Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXVI): Nova rukovodstva u Monitoru i Anteni M

Objavljeno prije

4 godine

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Priliv sredstava iz međunarodnih izvora u drugoj polovini 1996. omogućio nam je da obavezu u vezi sa stanom prema Esadu ispunimo. Nakon toga ja sam produžio da smanjujem svoj angažman u medijima. Željko i Ljubiša su na poslovima vezanim za dnevni list djelovali potpuno samostalno.

Petog marta 1997. u Ljubišinoj organizaciji formirana je NVO koja je nazvana „Udruženje za slobodno novinarstvo”, čiji članovi (osnivači) su bili: Draško Đuranović, Ljubiša Mitrović, Željko Ivanović, Šemsudin Radončić, Darko Šuković, Dragan Đurić, Esad Kočan, Nebojša Redžić, Branko Vojičić, Igor Marojević, Radovan Miljanić, Beba Marušić, Aleksandar Eraković i Stojanka Branka Plamenac. Udruženje je izabralo Ljubišu za predsjednika. Ja u osnivanju nijesam učestvovao niti sam bio član Udruženja, niti je Udruženje imalo bilo kakve formalne veze sa Monitorom. Iako su većinu od njegovih četrnaest članova činili novinari Monitora, ni danas mi nije potpuno jasno zašto su Ljubiša i Željko kasnije predložili da ovom udruženju damo vlasnički udio u Daily Pressu. Jer Statutom Udruženja, koji sam čitao deceniju kasnije (u vrijeme hajke na mene i Željka), definisano je da su zadaci udruženja bili: „Razvoj slobodnog i profesionalnog novinarstva, usvajanje savremenih standarda u oblasti javnog informisanja, afirmisanje novinarske profesije” i slično. „O prijemu novih članova u Udruženje, kao i o isključenju iz članstva Udruženja, odlučuje Skupština Udruženja većinom glasova svojih članova.”

Prije Željkovog i Ljubišinog odlaska u Daily Press morali smo u Monitoru da izaberemo novog direktora i novog glavnog urednika. Anticipirajući odnose koji će nastupiti kad dođe do izdvajanja Monitora u posebno preduzeće, riješio sam da, kao znak dobre volje, redakciji dam važnije mjesto u proceduri nego što su u dotašnjim razgovorima tražili. Umjesto da ja formiram predlog o kojem će se oni izjašnjavati sa pravom veta, na sastanku redakcije podijelio sam spisak njenih članova i tražio da svako zaokruži svoj predlog jednog kandidata za direktora i jednog kandidata za glavnog urednika, ostavljajući sebi da prihvatim ili odbijem njihov predlog. Očekivao sam da će dominantna većina zaokružiti Milku Tadić i Esada Kočana. Esad i Milka su gradili Monitor od prvog broja, kad je list stekao ugled i ime. Esad je bio popularni urednik tokom prve četiri herojske godine. Međutim, dominantna većina predložila je Milku za direktora i Draška Đuranovića za glavnog urednika. Pošto sam način kandidovanja saopštio nekoliko dana ranije, shvatio sam da je neočekivano velika podrška Drašku bila rezultat lobiranja četvoročlanog kružoka. Iako sam smatrao da Draško nije dobar izbor, nijesam imao vidljivih razloga da budem protiv velike podrške koju mu je dala redakcija. Da u fazi svog odlaska ne bih zaoštravao odnose sa redakcijom, postupio sam po rezultatima glasanja i izvršio imenovanja.

Draško nije došao u Monitor kao drugi novinari koji su nam se tokom vremena pridruživali zato što ih je list privukao svojom izdavačkom koncepcijom. Jednog dana 1993. došao je Ćano i ispričao da ponekad svrati kod Veselina Đuranovića, s kojim je imao prijateljske odnose prije Veselinovog pada u AB revoluciji. Imao je utisak da porodica zbog hiperinflacije, koja je oborila vrijednost plata i penzija na desetak maraka realne vrijednosti, živi u oskudici. Ćanova želja da pomogne porodicu novčano, Veselinu je bila neprijatna. Ćano je pokušao da problem riješi preko Veselinovog sina Draška. Draška su AB revolucionari otpustili iz Ministarstva spoljnih poslova. Ćano ga je bio uzeo u Montex, ali je taj posao Draško morao da napusti kad je Montex počeo da ulazi u krizu i redukuje troškove. Ćano je tražio da primim Draška da nešto radi u Monitoru. Rekao mi je još da je Draško završio fakultet političkih nauka. Pošto je Monitor 1993. bio u stalnoj oskudici, rekao sam rezervisano da ću vidjeti mogu li što da učinim. Kad sam saznao da je Draško išao na Dubrovačko ratište da se Đuranovići ne zamjere Milu i Momiru, rekao sam Ćanu da mi Draško ne treba. Ne mogu da dajem platu nekome ko ne piše, jer nemam dovoljno ni za redakciju. Ćano je insistirao. Predložio je da on refundira Draškovu platu prilikom svojih boravaka u Podgorici. Nijesam imao izbora i primio sam Draška da mi bude neka vrsta ličnog sekretara. Glavni posao mu je bio da pomaže Bobu Dediću u poslovima koji su vezani za štampariju, najprije Pobjedinu, a kasnije i našu. Kad sam jednom ulazio u Monitor, čuo sam kako Nataša Novović kaže izazivački Drašku nešto tipa „hajde kukavico, počni da pišeš”. Tako je krajem 1993. ili početkom 1994. Draško postao Monitorov novinar. Tri ili tri i po godine kasnije, mlitavog stručnjaka za ideološko balansiranje, izabrali smo za glavnog urednika lista koji se odlikovao emitovanjem kritičke energije. Tokom svog četvorogodišnjeg mandata Draško će postepeno tupiti kritičku oštricu Monitora, što je imalo za posljedicu veliki pad uticaja i tiraža. O tom periodu govoriću malo kasnije.

I u Anteni M takođe smo izabrali novo rukovodstvo. Ne sjećam se tačno kad, ali neko vrijeme poslije sukoba u radiju, Darko Šuković se vratio u Radio Crne Gore.

Krajem 1996. otišao je i Miljo. Zbog sukoba sa Slavkom Perovićem, neki članovi poslaničkog kluba Liberalnog saveza napustili su partiju. Među njima je bio i šef kluba Zoran Ljumović. Osjećajući se njegovim dužnikom zbog događaja u vrijeme bombardovanja Monitora 1991, predložio sam mu da preuzme dužnost direktora Antene M. Računao sam da će mu ta pozicija biti od koristi dok ne odluči čime će se dalje baviti. Nadao sam se i da će ugledni suverenista doprinijeti finansijskoj konsolidaciji radija. Zoran je prihvatio i ja sam ga imenovao za direktora Antene M, a (na njegov predlog) Veska Tomovića za glavnog urednika.

Pošto je pomoć međunarodne zajednice Monitoru i Anteni M bila dovoljna da ovi mediji opstaju, ja sam se gotovo u potpunosti posvetio svojim profesionalnim obavezama na Prirodno matematičkom fakultetu. Od medijskog angažmana ostalo mi je još da završim priču oko vlasništva u Monitoru i Anteni M. Iznenada je nastupio jedan politički događaj koji je uticao na dugoročno usporavanje te priče.

Iako je na izborima 2. novembra 1996. pobijedio DPS, u toj partiji su se uskoro razvili ozbiljni sukobi. Opozicija u Srbiji je tvrdila da je Milošević pokrao izbore koji su se održali kad i crnogorski (3.11.1996) i započela demonstracije koje će trajati do februara 1997. Đukanović je podržao srpsku opoziciju i početkom godine otišao u zvaničnu posjetu SAD-u. Ubrzo po povratku iz Vašingtona, u intervjuu beogradskom nedjeljniku Vreme od 22. februara 1997, osudio je Miloševićevu politiku. Nazvao je Miloševića prevaziđenim političarem,
koji je postao prepreka razvoju zajedničke države Srbije i Crne Gore. Rekao je da će Crna Gora samostalno da odlučuje o stvarima koje se tiču njenog razvoja, ako ne bude mogao da se postigne dogovor sa Srbijom o politici razvoja zajedničke države. Na sjednici Glavnog odbora DPS-a koja je održana 24-25. marta sukobili su se Đukanović i Bulatović. Đukanović je zastupao otkazivanje poslušnosti Miloševiću, a Bulatović potvrdu lojalnosti, ponavljajući odavno formulisani program zajednička država bez alternative. Od 64 člana Glavnog odbora samo šest je podržalo Đukanovića. Počela je borba između Bulatovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku Miloševića, i Đukanovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku independista i Zapada. U izborima u novembru 1996. Monitor je podržao koaliciju independističkog Liberalnog saveza i prosrpske Narodne stranke pod nazivom Narodna sloga (SDP je bio protiv mirenja ovih suprotnosti i nije ušao
u parlament.) Martovski rascjep u DPS-u Monitorovi novinari i osnivači su doživjeli kao sopstveni uspjeh. Za nas je to bio znak da smo tokom prethodnih šest i po godina suštinski doprinijeli promjeni političkog mišljenja crnogorskih građana, koje je rezultiralo raskolom u DPS-u. Smatrali smo da sada podjelu treba produbiti i usmjeriti je prema jačanju ideje nezavisnosti Crne Gore. Sa takvim uklonom podržali smo Đukanovića protiv Bulatovića kao poraženog Miloševićevog eksponenta, čije je opredjeljenje za zajedničku državu bez alternative doživjelo istorijski poraz. Političke promjene u DPS-u i Crnoj Gori su se odvijale velikom brzinom, tako da je na sjednici GO DPS-a 11. jula 1997. Bulatović isključen iz DPS-a. DPS se podijelila na dvije partije, čiji nasljednici su današnji DPS i SNP.

Rascjep u DPS-u pospješio je ubrzanje pokretanja dnevnog lista. Krajem proljeća, Željko i Ljubiša su došli sa informacijom da će list početi da izlazi prvog septembra i da će se štampati u Pobjedinoj štampariji dok naša mašina ne bude puštena u rad. Kasnije su pričali da se dva mjeseca poslije raskola u DPS-u Ljubiša sreo sa premijerom Đukanovićem, na Đukanovićev zahtjev. Ovaj je bio zainteresovan da list koji će imati izdavačku koncepciju koja podržava razvod Crne Gore sa Miloševićem, počne da izlazi što prije. Ljubiša mu je rekao da smo prinuđeni da čekamo našu mašinu, jer je Pobjedina štamparija najprije odbijala da štampa još jedan list, a kasnije ponudila značajno veću cijenu od one koju obračunava listu Pobjeda, s kojom mi ne možemo opstati. Dogovorili su se da Đukanović sredi s Pobjedom da cijena štampanja bude kao i za Pobjedu, a da Daily Press počne da izdaje list najprije što može.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.

Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.

Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”

Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja

Cetinje

Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:

U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.

Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.

O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.

Niko Đurašković, s. I. penzioner

Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi

Direktor, Risto Dragićević”

Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:

Gospod. Niku Đuraškoviću

Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori

u mjestu

Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.

12-IV-19. g. u Beogradu

Izvršni narodni odbor, u Beogradu

Član, M. Daković, s. r.

Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.

Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.

Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.

Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)

Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.

Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.

Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).

Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”

U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”

Tekst glasi:

Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje

Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.

Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.

Izvrini Nar. Odbor

S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović

Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.

U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.

Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”

Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.

S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović,  navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:

Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

4 sedmice

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo