Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVIII):  Zelenaši niču svuda

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tokom proljeća 1992. ustalila se i lista prijatelja i sponzora, koji će na razne načine dopunjavati Ćanovu pomoć i zajedno s Ćanom nositi list do jeseni 1994. Većinu tih ljudi sam već pomenuo.

Prijatelji i sponzori Monitora do jeseni 1994: Slobodan (Bobo) Ćulafić, Vlado Nikaljević, Zoran Mišurović, Radojica (Daka) Dakić, Srećko Radonjić, Veselin Popović, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ratko Popović, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan (Purko) Ivančević, Martin Pešalj, Blagota (Baća) Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Milka Ljumović, Bose Tatar, Igor Popović, Ratko Ivanović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad (Micko) Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan (Bobo) Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav – Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljilja Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rastko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, (Cisim) Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Anđelko Kovačević, Dragan Bajković, Boro Vučinić, Miško Bulajić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Dragan Barović, Vojka Ristić, Zoran Božović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Boro Zorić. Postoji još nekoliko stotina ljudi koji su na neki način pomogli da Monitor opstane, ali, nažalost, nijesam u prilici da ih u ovoj publikaciji pomenem.

Prvi sastav Upravnog odbora imenovali smo na prvoj Skupštini Montenegropublica, koja je održana 07.12.1990. Za predsjednika je izabran Ranko Vukotić. Ranko je tu dužnost obavljao sve do kraja 1998. Čitavo vrijeme sve pravne poslove Montenegropublica obavljala je besplatno njegova advokatska kancelarija. Rankovi savjeti i podrška u mnogim prilikama bili su mi dragocjeni. Po mom predlogu u UO su ušli Duško Petranović, Žarko Rakčević i Žarko Jovanović kao osnivači koji su u trenutku osnivanja imali najveće osnivačke uloge. Ranko je sugerisao da za članove uzmemo i nekoliko biznismena koji mogu da pomognu list ako zatreba. Iz brojnog sastava osnivača izabrali smo dva važna crnogorska direktora, Ćana Koprivicu i Vlada Nikaljevića. Ja sam uključio i ,,manjeg” (ali, u tom trenutku, meni bližeg) direktora Rada (Bilja) Đuričkovića. Čitalac je već vidio koliko je Rankov predlog bio dalekovid. Da bi sponzorima dali važnost, držali smo sastanke UO proširenog sa eminentnim članovima društva (Rankova formulacija) i prijateljima. U evidenciji nalazim da su pozivani ili bivali prisutni mnogi od onih sa prethodnog spiska sponzora i prijatelja Monitora. U mojoj evidenciji ne razlikuje se koji su, formalno, bili članovi Upravnog odbora, a koji (po finansijskom doprinosu ili logističkoj podršci) važni članovi društva. UO je prvih godinu i po osnivanju imao malo sjednica. Po mojoj evidenciji prvi put se pominje 21. 04. 92. u vezi sa transformacijom preduzeća. Raspravljali smo da li se transformacija preduzeća iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničarsko društvo i emisija dionica može iskoristiti za pribavljanje dodatnog kapitala. Sljedeći put UO je imao sjednicu godinu dana kasnije, 27. 04. 1993. Kad je 1994. trebalo donositi odluke u vezi sa udruživanjem sa Prevalitanom radi pokretanja Radija Antena M i imenovanjem novog direktora i glavnog urednika Monitora na četvrtu godišnjicu lista, držali smo sastanke UO u proširenom sastavu češće (8. 04, 18.10, 15.11).

Ranka sam detaljno informisao o svim problemima s kojima sam se sretao. Od formiranja jedinstvenog SDP-a u junu 1993, Ranko je bio član u rukovedećim organima te partije. Često se sretao s Ćanom jer je Ćano bio ,,ekonomska pamet” partije. To je bilo korisno za Monitor, jer je Ranko smatrao da je Monitorova uloga za independističko-evropski pokret veoma značajna.

Tokom jeseni 1992. inflacija se sve više povećavala, da bi na kraju godine bila 20 hiljada procenata (godišnje). Realna vrijednost prihoda od prodaje tiraža je mnogo opala. Značajan dio Ćanove pomoći za 1992. bio sam uložio u kupovinu papira. Sredstva koja smo potrošili u poslovima za dobijanje licenci za radio i televiziju takođe su bila velika. Tako smo krajem jeseni bili u finansijskom škripcu. Za Novu godinu nijesam uspio da isplatim cijeli iznos za plate i honorare. U finansijskom planu koji sam napravio za januar 1993. stoji sljedeće. Rashodi: štampanje 5 brojeva Monitora=5×1.600=8.000DM; Kirija=1.350 DM; Plate 3.500 DM; Ostalo 1.000 DM. Prihodi: od Štampe (distributer) 3.000 DM; Duvanski kombinat 400 DM; ukupno 3.400 DM. Saldo: – 10.000 DM. Pošto je to prevazilazilo kratkoročne mogućnosti sponzora, finansijska situacija je bila teška. Obratio sam se Ćanu za pomoć.

Ref: Ćano 10
12.01.1993.
Dragi Ćano,

Sve teže opstajem. Štamparija neće početi da radi najmanje još dva mjeseca. Razlog su pare. Samo montiranje košta 10.000 DM. A one dodatne mašine, ipak, više od 60.000 DM. Tražim ulagače za ovaj drugi iznos. To traje, jer ljudi nemaju para, a i boje se da ulažu. Ko ne vjeruje u Ženevu, čeka bombardovanje.

Ako možeš, kapni za spas.

Oprosti, znam da je i tebi teško.

Topli pozdrav tebi i Veri.

Miško

Tri dana kasnije, 15. 01, stigla je od Ćana pomoć od 3.200 dolara, 2-3 puta manje nego što su bile tranše tokom 1992. U kontaktu sa ljudima iz Montexa saznao sam da se situacija u njihovom sistemu dalje pogoršava. To je značilo da će Monitorova finansijska situacija postati još teža.

Izazovi su se povećali viješću s početka februara, da smo dobili licence za radio i televiziju: desetog februara1993. Savezna uprava za radio i veze izdala je Montenegropublicu dvije dozvole za rad, jednu za radio stanicu, jednu za TV stanicu. Pozvao sam Ćana telefonom i obavijestio ga o ovom događaju. Provokativno sam mu rekao da je za završavanje dva potprojekta njegovog velikog projekta – za radio i štampariju, potrebno ispod 100 hiljada DM. To jest približno šest stotina puta manja od sume koju on očekuje od svog pobratima. Kao davljenik koji se hvata za pjenu, nadao sam se da bi stavljanjem štamparije u pogon stvorili dodatni prihod. Nije bilo lako naći nekoga ko je spreman da uloži u štampariju (vidi gornje pismo). Predložio sam mu da pozajmim novac za opremanje štamparije. Najprije ću pozajmiti od porodice. Kasnije ćemo vidjeti šta dalje. Nije ništa rekao, ali ja sam krenuo u posao.

Sljedeća naša komunikacija bilo je naredno pismo.

Ref: Ćano 11
05. 03. 93.
Dragi Ćano,

Evo po nekoliko riječi o politici, Monitoru, Radiju,Televiziji i meni.

Politička situacija. Crna Gora se znatno promijenila. Zelenaši niču svuda, u vladajućoj partiji najčešće. Ipak, oni su toliko zavisni od bata Miloša da se ,,principijelno” drže savezne države kao interesa crnogorskog naroda, ali podvlače da se CG opredijelila za ravnopravan položaj u toj državi. (…) To znači, da svi koji su u našem frontu morali bi da produže istim tempom uz stalno otvaranje prostora vladajućoj partiji za uzmicanje od Miloševića. (…) Pritisak na naše Muslimane je užasan. Kidnapuju ih i ubijaju. Pročitaj posljednji Monitor.

O Monitoru. On je jedina novina kojoj tiraž ne pada, ali i dalje zarada od tiraža ne znači ništa zbog inflacije i režima priticanja onog što zaradimo. Na primjer, Borba [distributivna služba Borbe u Crnoj Gori] nam je posljednju uplatu izvršila sa zakašnjenjem od tri mjeseca, što pri ovoj inflaciji znači da smo dobili manje od 12% od onoga što smo kod njih zaradili. Tako je i sa beogradskom Štampom. Sa crnogorskim distributerom, koji se takođe zove Štampa, situacija je nešto povoljnija, ali ovaj procenat ne mogu da podignem preko 30–40 odsto pri ovoj stopi inflacije.

Štamparija. Glavna mašina je montirana. Jedan rezervni dio koji nedostaje, i bez kojeg ne može da radi, odlučio sam da napravim sam. Jedan moj bivši kolega inženjer će probati da nam uštedi nekoliko hiljada maraka, koliko bi nas koštala kupovina u Austriji ili Njemačkoj. Montiranje sam platio 8.000 DEM, plus povratne avionske karte na relaciji BGD–TGD za 4 majstora i njihovo noćenje i hrana 5 dana u hotelu Podgorica. Sada treba kupiti prateće mašine (nož za rezanje papira, mašina za povezivanje, itd.). (…) Izgubio sam 3.000 DEM kapare za onaj prostor koji sam ti pokazao, jer nijesam imao da platim preostalo što sam bio dužan po ugovoru. (Možda će mi nešto biti vraćeno, ali za sada cio iznos vodim kao gubitak). (…) Zatražio sam od brata da mi u jednoj njegovoj nezavršenoj građevini da 150 m2  na korišćenje sa odloženim plaćanjem za prve dvije godine, s tim što ćemo mu nadoknadu dati ili u obliku vlasništva ili naknadno, kad štamparija počne da daje prihod. (Drugim riječima da dijeli rizik našeg neuspjeha.) Pristao je, kako reče, za Crnu Goru.

Predstoji mi još obučavanje tri-četiri mlada majstora u nekoj od beogradskih štamparija, da bih dvojicu koji budu uspješni primio na posao…

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo