Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

3 godine

na

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

2 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

2 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo