Povežite se sa nama

INTERVJU

Mirko Pejanović, redovni profesor u penziji FPN Univerziteta u Sarajevu: Živi su otpori izgradnji BiH kao države

Objavljeno prije

9 godina

na

mirko-marjanovic

Mirko Pejanović je objavio četrnaest knjiga iz oblasti lokalne samouprave, političkog pluralizma i razvoja državnosti BiH. U vrijeme rata bio je član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Bio je osnivač i predsjednik Srpskog građanskog vijeća, koje je dalo značajan doprinos postizanju mirovnog političkog rješenja rata u BiH i ostvarivanju ustavne ravnopravnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom prostoru te države. Član je asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. Razgovor za Monitor sa gospodinom Pejanovićem počeli smo pitanjem da li je dvadeset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma to najbolji okvir za funkcionisanje države Bosne i Hercegovine?

PEJANOVIĆ: Dejtonski mirovni sporazum jeste najbolji okvir za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini. Njime je zaustavljen rat i započelo vrijeme mira u BiH. Imajmo u vidu da mir nije sve, ali bez mira sve je ništa. U ratu se sve ruši u miru se sve gradi. Građani Bosne i Hercegovine su, nakon troipogodišnjeg stradanja, osjetili blagodeti mira. Žive u miru i grade svoju bolju budućnost u okviru istorijskog projekta Integracije države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO.

Teškoće u razvoju države BiH proističu iz nefunkcionalnog političko-ustavnog ustrojstva države BiH što je utemeljeno dejtonskim Ustavom (Anex IV) Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dominacija etničkog principa u ustrojstvu države i ispoljavanju političkih interesa, često usporava rad institucija države BiH, posebno rad Parlamentarne skupštine. Zato je nužno u okviru projekta integracije BiH u EU izvesti reforme, uključujući i ustavnu reformu. Time bi se dogradio duh Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je izgradnja institucija države BiH do njene samoodrživosti unutar Evropske unije.

MONITOR: Mnogi tvrde da je Dejtonski sporazum od starta bio nepravedan i da njime niko u BiH nije bio zadovoljan.
PEJANOVIĆ: Dejtonski mirovni sporazum je izraz konstelacije odnosa snaga između vodećih svjetskih sila koje su unutar Kontaktne grupe izgradile konsenzus o zaustavljanju rata. Mir je opšte dobro za sve građane, a time i za ratujuće subjekte u BiH. Najvažniji momenat vezan i za pravdu sadržan je u međunarodnoj potvrdi integriteta, suvereniteta i nezavisnosti države Bosne i Hercegovine koja nastavlja kontinuitet u razvoju svoje državnosti.

MONITOR: Da li je Dejtonski sporazum uspostavio funkcionalnu državu BiH koja može da opstane u punom kapacitetu?
PEJANOVIĆ: Nesporno je da Dejtonski mirovni sporazum, u Anexu IV Ustava BiH, nije uspostavio funkcionalnu državu. Pitanje se postavlja kako doći do funkcionalnog ustavno-političkog ustrojstva? Izvjesno je da će se do toga doći izvođenjem reformi koje će dovesti do članstva BiH u EU. Nije realno da se dogodi Dejton II. Realno je da Evropska unija putem reformskih agendi, uz angažovanje međunarodne zajednice, pomogne demokratskim institucijama da usvoje evropsku pravnu stečevinu. To će uslijediti nakon što BiH dođe do kandidatskog statusa i do otvaranja pregovora za članstvo tokom 2016. i nadalje.

MONITOR: Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno je izjavio da se Dejtonski sporazum sve više krši zbog čega se u BiH živi u dvije realnosti – ustavnoj i neustavnoj.
PEJANOVIĆ: Dejtonski mirovni sporazum je omogućio odvijanje procesa integracije Bosne i Hercegovine u miru. Radi se o tome da proces evropskih integracija, u čemu BiH učestvuje od 1998. godine, predstavlja najjaču istorijsku silnicu za unutrašnju integraciju Bosne i Hercegovine. Ne radi se o kršenju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obrnuto – radi se o nužnosti njegove cjelovite provedbe. A cjelovite provedbe nema bez usvajanja evropskih standarda u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi, bez ubrzanja integracije u Evropsku uniju.

Mislim da se ne živi u dvije ustavne realnosti. Živi se u otporima izgradnji i jačanju države BiH na svim nivoima njene organizacije. Živi se u siromaštvu sa 40 odsto nezaposlenih građana. Živi se u pokušajima zagovaranja secesije Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Živi se u rasipanju političke energije što BiH drži na začelju zemalja Zapadnog Balkana u odnosu na približavanje članstvu u EU.

MONITOR: Da li je nakon dvije decenije od Dejtona BiH zrela za reformu Ustava?
PEJANOVIĆ: Dejtonski Ustav odvano zavređuje reformu. Pokušaj promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine nije uspio u Parlamentarnoj skupštini. Paket promjena, poznat kao Aprilski paket, nije dobio podršku od Stranke za BiH kao jedne od vladajućih stranaka u tom vremenu. Novi pokušaj promjene Ustava BiH bio je bezuspješan i u butmirskom procesu 2009. Promjena Ustava BiH nema konsenzus vladajućih parlamentarnih stranaka. Do takvog konsenzusa će se čekati sve dok BiH ne uđe u pregovore za članstvo u Evropsku uniju. Tada će se morati ustrojiti evropska klauzula što su činile sve zemlje koje su postajale članice EU. Međutim, ustavne promjene će realno uslijediti onda kad dobiju geopolitičku osnovu, kroz pritisak međunarodne zajednice i EU.

MONITOR: Šta za BiH znači novi pristup Evropske unije prema odvijanju procesa evropskih integracija?
PEJANOVIĆ: Krajem 2014. i početkom 2015. uspostavljen je novi odnos Evropske unije prema BiH na temelju britansko-njemačke inicijative. Ovom inicijativom je definisana reformska agenda koja daje primat ekonomsko-socijalnim pitanjima. Svi nivoi vlasti u BiH su prihvatili reformsku agendu. Ovim je otklonjen zastoj u odvijanju reformi i procesa integracije BiH u EU. Planirano je da BiH u 2016. godini podnese aplikaciju za dobijanje statusa kandidata. Evropska Bosna i Hercegovina, a to znači pravna, demokratska i ekonomski prosperitetna država je interes 75 odsto njenih građana. Građani su taj interes potvrdili i u najnovijem istraživanju Direkcije za evropske integracije pri Vijeću ministara.

MONITOR: Ubistvo dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH označeno je kao teroristički napad. Zašto su bezjednosne snage BiH na meti terorista?
PEJANOVIĆ: Ubistvo u Rajlovcu kod Sarajeva dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH, jedan je pripadnik bošnjačkog naroda a drugi srpskog, je treći teroristički nasrtaj na pripadnike državnih institucija. Teroristički akt je izveo Enes Omeragić pripadnik radikalnih skupina koje podržavaju Islamsku državu. I ovo je, zapravo, posljedica globalnog djelovanja radikalnih terorističkih snaga u Evropi i Bosni i Hercegovini.

BiH je zbog svoje višeetničke i viševjerske, kao i strukture nasljeđa rata, izložena dodatno sigurnosnim prijetnjama. Svi nivoi vlasti moraju izvući pouku i uvesti nove zakonske okvire i institucionalnu organizaciju u preveniranju terorističkih akcija na prostoru BiH. Sve ukazuje na potrebu reforme policijskih snaga, a možda i na formiranje posebne uprave na nivou države za borbu protiv terorizma.

MONITOR: Mediji su spekulisali da je oružje kojim je izvršen napad u Parizu došao iz BiH?
PEJANOVIĆ: Da li je napad u Parizu bio izveden oružjem koje je došlo iz Bosne i Hercegovine, valja provjeriti i dokazati. Medijske naznake tek treba istražiti i potvrditi.

MONITOR: Mediji takođe tvrde da u BiH jača vehabijski pokret koji niko ne kontroliše?
PEJANOVIĆ: Pripadnici vehabijskog pokreta su prisutni u Bosni i Hercegovini. Po mnogim mišljenjima, oni, pod pretpostavkom radikalizacije, mogu postati sigurnosna opasnost za život građana. Vlasti i sigurnosne službe nemaju punu kontrolu nad vehabijskim skupinama. Ta kontrola se mora podići na viši nivo. I cijelo društvo mora djelovati na integraciji pripadnika vehabijskog pokreta u život lokalnih zajednica. Veoma je značajno nastojanje reisa Islamske zajednice, gospodina Kavazovića, da se sačuvaju tradicionalne vrijednosti islama u Bosni i Hercegovini a to su mir, tolerancija i suživot sa komšijama hrišćanima.

MONITOR: Da li je tačno da u BiH radikalni islamisti čine pet procenata stanovništva i da predstavljaju opasnost po bezbjednost države?
PEJANOVIĆ: Već sam rekao da svako ko prihvati radikalizam, bez obzira na to koje je vjere, predstavlja sigurnosnu opasnost za življenje ljudi u miru. Ne postoji statistika o broju radikalnih islamista. Postoji samo spoznaja da je BiH na petom mjestu zemalja čiji građani idu na ratište u Siriju i ratuju na strani Islamske države.

Srebrenica gradi novu budućnost

MONITOR: Kako je u BiH reagovano na pomoć Srbije Srebrenici i kakvi su odnosi BiH sa Srbijom, kao jednom od potpisnica Dejtona?
PEJANOVIĆ: Srbija, kao jedna od potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima odgovornost, na temelju međunarodnog prava, za provođenje Dejtonskog sporazuma. Odnosi BiH sa Srbijom su u uzlaznoj liniji. Tome je doprinos dao lično Aleksandar Vučić, premijer Republike Srbije. Njegov dolazaka u Srebrenicu i pružanja finansijske pomoći za razvoj jačaće međunacionalno povjerenje Bošnjaka i Srba koji žive u Srebrenici. Na ovaj način i Srebrenica i BiH se odmiču od posljedica rata i grade novu budućnost. Razvoj dobrih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine, i u tome, dobrih odnosa između Srba i Bošnjaka, direktno doprinosi jačanju stabilnosti u cijelom regionu Zapadnog Balkana.

Većina državljana BiH je za NATO

MONITOR: Kakvi su stavovi vlasti i javnosti o pristupanju BiH NATO-u?
PEJANOVIĆ: Pristupanje BiH NATO-u je strateško pitanje. Taj strateški interes je definisan kao element približavanja BiH evroatlanskim institucijama. Bosna i Hercegovina je pred pozivom da pristupi Akcionom planu za članstvo. Čim izvrši popis i uknjižbu vojne imovine kao državne imovine, ispuniće se uslovi za pristupanje Akcionom planu za članstvo u NATO. Međutim, za sada ne postoji podrška rukovodstva Republike Srpske prijemu BiH u članstvo NATO-a. Ali postoji želja većine državljana BiH, bez obzira na nacionalnost, da dobiju kolektivnu sigurnost kroz članstvo države BiH u NATO.

Odnosi sa Crnom Gorom su tradicionalno dobri

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose između BiH i Crne Gore?
PEJANOVIĆ: Odnosi između BiH i Crne Gore su tradicionalno dobri. Mogu biti i bolji, naročito u pogledu ekonomske saradnje i izgradnje putne infrastrukture između dvije zemlje. Za svaku je kritiku to što je tako loša cestovna veza između Sarajeva i Podgorice. Između dva grada bi bilo poželjno imati modernu saobraćajnicu, kao i na pravcu Goražde-Čajniče-Pljevlja. Postoje i druge mogućnosti za poboljšanje saradnje u oblastima turizma, kulture i obrazovanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

4 sata

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

4 sata

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo