Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Crnogorska antika je najviše stanje našeg duha

Objavljeno prije

7 godina

na

miras

U izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i zagrebačke izdavačke kuće Skaner studio, nedavno je objavljena nova knjiga crnogorskog književnika Miraša Martinovića Glasovi iz Doklee. Riječ je o neobičnom književnom djelu, koje se sastoji iz trideset i pet proznih cjelina, sa atipčnim ličnostima i događajima iz dugovjekovnog trajanja na prostorima Crne Gore, ali i onih izvan njenih granica.

MONITOR: Kritičari su rekli da je Vaša najnovija knjiga neka vrsta enciklopedije mrtvih u kojoj sve živi…
MARTINOVIĆ: Knjiga je neobično koncipirana i uslovno rečeno ima enciklopedijsku formu. Predstavlja neku vrstu istorije dugog trajanja na ovim prostorima, sačinjene od određenih, uistinu, nekada stvarnih ličnosti i događaja koju su se u tom dugom trajanju zbili. Tačnije rečeno neka vrsta metafizičke istorije, glasova i odjeka glasova ljudi koji su nekada živjeli, a koji su o sebi ostavili trag, uglavnom na kamenu, u kamenom zapisu, a takvih zapisa ima dosta, pogotovo u Doklei. U knjizi sam oživio te zapise, ono što je u kamen uklesano i u memoriji sačuvano.

MONITOR: Kakvi glasovi iz Doklee dopiru do čitalaca?
MARTINOVIĆ: To je višeglasje, horovi glasova, pojedinačnih i skupnih. Na kraju zemaljskih bivanja, ostaje glas koji traje kroz memoriju onih što dolaze, u skladu koliko je taj sebi nekim djelom obezbijedio trajanje. To su glasovi – poruke o zemaljskom trajanju i prolaznosti, o težnji čovjekovoj da kroz određno djelo ili djela ostavi pomen o sebi i narodu kome pripada. Sve je sačuvano u opštoj memoriji, u tom bezgraničnom volumenu, svaki trag i glas. To je okean u kome sve živi, iz kojeg se povremeno aktiviraju određeni događaji, ličnosti, tražeći da se ponovo ostvare, kucaju na vaša vrata i vi im ne možete odoljeti. Riječju, to je onaj dublji kontinuitet koji sve veže i u koji se sve uliva.

Ne kucaju slučajno i u slučajnom trenutku. Kucaju nepogriješivo, u tačno vrijeme. Ovo nijesu bajke niti somnambulne priče. U imaginaciji sve živi. Iz tog mora talasi dopiru do nas, to su energetska polja koja nas uključuju

u svoja dejstva, aktivirajući u nama ono čemu treba da produžimo trajanje. Tako su i mene budili i aktivirali glasovi ljudi čija imena stoje na kamenim pločama i zidovima u Doklei, i u našem sjećnju. Ili, kako bi Darel rekao, u Aleksandrijskom kvartetu: „Grad poluzamišljen (a ipak potpuno stvaran), počinje i završava se u nama, korijeni su mu u našem sjećanju”.

MONITOR: U Vašim djelima Duklja, odnosno antika, preovlađujuća je tema. Kako je došlo do toga da se bavite antičkim temama?
MARTINOVIĆ: Antika je postolje na kome sve stoji, vrijeme koje je doživjelo puninu, vrhuneći velikim istinama. To je opšte stanje, u svemu zrelo i zaokruženo. Ja sam imao milost, u slučaj ne vjerujem, da kao đak osmogodišnje škole, jednog ljeta na Komovima, kao pastir, čitam Ilijadu, u proznoj formi, prilagođenu školskoj lektiri. Toliko je to čitanje i to ljeto ostavilo na mene traga, ta knjiga me obilježila zauvijek. I sada, poslije dugog vremena, svako jutro čitam Ilijadu, dok pišem knjigu Homer na putu za Smirnu. U tom drevnom, danas i zauvijek modernom djelu, izrečene su sve istine, sve čovjekove slabosti i veličine, patnje, bolovi, trenuci sreće. Zato je taj, i onaj drugi ep Odiseja, osnov čitave zapadne civilizacije. Jednako aktuelan danas koliko i onda, u svakom vijeku. Svako vrijeme u njemu sebe nađe. A kako je sa vremenom, tako je sa čovjekom.

Možda je to ljeto i Homer na Komovima određujuće kada je u pitanju antika i moje bavljenje njom. Ako duboko zaronimo, u svim vremenima, antika živi u čovjeku i čovjek u antici. To je najviše duhovno stanje. Njegoš ga je dubinski osjetio. On je sve bazirao upravo na njoj, onoj starih Grka, ali i crnogorskoj, bez koje ne bi bio autentičan. Autentičnost mu daje crnogorska antika, najviše stanje našeg duha. Tada sve doživljava puninu, riječ je iznad svega, ona je princip, njome se sve potvrđuje, moral dostiže najveće visine, nadmoć ljudskosti stvalja pečat na smt i život.

MONITOR: Čega je Doklea metafora?
MARTINOVIĆ: Doklea je faktički grad, trezor našeg sveukupnog pamćenja, a stanje metafore, to najviše stanje čovjekovg duha, postala je time što je prerasla u grad sjećanje, kao Darelova Aleksandrija. Prošli su Ur Hladejski, Vavilon i Niniva… Prošla i Doklea. Ali sjećanje je neprekidno stanje koje rušitelji ne mogu izbrisati.Vidio sam u Svaču, a i u Doklei, kako je neko (kome je to smetalo!?) brisao imena sa kamenih ploča… sjećanje nije podložno dlijetu, traje duže od kamena. To je volumen koji sve zahvata, neka vrsta omotača koji sve čuva. U smislu onog atmosferskog, ali u suštini imaginarnog. A imaginacija je nepotrošivo i trajno stanje. I kada se učini da smo izbrisali nečije ime sa kamena, to ime negdje živi, kao opominjući glas.

Glasovi iz Doklee je enciklopedija glasova, i više od toga, enciklopedija sudbina. U ovoj knjizi sam se bavio sudbinama. Arhetipovima, to je silazak u arhetipsko, sakralno vrijeme koje ne protiče. Sve protiče, a ono stoji i sve prima, čuva, predaje onima koji zasluže da mu daju forme i oblike, udvoje u nove živote. Pisac je na velikom iskušenju, ali i na velikom zadatku.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o kulturnom stavralaštvu u Crnoj Gori. Da li se više afirmišu osrednje umjesto pravih vrijednost u književnosti, slikarstvu, pozorišnoj i filmskoj umjetnosti?
MARTINOVIĆ: U Crnoj Gori se izdvajaju pozamašna sredstva za kulturu. No, da li ona idu u prave ruke i prave projekte, pitanje je sad? I ne samo sad, odavno figurira. Treba vrijednovati što je vrijedno, vrijednom dati mogućnost da se ostvari. Ljudi koji odlučuju i vrijednuju, treba odista da budu nepristrasni i od struke, bez partijske pripadnosti i unaprijed formirane naklonosti. Osrednjosti su opasne, uvijek se vraćaju bumerangom. Spasiće nas velika djela, istorija je to toliko puta potvrdila. Kad je De Gol odbio da se kaniduje za šefa države, u pitanju je bio treći ili četvrti mandat, njegovi prijatelji i pristalice, a zna se koliko ih je bilo, molili su da ostane. U jednom trenutku je rekao: „Ostaću, ali pod uslovom da Marlo ostane ministar kulture…” Ostali su obojica! Ovaj detalj, zapravo veliki čin, govori mnogo. Konačno i prije svega govori šta za jednu zemlju znači kultura i stubovi te kulture. Kad svijest o opštem dobru nadvalada lični interes, biće dobro u kulturi i u svemu. Tada ću biti optimista!

MONITOR: Šta je za Vas pisanje?
MARTINOVIĆ: Estetski, ali i etički čin. Bez etike nema estetike, govorio je Brodski. Tom definicijom, a ona kaže sve, završio bih ovaj razgovor. Uz zahvalnost Monitoru što ste izdvojili dragocjeni prostor za mene i knjigu Glasovi iz Doklee.

Sofokle u Budvi

MONITOR: Čitaoce Vašeg najnovijeg romana vjerovatno će iznenaditi podatak iz priče Sofokle u Butui da je Sofokle u svojstvu Periklovog šefa diplomatije, došao u Butuu, današnju Budvu, na dogovor s ilirskim vođama. Da li to stvarno potvrđuju relevantni istorijski podaci?
MARTINOVIĆ: Pišući knjigu Antički gradovi/snovi i sudbine, i oživljavajući kroz priče gradove iz doba antike na prostoru Crne Gore, a ne mali ih je broj: Rizinium, Antivari, Agruvijum, Olcinium, Đuteza, Saltua, Obulon, do gradova Velike Diokltije, od kojih žive samo imena u djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) vizantijskig cara Konstatina Porfirogenita, radi se o gradovima Gradac, Novi Grad, Lontodokla, zastao sam nad Butuom i dugo tražio ključ za taj grad, kako u njega ući, kako ga oživjeti. Za sve te gradove, čije sam ostatke dodirivao rukama i gledao očima, a svi oni traju u svojim ruševinama, po koji zid ili kamen, osim Prapratne, rezidencijalnog centra dukljanskih kraljeva, od koje nije ostao ni kamen na kamenu… Dakle, Butua se otimala, nije htjela u priču. Sve varijante, a više ih je bilo, potirale su jedna drugu, pravdajući se da nijesu srećno odabrane. Onda sam naišao na podatak da Sofokle u svom djelu Onomaklo, prvi put pominje Butuu kao „grad Ilira”… Ime koje živi vjekovima u tom sačuvanom odlomku. A uz to i da je u svojstvu Periklovog šefa diplomatije posjetio taj ilirski grad, gdje se sastao s ilirskim vođama, radi dogovora o zajedničkom suprotstavljanju Keltima koji su prijetili da ugroze grčku dominaciju na Jadranu. Taj Sofoklov boravak mi je djelovao mistično, a, ustvari, tu nema ničeg mističnog. To je kad danas šef diplomatije otputuje u neku zemlju ili neki grad.

Ovdje je Sofokle u pitanju! Onda mi se pokazuje, vidim ga, šeta butuanskim žalom u predvečerje, razmišlja. Priča Sofokle u Butui je priča o toj šetnji, tom razmišljanju, predvčerju. Predvečerja neobično volim, zato sam i Sofokla smjestio u to vremensko doba. Interesantan je njegov razgovor s morem, talasima, zrnima pijeska. Vječnoj dramaturgiji… Kroz Sofokla govori grad Butua.

„Milost” Ministarstva kulture

MONITOR: Knjiga Vam je objavljena u Zagrebu. Mnogi ovdašnji pisci se žale da uzaludno konkurišu kod Ministarstva kulture Crne Gore da im finansira objavljivanje knjige. Kakvo je Vaše iskustvo?
MARTINOVIĆ: Nemam problema s objavljivnjem knjiga. Konačno, izdavači koji su štampali ovu, štampali su i tri moje prethodne knjige: Antički gradovi/snovi i sudbine, Povratak u Aleksandriju i roman o Njegošu Drugoga sunca luče. Što se tiče sredstva od Ministarstva kulture, nadležna komisija nije pokazala „milost”. Konkurisao sam prošle i ove godine. Nijesam prošao. I neka što nijesam prošao, nijesu ni drugi prošli, a zasluživali su da prođu, znam, već nikakvog obrazloženja, što nosi sa sobom poniženje, ali i nepovjerenje. Zašto nijesmo prošli mi, a dobili oni što su dobili. Ja sam za transparentnost! To bi bilo elementarno, pogotovo ako se dodjeljuju toliki novci. No, i bez tih konkursa i sredstava koje dodjeljuju, odnosno ne dodjeljuju, moje knjige će izlaziti, siguran sam, uz respekt koji bude i tretman kakav im se daje. I bez tih pomoći, a u nedostatku sredstava, štampaćemo na najjeftinijem papiru, onim od džakova za cemenet… Ako vrijede, preživjeće! Doći do onih do kojih treba da dođu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo