Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO PEJANOVIĆ, DOPISNI ČLAN ANUBiH I PROFESOR EMERITUS FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Prijetnje ratom pucanj u prazno

Objavljeno prije

7 godina

na

pejanovic

MONITOR: Kako ocjenjujete trilateralni sastanak šefova Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine održan u Mostaru 6. marta?
PEJANOVIĆ: Svaki dijalog šefova država u regionu ima pozitivan uticaj na mogućnost razvoja međudržavnih odnosa. Dijalog najviših zvaničnika između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine ima značajan uticaj ne samo na razvoj odnosa između ove tri države već i na razvoj regionalne saradnje između zemalja zapadnog Balkana. Ovo tim više što međudržavna saradnja zemalja u regiji postaje jedan od preduslova za članstvo zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji.

Trojni međudržavni samit u Mostaru nije imao unaprijed definisanu agendu pitanja za odlučivanje. Sveo se, kao i do sada, na opšta razmatranja. Izvjesna promjena je najavljena, a to je da će u međuvremenu, do sljedećeg sastanka šefova država, raditi ekspertni timovi koji će pripremiti prijedloge na stručnoj osnovi za rješavanje otvorenih pitanja. Tih otvorenih pitanja ima više – od regulisanja međusobnih granica do tretmana imovine po osnovu sukcesije između zemalja nasljednica SFRJ.

Pažnju zavređuje usvojeni Moratorijum o izbjegavanju političkih izjava o prošlosti. Valja sačekati hoće li se tako nešto poštovati.

MONITOR: Kakvo je bezbjednosno stanje u BiH?
PEJANOVIĆ: Bezbjednosno stanje u Bosni i Hercegovini je zadovoljavajuće po ocjeni Dragana Mektića, državnog ministra za sigurnost. To je odista tako. Političko i ekonomsko stanje je nešto drugo. Nezaposlenost je izašla na 40 odsto stanovništva koje nema osnovne egzistencijalne uslove za život. Vladajuće političke stranke su u stalnom političkom sukobljavanju. Nemaju konsensusa u donošenju zakona od kojih ovisi ispunjavanje uslova za reforme u približavanju BiH članstvu u Evropsku uniju.

Bliže se parlamentarni izbori, zakazani za oktobar 2018. godine. Neki stranački lideri u nedostatku pravih rezultata u ekonomskom razvoju posežu za nacionalističkom retorikom. U tome se upuštaju u sulude izjave u kojima prijete blokadama i ratom. Kad ne bi bilo ovlaštenja međunarodne zajednice za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, možda bi te prijetnje ratom dobijale na realnosti. One su 23 godine poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma pucanj u prazno i pokazatelj nemoći dijela vladajućih stranačkih elita da osiguraju napredak u socijalnom razvoju.

MONITOR: Da li je BiH opravdano označena u nekim krugovima kao evropski centar vehabizma i kao najopasnija tačka za prodor ekstremnog islamizma u Evropu?
PEJANOVIĆ: Još u vrijeme rata 1992-1995. postojale su propagandne aktivnosti iz mnogih centara da je BiH velika opasnost zato što u njoj žive muslimani i što su kao muslimani istovremeno islamski fundamentalisti. Na sreću patriotske i odbrambene snage BiH odbile su ovu vrstu optužbi. A na drugoj strani, upravo je bošnjačko (muslimansko) stanovništvo imalo masovno stradanje i genocid u Srebrenici od Karadžićevih ultranacionalista.

Bošnjaci kao narod u BiH vijekovima baštine međuvjersku i međuetničku toleranciju. Pripadaju miroljubivim narodima. To su gradili i izgradili na vrijednostima autohtonog islama u Bosni i Hercegovini od šesnaestog stoljeća do danas. I Bosni i Hercegovini, jednako kao i drugim zemljama, prijeti opasnost od ideologije Islamske države na Bliskom istoku. I građani i vlast BiH znaju da se bore protiv te opasnosti. Vehabijske skupine su od prije dvije godine stavljene pod kontrolu Islamske zajednice i državnih organa. Valja radi istorijske istine reći da je raniji reis Islamske zajednice Mustafa Cerić svojim odnosom omogućio prodor vehabizma u BiH. Od prije četiri godine novi reis Husein Kavazović zaustavio je širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Brojni analitičari smatraju da bi Predsjedništvo BiH sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem još više moglo ugroziti stabilnost BiH?
PEJANOVIĆ: Strahovanje analitičara da bi Dodik i Čović zajedno u ulozi članova Predsjedništva, ako budu izabrani na izborima 2018, radili na etničkoj podjeli i destrukciji državnih institucija BiH je opravdano. Oni su već i do sada sarađivali na onome što im je interes. Čović nije kritikovao Dodika kad zagovara secesiju Republike Srpske iz BiH i kad zagovara nemogućnost opstojnosti države BiH. Dodik podržava Čovića u naumu da hrvatski narod dobije entitet, ali bez prostiranja tog entiteta na dio Republike Srpske gdje žive Hrvati. Etno-nacionalne politike Dodika i Čovića u međusobnom sadejstvu mogu biti velika opasnost za nove etničke podjele, pa i sukobe u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Je li tačno da 99 odsto Srba u BiH želi samostalnu Republiku Srpsku?
PEJANOVIĆ: Oni koji zagovaraju secesiju Republike Srpske iz BiH, propagandno unaprijed instrumentaliziraju volju građana za secesiju. Pri tome izbjegavaju iznijeti istinu o mogućnosti i nemogućnosti izvođenja čina otcjepljenja u odnosu na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ideja otcjepljenja RS služi jačanju pozicije nacionalističkih elita za dobijanje nove vlasti na izborima. Umjesto širenja iluzija o nezavisnosti RS za vladajuću strukturu RS, ma koje stranke bile na vlasti, bilo bi politički racionalnije i produktivnije aktivirati institucionalnu strukturu i autonomiju Republike Srpske za sopstveni socijalni i ekonomski razvoj i razvoj države Bosne i Hercegovine u cjelini.

MONITOR: Dodik se u posljednje četiri godine sastao sa Putinom najmanje šest puta, a Izetbegović sa Erdoganom desetak puta…
PEJANOVIĆ: Odista bilo je šest javnih susreta Milorada Dodika sa Putinom. Želili su te sastanke i Putin i Dodik. Putinu treba širenje uticaja na Balkanu, posebno na prostorima gdje žive Srbi. Na drugoj strani Dodiku susreti sa Putinom služe jačanju političke pozicije za održanje na vlasti. Inače, sastanci Dodika i Putina nisu donijeli očekivanu ekonomsku korist za Republiku Srpsku.

Velika je greška što diplomatija države BiH ne radi sistematski na razvoju međudržavnih odnosa: Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine. Samo se na taj način može unaprijediti politička i privredna saradnja. Ministar za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose sa inostranstvom Mirko Šarović je pozitivan primjer iniciranja trgovine između Rusije i BiH u oblasti isporuke voća Rusiji iz BiH.

Bakir Izetbegović u kontinuitetu održava saradnju sa predsjednikom Turske Erdoganom po dva osnova: međudržavna i međustranačka saradnja. Ali i dalje ta saradnja nije osigurala šire ulaganje Turske u razvoj privrede BiH i posebno ne u obimu ulaganja koje Turska ima u Srbiji.

Dobro je da je nakon trilateralnog sastanka krajem 2017. godine Erdogana, Vučića i Izetbegovića odlučeno da Turska investira izgradnju autoceste: Beograd-Sarajevo.

MONITOR: Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos Hrvatske, Srbije i međunarodne zajednice prema BiH?
PEJANOVIĆ: Odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH još su opterećeni prošlošću. U prošlosti, uključujući i ratnu u vremenu 1992-1995. godina, iskazane su teritorijalne pretenzije prema BiH. One su vojnom silom ostvarivane. Počinjen je i ratni zločin i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Dejtonskim mirovnim sporazumom i Srbija i Hrvatska su dobile odgovornost za provođenje sporazuma i izgradnju mira. Pravo na specijalne odnose sa entitetima nije pravo na pretenzije već mogućnost za kulturološku i društvenu saradnju u izgradnji mira i postizanja napretka u socijalnom razvoju.

Aktuelne državne elite i u Srbiji i u Hrvatskoj nemaju valjano izgrađen državno-politički odnos prema BiH. Nerijetko pokazuju uplitanja u unutrašnje odnose u razvoju BiH. Ima mnogo pretpostavki da ove tri zemlje ravnopravno sarađuju. Te pretpostavke su sadržane u oblasti kulture, privrede, obrazovanja. I jedna i druga i treća zemlja u zajedničkoj saradnji mogu razviti projekte privrednog razvoja kao i nastupa na afričko-azijskom tržištu gdje su u prošlosti preduzeća iz ovih zemalja imala zapažen uspjeh. Nažalost, još se energija troši na efemerna pitanja u sferi nacionalnih odnosa.

Što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema BiH on je utemeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Poželjno je da aktivnost međunarodne zajednice bude intenzivnija u izgradnji mira i stabilnosti, te u pomaganju izvođenja reformi do postizanja članstva u EU i NATO savezu.

MONITOR: Kako je moguće ubrzati integraciju Bosne i Hercegovine u EU?
PEJANOVIĆ: Bez članstva svih zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji nema stabilnog mira ni u regiji ni u Evropskoj uniji. U tome posebno mjesto ima Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja postsocijalističke tranzicije kao i druge zemlje zapadnog Balkana. Ali ona je i nešto drugo u odnosu na ostale zemlje. Ona je postkonfliktno društvo. Ubrzanje integracije BiH u Evropsku uniju javlja se kao istorijski projekt izgradnje i učvršćenja mira na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom kontekstu integracija BiH u EU je primarno geopolitičko pitanje. Evropeizacija BiH, putem ubrzanja integracije u članstvo EU, osigurava ekonomski napredak i sigurnost – ne samo BiH, već cijelog regiona. Zbog toga je nužno podići moderaciju provođenja reformi za članstvo BiH u EU na nivo Visokog komesara EU za vanjsku politiku i sigurnost. Kako bi se prevenirali i zaustavili negativni geopolitički uticaji na društveni razvoj BiH, ubrzanje integracije treba da omogući prijem BiH u EU do 2026. godine jer BiH ne smije zaostajati u odnosu na druge zemlje regije.

Dok bude porican genocid, nema pomirenja

MONITOR: Kako gledate na to što je u regionu nacionalistički govor nadjačao govor o pomirenju?
PEJANOVIĆ: Vladajuće elite u regionu svoju vlast zasnivaju na etno politikama. U središtu tih politika je međuetničko nepovjerenje. Osnova za takvu politiku je tumačenje i glorifikacija prošlosti samo iz svog i jednostranog viđenja. Govor mržnje je instrument za stvaranje straha. Instrumentalizacija straha na etničkoj osnovi donosi izborne pobjede nacionalističkim liderima. Trebaće još mnogo vremena da se stanje straha i nepovjerenja u regiji mijenja. Pravi put da ta promjena nastane je ubrzanje integracije zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Sve dok se genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, izveden snagama Vojske Republike Srpske, bude poricao, nije moguće razvijati šire povjerenje bošnjačkog i srpskog naroda u regionu. A izgradnja ovog povjerenja je najveći ulog za stabilnost mira u regionu zapadnog Balkana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo