanja strukture – odnos civila i vojnika, starost, pripadnost vojnoj formaciji itd. Mi smo utvrdili smrt 3.698 sarajevskih Srba od čega je njih 2.253 poginulo kao pripadnici JNA-VRS opsjedanjem vlastitog grada, 235 je poginulo kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani Sarajeva, a 1.210 su civili koji su u više od 90% slučajeva ubijani granatama i snajperima s položaja JNA-VRS. Najveće zločine nad Srbima  u Sarajevu počinili su Srbi koji su se nalazili na položajima oko opsjednutog grada. Sjetite se samo Mladićeve naredbe „Tuci Velušiće (op.a. Velešići, predgrađe Sarajeva) tamo nema srpskog življa puno“.

 

Radije koristim termin „normalizacija“ nego „pomirenje“

MONITOR: Bavili  ste se problemima tranzicione pravde. Skeptični ste prema motivima onih koji se izvinjavaju za zločine, ali i prema imperativu „pomirenja“ nasuprot „normalizaciji“.

TOKAČA: Moje bavljenje problemima tranzicijske pravde se odvija u okviru mnogo šireg koncepta kojeg neki zovu bavljenje prošlošću (Dealing with the Past), a meni je bliži pojam suočavanje s prošlošću. Jednostavno, svako se može baviti našom prošlošću, čak i onaj koji ni na kakav način nije vezan za naš prostor, ali suočavanje s prošlošću je mnogo kompleksniji proces koji, pored niza ostalih mehanizama, uključuje i mehanizme tranzicijske pravde. Kada sam naprijed govorio o zajednici počinilaca onda je jasno da se ona suočava s prošlošću na jedan način, tako što mora priznati i prihvatiti moralnu odgovornost za zločine počinjene u njeno ime, dok na drugoj strani, zajednica žrtava mora sebi dati odgovore na pitanje zašto i pod kojim okolnostima im se zločin desio i šta učiniti da se on ne ponovi.

Moj odnos spram koncepta tranzicijske pravde je veoma kritičan jer se u njegovom tumačenju i primjeni njegovih mehanizama veoma često zanemaruje priroda sukoba, a što je naročito bitno kada je u pitanju agresivni rat protiv nezavisne države. Na drugoj strani, veoma dugo je koncept tranzicijske pravde bio fokusiran na tzv. komisije za istinu i pomirenje. Ti mehanizmi jednostavno nisu mogli biti primijenjeni u bosanskom slučaju i neki pokušaji da nas se gura u tom pravcu bili su srećom bezuspješni.

Lično mslim da pomirenje, kako ga neki shvataju i tumače, nije moguće nakon počinjenog genocida. Zbog toga radije koristim termin normalizacija odnosa. Na nekom ličnom nivou pojedinac ima pravo i da oprosti, i da se pomiri, čak i sa počiniocem, ali na društvenom nivou nije moguće, neprihvatljivo je pomiriti se sa zločinom genocida, sa stanjem koje je proizvedeno genocidom, sa društvenim poretkom zasnovanim na posljedicama genocida. Nažalost, pritisak da se pomire vrši se na žrtve genocida, a ne na počinioce, a to je neprihvatljivo. Uslove pomirenja, ako je ono uopće moguće, moraju diktirati žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

MONITOR: U 2009.  godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?

DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.

Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.

MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?

DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.

MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako  ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?

DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.

MONITOR: Tramp kaže da  Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I  dalje se gine.  Ima li  šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?

DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.

 

Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa    Albanijom i Kosovom  nije  čudno

MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako  razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da  li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?

DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.

 

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici

MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A  iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor.  Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?

DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.

Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog  jugoistoka.

U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je  sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije  HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti  ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo