Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXV): Željko finalizuje osnivanje dnevnog lista

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ideja o centralizovanom holdingu se transformisala u ideju o savezu tri nezavisna medija, Monitor, Antenu M i budući dnevni list. U sva tri medija, Montenegropublic i novinari trebalo je da imaju značajnog udjela. (Studio Mouce se osamostalio uz obavezu da neko vrijeme besplatno radi korice Monitora.) U Monitoru i Anteni M novinari su trebali da dobiju učešće u vlasništvu na osnovu prethodnog doprinosa ovim medijima. Ostalo je da pregovaramo ko i koliko. Ova opcija je dopuštala i zamjenu preduzeća u vlasništvu u medijima, vlasnicima bivšeg preduzeća. Pošto više nije bilo Ćanove pomoći, dovoljno kompetentni plaćeni direktor za Montenegropublic sa djelatnošću koja se smanjuje izdvajanjem medija u posebna preduzeća, bio bi skup. Odlučio sam da do izdvajanja Monitora i Antene M zadržim postojeće stanje sa besplatnim direktorom. To jest sa mnom, kao i do sada, ali uz izbjegavanje uplitanja u život medija. Budući da su Monitor i Antena M imali prihod od raznih grantova koji im je omogućavao da posluju bez gubitaka, u redakciju više nijesam dolazio svaki dan. Posvetio sam se nezavršenim poslovima u matematici. Sedam godina radni dan mi je bio, u prosjeku, 18 sati. Šesti dio toga trošio sam na profesorske obaveze, ostalo na medije. Produžio sam da radim petnaest i više sati dnevno, od kojih sam se manje od 10 odsto bavio našim medijima.

Zato je Željko po cio dan radio na osnivanju dnevnog lista. Fondacija koja je prihvatila Željkov zahtjev da izuči opravdanost našeg projekta o pokretanju dnevnog lista zvala se MDLF (Media Development Loan Fund) – Fond za razvoj medija, sa sjedištem u Njujorku. Izvršni direktor fondacije bio je Saša Vučinić iz Beograda, porijeklom Crnogorac. Tokom jeseni 1996. predstavio je naš projekat Upravnom odboru fondacije. Odziv je bio pozitivan. Međutim, po MDLF-ovoj studiji, da bi dnevni list u to vrijeme bio finansijski samoodrživ, morao je imati višestruko veći tiraž nego što je statistički moguće na području od 600 hiljada stanovnika kakvo je Crna Gora. Uprkos tome Željko je vjerovao da možemo napraviti samoodrživ list, ako budemo imali svoju mašinu za rotacionu štampu. Morao se naći neko ko će dati kolateral kojim bi garantovao MDLF-u za kredit za mašinu. Ćano Koprivica je rekao Željku i Ljubiši da u tom trenutku to ne može da obezbijedi i da u dnevni list želi da uđe kasnije nezavisno od Montenegropublica, prepuštajući ostalim vlasnicima učešće u dnevnom listu preko njihovog vlasništva u Montenegropublicu. Pretpostavljam da je Ćano imao ovakav stav zbog SDP-ovog nezadovoljstva Monitorom i što u tom trenutku nije još bio naplatio dugove u Rusiji o kojima sam govorio ranije.

Željko me više puta slao u lobiranje kod fondacija koje bi nam mogle dati kredit. Iako sam se ponekad osjećao više mrtav nego živ, poslušno sam ispunjavao zadatak. Na nekoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ohridu gost je bio Džordž Soros, koji je bio jedan od finansijera MDLF-a. Željko je obezbijedio da se na margini te konferencije sretnem sa Sorošom. Položaj Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom objasnio sam upoređenjem sa anšlusom Austrije 1938. i ispričao mu o ulozi koju je nezavisni Monitor odigrao u Crnoj Gori tokom prethodnih šest godina. Govorio sam mu o našem uvjerenju da bi dnevni list odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u demokratskom oporavku Crne Gore i tražio od njega da nam pomogne da dobijemo kredit.

Željko je lobirao na mnogo mjesta i sve više bio uvjeren da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju za kupovinu mašine. On i Ljubiša počeli su regrutovanje novinara za dnevni list. Naišli su na poteškoće. Sedmodnevna frekvencija omogućavala je da se Monitor održava s velikim brojem honorarno angažovanih novinara (koji su bili zaposleni u drugim medijima). Većina novinara dnevnog lista morali su odmah na početku da budu zaposleni u tom listu. List je trebalo da ima izdavačku koncepciju sličnu Monitorovoj. Krajem 1996. nije postojao dovoljan broj novinara koji su vjerovali u uspjeh takve koncepcije, a novinari Monitora nijesu željeli da napuste svoja zaposlenja i pređu u dnevni list. Kako-tako Monitor je uspijevao da živi, a samoodrživost dnevnog lista izgledala je neizvjesno. Dovoljno je da list napravi gubitak od 500 DM po broju i da brzo uđe u egizistencijalnu krizu. Godišnji gubitak bi se približio iznosu od 200.000 DM, a toliko pomoći nijesmo ni od koga mogli očekivati.

Razmišljajući kako da privuku novinare da dođu u dnevni list, napravili su šemu za osnivanje dnevnog lista za koju se ne sjećam da li su me konsultovali. Šesnaestog decembra 1996. Željko je registrovao preduzeće Daily Press, čiji osnivači su bili Montenegropublic, Milka Tadić i Slavica Popović, svi po 33,33 odsto. Milka i Slavica su bile formalne vlasnice. Milka je čuvala mjesto za novinare koji sa zaposlenjem dođu u Daily Press, a Slavica za Ćana i druge potencijalne privatne investitore. Daily Press bi izdavao dnevni list Vijesti.

Iza ovih procenata stajao je nulti kapital, odnosno simbolična suma nivoa ,,jedan dolar” koja je po zakonu bila dovoljna za formiranje preduzeća. 30 odsto koje je Željko dodijelio Montenegropublicu odražavali su njegovu procjenu moga konkretnog doprinosa u poslu na osnivanju dnevnog lista i ,,apstraktnog” doprinosa Montenegropublica  kao okvira iz kojeg su se rađali Monitor, Antena M i sad dnevni listi Vijesti. Koji novinari će zamijeniti Milku Tadić u tom trenutku nije se znalo. Postojala je samo nejasna ideja da to budu oni koji će biti veoma potrebni novom listu. Kako je osnivački kapital Daily Pressa praktično bio nula, ti novinari bi se stimulisali da dođu u Vijesti ponudom da dobiju vlasnički udio. U nastavku ću izložiti u kojoj formi je realizovana ta ideja. Ovdje želim da istaknem da kad je deceniju kasnije počeo Đukanovićev obračun sa Vijestima, Šeki Radončić je javno lagao da je on bio jedan od osnivača lista Vijesti.

Nadao sam se da je struktura vlasništva, koju su Željko i Ljubiša predložili za dnevni list, znak da su postali svjesni da je trećina vlasništva novinarima mjera kompromisa koja bi riješila pitanje vlasništva i u Monitoru i Anteni M. Međutim, oni su za doprinos novinara u stvaranju Monitora i Antene M i dalje uporno tražili 50 odsto vlasništva u tim medijima. 30. januara 1997. poslali su mi novo pismo, koje je potpisalo 15 članova redakcije: Željko Ivanović, Ljubiša Mitrović, Draško Đuranović, Milka Tadić, Darko Šuković, Esad Kočan, Branko Vojičić, Vesko Tomović, Nebojša Redžić, Igor Marojević, Radovan Popović, Goran Vujović, Zoran Radulović, Dragan Đurić. Tražili su da se što brže sprovede planirana transformacija Montenegropublica u holding. Saopštili su da ,,Upravni odbor i njegove odluke (koje je donio od kad sam se ja razbolio godinu ranije) smatraju nelegitimnim”. Ponovili su zahtjev da se ,,vlasnička transformacija izvrši na način koji redakciji obezbjeđuje punu autonomnost i pravo veta”. U usmenoj komunikaciji su objasnili da ostaju pri zahtjevu da dobiju po 50 odsto u Monitoru i Anteni M. Neki od njih su mi govorili da su novinari spremni da formiraju list Naš Monitor, po ugledu na Našu borbu. Prihvatio sam da ponovo razgovaram sa Ćanom i ostalim osnivačima o ovom zahtjevu.

Krajem zime – početkom proljeća 1997. Željko i ja smo putovali u Prag, gdje je bila finansijska služba fondacije MDLF. Predmet razgovora bile su garancije za kredit od 200.000 USD≈320.000 DM (koliko je, na osnovu njihovog iskustva, bilo potrebno da se nabavi polovna rotaciona mašina). Uz Željkovo i moje ubjeđivanje da ćemo biti u stanju da vraćamo krediti, ja sam ispričao i sljedeću priču. Banka Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata izdavala je tri vrste kredita. Kredite za koje je garancija bila hipoteka na nepokretnu imovinu, kredite za koje se davao zalog u zlatu i kredite na časnu riječ. Nakon propasti crnogorske države u tom ratu, statistika je zabilježila da su krediti na časnu riječ bili svi vraćeni, bez obzira što se banka izvjesno vrijeme poslije rata ugasila. Rekao sam da i ja dajem časnu riječ da ćemo kredit MDLF-u vratiti. Iza moje riječi stoji štamparija Slog i podrška moje šire porodica čija ukupna imovina je veća od 200 hiljada dolara. Iako su ljudi u MDLF-u moju priču ispratili sa osmijehom i simpatijama, vjerujem da su na pozitivni ishod razgovora uticale druge stvari. Prije svega to što je izvršni direktor ove njujorške banke-fondacije bio porijeklom Crnogorac, a možda i moj susret sa Sorosom. Poslije nekoliko sati nađeno je sljedeće rješenje. Mi treba da osnujemo (još jedno) štamparsko preduzeće, nazvali smo ga Roto Slog, čiji će osnivači biti Monitor, štamparija Slog i Daily Press. Kupac mašine će biti Roto Slog. Slog će da garantuje za kredit cijelom svojom imovinom, a Roto Slog mašinom koja se kupuje. MDLF će sprovesti nabavku mašine i uplata za mašinu biće izvršena od strane MDLF-a.

Mašina se, u stvari, sastavlja od djelova starih mašina. Kao da sastavljate auto od djelova sa raznih skladišta rashodovanih auta. Trebalo je kupiti tri radne jedinice (kod nas se zovu verkovi) i sastaviti mašinu koja može da radi. Nalaženje verkova obaviće majstori koje će angažovati MDLF. (Jedna jedinica je kasnije kupljena u Mančesteru i dvije u Čikagu.) Puštanje mašine u rad i početak izlaženja lista Vijesti planirano je za prvi januar 1998. godine. Željko i Ljubiša su do tada trebali da iznajme prostor za redakciju i uigraju tim koji će praviti novinu. Takođe i da obave komercijalno – finansijske pripreme (nađu reklame i osmisle projekte koji bi donosili prihod). Ja sam prihvatio zadatak da nadgledam montiranje mašine i sinhronizujem njen rad sa radom štamparije Slog, kako bismo mogli da štampamo Monitor i slične publikacije za druge izdavače. (Tzv. knjižni blok da štampa Roto Slog, a korice i kolorne stranice knjiga i magazina da štampa Slog).

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo