Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXVI): Nova rukovodstva u Monitoru i Anteni M

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Priliv sredstava iz međunarodnih izvora u drugoj polovini 1996. omogućio nam je da obavezu u vezi sa stanom prema Esadu ispunimo. Nakon toga ja sam produžio da smanjujem svoj angažman u medijima. Željko i Ljubiša su na poslovima vezanim za dnevni list djelovali potpuno samostalno.

Petog marta 1997. u Ljubišinoj organizaciji formirana je NVO koja je nazvana „Udruženje za slobodno novinarstvo”, čiji članovi (osnivači) su bili: Draško Đuranović, Ljubiša Mitrović, Željko Ivanović, Šemsudin Radončić, Darko Šuković, Dragan Đurić, Esad Kočan, Nebojša Redžić, Branko Vojičić, Igor Marojević, Radovan Miljanić, Beba Marušić, Aleksandar Eraković i Stojanka Branka Plamenac. Udruženje je izabralo Ljubišu za predsjednika. Ja u osnivanju nijesam učestvovao niti sam bio član Udruženja, niti je Udruženje imalo bilo kakve formalne veze sa Monitorom. Iako su većinu od njegovih četrnaest članova činili novinari Monitora, ni danas mi nije potpuno jasno zašto su Ljubiša i Željko kasnije predložili da ovom udruženju damo vlasnički udio u Daily Pressu. Jer Statutom Udruženja, koji sam čitao deceniju kasnije (u vrijeme hajke na mene i Željka), definisano je da su zadaci udruženja bili: „Razvoj slobodnog i profesionalnog novinarstva, usvajanje savremenih standarda u oblasti javnog informisanja, afirmisanje novinarske profesije” i slično. „O prijemu novih članova u Udruženje, kao i o isključenju iz članstva Udruženja, odlučuje Skupština Udruženja većinom glasova svojih članova.”

Prije Željkovog i Ljubišinog odlaska u Daily Press morali smo u Monitoru da izaberemo novog direktora i novog glavnog urednika. Anticipirajući odnose koji će nastupiti kad dođe do izdvajanja Monitora u posebno preduzeće, riješio sam da, kao znak dobre volje, redakciji dam važnije mjesto u proceduri nego što su u dotašnjim razgovorima tražili. Umjesto da ja formiram predlog o kojem će se oni izjašnjavati sa pravom veta, na sastanku redakcije podijelio sam spisak njenih članova i tražio da svako zaokruži svoj predlog jednog kandidata za direktora i jednog kandidata za glavnog urednika, ostavljajući sebi da prihvatim ili odbijem njihov predlog. Očekivao sam da će dominantna većina zaokružiti Milku Tadić i Esada Kočana. Esad i Milka su gradili Monitor od prvog broja, kad je list stekao ugled i ime. Esad je bio popularni urednik tokom prve četiri herojske godine. Međutim, dominantna većina predložila je Milku za direktora i Draška Đuranovića za glavnog urednika. Pošto sam način kandidovanja saopštio nekoliko dana ranije, shvatio sam da je neočekivano velika podrška Drašku bila rezultat lobiranja četvoročlanog kružoka. Iako sam smatrao da Draško nije dobar izbor, nijesam imao vidljivih razloga da budem protiv velike podrške koju mu je dala redakcija. Da u fazi svog odlaska ne bih zaoštravao odnose sa redakcijom, postupio sam po rezultatima glasanja i izvršio imenovanja.

Draško nije došao u Monitor kao drugi novinari koji su nam se tokom vremena pridruživali zato što ih je list privukao svojom izdavačkom koncepcijom. Jednog dana 1993. došao je Ćano i ispričao da ponekad svrati kod Veselina Đuranovića, s kojim je imao prijateljske odnose prije Veselinovog pada u AB revoluciji. Imao je utisak da porodica zbog hiperinflacije, koja je oborila vrijednost plata i penzija na desetak maraka realne vrijednosti, živi u oskudici. Ćanova želja da pomogne porodicu novčano, Veselinu je bila neprijatna. Ćano je pokušao da problem riješi preko Veselinovog sina Draška. Draška su AB revolucionari otpustili iz Ministarstva spoljnih poslova. Ćano ga je bio uzeo u Montex, ali je taj posao Draško morao da napusti kad je Montex počeo da ulazi u krizu i redukuje troškove. Ćano je tražio da primim Draška da nešto radi u Monitoru. Rekao mi je još da je Draško završio fakultet političkih nauka. Pošto je Monitor 1993. bio u stalnoj oskudici, rekao sam rezervisano da ću vidjeti mogu li što da učinim. Kad sam saznao da je Draško išao na Dubrovačko ratište da se Đuranovići ne zamjere Milu i Momiru, rekao sam Ćanu da mi Draško ne treba. Ne mogu da dajem platu nekome ko ne piše, jer nemam dovoljno ni za redakciju. Ćano je insistirao. Predložio je da on refundira Draškovu platu prilikom svojih boravaka u Podgorici. Nijesam imao izbora i primio sam Draška da mi bude neka vrsta ličnog sekretara. Glavni posao mu je bio da pomaže Bobu Dediću u poslovima koji su vezani za štampariju, najprije Pobjedinu, a kasnije i našu. Kad sam jednom ulazio u Monitor, čuo sam kako Nataša Novović kaže izazivački Drašku nešto tipa „hajde kukavico, počni da pišeš”. Tako je krajem 1993. ili početkom 1994. Draško postao Monitorov novinar. Tri ili tri i po godine kasnije, mlitavog stručnjaka za ideološko balansiranje, izabrali smo za glavnog urednika lista koji se odlikovao emitovanjem kritičke energije. Tokom svog četvorogodišnjeg mandata Draško će postepeno tupiti kritičku oštricu Monitora, što je imalo za posljedicu veliki pad uticaja i tiraža. O tom periodu govoriću malo kasnije.

I u Anteni M takođe smo izabrali novo rukovodstvo. Ne sjećam se tačno kad, ali neko vrijeme poslije sukoba u radiju, Darko Šuković se vratio u Radio Crne Gore.

Krajem 1996. otišao je i Miljo. Zbog sukoba sa Slavkom Perovićem, neki članovi poslaničkog kluba Liberalnog saveza napustili su partiju. Među njima je bio i šef kluba Zoran Ljumović. Osjećajući se njegovim dužnikom zbog događaja u vrijeme bombardovanja Monitora 1991, predložio sam mu da preuzme dužnost direktora Antene M. Računao sam da će mu ta pozicija biti od koristi dok ne odluči čime će se dalje baviti. Nadao sam se i da će ugledni suverenista doprinijeti finansijskoj konsolidaciji radija. Zoran je prihvatio i ja sam ga imenovao za direktora Antene M, a (na njegov predlog) Veska Tomovića za glavnog urednika.

Pošto je pomoć međunarodne zajednice Monitoru i Anteni M bila dovoljna da ovi mediji opstaju, ja sam se gotovo u potpunosti posvetio svojim profesionalnim obavezama na Prirodno matematičkom fakultetu. Od medijskog angažmana ostalo mi je još da završim priču oko vlasništva u Monitoru i Anteni M. Iznenada je nastupio jedan politički događaj koji je uticao na dugoročno usporavanje te priče.

Iako je na izborima 2. novembra 1996. pobijedio DPS, u toj partiji su se uskoro razvili ozbiljni sukobi. Opozicija u Srbiji je tvrdila da je Milošević pokrao izbore koji su se održali kad i crnogorski (3.11.1996) i započela demonstracije koje će trajati do februara 1997. Đukanović je podržao srpsku opoziciju i početkom godine otišao u zvaničnu posjetu SAD-u. Ubrzo po povratku iz Vašingtona, u intervjuu beogradskom nedjeljniku Vreme od 22. februara 1997, osudio je Miloševićevu politiku. Nazvao je Miloševića prevaziđenim političarem,
koji je postao prepreka razvoju zajedničke države Srbije i Crne Gore. Rekao je da će Crna Gora samostalno da odlučuje o stvarima koje se tiču njenog razvoja, ako ne bude mogao da se postigne dogovor sa Srbijom o politici razvoja zajedničke države. Na sjednici Glavnog odbora DPS-a koja je održana 24-25. marta sukobili su se Đukanović i Bulatović. Đukanović je zastupao otkazivanje poslušnosti Miloševiću, a Bulatović potvrdu lojalnosti, ponavljajući odavno formulisani program zajednička država bez alternative. Od 64 člana Glavnog odbora samo šest je podržalo Đukanovića. Počela je borba između Bulatovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku Miloševića, i Đukanovića sa sljedbenicima, koji je imao podršku independista i Zapada. U izborima u novembru 1996. Monitor je podržao koaliciju independističkog Liberalnog saveza i prosrpske Narodne stranke pod nazivom Narodna sloga (SDP je bio protiv mirenja ovih suprotnosti i nije ušao
u parlament.) Martovski rascjep u DPS-u Monitorovi novinari i osnivači su doživjeli kao sopstveni uspjeh. Za nas je to bio znak da smo tokom prethodnih šest i po godina suštinski doprinijeli promjeni političkog mišljenja crnogorskih građana, koje je rezultiralo raskolom u DPS-u. Smatrali smo da sada podjelu treba produbiti i usmjeriti je prema jačanju ideje nezavisnosti Crne Gore. Sa takvim uklonom podržali smo Đukanovića protiv Bulatovića kao poraženog Miloševićevog eksponenta, čije je opredjeljenje za zajedničku državu bez alternative doživjelo istorijski poraz. Političke promjene u DPS-u i Crnoj Gori su se odvijale velikom brzinom, tako da je na sjednici GO DPS-a 11. jula 1997. Bulatović isključen iz DPS-a. DPS se podijelila na dvije partije, čiji nasljednici su današnji DPS i SNP.

Rascjep u DPS-u pospješio je ubrzanje pokretanja dnevnog lista. Krajem proljeća, Željko i Ljubiša su došli sa informacijom da će list početi da izlazi prvog septembra i da će se štampati u Pobjedinoj štampariji dok naša mašina ne bude puštena u rad. Kasnije su pričali da se dva mjeseca poslije raskola u DPS-u Ljubiša sreo sa premijerom Đukanovićem, na Đukanovićev zahtjev. Ovaj je bio zainteresovan da list koji će imati izdavačku koncepciju koja podržava razvod Crne Gore sa Miloševićem, počne da izlazi što prije. Ljubiša mu je rekao da smo prinuđeni da čekamo našu mašinu, jer je Pobjedina štamparija najprije odbijala da štampa još jedan list, a kasnije ponudila značajno veću cijenu od one koju obračunava listu Pobjeda, s kojom mi ne možemo opstati. Dogovorili su se da Đukanović sredi s Pobjedom da cijena štampanja bude kao i za Pobjedu, a da Daily Press počne da izdaje list najprije što može.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIV): Zbirka oružja prijestolonasljednika Danila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.

Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.

Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović, između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom prijestolonasljednik je preko svog sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a knjaz, budući da je žurio zbog liječenja da napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsjeo. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju ,,ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda”. S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.

Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: ,,Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrijednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negđe drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje”.

Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Npr. kod Vukmanovića stoji da je knjaz Danilo, predajući zbirku, izjavio ,,da je trebalo sa ovom zbirkom prenijeti u inostranstvo još nekoliko primjeraka oružja, ali su prilikom pakovanja zaboravljeni na Cetinju”. To su: kubura i karabin vladike Rada.

Zatvarač puške Mauzerove, presječen crnogorskom granatom prilikom juriša na visove Bardanjolta i četiri srebrna revolvera uzeta pod Skadrom 1912. godine nekim arbanaškim vođama. (Za karabin Vukmanović navodi da je ukraden iz kraljevskog dvora na Cetinju, prodan nekom austrijskom oficiru, a 1960. godine otkupila ga je Uprava Njegoševog muzeja od privatnog vlasnika u Zagrebu).

Prema mišljenju Vujovića nisu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlija, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode llije Plamenca, dvije srebne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.

Najvjerovatnije da su neki od ovih predmeta, pretpostavlja D. Vujović, u ovim spiskovima samo različito upisani. Npr. jatagan kralja Nikole, dar Bušatlija (u Plamenčevom spisku pod 27). Možda je zapisan u Vojnom muzeju, odnosno Vukmanovićevom spisku, kao ,,jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca”

Vjerovatno je i srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića prikazana kao ,,starinska sablja sa drvenim balčakom” ili ,,vrlo stara sablja uzeta iz oružnice dinastije Petrovića. Isto je sa ,,par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića (prema spisku Plamenca) a u spisku Vukmanovića kao: ,,dvije kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija”. Takođe, sa spiska Plamenčevog ,,dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra”u spisku Vukmanovića: ,,Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića”.

Ako su ove pretpostavke tačne, sa Plamenčevog spiska ostaju samo neobjašnjena dva pištolja vladike Rada. D. Vujović smatra da se najvjerovatnije ,,pištolji vladike Rada” javljaju dva puta pod brojevima 4 i 7. Iz toga proizilazi da u Plamenčevom spisku ne postoji nijedan predmet koji nije opisao J. Vukmanović.

Neki predmeti postoje na spiku koji je radio Vukmanović kojih uopšte nema na Plamenčevom spisku. To su: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, stara puška nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, stari mač sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, dva korbača kralja Nikole i jedna od dvije starinske sablje. Takođe, navodi D. Vujović da ,,ima nejedinstvenosti u nazivima pištolja, kubura, ledenica”. Isti autor postavija pitanja otkuda razlika za nešto više predmeta prema Vukmanovićevom popisu.

U istom tekstu se kaže da je knjaz Danilo molio da mu se za ponudu za otkup zbirke što prije odgovori, jer bi, ako za ponudu u Jugoslaviji nijesu zainteresovani, tražio kupca na drugoj strani. Logično je da prijestolonasljednik, nije morao dugo čekati na odgovor, s obzirom da se radilo o dragocjenoj zbirci oružja za, takoreći, bagatelnu cijenu. U septembru 1939. godine knjaz Danilo je umro.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata izvršena je reinventarizacija fondova Vojnog muzeja u Beogradu. Tom prilikom su pronađeni sljedeći predmeti koji su pripadali zbirci oružja prijestolonasljednika Danila: jedan pištolj vladike Rada (koji navodi i dr Vukmanović, a koji je vraćen tadašnjem Muzeju narodnog oslobođenja Crne Gore na Cetinju 13. avgusta 1949. godine), jedan od dva korbača kralja Nikole, jedna od dvije sablje, zadobijene na Vučjem dolu 1876, čelične makaze za sječenje žice, upotrijebljene na Tarabošu 1912. godine i ležište zatvarača turske puške, presječeno crnogorskom granatom za vrijeme napada na Bardanjolt 1912. godine.

Na osnovu teksta dr Vukmanovića i spiska predmeta koji se nalazi u starom inventaru Vojnog muzeja u Beogradu, te fotografija svih objekata iz ove zbirke, dr Đurdica Petrović je pronašla još četiri primjerka ,,za koje se sigurno može ustanoviti da su činila sastavni deo oružnice kneza Danila Petrovića”. Način na koji su ovi predmeti dospjeli u Muzej nije poznat, a dr Đ. Petrović konstatuje: ,,Posle završetka Drugog svetskog rata u Vojnom muzeju se nalazi veliki broj predmeta s kojih je nestao inventarski broj, kao posledica zvaničnih a još više nezvaničnih intervencija zainteresovanih. Svi ti predmeti su jednom punovažnom odlukom zavedeni u novi inventar, ali su ostali bez osnovnih podataka o načinu nabavke”.

Prema dosadašnjim saznanjima poznato je da je od 81 predmeta koji su svojevremeno (1939) otkupljeni za 15.150 švajcarskih franaka, ostalo poslije završetka Drugog svjetskog rata svega 9, koji, izvjesno je, potiču iz zbirke kuće Petrovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo