INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično
Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor onlineEkonomija ne može da počiva na lijepim željama, ona traži stalni rad, inovativnost, često i napor, sve ono što se sada nigdje ne pominje. Čini mi se da imamo lijep ekonomski cilj, a da o putu do njega se nije mnogo mislilo
MONITOR: Dobili smo vladu, šta je sa njenim programom?
VUJOVIĆ: Program je postavljen previše uopšteno tako da teško možete sa njim polemisati na nivou konkretnosti, jer ih on najčešće nema. Politički je napisan korektno, ali fale ključna obrazloženja, posebno u onom dijelu koji najviše interesuje javnost, kako laičku tako i stručnu, a koji se odnosi na program Evropa sad 2. Mislim da je to posljedica političke potrebe da imate širi manevarski prostor u smislu rokova i obećanja, tako da ćemo mjere Vlade čekati kao prvi pokazatelj kuda konkretno idemo u ekonomskom smislu. Sada to ne znamo sa iole pristojnim stepenom pouzdanosti.
MONITOR: U kakvom stanju je Crna Gora dočekala primopredaju izvršne vlasti?
VUJOVIĆ: Politički sistem je čini mi se u konfuziji, a opet na neki način ubrzan. Činjenica je da se dešavaju stvari koje su nekada bile nezamislive, da recimo bivši i novi premijer uz osmjehe primopredaju vlast i da opet i nešto ranije oštro polemišu u parlamentu. To je dobitak. Sada teško možemo govoriti o gubicima jer je previše malo vremena prošlo da bismo podvukli crtu pred rezultatom upravo otišle Vlade, ali možemo ukazati na gomilu neostavarenog što je moglo biti postignuto. Prisjetimo se da je jedan od dva ključna priroteta 43. Vlade bilo urbrzanje evropskog puta. Tu smo dobili zaostatak. I sada ulazimo u jednu fazu gdje svako krivi svakog za to. Izvršna vlast optužuje Skupštinu, političke stranke optužuju Vladu, obije sudove i tako u krug. Sve to zbunjuje građane i čini se da ko bude najglasniji da će ubijediti javnost da je u pravu. Nedostaje nam racionalnosti u ovom procesu primopredaje vlasti.
Isto tako, smatram da su svi ministri trebali da prisustvuju primopredaji dužnosti jer to nije njihova privatna već javna stvar, pa se tako moraju i odnositi prema tome. Ako je neko na nekog ljut, to neka ostane u ličnoj ravni, a neka se u javnoj sferi ponašaju u opštem interesu.
Što se tiče ekonomskog i funkcionalnog aspekta, a tu možemo uočiti nekoliko nepovoljnih tendencija: ljudi napuštaju privatni sektor da bi išli u javni, ekonomija je dobila ogroman balast očekivanja da se može bez rada prihodovati a na kraju će ona platiti sve političke odluke i, možda najbitnije, stvoren je balon očekivanja koji će u jednom trenutku neminovno pući, jer je nemoguće da stalno rastu plate a da se sve manje radi. Moj prigovor političkim elitama je da ne žele javnosti da saopšte da moramo mnogo raditi da bismo bili održiv sistem, a ne da povlađuju očekivanjima o tome da je dolce vita nešto što je počelo i što će samo od sebe da traje. Smatram da stručna javnost tu treba da da svoj doprinos. Naravno kroz kritiku, ali i kroz konkretne predloge kako bismo svi zajedno vršili pritisak da se vrati mjera održivosti kao nužan element solidnog sistema.
MONITOR: Kakav je vas stav o Evropi sad 2?
VUJOVIĆ: Kao što sam rekao previše je neodređenosti. Prva stvar koja me brine je ta da će se javni sektor staviti u mnogo bolji položaj u odnosu na privatni. I nije sporno da ljudi u državnoj upravi rade i da mogu da žive od svog rada, ali te plate neko mora da obezbijedi. A ako svi pođemo u javni sektor, to neće imati ko da učini. Evo prvog pitanja: da li će, recimo, sedmočasovno radno vrijeme važiti i za privatni sektor ili samo za javni? Ako važi samo za javni da li je to diskriminacija u odnosu na privatni sektor? Ako važi za sve, kako će privreda izdržati da daje više sa 12,5% manje radnog vremena svojih radnika? Na ovako jednostavnom pitanju vidite koliko je priča nedorečena. Kada je riječ o povećanju minimalnih penzija, mislim da je ta mjera dobra i mogla bi biti održiva, ali i ona otvara mnoga pitanja – uz to, nije jasno koja je dalja staregija na tom polju. Kada govorimo o povećanju plata, nije jasno da li se računa na to da će inflacija “odraditi svoje” i da se tako dođe do tog cilja ,ili to treba da bude produkt privrednog rasta. Ako je ovo drugo, fali konkretnog objašenjenja kako, na koji način i o kojim finansijkim i ekonomskim uopšte kategorijama govorimo.
Svakako da želim da ta priča bude uspješna, ali ekonomija ne može da počiva na lijepim željama, ona traži stalni rad, inovativnost, često i napor, sve ono što se nigdje ne pominje. Čini mi se da imamo lijep ekonomski cilj, a da o putu do njega se nije mnogo mislilo.
MONITOR: Najavljeno je povećanje minimalne penzije. Šta će nam to donijeti?
VUJOVIĆ: Sama po sebi ta mjera ima komponente snaženja redistribucije sredstava iz budžeta i snaženja socijalno najugroženijih i tu prigovora nemam. Mislim čak i da je ta mjera uz određenu konsolidaciju javnih finansija sasvim i moguća i održiva, ali je problem što se na njoj ne možete zaustaviti i što otvarate čitav niz drugih pitanja rasta ostalih penzija i ukupno održivosti penzionog sistema. Jasno je da model međugeneracijske solidarnosti u situaciji kada kao nacija ubrzano starimo, nije održiv i da traži nove stubove koji su ranije, moramo naglasiti, bezuspješno promovisani.
Zaista mi izgleda kao da mi umjesto rješenja tražimo čarobni štapić. Bajka i realnost su dvije različite stvari i ako ne budemo imali brz i održiv plan već 2025. možemo ući u ozbiljne probleme. Ponavljam, želim uspjeh programu, ali sam jako zabrinut za rizike koje sa sobom nosi.
MONITOR: Šta će biti ključni testovi vlade u njenom prvom kvartalu?
VUJOVIĆ: Prvo treba da vidimo realno stanje u javnim finansijama. Ovako rapidan rast BDP-a svakako raduje, ali da vidimo je li ta statistika bila realna i da li je to zapravo plod inflacije. Moja skepsa bi bila mnogo manja kada bismo vidjeli nove pogone, pokrenut privatni sektor, preduzetnike maltene na svakom koraku, ali ti ljudi upravo se žale sada više nego ranije. I što je najgore, niko ili skoro niko ih ne čuje.
Pomenuto obećano povećanje minimalaca će biti prvi konkretan korak, ali pravi izazovi dolaze i na drugim poljima. Imamo velika obećanja u dijelu borbe protiv organizovanog kriminala i reforme pravosuđa bez čega nije moguće uspostaviti ne samo pravdu u društvu, već ni elementarno funkcionalan sistem u kome svako zna da važe ista pravila za sve.
MONITOR: Zaduženje?
VUJOVIĆ: Meni djeluje da je u političkoj igri prethodna Vlada odlagala novo zaduženje kako bi ga obavila nova i da je onda začikava, što ona sada i radi. Strah me samo da ta igra previše košta građane. Mi u naredne četiri godine treba da vratimo 2,4 milijarde eura tako da je nemoguće to učiniti bez novih zaduženja. Od nove Vlade treba inistirati i da jasno objasni razloge zašto i u kojoj mjeri se zadužuje i da poštuje procedure zaduženja, jer to nisu činili prilikom zaduženja od 750 miliona eura, a tu Vladu su činili i predstavnici dvije prethodne vlasti.
Hajde da ovdje kažemo i da imamo ponovo rast spoljnotrgovniskog deficita sa 17,4 odsto u 2021. na 19,8 odsto u 2022. godini, o čemu se malo govori. Ukoliko to uporedimo sa godinama prije toga (2020. – 17,4 odsto, 2019. – 16 odsto, 2018. – 15,7 odsto) možemo vidjeti da smo iz trenda smanjivanja deficita ponovo ušli u zonu rasta deficita.
MONITOR: Zašto i dalje govorimo o velikim izdavanjima za funkcionerske privilegije?
VUJOVIĆ: Nismo pronašli mjeru. Demokratija košta i nije sporno da vi date minimalnu sigurnost onome ko zarad opšteg interesa obavlja javnu dužnost. Problem je što mi ne vidimo da oni to opravdavaju i ne vidimo da i građani mogu imati srazmjerno svojoj odgovornosti instrumente zaštite recimo prilikom gubitka posla. Mislim da je jedina prava mjera da se uspostavi princip da država nudi sigurnost prvo onim najranjivijim, a potom i svima ostalima srazmjerno stepenu njihove ranjivosti. Ovdje smo krenuli sa drugog kraja i to trebamo ispraviti.
Da ne bismo pošli u drugu krajnost, ako bismo ljudima na najodgovornijim funkcijama dali plate i uslove od kojih ne mogu živjeti, onda bismo dodatno učinili sistem ranjivim za uticaje onih koji imaju novac. Sa druge strane, iluzija je i da će velike plate roditi potrebu za autonomijom, naše iskustvo govori da se ljudi tek tada ulijene i traže način da ostanu što duže na tim privilegijama. To je dodatna potvrda da nismo bogato društvo, koliko god nam pričali drugačije, jer da jesmo, ljudi bi hrlili u privatni biznis da tamo ostvare svoje šanse, a ne gledali da postanu funkcioneri i tako dođu do lagodnog posla.
Zaključujem: treba nam veliki obrt postojeće prakse u kojoj bi privilegija pratila korist za građane, a ne nagradu za poslušnost višoj instanci.
MONITOR: Kako vidite izvjestaj Ek kada su u pitanju ekonomski kriterijumi?
VUJOVIĆ: Sve se svodi na to da trebamo imati održiv sistem. On sada to nije, a mi ne želimo da se suočimo sa tim. Poput onog kockara koji podiže ulog i svima oko sebe govori da će sve biti u redu. Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično a da je mogućnost dobitka jako mala. A čak i da postoji, iz tog dobitka bismo izvukli pogrešan zaključak koji bi nas ponovo vodio ka neodrživosti. Da nam se to ne bi desilo, nužno je da promijenimo takozvanu razvojnu filozofiju i da se oslanjamo na rad, znanje i inovaciju, sve drugo nas vodi u siromašan i zaostao ekonomski sistem.
Nacrt izvješatja EK konstatuje tempo rasta privatne potrošnje i snažni rast turizma. On se oslanja na statističke podatke i takođe konstatuje da se budžetski deficit povećao kao i da nije razvijen srednjoročan plan konsolidacije fiskalnih izazova. Diplomatskim rječnikom je pohvaljeno ono što svi vidimo, da je više novca u sistemu ali se i ukazuje na rizike. Upravo ovo o čemu smo govorili ovdje.
Ako ćemo se samo hvaliti time što je više novca u sistemu, bez ulaženja u to da li je taj trend održiv, onda nećemo razumjeti dobru namjeru izvještaja koji nas time ohrabruje da prevaziđeno ono što je očigledno ispred nas, a to je proces konsolidacije javnih finansija, koji nije nimalo ni lak ni jednostavan.
Treba nam jasna vizija društvenog i ekonomskog puta ka održivom sistemu, a dobijamo samo velika obećanja. U tom smislu imamo deficit prvog, a suficit drugog. Ako hoćemo dugoročnu stabilnost, treba nam rokada u tom ponašanju.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu
Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.
Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.
Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.
MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?
RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.
Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.
MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?
RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.
MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i na koje ste prepreke nailazili?
RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.
MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?
RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.
MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?
RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.
MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?
RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.
M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike
MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani, nezadovoljni i već višestruko razočarani građani lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…
MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?
STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike. U poslednjoj deceniji protesti su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i tragičnim događajima iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste. Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.
MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?
STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja vodi preuranjenim podelama.
MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?
STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene. Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike.
MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?
STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“. Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.
MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?
STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?
MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?
STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.
Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.
Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.
MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?
STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.
U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”
Vučić se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 dana
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 dana
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
Novi broj
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
INTERVJU4 sedmice
PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika
-
DRUŠTVO2 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
DRUŠTVO2 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO2 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
Izdvojeno3 dana
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
OKO NAS4 sedmice
PRIMORCI SLOŽNO TRAŽE DECENTRALIZACIJU: Nadležnost, briga o resursima i novac da ostanu opštinama