Sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi

MONITOR: Dobili smo prijedlog budžeta za 2025. godinu, sa tri dana kašnjenja u odnosu na zakonsku normu. Kakvi su prvi utisci?

VUJOVIĆ: Da je Budžet koncipiran sasvim surotno od onog što je obećavala ova vlast kada je bila opozicija. On je prepun stavki koje govore o povećanju privilegija i beneficija za one koji su na vlasti, a dozirana su sredstva prava iz oblasti socijlne zaštite. Druga impresija je da se isuviše nonšalantno predstavljaju trenutna i buduća budžetska opterećenja.

Dva paramtera nam dosta govore. Prvi: uvećana su sredstva za reprezentaciju sa oko 650 hiljada eura koliko je planirano za ovu, na preko miliona eura za narednu godinu, službena putovanja su uvećana sa 5,8 na oko 8,2 miliona, dakle uvećanje od 41 posto dok je za porodiljsko odstvo uvećanje bilo sa 35 na 36 miliona, ili manje od 3 posto. Stavka ostala prava iz oblasti socijalne zaštite nepromijenjena je u odnosu na 2024. godinu. Poseban komentar ne treba.

Drugi: nedostajuća sredstva na nivou od 1,14 milijardi eura prilično su velika, bez obzira na zavodljivost određenih parametara o sveopštem rastu. Dionica autoputa Smokovac – Mateševo je koštala znatno ispod tog iznosa sa svim mogućim propustima, finansijskim nepromišljenostima i nedorečenostima. Naravno da nova vlast nasljeđuje dugove prethodne i da ih mora servisirati, ali to je ne lišava odgovornopsti da sistem uvede u stabilnije okvire. Jednog dana će i neka buduća vlast morati da menadžeriše vraćanja nekih ranijih dugova. Vidjeli ste trendove u socijlanim davanjama, to je indikator da stvari nisu ružičaste ni sada.

Ova dva parametra izazivaju nelagodu i sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi.

MONITOR: Očekivani prihodi 2,9 milijardi, očekivani rashodi 3,15, ukupni troškovi države (sa dospjelim glavnicama kredita) preko četiri milijarde… Je li to mnogo?

VUJOVIĆ: Kada vidite da poresku reformu zovu  imenom stranke sve je jasno. Budžet je predstavljen kao određena promocija programa Evropa sad 2 iako niko ozbiljan ne može da predvidi njegove posljedice. Zamislite samo da se dogodi ponovo neko stanje poput pandemije ili nestabilnosti na globalnom ili regionalnom tržištu. Naš sistem bi  osjetio krizu tolike ekstenzije da je pitanje kako bi se servisirale osnovne potrebe funkcionisanja države.

Ne prećutkujmo očiglednu činjenicu da se budžet dobrim dijelom puni od aktivnosti koje su povezane sa pranjem novca. Tako akumulirani parametri nas vode ka okviru rama gdje se ne vidi realna slika života. Sve se na kraju svodi na to ko će platiti ručak koji jedemo danas, ali po logici Skarlet O Hare, o tome će se misliti sjutra.

Živimo određeni ekonomski balon za koji je samo pitanje dokle može da ide. Neprestana priča o rastu poreske naplate ne mora da znači mnogo. Prije svega, građani i privreda plaćaju više poreze jer su veće cijene. Vrlo je jednostavno: kada nemate vrijednost iz neposredne proizvodnje onda vam inflacija postaje određena fabrika para. Tačno je da ona nije isključivo domaćeg karaktera, ali pogledajte divljanje cijena po svim osnovama. U krajnjem, uporedite cijene u supermarketima u Podgorici i glavnim gradovima Francuske ili Belgije, pa ćete vidjeti da priča o neumitnosti inflacije ne stoji.

I na sve to dodajte podatak iz Vladine prezentacije gdje navode da je inflacija u ovoj godini iznosila 3,7 posto. Kome da vjerujemo: sopstvenim očima ili Vladinim prezentacijama?

MONITOR: Gdje ste prepoznali razvojnu komponentu budžeta?

VUJOVIĆ: Uvijek kod kapitalnih izdadataka imate šansu za razvoj, međutim kada niste ostvarili pretpostavke za njega on se ne dešava. Jednostavno je – velike poslove dobijaju velike firme ili pak inostrani konzorcijumi koji logično idu sa logikom profita, a kroz njih ne razvijamo niti domaću pamet niti mala i srednja preduzeća. Sjetite se da je od strane vlasti napadan konzorcijum oko jedne firme da je stjecište mafije, a odmah potom bi se pravdalo da taj isti poslovni sistem dobija tendere jer je najbolji. U tom i takvom ambijentu se ne razvijaju kompetencije, već se kreira ambijent u kome možete da pričate sve bez bilo kakve odgovornosti, dok mikro i mali biznismeni nastoje napustiti taj sektor jer shvataju da im je isplativije da se negdje zaposle preko partije.

Kada budžet bude koncipran tako da vidite nedvosmislenu podršku rastu proizvodnih i prerađivačkih grana I, to ne nužno u subvencijama već u projektima koje bi realno stvarali plodno tlo za njih, to bi značilo da imamo određen plan i da idemo ka ispunjenju njegovih cilja. Do tada, gledaćemo prezentacije sveopšteg blagostanja koje, istina je, osjećaju oni koji su na vlasti, ali građani sve manje.

MONITOR: Plate u javnom sektoru nastaviće da rastu,  kao i većina ostalih troškova države. Do kada će tzv. “realni sektor” biti u stanju da sve to isfinansira?

VUJOVIĆ: Stavka neto zarade koje se isplaćuju iz budžeta su porasle za preko 68 miliona eura. To je značajan novac i to neko mora da plati – građani i realni sektor. Tu dolazimo do problema da je realni sektor  kod nas u značajnoj mjeri nepovezan i fali nam osjećaj za ekonomsku cjelinu. Nemate pokrenut sveobuhvatni dijalog niti realnu dugorolnu strategiju koju bi sprovodile sve vlade bez obzira koje partije bi je činile. Biznis ne trpi političku priču “biće bolje”, on treba proizvod ili uslugu koju plasira na tržište. Tu je utakmica svakog dana. Tu spektakularnih obrta rijetko kada ima. I kada ih bude, oni jesu dobrodošli, ali ne mogu biti planirani niti presudno na njima može biti baziran razvoj. Naša privreda je u tehnološkom zaostatku, nije osnažena od strane države na način da ima efikasan servis koji bi joj bio na usluzi, već taj isti servis stalno traži više od nje i ona je u neprestanoj trci sa povećanjem cijena da plati veće poreze. To nije ambijent koji stvara novu vrijednot u opsegu koji bi značio održivost i predvidiv rast.

MONITOR: Premijer kaže da “državi ništa ne hvali”. Dijelite li njegov optimizam?

VUJOVIĆ: Saopštiti da državi ništa ne fali, a da je nastavljen egzodus mladih govori samo kako vi doživljavate politiku. Niti sva ekonomija, još manje život stane u cifre koje u realnosti ne znače ništa konkretno. Priča o vrtoglavom rastu BDP-a ne znači mnogo recimo onom sloju stanovništva gdje su sada  ranjiviji, a to je kadar sa nižim kvalifikcijama  u životnoj dobi od 50 do 65 godina. Nema ni naznaka šta ćemo sa tempiranom socijalnom bombom, ljudi koji nemaju 15 godina staža a približavaju se starosnoj granici penzionisanja. Nema zabrinutosti što nam ekonomija ima strukturni problem. Umjesto optimizma sada bi nam mnogo više trebao oprez i promišljen dugoročni odgovor na problem koji se samo uvećavaju.

MONITOR: Novo zaduženje od makar 900 miliona… Prethodno, od kraja 2020., preko 1,5 milijardi. Šta nam je donio taj novac?

VUJOVIĆ: Povećanu potrošnju koja nije pokrenula realni sektor. Pustimo statistiku, govorimo o stvarnosti. Ne zaboravimo da mi govorimo o novcu koji je ekvivalent dionici auto-puta. Nismo vidjeli niti jedan kapitalno veliki, pažljivo osmišljen projekat koji je pokrenula vlast nakon 2020. godine. Kada vidite tokove novca, bez obzira na svu priču iz Vlade, taj novac se na kraju sliva za potrošnju. Time se ne stvara ni u približno dovoljnoj mjeri održiva ekonomija. Uz to imate vrlo jednostavan pokazatelj – ako se zadužujete po većoj kamatnoj stopi nego što vam je rast nema održivosti. Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2024. godine iznosila je 2,7 posto a zaduživali smo se po stopi od 7,25 posto. Ovo je već sada vidljiv veliki problem.

MONITOR: Kako komentarišete kapitalni bidžet?

VUJOVIĆ: Ušli smo u zonu kada se obećava toliko da već za par mjeseci zaboravljamo šta je ranije rečeno. Stvorena je kakofonija obećanja koju je teško ispratiti.

Slikovit primjer je projekt  Velje Brdo. Prezentovan je projekat od 3,5 milijarde eura,a sada je opredijeljeno za njegov razvoj 10 miliona.Tom dinamikom trebalo bi 350 godina da on bude zaokružen. Po strani aspekti planiranja prostora, zaštite životne sredine, održivosti infrastrukure, vizije razvoja Glavnog grada…

Kapitalni projekti treba da budu usko skopčani sa staretškim odlukama, a ne sa predizbornom pričom. Pošto je kod nas ovo drugo slučaj, ulazimo u ovakve obrte kada obećavate megaprojekte prije izbora koje sa stanovišta opsega tih istih projekata finansirate mrvicama.

MONITOR: Gdje su u budžetu turizam, poljoprivreda, ideja o oživljavanju proizvodnje u Crnoj Gori?

VUJOVIĆ: Očekivanja vlasti su da se privreda stara o sebi, a da su oni tu da partijski zapošljavaju kako bi opstajali na vlasti. Mikro i mali biznisi su dugo u hroničnom stanje nesolvenosti što se ogleda u podatku da je početkom oktobra bilo značajno više od 20 hiljada subjekata, odnosno pravnih lica. Da je adminisitracija ažurnija i privreda vitalnija, ovaj broj bi  bio manji. To bi bio jedan od pokazatelja da idemo u ekonomski oporavak. Neprestano ponavljam, bez široke rasprave i dugoročnijeg plana koji bismo s vremena na vrijeme i propitivali, ne možemo osnažiti privredu u situaciji kada ona zaostaje u tehnologiji u odnosu na konkurenciju, kada su joj nameti veći, a oni sa najjačom ,ne samo biološkom snagom koju čine u najvećoj mjeri mladi, napuštaju državu. Niti jednom od ova tri problema Vlada ne da se ne obraća, već ih ili ignoriše ili produbljuje.

MONITOR: Šta je sa obećanim reformama?

VUJOVIĆ: Nijedan krucijalni problem nije riješen već, u najboljem slučaju, samo odložen.  Sve je stvar stihije koja se krerira u buri pomenutih predizbornih obećanja prelivenih sa ogromnim samohvalisanjem.

Odsustvo krupne odluke u vezi za (re)industrijalizacijam, stvarnim potrebama i izazovima privrede, idejom kao privući zdrav kapital koji donosi i poslovnu kulturu koja nam je potrebna, osposobljavanjem kadra za novu eru poslovanja… sve to nas odvodi u situaciju kada postajemo plac za građevine preko kojih bi se dobrim dijelom zapravo prao novac, gdje bismo prodavali pasoše sumnjivim biznisima i pričali o kriptoraju. Koji samo čini gorom našu staru boljku koja se da sažeti u tome da bježimo od suočavanja sa jednostavnom istinom –  bez rada se ne može doći do dugoročno održivog napretka.

Milena PEROVIĆ

Ako EU zaista želi štititi Zapadni Balkan od Trampa, ima samo par sedmica za sveobuhvatni strateški politički preokret prema regiji, baziran na čvrstoj i dosljednoj odbrani svojih demokratskih vrijednosti

MONITOR: Razrješenje ministra finansija Kristijana Lindnera iz liberalne FDP, povod je za gubitak većine njemačkog kancelara Olafa Šolca u Bundestagu. Šta su pravi uzroci raspada vladajuće „semafor koalicije“?

VEBER: Vladajuća semafor koalicija prva je u istoriji Savezne Republike Njemačke koja nije bila sastavljena od dvije nego od  tri stranke, što je značilo vise ideološko-programskih razlika nego što je uopbičajeno. A onda su svjetski politički tokovi-konkretno rat u Ukrajini, suštinski promijenili okvir vladavine naspram dogovorenog, kompromisnog vladinog programa. U prvoj godini, 2022. to je značilo uspješan krizni manadžment oslobođenja ovisnosti od ruskih energenata. Medjutim, ekonomske poslijedice i prethodne korona pandemije te tog skupog preobrata, bili su inflacija te ekonomska recesija zbog rasta energetskih troškova naše industrije. Politički se s time nositi zatijevalo je dogovor između ideološko suprotnih finansijskih politika koalicijskih stranaka – liberali sa politikom štednje, socijaldemokrati i zeleni s politikom novog zaduživanja. Našli su izlaz u triku – preusmjeravanje 60 milijardi eura predviđenih a nepotrošenih od prethodne vlade. Taj je kompromis 2023. godine iznenadno srušen od Ustavnog suda, kome se bila obratila opoziciona CDU. Od tada traje rat koalicijskih partnera – u 2023. su još uspjeli dogovoriti kompromis za budžet za 2024. Ove jeseni  spremnosti za kompromis oko budžeta došao je kraj.

MONITOR: Vanredni parlamentarni izbori se predviđaju za februar 2025., a ankete pokazuju veliku prednost CDU Fridriha Merca od oko 32 posto a prema njima, SPD ima oko 15 posto. Ako rezultat na izborima bude sličan, ko bi bio vjerovatan partner CDU-sem očekivane CSU?

VEBER: Već godinu sve tri stranke sada raspadnute koalicije imaju manje  nego opozicioni CDU-CSU. Međutim, pošto se koalicija razišla zbog ideologijskih razlika, mi u Njemačkoj- prvi put u najmanje dvije decenije, imaćemo izbornu kampanju između političkih vizija i programa građanskih parlamentarnih stranaka. To je  već smanjilo postotak populističkih stranaka, konkretno novoformirane stranke Savez Sarah Wagenknecht (BSW)  sa prethodnih 10 na šest pa sad pet posto, i blizu su- prvi put rizika da neće ući u Bundestag, dok tradicionalno prirodni partner CDU-a – liberali (FDP) i dalje rizikuju da ispadnu iz parlamenta. Pod tim okolnostima, CDU-CSU će imati koalicijsku opciju samo između Socijaldemokrata i Zelenih.

MONITOR: Fridrih Merc je već ponudio svoj plan za rješavanje ratne krize na istoku Evrope: kratkoročni ultimatum Vladimiru Putinu i brzo vojno reagovanje ukoliko ultimatum ne bude prihvaćen. Kako to razumijete: kao prenaglašen početak predizborne kampanje ili pokazatelj spoljnopolitičkog neiskustva?

VEBER: Nisam, iskreno, vidio nešto nalik specificnom planu CDU-a za Bliski Istok, a koji sazlužuje to ime. Niti vjerujem da bi Njemačka, u datim okolnostima, mogla imati značajan uticaj u doba nove Trumpove administracije. CDU ima puno jasniji, odlučniji stav u politici  prema Ukrajini. Za razliku od Socijaldemokrata i  kancelara Scholza koji je konstantno usporavao vojnu pomoć Ukrajini, CDU je od početka bila za davanje Taurus dugometražnih raketa. Tu mi izgleda da bi- pogotovo u kontekstu nejasne buduće podrške od strane SAD,  najbolja koalicijska opcija bila ona sa Zelenima.

MONITOR: Mnoge je iznenadio potez kancelara Šolca koji je razgovarao sa  Putinom. Kako biste  objasnili Šolcov potez?

VEBER: Taj poziv nekoordinisan sa drugim zapadnim prijestolnicama samo po tome što se desio, napravio je značajnu štetu. Sadržinski Scholz i Putin su razmijenili poznate suprotne stavove- znači ništa se nije desilo. Kako objasniti onda taj poziv? Kao prvo, na trima zadnjim pokrajinskim izborima u istočnom dijelu Njemačke pobjedila je AFD, a onda BSW ušla u parlamente sa 10-15 posto, tj. ne može  praviti nijednu većinsku koaliciju bez BSW ako se i dalje isključuje AfD. A da to nema nikakve veze za pokrajinskom politikom, kao uslov koalicijskih dogovora  BSW traži od svojih partnera-a koje uključuje i CDU i SDP, javno pozicioniranje u preambuli koalicijskih sporazuma-programa, za dijalog sa Rusijom o mirovnom sporazumu Rusija-Ukrajina. Stranke su prihvatile pregovore sa BSW na toj osnovi u sve tri pokrajine (mada je u jednoj BSW centrala u Berlinu -u medjuvremenu, srušila dogovor). Kao drugo, Scholz se priprema za saveznu izbornu kampanju pošto se sad dogovorio sa opozicijom za datum izbora u februaru. Scholz je zadnje dvije godine manevrisao u  politici prema Rusiji uzimajući u obzir tradicionalnu socijaldemokratsku poziciju njenih birača naspram Rusije, tj. mekanu poziciju.

MONITOR: Trampova spoljna  politika ostaje u magli površnih izjava tokom kampanje. Šta se može očekivati od Trampove SAD?

VEBER: Upravo tako. Mi kao i 2016. godine ne znamo šta će on  da implementira od najavljenih politika, počevši od „plana“ završavanja rata u Ukrajini za dan. Znamo da on ima veliku naklonosti prema svjetskim autokratima (što njima otvara prostor da ga izmanipulišu). Drugo,  odgovornih vodećih zvaničnika, koja ga sprečavaju u najopasnijim namjerama-za razliku od njegove prve administracije – u drugoj administraciji skoro da nema. Što se Bliskog Istoka tiče, tu nema nikakve šanse da napravi neki sporazum- čak i lažan- a kamoli sporazum u cilju istinskog mira.

MONITOR: Tramp je pobijedio sa značajnom razlikom u broju elektorskih glasova-u odnosu na Kamalu Haris, a republikanci su osvojili većinu u oba doma Kongresa. Kako biste  objasnili ovolike uspjehe republikanaca?

VEBER: Nisam stručnjak za američku unutrasnju politiku, a analize uzroka izbornih rezultata još su u toku. Ali čini mi se da su najmanje tri elementa bitna za objašnjenje Trumpova uspjeha da širi svoju biračku bazu mimo hardcore MAGA podržitelja, a koje imaju direktnu vezu sa rastom utradesnice i drugih populističkih snaga i u Njemačkoj i u cijeloj Evropi. Prvo je uloga uspona socijalnih medija (u ovim predsjedničkim izborima u svom najdirektnijem načinu – kroz uključenje posjednika Twittera/X-a, Elona Muska. Drugi i treći element se vezuje sa  željom za povratak u stara zlatna doba: Trumpovo obećanje povratka ekonomske stabilnosti i zlatnog doba nacionalne američke industrije-bez inflacije i zelene tranzicije. Iako je činjenica da je ekonomsku stabilnost bez inflacije Trump u svojoj prvoj administraciji de fakto naslijedio od Obame, te unatoč toga sto bi njegova najavljena ekonomska i migracijska politika- po ekonomistima, odvela SAD u puno ozbiljnije ekonomske probleme nego što je to bio slučaj u vrijeme Bidenove administracije. Tu je i obećanje „povratka“ u doba bez ratova.

MONITOR: Rezultati izbora u SAD pažljivo su praćeni i u našem regionu. Neki ovdašnji političari –kao Milorad Dodik – slavili su Trampovu pobjedu. Koliko bi se i kako, mogla promijeniti politika SAD prema ZB?

VEBER: Generalno, povratak Trumpa kao svugdje na svijetu predstavlja prjetnju po mir i  demokratiju-te ponovo kao 2016. njegov dolazak na mjesto predsjednika budi nadu medju nacionalistima i autokratima u regiji, za šansu za vraćanje njihovih nerealiziranih nacionalističkih agendi. Za razliku od drugih regija svijeta, na Zapadnom Balkanu ima nekoliko faktora koji ograničavaju tu potencijalnu ponovnu štetu: Prvo, pošto će i novoj administraciji globalni fokus biti drugdje, nivo pažnje vašoj regiji zavisi od pojedničnih zvaničnika i njihovih interesa. Tu -na primjer, mislim na Richarda Grenella. Suprotno  strahovima, nije dobio mjesto ministra vanjskih poslova. Ako on ne završi na visokoj poziciji, može biti da regija ovaj put ostaje van fokusa tj. značajnijeg, štetnog angažmana. Drugo, Bidenova administracija u većoj mjeri je-na primjer u politici prema Vučićevom režimu u Srbiji a oličena u osobi ambasadora Hill-a, više značila kontinuitet sa politikom Trumpove adminstracije – politika transakscijska, deal-making-a. A treće, EU zadnjih 10 godina u politici prema regiji je sve više  djelovala transakcijski, a sve manje u odbrani liberalno-demokratkih vrijednosti.Ako EU zaista želi štititi Zapadni Balkan od Trumpa, ima samo par sedmica za sveobuhvatni strateški politički preokret prema regiji, baziranim na čvrstoj i dosljednoj odbrani svojih demokratskih vrijednosti.

Populizmu AfD i BSW  zajedničko  je nuđenje lažnih jednostavnih odgovora

MONITOR: Ankete predviđaju i nastavak uspona radikalno desničarske AFD na oko 17 posto, a i veliko ljevičarsko iznenađenje. Savez Sare Vagenkneht, po njima, dobija oko šest posto. Obje političke opcije-iako na polovima desnice i ljevice, zagovaraju  slične politike- posebno kada se radi o ratu u Ukrajini i imigrantima. Šta nam to govori o ideološkoj dimenziji koju nude AFD i Savez?

VEBER: BSW se ne može smjestiti među ultralijeve stranke – ona nije ni lijeva niti desna, nego stranka koja ujedinjuje elemente lijevog populizma (socijalni, na primjer)- te desnog populizma (u vezi politike migracije, te odnosa prema Putinu i ratu u Ukrajini). Populizmu AfD i BSW te njihovim biračima,  zajedničko  je nuđenje lažnih jednostavnih političkih odogovora i rješenja na komplikovane političke izazove vremena, a koja nemaju jednostavna, a kamoli bezbolna rješenja. Oni time uspješno ciljaju na osjećaj nesigurnosti velikog broja građana naspram svjetskih tokova (ratova, pandemije, inflacije i recesije, klimatskih promjena i potrebe za zelenom transformacijom privrede, KI i transformacije industrije itd.), te željom za povratkom u idealno zlatno doba ekonomske stabilnosti, socijalne sigurnosti i mira – koje kao takvo nikad nije postojalo.

Trumpova pozicija objavljena  tokom  kampanje značila bi defakto kapitulacija Kijeva

MONITOR: U čestitci Trampu Zelenski je rekao da su se njih dvojica već ranije složila da je osnov mira-„mir kroz snagu“. Smanjuju li se očekivanja na strani Ukrajine?

VEBER: Trumpova pozicija objavljena u toku izborne kampanje je jasna – što brži mirovni sporazum, a to bi značilo defakto kapitulacija Kijeva, zadržavanje okupiranih djelova Ukrajine te kraj cilja članstva u EU i NATO-a. I to je osnovni strah Zelenskoga, te Evrope. Jedino je pitanje poslije izborne pobjede, hoće li pokušati da relaizira to opasnu politiku ili će Kijev i EU moci omekšati njegovo stajalište.

Nastasja RADOVIĆ

Izbacivanje predmeta iz bošnjačke književnosti i profesorke bošnjačke književnosti jasan je koncept. Protiv brisanja sam se  pobunila. Za svoj angažman brutalno sam kažnjena jer nisam pristala na cenzurisanje knjiga prema kojima osjećam ljubav

Nadija Rebronja je pjesnikinja i esejistkinja. Doktorirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Predaje književnost kao univerzitetski docent. Njena poezija je prevođena na engleski, španski, italijanski, francuski, njemački, poljski, turski, persijski, makedonski, albanski i slovenački jezik. Kao naučnik-istraživač boravila je na Univerzitetu u Beču (2009) i Univerzitetu u Granadi (2010—2011). Kao predavač književnosti održala je nekoliko gostujućih predavanja na univerzitetima u Panami na španskom jeziku. Govori engleski, španski i turski, služi se ruskim i poznaje arapski jezik. Školovala se, duže ili kraće živjela u Novom Pazaru, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Granadi, Beču, Istanbulu. Ne vjeruje u adrese ni mjesta boravka.

MONITOR: Na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru radite od 2007. Očekivali ste da vas nakon odličnih preporuka stručne komisije izaberu u zvanje vanrednog profesora. Umjesto toga, odbijen je vaš reizbor u docenta, pa nakon isteka ugovora u januaru 2025. očekujete otkaz. Kako je došlo do svega ovoga?

REBRONJA: To nisam očekivala. Ispunila sam sve uslove za vanrednog profesora i od traženih 24 boda, koliko je potrebno za napredovanje, imam 76. Komisija je ocijenila da ja višestruko premašujem tražene uslove i da u svakom aspektu koji se vrednuje kao uslov pokazujem izvrsnost. U poslednjih 10-13 godina izbori u više zvanje na DUNP više liče na montirane procese protiv ljudi nego na ono što je akademska praksa. Izmišljaju se izgovori da kolege ne mogu da napreduju i biraju ih 2-3 puta u docentsko zvanje iako imaju uslove za napredovanje. Dešavalo se da kolegama traže da od matičnog odbora koji funkcioniše pri Ministarstvu prosvjete dostave potvrde koje ne postoje jer ih taj odbor ne izdaje. Neke kolege  pristaju na sve to da zbog egzistencije. Mnogi zbog svega napuštaju univerzitet, izgubili smo dragocjene kadrove, vodeće intelektualce. Mi koji smo gradili ovaj univerzitet od njegovog početka u želji da emancipujemo podneblje u kom živimo, što je valjda suštinski nagon intelektualca, u nekom trenutku osjetili smo da smo dio Potemkinovog sela, da igramo u teatru apsurda čiji je cilj da se uhljebe pojedinci a da se adekvatan razvoj tog kraja ne desi.

Praksa maltretiranje ljudi pri izboru u zvanje dovela je do toga da su jedine osobe koje su gradile svoju karijeru na DUNP od asistenta, a koje su uspjele da pređu put do redovnog profesora zapravo rektorka Zana Dolićanin i njen brat Edin Dolićanin. Oni su djeca prvog rektora koji je učestvovao u osnivanju univerziteta, Ćemala Dolićanina. Nakon svega, Zana je izabrana za rektorku jer nije bilo mnogo redovnih profesora koji su konkurencija.

MONITOR: Kako je ovo počelo?

REBRONJA: Državni univerzitet u Novom Pazaru osnovan je u martu 2006., postojao je samo tri mjeseca bez mene i dobro poznajem njegov razvoj. Na početku bilo je teškoća, ali je tokom rektorskog mandata Ćemala Dolićanina univerzitet ubrzano napredovao. Od početka mandata rektora Kostića, univerzitet je krenuo nizbrdo i već tada su zaposlenima uvedene okrutne mjere, ambijent u kom je nedopustivo imati stručno mišljenje, finansijska kažnjavanja za najsitniji prekršaj. Često su prekršaji bili izmišljeni, a kolegama se ukidalo 26 odsto od plate. Ako bi se neki profesor usudio da ima svoj stav rektor je vikao na njega. Dreka i vika postale su naša radna svakodnevnica. Ćemal Dolićanin je odmah prešao na funkciju direktora univerziteta i sve je to vrijeme imao ogroman uticaj. Od početka mandata Zane Dolićanin, već izuzetno loše stanje  pretvorilo se u katastrofalno. U javnosti u N. Pazaru često se može čuti stav da se univerzitet stalno urušava. Moj je utisak da se on urušavao u vrijeme Kostića, a da je sada tokom mandata Zane Dolićanin već potpuno srušen. Da li se na tim ruševinama može napraviti nešto nalik obrazovnoj instituciji, ostaje pitanje. Svakako, potrebna je temeljna reforma i postavljanje institucije u uobičajene zdrave akademske okvire koje se praktikuju svuda u svijetu a od kojih se DUNP potpuno udaljio. Sve to mora početi hitnom smjenom Zane Dolićanin.

MONITOR: Što to znači za  grad i region Sandžaka?

REBRONJA: Postojanje univerziteta na nekom podneblju  strateški  je  važno. U N.Pazaru živi ogroman broj mladih i univerzitet im donosi dostupnost obrazovanja kao i finansijsku olakšicu za njihove porodice koje se bore da ih školuju. Osim toga, ovaj univerzitet je imao priliku da formira intelektualni sloj koji će biti nosilac kultivisanja  društva a koji se sastoji od domaćih snaga, i kolega profesora koji su dolazili iz drugih gradova (Beograda, Sarajeva, N. Sada, Kragujevca) da rade na DUNP. Takva dragocjena razmjena energije mogla je biti stvaralačka, mogla je donijeti renesansu napretka Sandžaku, N. Pazaru i okolnim gradovima. Rezultat represivnog stanja je da su intelektualci profesori sluđeni, drže se u grču zabrinuti za vlastitu egzistenciju, šunjaju se hodnikom univerziteta gledajući u kamere koje ih prate da li su zakasnili na čas, i nemaju vremena od stresa da pišu svoje naučne radove, knjige, da promišljaju o stvarnosti i bave se doprinosom društvu. Zbog ovakvog stanja, pojedinci koji su činili intelektualnu elitu ovog podneblja, već su napustili univerzitet, a one koji nisu usled pritiska otišli, rektorica Zana  Dolićanin će uskoro izbaciti. Takav je i moj slučaj. Interesantno, najugroženije su  društveno-humanističke nauke, jer se kritička svijest u društvu i pokretačke ideje stvaraju upravo među pravnicima, filolozima, filozofima i ekonimistima. Ideološka dimenzija sputavanja napretka ovog podneblja i formiranja pokretačkog intelektualnog sloja – jasna je.

MONITOR: Da li se na univerzitetu i drugdje protestuje zbog nepravilnosti koje ste naveli?

REBRONJA: Sindikat Nezavisnost koji postoji u okviru univerziteta ukazao je javno na sve probleme i održao štrajk upozorenja. Bošnjačko nacionalno vijeće zatražilo je da nadležno ministarstvo uvede prinudnu upravu. Ministarstvu prosvjete obraćali su se čak i studenti. Za sada adekvatna, dovoljno oštra rekacija izostaje. Najvažnija pitanja kolega iz sindikata pokrenuta su na lokalnom portalu Free media, pa su pitali rektorku kako je moguće da je upisala medicinu sa 16 godina, a završila je sa 22, i kako je moguće da ima 39 objavljenih radova u čak 30 različitih oblasti prirodnih nauka, što su, blago rečeno, neobične reference. Rektorku Zanu Dolićanin lično poznajem i utisak mi je da se radi o nastavnici bez naročitog intelekta i elokvencije, bez adekvatnih upravljačkih vještina. Koliko je stručna za medicinu nisam kompetentna da procjenjujem, ali bi me kao nekoga ko je direktno ugrožen njenim djelovanjem, zanimalo da čujem odgovore na postavljena pitanja.

MONITOR: U medijima se govori da se na DUNP nastoji izbrisati svako izučavanje bošnjačke književnosti i kulture iz programa. Da li je to tačno i kakve posljedice to može imati?

REBRONJA: Predmeti koji se odnose na bošnjačku književnost i kulturu postojali su na DUNP od njegovog osnivanja. Vremenom se taj broj smanjivao. U posljednjem procesu reakreditacije ovi predmeti su osporeni i rektorka se odlučila za brisanje tih sadržaja. Smatram da se moralo tražiti rješenje. Ti predmeti nisu nekakva administrativna greška ili fleka na papiru koja se može izbrisati da bi se ispravila dokumenta za akreditaciju. Oni predstavljaju čitavu kulturu, stotine knjiga i pisaca koji su se na neki način našli pred inkvizicijom. Kao pjesnikinja u puno sam stihova promišljala o zabranjenim piscima, zabranjenim knjigama, o rukopisima koji se bacaju na lomaču, jer je otpor takvim represijama civilizacijski gest. Istorija i teorija nas uče da je spaljivanje rukopisa varvarizam. Kada sam pisala o tim temama, neki su mislili da pišem o prošlosti i da cenzurisani pisci više nisu aktuelni. Nažalost,  to se dešava  danas i ovdje. Nama.  Jedan od argumenata koji se mogao čuti je da bi izučavanje bošnjačke književnosti moglo ugroziti srpsku književnost i kulturu. Na primjer, u tom programu se nalazila proza Dževada Karahasana koji je jedan od najznačajnijih južnoslovenskih pisaca sa evropskom recepcijom. On ima ogroman značaj na njemačkom govornom području i dobitnik je Geteove i Hajneove nagrade. Niko nije ni pomislio da recepcija ovog autora može ugroziti njemačku i austrijsku kulturu. Još je veći apsurd kada govorimo o piscima koji su bili građani Srbije. Kako bi srpskoj kulturi moglo smetati to što studenti čitaju putopise Zuka Džumhura, a Džumhur je veći dio života proveo u Beogradu? Isto važi za pjesnike iz Srbije Ismeta Rebronju i Muhameda Abdagića. Bošnjačku književnost, uz mnoge druge predmete, predajem od 2007. godine na izričit zahtjev univerziteta. Usavršavala sam se za tu oblast jer je mom univerzitetu to bilo potrebno. U međuvremenu tendencije su se promijenile. Paralelno izbacivanje predmeta iz bošnjačke književnosti i profesorke bošnjačke književnosti jasan je koncept. Protiv brisanja sam se pobunila. Ja bih mogla preuzeti neke druge predmete, ali sve dok kao intelektualka tu postojim biću stalni podsjetnik da se ti predmeti mogu i moraju vratiti. Jasno je i da ja neću ćutati, staću u odbranu zabranjenih pisaca. Za svoj angažman brutalno sam kažnjena jer nisam pristala na cenzurisanje knjiga prema kojima osjećam ljubav, 20 godina dugačku posvećenost, ali i humanu i civilizacijsku dužnost da odbranim pravo na umjetnost. Nikada ne bih pristala na bacanje bilo koje književnosti u vatru inkvizicije, ma koja književnost da je u pitanju, bez obzira na kom jeziku je izvorno pisana. Zato tone Venecija, kako bi to rekao Sidran.

Ako  se brzo nešto ne promijeni idem na zavod za  nezaposlene

MONITOR: Šta planirate nakon januara ako vam ne produže ugovor?

REBRONJA: Ukoliko se u što kraćem roku stvari ne promijene, uprkos međunarodnoj recepciji koju imam kao književnica, održanim gostujućim predavanjima u Panami i Kolumbiji, objavljenim knjigama i radovima, u januaru 2025. ću se javiti na zavod za nezaposlene. To je očigledno strategija visokog školstva koja je namijenjena za podneblje u kom djelujem.

Predrag NIKOLIĆ