Povežite se sa nama

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta. Možete je „cjepkati“, kako biste je uklopili u taj okvir od 300 miliona i sve to na kraju može rezultirati time da recimo premijer sa par ministara može za nekim kafanskim stolom dogovarati uslove prodaje ključnih ekonomskih resursa ove države. Sjetimo se priče da je KAP prodavan u jednom podgoričkom kafiću, na kraju se završilo tako da smo plaćali garancije sa devetocifrenim iznosom. Podjela vlasti postoji upravo kao mehanizam uzajamne kontrole, tako da ukoliko pretpostavimo da su nekada motivi i iskreni u tome da se zaobiđu pravila kako bi se neka situacija riješila lakše ili brže, po pravilu je to uvijek vodilo u nešto što je bila samovolja i „kreativna“ primjena zakona i pravila, koja je u najvećem broju slučajeva rezultirala korupcijom na najvišem nivou.  Više ne  smijemo dozvoliti  da moć bude koncentrisana u rukama jedne partije, jednog čovjeka, jedne interesne grupe. Inače ćemo za rezultat imati ono što smo imali priliku da gledamo na našoj javnoj sceni dugi niz godina, kada je sve bilo podređeno interesima onih koji su bili bliski centrima moći.

MONITOR: Zašto se o Evropi sad 2 više gotovo i ne govori, ne računajući to što nas je premijer nedavno obavijestio da i Donald Tramp ima slične ideje?

VUJOVIĆ: Djelovi vlasti kao da su se dogovarali kako da skrenu pažnju sa velikog obećanja. Sada  ljudi hoće da uđu u Vladu i na ministarskom nivou ali ne da bi ispunili to obećanje na kojem su dobijeni izbori, već ulaze da ga ne ispune, odnosno da skrenu temu na nacionalni teren. Ko je što po naciji, vjeri, političkom opredjeljenju, njegova je ili njena stvar, ali kada je to jedina politika onda se zapitajte koja je  namjera tih  ljudi. Sve je jasnije, da dobar broj crnogorskih političara radi u interesu moćnih pojedinaca ili određenih interesnih grupa, a ne u opštem. U tom „poduhvatu“ kao da koriste svaku priliku da unize naše dostojanstvo podcjenjujući našu inteligenciju.

Sve liči na to da je njihova zamisao da vladaju na platformi zaštitnika identitetske politike iako su u predizbornoj kampanji stalno govorili o ekonomiji. Bio sam zapanjen kada je jedan od predstavnika koalicije koja se sprema da uđe u Vladu na ministarskom nivou pričao o tome da će u 10 godina izgraditi 100.000 stanova za građane. Da li je bio to gaf, nesmotrenost ili namjerno obmanjivanje ne znam, ali sada taj subjekt obećava umjesto stanova „zaštitu“ identiteta. Pa što to nisu govorili u kampanji? Znam da su se političari navikli da nas prave najblaže rečeno nepametnim, ali ovo je  prevršilo svaku mjeru.

MONITOR:  U susret rekonstrukciji Vlade, neke od partija u vlasti traže da se upoznaju sa tim programom. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Oni prije traže opravdanje za svoje buduće političko djelovanje, šta god da planiraju. Postoji jedan broj ljudi koji žele da vladaju nama na svim poljima bez ikakvog znanja, stručnosti i posvećenosti. Podgoričkim slengom rečeno: onako uz dojč kafu. Njima je to dolce vita, ali nama je agonija. Eto tako gledam najavu ulaska i izlaska iz Vlade. Znači kao igru u kojoj žele da se domognu vlasti. I nebitno je ko je tu koje profilacije, jer im je ponašanje veoma slično. Ako to rade namjerno, to je društvena bolest, ako je nenamjerno, valjalo bi da postanu svjesni toga i da nas rasterete te vrste ambicije koja troši naše vrijeme i jede našu budućnost.

Ako pogledamo hronologiju dešavanja, vidjećemo da su predsjednik države i premijer dok su gradili zajedničku stranku prezentovali Program Evropa Sad 2 za koji će kasnije predsjednik Milatović reći da ga nije vidio. Znači on je prezentovao program koji nije vidio. Premijer nikako da nam makar usmeno izloži koje su to osnovne smjernice za takav ekonomski bum. Odgovornost za uspjeh ili neuspjeh tog programa je zajednička, a,  naravno,  premijerova  je veća. Nama treba da jednom promovišemo preduzetnički duh i odgovornost.

Nije poznato da postoji primjer u ekonomiji gdje nakon nerealnog skoka ne uslijedi ekonomski pad.  Pravila politike su rastegljiva, ali logika je neumitna – da bi imao, moraš raditi više, bolje, pametnije ili sve to u isto vrijeme. Sve ono što mi ne radimo. Kod nas je pobijedila demagogija i sada će biti veliki izazov da se uopšte objasni da možemo trošiti koliko zaradimo, a da svako zaduživanje ima  cijenu u koju je  zaračunata kamata koja nerijetko rezultira usporavanjem ekonomije.  A biće sve teže i skučenije odluke koje sa tim opterećenjem može donositi ne samo ova, već i svaka buduća vlast i Vlada.

MONITOR: Nova vlast je povjerenje dobila prvenstveno na obećanim ekonomskim reformama. Kako vidite ono što je u tom smjeru do sada uradila?

VUJOVIĆ: Osim povećanja minimalne penzije protiv čega u načelu nisam, gotovo ništa nije ispunjeno. I to povećanje je ostavilo utisak da je odrađeno da bi bilo dio sticanja nekog političkog kredita. U redu je da se penzionerima sa najmanjim penzijama omogući dostojanstven život, ali šta je sa svim drugim? Da su ponudili koncept dugoročne penzione reforme pa da recimo građani  već znaju da plaćaju minimalnu penziju, a da svaki drugi osnov doplaćuju, to bi značilo da postoji plan sa kojim se možemo saglasiti ili ne, ali da postoji nekakava konkretna ideja koja je i stavljena na papir.

Ova vlast nema plan o tako osjetljivom pitanju. Reforme penzionog fonda su vrlo osjetljive za svako društvo, ali i za ekonomiju, jer se radi o fondu koji itekako utiče i na ukupnu potrošnju. Mnogo je primjera gdje se žurilo i time napravila ozbiljna šteta. Mi imamo i iskustvo devedesetih i trebalo nam je jako puno vremena da se oporavimo od te vrste nepromišljenosti. Bilo bi dobro da učimo na lekcijama koje živimo.

Ekonomske odluke ove Vlade će nas koštati mnogo i to ćemo plaćati jako dugo jer se zemlja uvodi u obesmišljavanje preduzetničkih, posebno onih malih inicijativa i potpuno neodržive fiskalne politike. Ne može se raditi manje, biti neinventivan, zaduživati se i ekonomski cvjetati. Sem naravno tokom političke kampanje, kada nam govore i da je ono nemoguće zapravo moguće.

MONITOR: Hoće li biti ispunjena silna ekonomska predizborna obećanja?

VUJOVIĆ: Ne vidim odakle bi moglo da se obezbijedi tih najmanje oko 800 miliona eura koliko po posljednjih projekcijama fali za sva ta obećanja. Čitajući državni budžet ne vidim gdje postoji prostor za toliki rast u naplati prihoda. Kako povećati poresku osnovicu na tako radikalan način? Da podignete PDV, povećate akcize, uvedete carinu mimo međunarodnih ugovora na koje smo se obavezali? Jedino mi pada na pamet čarobni štapić, ali to može u crtanom filmu, ali ne u stvarnom životu. Za brigu je to što   zarad ispunjenja predizbornih obećanja i očuvanja pozicija, neki političari pohrle za nepromišljenim instant rješenjima koja mogu ostaviti trajne posljedice po našu zajednicu i fiskalnu održivost.

MONITOR: Šta je sa turizmom, kako stojimo sa onim što je trebalo uraditi i pred ovu sezonu?

VUJOVIĆ: U dvije riječi: beskrajna improvizacija. Imali smo ministra turizma koji na našem jeziku prezentuje turističku ponudu Crne Gore na međunarodnom sajmu. Ima li bolje slike od toga? Kada smo pustili političare da doslovno o svemu mogu odlučivati, ostalo je samo da još kada pođete da operišete slijepo crijevo ili srce, šta god, vidite nasmijanog poslanika koji nije završio medicinu, a ubjeđuje nas da će odlično izvesti operaciju. Treba ogoljavati ovu obmanu koju nam serviraju jer ćemo je, ponavljam,  plaćati preskupo i predugo. Što prije zaustavimo takav trend, račun koji ćemo bez ikakve sumnje morati plaćati će biti manji. Kada smo pokretali KOD, imali smo slogan:  „Od tebe zavisi“. Ne vidim adekvatniju poruku građanima kada je u pitanju njihova, odnosno naša budućnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo