Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLV): Uređivačka kriza

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nakon što je Dragan Šoć zamijenio Novaka Kilibardu na čelu Narodne stranke, ova je u decembru 2000. objavila da ne prihvata platformu DPS-a i SDP-a o konfederalnoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, već se zalaže za dvočlanu federaciju. Narodna stranka je uskratila povjerenje vladi na vanrednom zasijedanju Skupštine u februaru 2001. Đukanović (u svojstvu predsjednika republike) je raspisao izbore za 22. april 2001. DPS i SDP su formirale koaliciju Pobjeda je Crne Gore. Liberalni savez nije ušao u ovu koaliciju jer je tražio neodložno uspostavljanje državne samostalnosti Crne Gore. Unionističke partije formirale su koaliciju Zajedno za Jugoslaviju, koju je predvodio Predrag Bulatović. Zaoštrila se razlika između Liberalnog saveza i koalicije Pobjeda je Crne Gore jer je Liberalni savez smatrao da konfederacijom Srbije i Crne Gore Đukanović hoće da obmane crnogorske independiste. Referendum o nezavisnosti postao je nezaobilazna tema. Đukanović je obećao da neće biti moratorijuma na referendum, koji je pominjan u Beogradu i međunarodnim krugovima. Odnos snaga koalicija Pobjeda je Crne Gore i Zajedno za Jugoslaviju bio je izjednačen. Šoć je iznio mišljenje da u odlučivanju o državnom statusu ne treba da učestvuju Muslimani i Albanci. 31. marta u Beogradu je uhapšen Slobodan Milošević. Koalicija Pobjeda je Crne Gore je na izborima dobila 5000 glasova više od koalicije Zajedno za Jugoslaviju, odnosno 36 prema 33 poslanička mandata. Liberalni savez je osvojio 6 poslaničkih mandata, a albanske nacionalne partije 2. Kakva parlamentarna većina, odnosno vlada će se formirati, zavisilo je od Liberalnog saveza.

Većina independista je smatrala da Liberalni savez treba da uđe u vladu sa koalicijom Pobjeda je Crne Gore i da udruženim snagama organizuju referendum o nezavisnosti. Sa LS-om i SDP-om u vlasti, to bi mogla biti i reformska vlada, koja bi prinudila DPS da prihvati demokratske reforme.  Odmah poslije izbora, u Monitorovom uvodniku pod naslovom Prekretnica napisao sam: „Prvi put od propasti crnogorske države 1918. godine, Crna Gora može da formira vlast koju ne kontroliše Beograd. To znači da su na izborima 22. aprila završene dvije epohe crnogorske istorije. S jedne strane, dokrajčena je okupacija Crne Gore uspostavljena Miloševićevim pučem 1989. godine, s druge, završava se istorijski put na kojem se kolonijalizam u njoj održavao blagodareći zanesenosti jugoslovenstvom i srpstvom.” „Liberali su dobili priliku da odigraju još jednu krupnu istorijsku ulogu u postkomunističkoj tranziciji. Prije jedanaest godina bili su na čelu političkog pokreta koji je probudio istorijsko sjećanje crnogorskog naroda. Danas mogu da Crnu Goru preusmjere sa staze totalitarizma na stazu katarze i demokratije.” „Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora iz 1998. i ovih sadašnjih, moralo bi biti jasno LSCG-u i DPS-u da nezavisnost i demokratiju Crnoj Gori ne može donijeti nijedna politička partija, grupa ili pojedinac. Za istorijski iskorak potrebno je objediniti sve demokratski orijentisane snage u Crnoj Gori.”

Liberalni savez je smatrao da je politički prioritet razvlastiti Đukanovića i kriminogene strukture oko njega. Pošto je to mogao samo sa unionistima, krenuo je u formiranje manjinske vlade Liberalnog saveza koju bi podržala koalicija Zajedno za Jugoslaviju, koja je prihvatila i da ta vlada organizuje referendum. Independisti su se pobunili. Smatrali su da će referendum sa razjedinjenim independisitma, imati negativan rezultat za independiste. Održan je veliki miting na kojem su independistički predstavnici rekli da to nije bila izborna volja onih koji su glasali za Liberalni savez. Pod velikim pritiskom Liberalni savez je 21. maja objavio da odustaje od svoje namjere. Dvadeset osmog juna Milošević je izručen Haškom tribunalu. Prvih dana jula formirana je manjinska vlada DPS-a i SDP-a uz podršku Liberalnog saveza. Sporazum sa liberalima je predvidio da će manjinska vlada tokom godinu dana raspisati referendum o nezavisnosti.

U vezi sa formiranjem vlade dvaput sam se sreo sa Đukanovićem (u organizaciji Milana Roćena.) Prvi put dok se još nadao da će liberali ući u vladu. Na sugestiju Žarka Rakčevića ponudio mi je da budem ministar za prosvjetu i nauku i(li) potpredsjednik vlade koju će on voditi. Pretpostavljam da je njegov motiv za ovu ponudu bio da pojača „crnogorstvo” vlade s intelektualcem iz kruga izvornih independista. Zahvalio sam na ponudi i odbio. Rekao sam mu da imam patološku potrebu za ličnim integritetom, a da bih za pola godine u njegovoj vladi izgubio nezavisnost koju sam gradio decenijama i podijelio imidž njegovih korumpiranih ministara. Ali da ću mu davati podršku u pitanjima koja se tiču nezavisnosti, ako bude išao u tom pravcu. Drugi put smo se sreli u vezi sa namjerom liberala da formiraju manjinsku vladu uz podršku unionista. Rekao sam mu da na osnovu nedavnog razgovora koji sam imao sa Slavkom, mislim da će morati da prihvati uslove liberala, uključujući i ekonomsku podršku koju traže, ako želi da dobije njihove glasove za manjinsku vladu. (Prije izbora, profesor istorije na Univerzitetu u Jejlu dr Ivo Banac organizovao je na tom univerzitetu kolokvijum na kojem su četiri crnogorska intelektualca govorila o crnogorskom pitanju nakon raspada Jugoslavije i trenutnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori: Slavko Perović, Miodrag Perović, Šerbo Rastoder i Rajko Cerović.
Crnogorski diplomata Željko Perović je nekoliko dana kasnije okupio grupu ambasadora u Ujedinjenim nacijama kojima smo govorili na istu temu.)

Tokom izborne kampanje i još više u postizbornoj krizi koju je izazvao Liberalni savez, ispoljilo se ono o čemu su neki novinari govorili kad sam pisao članak Sizif godinu ranije. Prije Draška cilj
Monitorove uređivačke politike bio je da se ojača independistički i reformski hod Crne Gore. Draško je poslije predsjedničkih izbora 1988. počeo da omekšava kritiku DPS-a i Đukanovića za korupciju i sporost u sprovođenju demokratskih reformi. Independističku orijentaciju Monitora nije bilo moguće oslabiti, jer su redakciju činili izvorni independisti. Ali je Draško bio blagonaklon prema filozofiji DPS-ove independističke politike: nezavisnost i evropski put – da, ali pod uslovom da to ne ugrožava našu vlast i privatne poslove. Rezultat: usta puna demokratije i evropeizacije, dok se vlast zaokružuje kao korumpirani autoritarni režim. Pritisak na DPS da odlučnije krene ka nezavisnosti, Draško je u početku samo ublažavao. Poslije obaranja Miloševića upinjao se da pomogne DPS-u da postane predvodnik independista. Postao sam svjestan njegovih „vještina” poslije izbora 2001. Primijetio sam da članke autora kojima nije smio da interveniše u tekstu, preusmjerava izborom naslova. Kad je Liberalni savez odustao od formiranja vlade sa unionističkom koalicijom, napisao sam članak u kojem stoji: „Politička bura koju je prošle nedjelje podiglo rukovodstvo Liberalnog saveza rezultirala je još jednim korakom u demokratskom sazrijevanju Crne Gore. Političkim elitama je osporeno pravo na postizborni raskid ugovora sklopljenog s biračima na osnovu javne predizborne ponude. I, što je najvažnije, ta javnost je dala na znanje da ima snage da zaustavi zloupotrebu.” Od liberala se „očekivalo da zaustave dalje rastakanje društva i pokušaju da preusmjere Crnu Goru prema demokratskom preporodu. Da pokažu da postoji politička alternativa i DPS-u i SNP-u” … „i da budu garant demokratskog referenduma”. Iskoristivši uredničko pravo da bira naslov teksta, Draško je ovaj tekst o uspjehu demokratije nazvao Pad, sugerišući da tekst govori o porazu Liberalnog saveza i pobjedi DPS-a i SDP-a, a ne o zahtjevu za objedinjavanjem independističkih snaga. Da bi pojačao kvalitet falsifikata, na naslovnoj korici lista stavio je kao glavnu temu Poleće soko i nisko pade. Tako sam na sopstvenom primjeru shvatio ono o čemu su drugi novinari govorili. „Prodimio” sam kad sam kupio primjerak Monitora od 25. maja 2001. Došao sam bijesan u redakciju. Draško je bio odsutan, pa sam nervozno razgovarao s Milkom pominjući Draškovu smjenu.
Milka je pravdala Draška. Rekla je da on nije tuđi igrač u našim redovima, kako sam rekao, već je plašljiv i nesiguran, pa zbog toga ponekad napravi grešku.

Ove Milkine riječi su uticale na mene, ali sam otišao sa sumnjom, jer zluradost prema Liberalnom savezu je bila protivna Monitorovoj tradiciji. Draškov falsifikat izazvao je ljutnju liberala na mene. Bio sam izložen pritisku da 15. juna odem na TV duel sa Slavkom Perovićem na državnoj televiziji. Urednica Rutović zvala je više puta govoreći da Slavko izričito traži mene kao najuticajnijeg nepartijskog independistu. Mislio sam da Slavko želi da me iskoristi da bi oslabio uticaj independista koji mu nijesu potčinjeni. Danas mislim da je Rutović dodatno podgrijavala stvar. Sukob dva istaknuta independista mogao je biti od koristi samo DPS-u kao novom konkurentu Liberalnog saveza. U emisiji sam rekao da i kad monitorovci naprave grešku, da to rade svojom glavom, iako više nijesam bio siguran da u glavi „nejakog Draška” nema neka antena.

U junu se rasplamsala tzv. duvanska afera. Zagrebački nedjeljnik Nacional je u maju počeo da objavljuje seriju tekstova o švercu cigareta na Balkanu. Nacional je pisao da je Milo Đukanović bio sponzor i partner Canetu Subotiću, kojeg je Nacional nazvao šefom cjelokupne balkanske duvanske mafije. Dnevni list Dan prenosio je tekstove iz Nacionala, dok su Vijesti, čiji glavni urednik je tada bio Aleksandar Eraković, u suštini prećutale duvansku aferu. Za tekstove u Monitoru koji su se ticali afere rečeno mi je da ih je Draško cenzurisao. Ovo je izazvalo moju dodatnu pozornost prema njemu, jer do tada u Monitoru nikad nije bilo cenzure.

I prema Erakoviću takođe, jer se o tako velikoj aferi koja je uzdrmala politički establišment Crne Gore i Srbije čitalac morao kvalitetno informisati. Počeo sam nešto pažljivije da pratim rad oba urednika. Kao čitalac, jer sam zbog obaveza na fakultetu rijetko dolazio u redakciju Monitora i još rjeđe u redakciju Vijesti.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIV): Zbirka oružja prijestolonasljednika Danila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.

Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.

Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović, između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom prijestolonasljednik je preko svog sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a knjaz, budući da je žurio zbog liječenja da napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsjeo. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju ,,ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda”. S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.

Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: ,,Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrijednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negđe drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje”.

Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Npr. kod Vukmanovića stoji da je knjaz Danilo, predajući zbirku, izjavio ,,da je trebalo sa ovom zbirkom prenijeti u inostranstvo još nekoliko primjeraka oružja, ali su prilikom pakovanja zaboravljeni na Cetinju”. To su: kubura i karabin vladike Rada.

Zatvarač puške Mauzerove, presječen crnogorskom granatom prilikom juriša na visove Bardanjolta i četiri srebrna revolvera uzeta pod Skadrom 1912. godine nekim arbanaškim vođama. (Za karabin Vukmanović navodi da je ukraden iz kraljevskog dvora na Cetinju, prodan nekom austrijskom oficiru, a 1960. godine otkupila ga je Uprava Njegoševog muzeja od privatnog vlasnika u Zagrebu).

Prema mišljenju Vujovića nisu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlija, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode llije Plamenca, dvije srebne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.

Najvjerovatnije da su neki od ovih predmeta, pretpostavlja D. Vujović, u ovim spiskovima samo različito upisani. Npr. jatagan kralja Nikole, dar Bušatlija (u Plamenčevom spisku pod 27). Možda je zapisan u Vojnom muzeju, odnosno Vukmanovićevom spisku, kao ,,jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca”

Vjerovatno je i srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića prikazana kao ,,starinska sablja sa drvenim balčakom” ili ,,vrlo stara sablja uzeta iz oružnice dinastije Petrovića. Isto je sa ,,par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića (prema spisku Plamenca) a u spisku Vukmanovića kao: ,,dvije kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija”. Takođe, sa spiska Plamenčevog ,,dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra”u spisku Vukmanovića: ,,Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića”.

Ako su ove pretpostavke tačne, sa Plamenčevog spiska ostaju samo neobjašnjena dva pištolja vladike Rada. D. Vujović smatra da se najvjerovatnije ,,pištolji vladike Rada” javljaju dva puta pod brojevima 4 i 7. Iz toga proizilazi da u Plamenčevom spisku ne postoji nijedan predmet koji nije opisao J. Vukmanović.

Neki predmeti postoje na spiku koji je radio Vukmanović kojih uopšte nema na Plamenčevom spisku. To su: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, stara puška nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, stari mač sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, dva korbača kralja Nikole i jedna od dvije starinske sablje. Takođe, navodi D. Vujović da ,,ima nejedinstvenosti u nazivima pištolja, kubura, ledenica”. Isti autor postavija pitanja otkuda razlika za nešto više predmeta prema Vukmanovićevom popisu.

U istom tekstu se kaže da je knjaz Danilo molio da mu se za ponudu za otkup zbirke što prije odgovori, jer bi, ako za ponudu u Jugoslaviji nijesu zainteresovani, tražio kupca na drugoj strani. Logično je da prijestolonasljednik, nije morao dugo čekati na odgovor, s obzirom da se radilo o dragocjenoj zbirci oružja za, takoreći, bagatelnu cijenu. U septembru 1939. godine knjaz Danilo je umro.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata izvršena je reinventarizacija fondova Vojnog muzeja u Beogradu. Tom prilikom su pronađeni sljedeći predmeti koji su pripadali zbirci oružja prijestolonasljednika Danila: jedan pištolj vladike Rada (koji navodi i dr Vukmanović, a koji je vraćen tadašnjem Muzeju narodnog oslobođenja Crne Gore na Cetinju 13. avgusta 1949. godine), jedan od dva korbača kralja Nikole, jedna od dvije sablje, zadobijene na Vučjem dolu 1876, čelične makaze za sječenje žice, upotrijebljene na Tarabošu 1912. godine i ležište zatvarača turske puške, presječeno crnogorskom granatom za vrijeme napada na Bardanjolt 1912. godine.

Na osnovu teksta dr Vukmanovića i spiska predmeta koji se nalazi u starom inventaru Vojnog muzeja u Beogradu, te fotografija svih objekata iz ove zbirke, dr Đurdica Petrović je pronašla još četiri primjerka ,,za koje se sigurno može ustanoviti da su činila sastavni deo oružnice kneza Danila Petrovića”. Način na koji su ovi predmeti dospjeli u Muzej nije poznat, a dr Đ. Petrović konstatuje: ,,Posle završetka Drugog svetskog rata u Vojnom muzeju se nalazi veliki broj predmeta s kojih je nestao inventarski broj, kao posledica zvaničnih a još više nezvaničnih intervencija zainteresovanih. Svi ti predmeti su jednom punovažnom odlukom zavedeni u novi inventar, ali su ostali bez osnovnih podataka o načinu nabavke”.

Prema dosadašnjim saznanjima poznato je da je od 81 predmeta koji su svojevremeno (1939) otkupljeni za 15.150 švajcarskih franaka, ostalo poslije završetka Drugog svjetskog rata svega 9, koji, izvjesno je, potiču iz zbirke kuće Petrovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo