INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Logika Skarlet O’Hare
Objavljeno prije
1 mjesecna
Objavio:
Monitor onlineSve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi
MONITOR: Dobili smo prijedlog budžeta za 2025. godinu, sa tri dana kašnjenja u odnosu na zakonsku normu. Kakvi su prvi utisci?
VUJOVIĆ: Da je Budžet koncipiran sasvim surotno od onog što je obećavala ova vlast kada je bila opozicija. On je prepun stavki koje govore o povećanju privilegija i beneficija za one koji su na vlasti, a dozirana su sredstva prava iz oblasti socijlne zaštite. Druga impresija je da se isuviše nonšalantno predstavljaju trenutna i buduća budžetska opterećenja.
Dva paramtera nam dosta govore. Prvi: uvećana su sredstva za reprezentaciju sa oko 650 hiljada eura koliko je planirano za ovu, na preko miliona eura za narednu godinu, službena putovanja su uvećana sa 5,8 na oko 8,2 miliona, dakle uvećanje od 41 posto dok je za porodiljsko odstvo uvećanje bilo sa 35 na 36 miliona, ili manje od 3 posto. Stavka ostala prava iz oblasti socijalne zaštite nepromijenjena je u odnosu na 2024. godinu. Poseban komentar ne treba.
Drugi: nedostajuća sredstva na nivou od 1,14 milijardi eura prilično su velika, bez obzira na zavodljivost određenih parametara o sveopštem rastu. Dionica autoputa Smokovac – Mateševo je koštala znatno ispod tog iznosa sa svim mogućim propustima, finansijskim nepromišljenostima i nedorečenostima. Naravno da nova vlast nasljeđuje dugove prethodne i da ih mora servisirati, ali to je ne lišava odgovornopsti da sistem uvede u stabilnije okvire. Jednog dana će i neka buduća vlast morati da menadžeriše vraćanja nekih ranijih dugova. Vidjeli ste trendove u socijlanim davanjama, to je indikator da stvari nisu ružičaste ni sada.
Ova dva parametra izazivaju nelagodu i sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi.
MONITOR: Očekivani prihodi 2,9 milijardi, očekivani rashodi 3,15, ukupni troškovi države (sa dospjelim glavnicama kredita) preko četiri milijarde… Je li to mnogo?
VUJOVIĆ: Kada vidite da poresku reformu zovu imenom stranke sve je jasno. Budžet je predstavljen kao određena promocija programa Evropa sad 2 iako niko ozbiljan ne može da predvidi njegove posljedice. Zamislite samo da se dogodi ponovo neko stanje poput pandemije ili nestabilnosti na globalnom ili regionalnom tržištu. Naš sistem bi osjetio krizu tolike ekstenzije da je pitanje kako bi se servisirale osnovne potrebe funkcionisanja države.
Ne prećutkujmo očiglednu činjenicu da se budžet dobrim dijelom puni od aktivnosti koje su povezane sa pranjem novca. Tako akumulirani parametri nas vode ka okviru rama gdje se ne vidi realna slika života. Sve se na kraju svodi na to ko će platiti ručak koji jedemo danas, ali po logici Skarlet O Hare, o tome će se misliti sjutra.
Živimo određeni ekonomski balon za koji je samo pitanje dokle može da ide. Neprestana priča o rastu poreske naplate ne mora da znači mnogo. Prije svega, građani i privreda plaćaju više poreze jer su veće cijene. Vrlo je jednostavno: kada nemate vrijednost iz neposredne proizvodnje onda vam inflacija postaje određena fabrika para. Tačno je da ona nije isključivo domaćeg karaktera, ali pogledajte divljanje cijena po svim osnovama. U krajnjem, uporedite cijene u supermarketima u Podgorici i glavnim gradovima Francuske ili Belgije, pa ćete vidjeti da priča o neumitnosti inflacije ne stoji.
I na sve to dodajte podatak iz Vladine prezentacije gdje navode da je inflacija u ovoj godini iznosila 3,7 posto. Kome da vjerujemo: sopstvenim očima ili Vladinim prezentacijama?
MONITOR: Gdje ste prepoznali razvojnu komponentu budžeta?
VUJOVIĆ: Uvijek kod kapitalnih izdadataka imate šansu za razvoj, međutim kada niste ostvarili pretpostavke za njega on se ne dešava. Jednostavno je – velike poslove dobijaju velike firme ili pak inostrani konzorcijumi koji logično idu sa logikom profita, a kroz njih ne razvijamo niti domaću pamet niti mala i srednja preduzeća. Sjetite se da je od strane vlasti napadan konzorcijum oko jedne firme da je stjecište mafije, a odmah potom bi se pravdalo da taj isti poslovni sistem dobija tendere jer je najbolji. U tom i takvom ambijentu se ne razvijaju kompetencije, već se kreira ambijent u kome možete da pričate sve bez bilo kakve odgovornosti, dok mikro i mali biznismeni nastoje napustiti taj sektor jer shvataju da im je isplativije da se negdje zaposle preko partije.
Kada budžet bude koncipran tako da vidite nedvosmislenu podršku rastu proizvodnih i prerađivačkih grana I, to ne nužno u subvencijama već u projektima koje bi realno stvarali plodno tlo za njih, to bi značilo da imamo određen plan i da idemo ka ispunjenju njegovih cilja. Do tada, gledaćemo prezentacije sveopšteg blagostanja koje, istina je, osjećaju oni koji su na vlasti, ali građani sve manje.
MONITOR: Plate u javnom sektoru nastaviće da rastu, kao i većina ostalih troškova države. Do kada će tzv. “realni sektor” biti u stanju da sve to isfinansira?
VUJOVIĆ: Stavka neto zarade koje se isplaćuju iz budžeta su porasle za preko 68 miliona eura. To je značajan novac i to neko mora da plati – građani i realni sektor. Tu dolazimo do problema da je realni sektor kod nas u značajnoj mjeri nepovezan i fali nam osjećaj za ekonomsku cjelinu. Nemate pokrenut sveobuhvatni dijalog niti realnu dugorolnu strategiju koju bi sprovodile sve vlade bez obzira koje partije bi je činile. Biznis ne trpi političku priču “biće bolje”, on treba proizvod ili uslugu koju plasira na tržište. Tu je utakmica svakog dana. Tu spektakularnih obrta rijetko kada ima. I kada ih bude, oni jesu dobrodošli, ali ne mogu biti planirani niti presudno na njima može biti baziran razvoj. Naša privreda je u tehnološkom zaostatku, nije osnažena od strane države na način da ima efikasan servis koji bi joj bio na usluzi, već taj isti servis stalno traži više od nje i ona je u neprestanoj trci sa povećanjem cijena da plati veće poreze. To nije ambijent koji stvara novu vrijednot u opsegu koji bi značio održivost i predvidiv rast.
MONITOR: Premijer kaže da “državi ništa ne hvali”. Dijelite li njegov optimizam?
VUJOVIĆ: Saopštiti da državi ništa ne fali, a da je nastavljen egzodus mladih govori samo kako vi doživljavate politiku. Niti sva ekonomija, još manje život stane u cifre koje u realnosti ne znače ništa konkretno. Priča o vrtoglavom rastu BDP-a ne znači mnogo recimo onom sloju stanovništva gdje su sada ranjiviji, a to je kadar sa nižim kvalifikcijama u životnoj dobi od 50 do 65 godina. Nema ni naznaka šta ćemo sa tempiranom socijalnom bombom, ljudi koji nemaju 15 godina staža a približavaju se starosnoj granici penzionisanja. Nema zabrinutosti što nam ekonomija ima strukturni problem. Umjesto optimizma sada bi nam mnogo više trebao oprez i promišljen dugoročni odgovor na problem koji se samo uvećavaju.
MONITOR: Novo zaduženje od makar 900 miliona… Prethodno, od kraja 2020., preko 1,5 milijardi. Šta nam je donio taj novac?
VUJOVIĆ: Povećanu potrošnju koja nije pokrenula realni sektor. Pustimo statistiku, govorimo o stvarnosti. Ne zaboravimo da mi govorimo o novcu koji je ekvivalent dionici auto-puta. Nismo vidjeli niti jedan kapitalno veliki, pažljivo osmišljen projekat koji je pokrenula vlast nakon 2020. godine. Kada vidite tokove novca, bez obzira na svu priču iz Vlade, taj novac se na kraju sliva za potrošnju. Time se ne stvara ni u približno dovoljnoj mjeri održiva ekonomija. Uz to imate vrlo jednostavan pokazatelj – ako se zadužujete po većoj kamatnoj stopi nego što vam je rast nema održivosti. Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2024. godine iznosila je 2,7 posto a zaduživali smo se po stopi od 7,25 posto. Ovo je već sada vidljiv veliki problem.
MONITOR: Kako komentarišete kapitalni bidžet?
VUJOVIĆ: Ušli smo u zonu kada se obećava toliko da već za par mjeseci zaboravljamo šta je ranije rečeno. Stvorena je kakofonija obećanja koju je teško ispratiti.
Slikovit primjer je projekt Velje Brdo. Prezentovan je projekat od 3,5 milijarde eura,a sada je opredijeljeno za njegov razvoj 10 miliona.Tom dinamikom trebalo bi 350 godina da on bude zaokružen. Po strani aspekti planiranja prostora, zaštite životne sredine, održivosti infrastrukure, vizije razvoja Glavnog grada…
Kapitalni projekti treba da budu usko skopčani sa staretškim odlukama, a ne sa predizbornom pričom. Pošto je kod nas ovo drugo slučaj, ulazimo u ovakve obrte kada obećavate megaprojekte prije izbora koje sa stanovišta opsega tih istih projekata finansirate mrvicama.
MONITOR: Gdje su u budžetu turizam, poljoprivreda, ideja o oživljavanju proizvodnje u Crnoj Gori?
VUJOVIĆ: Očekivanja vlasti su da se privreda stara o sebi, a da su oni tu da partijski zapošljavaju kako bi opstajali na vlasti. Mikro i mali biznisi su dugo u hroničnom stanje nesolvenosti što se ogleda u podatku da je početkom oktobra bilo značajno više od 20 hiljada subjekata, odnosno pravnih lica. Da je adminisitracija ažurnija i privreda vitalnija, ovaj broj bi bio manji. To bi bio jedan od pokazatelja da idemo u ekonomski oporavak. Neprestano ponavljam, bez široke rasprave i dugoročnijeg plana koji bismo s vremena na vrijeme i propitivali, ne možemo osnažiti privredu u situaciji kada ona zaostaje u tehnologiji u odnosu na konkurenciju, kada su joj nameti veći, a oni sa najjačom ,ne samo biološkom snagom koju čine u najvećoj mjeri mladi, napuštaju državu. Niti jednom od ova tri problema Vlada ne da se ne obraća, već ih ili ignoriše ili produbljuje.
MONITOR: Šta je sa obećanim reformama?
VUJOVIĆ: Nijedan krucijalni problem nije riješen već, u najboljem slučaju, samo odložen. Sve je stvar stihije koja se krerira u buri pomenutih predizbornih obećanja prelivenih sa ogromnim samohvalisanjem.
Odsustvo krupne odluke u vezi za (re)industrijalizacijam, stvarnim potrebama i izazovima privrede, idejom kao privući zdrav kapital koji donosi i poslovnu kulturu koja nam je potrebna, osposobljavanjem kadra za novu eru poslovanja… sve to nas odvodi u situaciju kada postajemo plac za građevine preko kojih bi se dobrim dijelom zapravo prao novac, gdje bismo prodavali pasoše sumnjivim biznisima i pričali o kriptoraju. Koji samo čini gorom našu staru boljku koja se da sažeti u tome da bježimo od suočavanja sa jednostavnom istinom – bez rada se ne može doći do dugoročno održivog napretka.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Ima li spasa za Plantaže
-
ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove
-
BUDVANSKI IZBORNI MARATON: Treći put bog (ne)pomaže
-
SLUČAJEVI GREČIN I PELINJAGRA: Državni nemar opet da plate građani
-
VALENTINA PAVLIČIĆ NA KORAK DO IZBORA ZA PREDSJEDNICU VRHOVNOG SUDA: Štrik koji treba opravdati
-
ŽENE RIJETKO NA ČELU DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Promjene na čekanju
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
4 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
4 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
2 sedmicena
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON3 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS3 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno3 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU3 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA3 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU3 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri