Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično

Objavljeno prije

na

Ekonomija ne može da počiva na lijepim željama, ona traži stalni rad, inovativnost, često i napor, sve ono što se sada nigdje ne pominje. Čini mi se da imamo lijep ekonomski cilj, a da o putu do njega se nije mnogo mislilo

 

MONITOR: Dobili smo vladu, šta je sa njenim programom?

VUJOVIĆ: Program je postavljen previše uopšteno tako da teško možete sa njim polemisati na nivou konkretnosti, jer ih on najčešće nema. Politički je napisan korektno, ali fale ključna obrazloženja, posebno u onom dijelu koji najviše interesuje javnost, kako laičku tako i stručnu, a koji se odnosi na program Evropa sad 2. Mislim da je to posljedica političke potrebe da imate širi manevarski prostor u smislu rokova i obećanja, tako da ćemo mjere Vlade čekati kao prvi pokazatelj kuda konkretno idemo u ekonomskom smislu. Sada to ne znamo sa iole pristojnim stepenom pouzdanosti.

MONITOR: U kakvom stanju je Crna Gora dočekala primopredaju izvršne vlasti?

VUJOVIĆ: Politički sistem je čini mi se u konfuziji, a opet na neki način ubrzan. Činjenica je da se dešavaju stvari koje su nekada bile nezamislive, da recimo bivši i novi premijer uz osmjehe primopredaju vlast i da opet i nešto ranije oštro polemišu u parlamentu. To je dobitak. Sada teško možemo govoriti o gubicima jer je previše malo vremena prošlo da bismo podvukli crtu pred rezultatom upravo otišle Vlade, ali možemo ukazati na gomilu neostavarenog što je moglo biti postignuto. Prisjetimo se da je jedan od dva ključna priroteta 43. Vlade bilo urbrzanje evropskog puta. Tu smo dobili zaostatak. I sada ulazimo u jednu fazu gdje svako krivi svakog za to. Izvršna vlast optužuje Skupštinu, političke stranke optužuju Vladu, obije sudove i tako u krug. Sve to zbunjuje građane i čini se da ko bude najglasniji da će ubijediti javnost da je u pravu. Nedostaje nam racionalnosti u ovom procesu primopredaje vlasti.

Isto tako, smatram da su svi ministri trebali da prisustvuju primopredaji dužnosti jer to nije njihova privatna već javna stvar, pa se tako moraju i odnositi prema tome. Ako je neko na nekog ljut, to neka ostane u ličnoj ravni, a neka se u javnoj sferi ponašaju u opštem interesu.

Što se tiče ekonomskog i funkcionalnog aspekta, a tu možemo uočiti nekoliko nepovoljnih tendencija: ljudi napuštaju privatni sektor da bi išli u javni, ekonomija je dobila ogroman balast očekivanja da se može bez rada prihodovati a na kraju će ona platiti sve političke odluke i, možda najbitnije, stvoren je balon očekivanja koji će u jednom trenutku neminovno pući, jer je nemoguće da stalno rastu plate a da se sve manje radi. Moj prigovor političkim elitama je da ne žele javnosti da saopšte da moramo mnogo raditi da bismo bili održiv sistem, a ne da povlađuju očekivanjima o tome da je dolce vita nešto što je počelo i što će samo od sebe da traje. Smatram da stručna javnost tu treba da da svoj doprinos. Naravno kroz kritiku, ali i kroz konkretne predloge kako bismo svi zajedno vršili pritisak da se vrati mjera održivosti kao nužan element solidnog sistema.

MONITOR: Kakav je vas stav o Evropi sad 2?

VUJOVIĆ: Kao što sam rekao previše je neodređenosti. Prva stvar koja me brine je ta da će se javni sektor staviti u mnogo bolji položaj u odnosu na privatni. I nije sporno da ljudi u državnoj upravi rade i da mogu da žive od svog rada, ali te plate neko mora da obezbijedi. A ako svi pođemo u javni sektor, to neće imati ko da učini. Evo prvog pitanja: da li će, recimo, sedmočasovno radno vrijeme važiti i za privatni sektor ili samo za javni? Ako važi samo za javni da li je to diskriminacija u odnosu na privatni sektor? Ako važi za sve, kako će privreda izdržati da daje više sa 12,5% manje radnog vremena svojih radnika? Na ovako jednostavnom pitanju vidite koliko je priča nedorečena. Kada je riječ o povećanju minimalnih penzija, mislim da je ta mjera dobra i mogla bi biti održiva, ali i ona otvara mnoga pitanja – uz to, nije jasno koja je dalja staregija na tom polju. Kada govorimo o povećanju plata, nije jasno da li se računa na to da će inflacija “odraditi svoje” i da se tako dođe do tog cilja ,ili to treba da bude produkt privrednog rasta. Ako je ovo drugo, fali konkretnog objašenjenja kako, na koji način i o kojim finansijkim i ekonomskim uopšte kategorijama govorimo.

Svakako da želim da ta priča bude uspješna, ali ekonomija ne može da počiva na lijepim željama, ona traži stalni rad, inovativnost, često i napor, sve ono što se nigdje ne pominje. Čini mi se da imamo lijep ekonomski cilj, a da o putu do njega se nije mnogo mislilo.

MONITOR: Najavljeno je povećanje minimalne penzije. Šta će nam to donijeti?

VUJOVIĆ: Sama po sebi ta mjera ima komponente snaženja redistribucije sredstava iz budžeta i snaženja socijalno najugroženijih i tu prigovora nemam. Mislim čak i da je ta mjera uz određenu konsolidaciju javnih finansija sasvim i moguća i održiva, ali je problem što se na njoj ne možete zaustaviti i što otvarate čitav niz drugih pitanja rasta ostalih penzija i ukupno održivosti penzionog sistema. Jasno je da model međugeneracijske solidarnosti u situaciji kada kao nacija ubrzano starimo, nije održiv i da traži nove stubove koji su ranije, moramo naglasiti, bezuspješno promovisani.

Zaista mi izgleda kao da mi umjesto rješenja tražimo čarobni štapić. Bajka i realnost su dvije različite stvari i ako ne budemo imali brz i održiv plan već 2025. možemo ući u ozbiljne probleme. Ponavljam, želim uspjeh programu, ali sam jako zabrinut za rizike koje sa sobom nosi.

MONITOR: Šta će biti ključni testovi vlade u njenom prvom kvartalu?

VUJOVIĆ: Prvo treba da vidimo realno stanje u javnim finansijama. Ovako rapidan rast BDP-a svakako raduje, ali da vidimo je li ta statistika bila realna i da li je to zapravo plod inflacije. Moja skepsa bi bila mnogo manja kada bismo vidjeli nove pogone, pokrenut privatni sektor, preduzetnike maltene na svakom koraku, ali ti ljudi upravo se žale sada više nego ranije. I što je najgore, niko ili skoro niko ih ne čuje.

Pomenuto obećano povećanje minimalaca će biti prvi konkretan korak, ali pravi izazovi dolaze i na drugim poljima. Imamo velika obećanja u dijelu borbe protiv organizovanog kriminala i reforme pravosuđa bez čega nije moguće uspostaviti ne samo pravdu u društvu, već ni elementarno funkcionalan sistem u kome svako zna da važe ista pravila za sve.

MONITOR: Zaduženje?

VUJOVIĆ: Meni djeluje da je u političkoj igri prethodna Vlada odlagala novo zaduženje kako bi ga obavila nova i da je onda začikava, što ona sada i radi. Strah me samo da ta igra previše košta građane. Mi u naredne četiri godine treba da vratimo 2,4 milijarde eura tako da je nemoguće to učiniti bez novih zaduženja. Od nove Vlade treba inistirati i da jasno objasni razloge zašto i u kojoj mjeri se zadužuje i da poštuje procedure zaduženja, jer to nisu činili prilikom zaduženja od 750 miliona eura, a tu Vladu su činili i predstavnici dvije prethodne vlasti.

Hajde da ovdje kažemo i da imamo ponovo rast spoljnotrgovniskog deficita sa 17,4 odsto u 2021. na 19,8 odsto u 2022. godini, o čemu se malo govori. Ukoliko to uporedimo sa godinama prije toga (2020. – 17,4 odsto, 2019. – 16 odsto, 2018. – 15,7 odsto) možemo vidjeti da smo iz trenda smanjivanja deficita ponovo ušli u zonu rasta deficita.

MONITOR: Zašto i dalje govorimo o velikim izdavanjima za funkcionerske privilegije?

VUJOVIĆ: Nismo pronašli mjeru. Demokratija košta i nije sporno da vi date minimalnu sigurnost onome ko zarad opšteg interesa obavlja javnu dužnost. Problem je što mi ne vidimo da oni to opravdavaju i ne vidimo da i građani mogu imati srazmjerno svojoj odgovornosti instrumente zaštite recimo prilikom gubitka posla. Mislim da je jedina prava mjera da se uspostavi princip da država nudi sigurnost prvo onim najranjivijim, a potom i svima ostalima srazmjerno stepenu njihove ranjivosti. Ovdje smo krenuli sa drugog kraja i to trebamo ispraviti.

Da ne bismo pošli u drugu krajnost, ako bismo ljudima na najodgovornijim funkcijama dali plate i uslove od kojih ne mogu živjeti, onda bismo dodatno učinili sistem ranjivim za uticaje  onih koji imaju novac. Sa druge strane, iluzija je i da će velike plate roditi potrebu za autonomijom, naše iskustvo govori da se ljudi tek tada ulijene i traže način da ostanu što duže na tim privilegijama. To je dodatna potvrda da nismo bogato društvo, koliko god nam pričali drugačije, jer da jesmo, ljudi bi hrlili u privatni biznis da tamo ostvare svoje šanse, a ne gledali da postanu funkcioneri i tako dođu do lagodnog posla.

Zaključujem: treba nam veliki obrt postojeće prakse u kojoj bi privilegija pratila korist za građane, a ne nagradu za poslušnost višoj instanci.

MONITOR: Kako vidite izvjestaj Ek kada su u pitanju ekonomski kriterijumi?

VUJOVIĆ: Sve se svodi na to da trebamo imati održiv sistem. On sada to nije, a mi ne želimo da se suočimo sa tim. Poput onog kockara koji podiže ulog i svima oko sebe govori da će sve biti u redu. Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično a da je mogućnost dobitka jako mala. A čak i da postoji, iz tog dobitka bismo izvukli pogrešan zaključak koji bi nas ponovo vodio ka neodrživosti. Da nam se to ne bi desilo, nužno je da promijenimo takozvanu razvojnu filozofiju i da se oslanjamo na rad, znanje i inovaciju, sve drugo nas vodi u siromašan i zaostao ekonomski sistem.

Nacrt izvješatja EK konstatuje tempo rasta privatne potrošnje i snažni rast turizma. On se oslanja na statističke podatke i takođe konstatuje da se budžetski deficit povećao kao i da nije razvijen srednjoročan plan konsolidacije fiskalnih izazova. Diplomatskim rječnikom je pohvaljeno ono što svi vidimo, da je više novca u sistemu ali se i ukazuje na rizike. Upravo ovo o čemu smo govorili ovdje.

Ako ćemo se samo hvaliti time što je više novca u sistemu, bez ulaženja u to da li je taj trend održiv, onda nećemo razumjeti dobru namjeru izvještaja koji nas time ohrabruje da prevaziđeno ono što je očigledno ispred nas, a to je proces konsolidacije javnih finansija, koji nije nimalo ni lak ni jednostavan.

Treba nam jasna vizija društvenog i ekonomskog puta ka održivom sistemu, a dobijamo samo velika obećanja. U tom smislu imamo deficit prvog, a suficit drugog. Ako hoćemo dugoročnu stabilnost, treba nam rokada u tom ponašanju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo