FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXV): Željko finalizuje osnivanje dnevnog lista

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Ideja o centralizovanom holdingu se transformisala u ideju o savezu tri nezavisna medija, Monitor, Antenu M i budući dnevni list. U sva tri medija, Montenegropublic i novinari trebalo je da imaju značajnog udjela. (Studio Mouce se osamostalio uz obavezu da neko vrijeme besplatno radi korice Monitora.) U Monitoru i Anteni M novinari su trebali da dobiju učešće u vlasništvu na osnovu prethodnog doprinosa ovim medijima. Ostalo je da pregovaramo ko i koliko. Ova opcija je dopuštala i zamjenu preduzeća u vlasništvu u medijima, vlasnicima bivšeg preduzeća. Pošto više nije bilo Ćanove pomoći, dovoljno kompetentni plaćeni direktor za Montenegropublic sa djelatnošću koja se smanjuje izdvajanjem medija u posebna preduzeća, bio bi skup. Odlučio sam da do izdvajanja Monitora i Antene M zadržim postojeće stanje sa besplatnim direktorom. To jest sa mnom, kao i do sada, ali uz izbjegavanje uplitanja u život medija. Budući da su Monitor i Antena M imali prihod od raznih grantova koji im je omogućavao da posluju bez gubitaka, u redakciju više nijesam dolazio svaki dan. Posvetio sam se nezavršenim poslovima u matematici. Sedam godina radni dan mi je bio, u prosjeku, 18 sati. Šesti dio toga trošio sam na profesorske obaveze, ostalo na medije. Produžio sam da radim petnaest i više sati dnevno, od kojih sam se manje od 10 odsto bavio našim medijima.
Zato je Željko po cio dan radio na osnivanju dnevnog lista. Fondacija koja je prihvatila Željkov zahtjev da izuči opravdanost našeg projekta o pokretanju dnevnog lista zvala se MDLF (Media Development Loan Fund) – Fond za razvoj medija, sa sjedištem u Njujorku. Izvršni direktor fondacije bio je Saša Vučinić iz Beograda, porijeklom Crnogorac. Tokom jeseni 1996. predstavio je naš projekat Upravnom odboru fondacije. Odziv je bio pozitivan. Međutim, po MDLF-ovoj studiji, da bi dnevni list u to vrijeme bio finansijski samoodrživ, morao je imati višestruko veći tiraž nego što je statistički moguće na području od 600 hiljada stanovnika kakvo je Crna Gora. Uprkos tome Željko je vjerovao da možemo napraviti samoodrživ list, ako budemo imali svoju mašinu za rotacionu štampu. Morao se naći neko ko će dati kolateral kojim bi garantovao MDLF-u za kredit za mašinu. Ćano Koprivica je rekao Željku i Ljubiši da u tom trenutku to ne može da obezbijedi i da u dnevni list želi da uđe kasnije nezavisno od Montenegropublica, prepuštajući ostalim vlasnicima učešće u dnevnom listu preko njihovog vlasništva u Montenegropublicu. Pretpostavljam da je Ćano imao ovakav stav zbog SDP-ovog nezadovoljstva Monitorom i što u tom trenutku nije još bio naplatio dugove u Rusiji o kojima sam govorio ranije.
Željko me više puta slao u lobiranje kod fondacija koje bi nam mogle dati kredit. Iako sam se ponekad osjećao više mrtav nego živ, poslušno sam ispunjavao zadatak. Na nekoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ohridu gost je bio Džordž Soros, koji je bio jedan od finansijera MDLF-a. Željko je obezbijedio da se na margini te konferencije sretnem sa Sorošom. Položaj Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom objasnio sam upoređenjem sa anšlusom Austrije 1938. i ispričao mu o ulozi koju je nezavisni Monitor odigrao u Crnoj Gori tokom prethodnih šest godina. Govorio sam mu o našem uvjerenju da bi dnevni list odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u demokratskom oporavku Crne Gore i tražio od njega da nam pomogne da dobijemo kredit.
Željko je lobirao na mnogo mjesta i sve više bio uvjeren da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju za kupovinu mašine. On i Ljubiša počeli su regrutovanje novinara za dnevni list. Naišli su na poteškoće. Sedmodnevna frekvencija omogućavala je da se Monitor održava s velikim brojem honorarno angažovanih novinara (koji su bili zaposleni u drugim medijima). Većina novinara dnevnog lista morali su odmah na početku da budu zaposleni u tom listu. List je trebalo da ima izdavačku koncepciju sličnu Monitorovoj. Krajem 1996. nije postojao dovoljan broj novinara koji su vjerovali u uspjeh takve koncepcije, a novinari Monitora nijesu željeli da napuste svoja zaposlenja i pređu u dnevni list. Kako-tako Monitor je uspijevao da živi, a samoodrživost dnevnog lista izgledala je neizvjesno. Dovoljno je da list napravi gubitak od 500 DM po broju i da brzo uđe u egizistencijalnu krizu. Godišnji gubitak bi se približio iznosu od 200.000 DM, a toliko pomoći nijesmo ni od koga mogli očekivati.
Razmišljajući kako da privuku novinare da dođu u dnevni list, napravili su šemu za osnivanje dnevnog lista za koju se ne sjećam da li su me konsultovali. Šesnaestog decembra 1996. Željko je registrovao preduzeće Daily Press, čiji osnivači su bili Montenegropublic, Milka Tadić i Slavica Popović, svi po 33,33 odsto. Milka i Slavica su bile formalne vlasnice. Milka je čuvala mjesto za novinare koji sa zaposlenjem dođu u Daily Press, a Slavica za Ćana i druge potencijalne privatne investitore. Daily Press bi izdavao dnevni list Vijesti.
Iza ovih procenata stajao je nulti kapital, odnosno simbolična suma nivoa ,,jedan dolar” koja je po zakonu bila dovoljna za formiranje preduzeća. 30 odsto koje je Željko dodijelio Montenegropublicu odražavali su njegovu procjenu moga konkretnog doprinosa u poslu na osnivanju dnevnog lista i ,,apstraktnog” doprinosa Montenegropublica kao okvira iz kojeg su se rađali Monitor, Antena M i sad dnevni listi Vijesti. Koji novinari će zamijeniti Milku Tadić u tom trenutku nije se znalo. Postojala je samo nejasna ideja da to budu oni koji će biti veoma potrebni novom listu. Kako je osnivački kapital Daily Pressa praktično bio nula, ti novinari bi se stimulisali da dođu u Vijesti ponudom da dobiju vlasnički udio. U nastavku ću izložiti u kojoj formi je realizovana ta ideja. Ovdje želim da istaknem da kad je deceniju kasnije počeo Đukanovićev obračun sa Vijestima, Šeki Radončić je javno lagao da je on bio jedan od osnivača lista Vijesti.
Nadao sam se da je struktura vlasništva, koju su Željko i Ljubiša predložili za dnevni list, znak da su postali svjesni da je trećina vlasništva novinarima mjera kompromisa koja bi riješila pitanje vlasništva i u Monitoru i Anteni M. Međutim, oni su za doprinos novinara u stvaranju Monitora i Antene M i dalje uporno tražili 50 odsto vlasništva u tim medijima. 30. januara 1997. poslali su mi novo pismo, koje je potpisalo 15 članova redakcije: Željko Ivanović, Ljubiša Mitrović, Draško Đuranović, Milka Tadić, Darko Šuković, Esad Kočan, Branko Vojičić, Vesko Tomović, Nebojša Redžić, Igor Marojević, Radovan Popović, Goran Vujović, Zoran Radulović, Dragan Đurić. Tražili su da se što brže sprovede planirana transformacija Montenegropublica u holding. Saopštili su da ,,Upravni odbor i njegove odluke (koje je donio od kad sam se ja razbolio godinu ranije) smatraju nelegitimnim”. Ponovili su zahtjev da se ,,vlasnička transformacija izvrši na način koji redakciji obezbjeđuje punu autonomnost i pravo veta”. U usmenoj komunikaciji su objasnili da ostaju pri zahtjevu da dobiju po 50 odsto u Monitoru i Anteni M. Neki od njih su mi govorili da su novinari spremni da formiraju list Naš Monitor, po ugledu na Našu borbu. Prihvatio sam da ponovo razgovaram sa Ćanom i ostalim osnivačima o ovom zahtjevu.
Krajem zime – početkom proljeća 1997. Željko i ja smo putovali u Prag, gdje je bila finansijska služba fondacije MDLF. Predmet razgovora bile su garancije za kredit od 200.000 USD≈320.000 DM (koliko je, na osnovu njihovog iskustva, bilo potrebno da se nabavi polovna rotaciona mašina). Uz Željkovo i moje ubjeđivanje da ćemo biti u stanju da vraćamo krediti, ja sam ispričao i sljedeću priču. Banka Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata izdavala je tri vrste kredita. Kredite za koje je garancija bila hipoteka na nepokretnu imovinu, kredite za koje se davao zalog u zlatu i kredite na časnu riječ. Nakon propasti crnogorske države u tom ratu, statistika je zabilježila da su krediti na časnu riječ bili svi vraćeni, bez obzira što se banka izvjesno vrijeme poslije rata ugasila. Rekao sam da i ja dajem časnu riječ da ćemo kredit MDLF-u vratiti. Iza moje riječi stoji štamparija Slog i podrška moje šire porodica čija ukupna imovina je veća od 200 hiljada dolara. Iako su ljudi u MDLF-u moju priču ispratili sa osmijehom i simpatijama, vjerujem da su na pozitivni ishod razgovora uticale druge stvari. Prije svega to što je izvršni direktor ove njujorške banke-fondacije bio porijeklom Crnogorac, a možda i moj susret sa Sorosom. Poslije nekoliko sati nađeno je sljedeće rješenje. Mi treba da osnujemo (još jedno) štamparsko preduzeće, nazvali smo ga Roto Slog, čiji će osnivači biti Monitor, štamparija Slog i Daily Press. Kupac mašine će biti Roto Slog. Slog će da garantuje za kredit cijelom svojom imovinom, a Roto Slog mašinom koja se kupuje. MDLF će sprovesti nabavku mašine i uplata za mašinu biće izvršena od strane MDLF-a.
Mašina se, u stvari, sastavlja od djelova starih mašina. Kao da sastavljate auto od djelova sa raznih skladišta rashodovanih auta. Trebalo je kupiti tri radne jedinice (kod nas se zovu verkovi) i sastaviti mašinu koja može da radi. Nalaženje verkova obaviće majstori koje će angažovati MDLF. (Jedna jedinica je kasnije kupljena u Mančesteru i dvije u Čikagu.) Puštanje mašine u rad i početak izlaženja lista Vijesti planirano je za prvi januar 1998. godine. Željko i Ljubiša su do tada trebali da iznajme prostor za redakciju i uigraju tim koji će praviti novinu. Takođe i da obave komercijalno – finansijske pripreme (nađu reklame i osmisle projekte koji bi donosili prihod). Ja sam prihvatio zadatak da nadgledam montiranje mašine i sinhronizujem njen rad sa radom štamparije Slog, kako bismo mogli da štampamo Monitor i slične publikacije za druge izdavače. (Tzv. knjižni blok da štampa Roto Slog, a korice i kolorne stranice knjiga i magazina da štampa Slog).
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Mramorna glava sa Duklje u Rimu

Objavljeno prije
5 satina
25 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21. jula 1939. godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni.
Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: ,,Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne, članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa”.
Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom ,,Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati ,,slike, knjige, note, geografske karte i ‘Glas Crnogorca’ za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, ,,Što predstavija atak na kulturno nasleđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.
Ilustracije radi prilažemo faksimil dopisa koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17, aprila do 15. septembra 1941. godine.
Revers (4, novembar 1941, godine) izdat je civilnom komesaru dr. Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) ,,koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)”
U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik ,,sve za nužnu a privremenu upotrebu”. Koliko je to bilo privremeno govori činjenica da nije nikad vraćeno Muzeju.
Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu:
“(M. K. ) GUVERNER CRNE GORE Direktoru Državnog muzeja na Cetinju 177 Sekcija Kraljevskih Karabinijera
Ovdje
Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima toga muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe.
Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinijera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom.
Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s. r.
Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.
Cetinje, 14. novembra 1942 g.
Direktor Mirko Medenica
O ,,oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… ,,muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemije uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva…
Prema nalazima Komisijela u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine ,,od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekata (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).
Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta mermerna glava klasične rimske epohe, što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.
Sačuvan je revers koji glasi: ,,Danas sam po naređenju Negove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju.”
Cetinje, 8. jun 1943. godine
Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli
Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago Via Quatro Fontane 20 Roma
Vlada FNRJ, između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno- umjetničkih dobara ,,koje je tokom rata Italija odnela iz Crne Gore. Faksimil zahteva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54-157-265).
Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine, odnosi se na ,,mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja retku umetničku vrednost i bila je jedini primerak te vrste u ovom muzeju.”
Zahjev za restituciju kulturno umjetnickog dobra iz. Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948, godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore.
Viasnik ili držalac kulturno umjetnickog dobra je Jovan Durković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850. (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860., jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800 godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike. U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februar 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije
1 sedmicana
18 Aprila, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.
Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.
Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”
Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja
Cetinje
Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:
U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.
Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.
O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.
Niko Đurašković, s. I. penzioner
Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi
Direktor, Risto Dragićević”
Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:
Gospod. Niku Đuraškoviću
Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori
u mjestu
Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.
12-IV-19. g. u Beogradu
Izvršni narodni odbor, u Beogradu
Član, M. Daković, s. r.
Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.
Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.
Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.
Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije
2 sedmicena
11 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)
Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.
Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.
Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).
Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”
U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”
Tekst glasi:
Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje
Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.
Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.
Izvrini Nar. Odbor
S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović
Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.
U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.
Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”
Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.
S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović, navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:
Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH2 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH2 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU1 sedmica
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena