Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti

Uoči tridesete godišnjice od izlaska prvog broja Monitora, razgovor sa profesorom Miodragom Perovićem, utemeljivačem Monitora započinjemo ponavljajući pitanje iz prvog broja: Zašto Monitor?

PEROVIĆ: Da, u prvom broju smo rekli da je monitor latinska riječ koja znači savjetnik, opominjač, onaj koji uznemirava i da će to biti uređivački moto lista, s ciljem stvaranja aktivnog i mislećeg javnog mnjenja.

MONITOR: Kako se profesor matematike našao u ulozi osnivača jednog od prvih privatnih medija u tadašnjoj SFRJ? Na šta ste računali?

PEROVIĆ: Pučistički režim koji je Milošević instalirao u AB revoluciji 1989. spriječio je pad berlinskog zida u Crnoj Gori i njenu demokratsku tranziciju na način na koji je to učinjeno u tzv. komunističkim zemljama. I jednako važno, taj marionetski režim vratio je Crnu Goru u njenom državotvornom opredjeljenju u stanje prije Drugog svjetskog rata. Izgledalo je da je Crna Gora potonula u novo mračno doba. Da bi se mijenjala uspostavljena Crna Gora, trebalo je prvo mijenjati ljude. Monitor je koncipiran da tu promjenu pokrene. Da se zalaže za multietničku, multireligijsku, multikulturnu Crnu Goru zasnovanu na evropskim vriijednostima.

Inicijator nijesam bio ja već univerzitetsko udruženje Demokratska alternativa (DA), preciznije, grupa njenih članova: Žarko Mirković (kompozitor), dr Zdravko Uskoković (inženjer),  dr Dragoljub Perović (ljekar), dr Branko Baća Rašović (stomatolog) i ja. U tom trenutku ja sam imao najmanje profesionalnih obaveza, pa sam uzeo da obavim osnivačke poslove. Vjerovali smo da će taj angažman potrajati manje od pola godine. Projekat su podržali gotovo svi članovi DA i zato Monitor ima preko 100 osnivača.

MONITOR: Kako se Stanislav Ćano Koprivica našao u tom projektu?

PEROVIĆ: Pošto su u Crnoj Gori Monitor odmah prihvatili svi koji su željeli da iz raspada Jugoslavije ona izađe kao nezavisna država koja će se integrisati u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), oko njega se formirala jedna vrsta „pokreta otpora”, koja je održala list 7-8 mjeseci. Finansijska snaga te organizacije nije bila dovoljna i list je krajem proljeća 1991. bio pred gašenjem. Kad je vidio da list postaje independistička i proevropska pokretačka snaga, Ćano je prigrlio Monitor. Od kraja maja 1991. pa naredne tri-četiri godine pokrivao je gubitke koje je list pravio i tako postao njegov sudbonosni spasilac.

MONITOR: Tada nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona… Kako se okupila ekipa koja je pravila „prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik“?

PEROVIĆ: Formiranje redakcije i saradničkog kruga bio je suptilan zadatak. Većina novinara srednje i starije generacije bila je podijeljena u dvije grupe. Jednu su činili ideološki ljevičari, koji su istovremeno bili i integralni Jugosloveni. Drugu grupu su činili desni velikosrpski nacionalisti.

Mlađi novinari koji su ranije pokretali list Krug, bili su izvan ove dvije grupe, ali nijesu bili dovoljno etablirani (zato se Krug ugasio), da bi im prepustili list. Očekivali smo da će prema nezavisnom independistički orijentisanom listu anticrnogorska vlast biti neprijateljski raspoložena. Riješili smo da neko vrijeme ja vodim list i njima ga prepustim kad se etabliraju i steknu širu vizuru. Milka Tadić, koja je sa mnom pravila intervju dok sam bio u Demokratskoj alternativi, preporučila je Esada Kočana za urednika. Žarko Mirković je

angažovao svog kolegu iz kulturne redakcije Televizije CG Novicu Samardžića. Željko Ivanović je animirao mlade kolege iz Kruga. Tako smo dobili prvu redakciju i prve saradnike.

Poslije nekoliko brojeva, oni kojima se dopadala izdavačka koncepcija javljali su se i sami.

MONITOR: Ko je sve pomagao i na koji način? 

PEROVIĆ: Nedjeljnik ne može da bude finansijski samoodrživ na malom tržištu, kao što je crnogorsko. Neko mora da ga dotira. Prvih godina to je, na razne načine, činilo na desetine, možda i nekoliko stotina ljudi iz „pokreta otpora”. Jedni su nam kupovali faks papir, drugi su kupili faks mašinu, treći diktafon, četvrti televizor za redakciju itd. Neki su slali svog knjigovođu da nam vodi knjige ili daktilografkinju da prekucava tekstove. Jedni su davali novčanu pomoć, a drugi dugo pisali bez honorara. Ako bih morao da izdvojim još nekoga poslije deset prvih mjesta na kojima stoji ime Ćana Koprivice, onda bi za prvih pola godine to bili Vlado Nikaljević i Bobo Ćulafić iz Dubrovnika, kasnije i Zoran Mišurović sa grupom dobrovoljaca i moja porodica i njeni prijatelji. Spisak sa imenima stotinak ljudi koji su svesrdno pomagali da novina preživi porođajne muke biće objavljen u feljtonu koji će se uskoro pojaviti na stranicama Monitora.

Stvari su kasnije imale neobičan tok. Monitor je za godinu dana porastao toliko da se na jesen 1991. prodavao u Crnoj Gori u više primjeraka od zbirnog tiraža beogradskih nedjeljnika Vreme i NIN, sarajevske Nedjelje i zagrebačkog Danasa. Kad je režim u oktobru 1991. krenuo na Dubrovik da ratuje, Monitorovo protivljenje bezumlju i istorijskom zločinu mu je zasmetalo. Vlast je pokušala da nas  ućutka pritiskom na novinare i osnivače. Kad to nije pomoglo, uslijedio je napad bombama na redakciju lista. To je skrenulo pažnju najvažnijih evropskih adresa na Monitor i mi smo narednih godina stekli dobru internacionalnu reputaciju. U razgovoru sa strancima, predstavljali smo Monitor kao prvu oslobođenu teritoriju u Crnoj Gori (Esadova inovacija). Od druge polovine 1994, u finansijskoj podršci Ćana je zamijenila Evropska unija i njene članice.

Tako dobijamo paradoks, da je bacanjem bombi na Monitor, režim dugoročno spasio list.

MONITOR: Da li ste tada očekivali da će Monitor trajati (makar) tri decenije?

PEROVIĆ: Mi smo vjerovali da je to što radimo od trajnog značaja za Crnu Goru. Maštali smo da će ona jednom postati demokratska i donijeti zakon o Monitoru kao instituciji od nacionalnog značaja. Da ga dotira ali da mu ne oduzima nezavisnost.

MONITOR: A da li ste očekivali da će se obilježavanje ovog jubileja poklopiti sa aktivnostima na formiranju prve crnogorske vlade u kojoj DPS neće imati glavnu ulogu? Zašto je naš berlinski zid padao tako dugo? 

PEROVIĆ: Propast komunizma i raspad Jugoslavije Crna Gora je dočekala nespremna. Bez svijesti o sopstvenom istorijskom interesu. Komunistička elita Crne Gore se nacionalno osvijestila kasno i nepotpuno. Kao takva je represivno djelovala na malobrojnu osviješćenu inteligenciju. Zbog toga su Crnogorci veliki dio dvadesetog vijeka odživjeli kao, kako sam negdje već rekao, nedovršeni narod. (Neko me preformulisao u – nedovršena nacija.) Zato je bio moguć puč i instaliranje marionetskog režima. Kad je shvatio da je evropski put istorijska neminovnost Crne Gore, Đukanović je mislio da su i istorijske sile nestalne kao njegova ubjeđenja. Nije razmišljao o Crnoj Gori, već samo o ličnom interesu. Tako je naš berlinski zid pao 31 godinu poslije pada Berlinskog zida.

MONITOR: Iz današnje perspektive, smatrate li da je procjena „prvo država pa demokratija“ bila ispravan izbor?

PEROVIĆ: Tu „doktrinu” nijesam ja formulisao, već su mi je pripisali. Moj i Monitorov stav je bio da to mora da ide zajedno. U evropskom nasljeđu, državu čine demokratske institucije koje njeni građani grade da bi se ostvarivali kao slobodna ljudska bića. Doktrinu „prvo država pa demokratija” poneko pripisuje Monitoru zbog uređivanja lista u periodu od 1997. do 2003. Kad sam se ja 1996. godine razbolio, doveden je urednik koji je po ovoj doktrini usmjeravao list. Iako sam u međuvremenu postao manjinski vlasnik (jer sam dio osnivačkih prava prenio na novinare), 2003. je prihvaćen moj predlog da promijenimo urednika i povratimo Esada Kočana i izvornu izdavačku koncepciju.

MONITOR:  Kad je, za ovih trideset godina, Monitoru bilo najteže? 

PEROVIĆ: Istorija pokazuje da su marionete nemilosrdnije od njihovih gospodara. Zato je tokom prve trećine Monitorovog vijeka, njegovo izdavanje povremeno bilo prava agonija. Kad je 2007. režim počeo fizički  obračun sa novinarima, ljudi su se bojali da kritički orijentisanim medijima daju reklamu, a kamo li da sa njima projektno sarađuju. Zato je Monitor od osnivanja do ovog jubileja stalno bio u borbi za opstanak.

MONITOR: A kada je bilo najljepše?

PEROVIĆ: Ja odavno u Monitor dolazim samo kao povremeni gost. Zato dajem ličnu prospekciju. Bili smo srećni triput, ali svaki put zakratko. Prvi put, tokom početnih nekoliko brojeva, dok nijesmo dobili izvještaj da je prvi broj prodat u svega 300 primjeraka.  Drugi put, poslije referenduma, dok nije počeo da se gradi lični režim i diktatura. Treći put, nekoliko sati poslije pada diktature na posljednjim izborima.

MONITOR: Kako gledate na današnje optužbe da je podrška rušenju DPS režima jednaka rušenju Crne Gore? 

PEROVIĆ: Zbog svoje specifične istorije Crna Gora može da opstane jedino ako bude zajednica ravnopravnih građana i država blagostanja sa visoko razvijenom demokratijom. Slabo obrazovani vladar okružen korumpiranim savjetnicima mislio je da istorijske sile može potrijeti korupcijom intelektualnih i političkih snaga u zemlji i inostranstvu. Doveo je u pitanje civilizacijsku opravdanost postojanja Crne Gore kao nezavisne države. Netrpeljivost građana prema režimu politički se ispoljavala kao netrpeljivost prema državi. Promjenom vlasti na izborima Crna Gora je dobila novu šansu da preživi. Stoga svi koji su doprinijeli rušenju Đukanovićeve diktature imaju razloga da budu zadovoljni. Uključujući i mene, ako imam i mrvicu zasluge za to. Izjava jednog režimskog sluge da sam ja srušio režim (to je metafora za Vijesti i Monitor) čini me ponosnim suosnivačem ovih medija.

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti.

Zoran RADULOVIĆ