FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlineProfesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.
Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.
U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.
Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.
Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.
Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.
Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta. Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.
Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.
Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.
Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.
Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
ZAGAĐENJE VAZDUHA: Maske nam trebaju i mimo korone
-
KAKVE SVE OBLIKE TURIZMA, OSIM MASOVNOG, CRNA GORA MOŽE RAZVIJATI: Pandemija otvara oči?
-
MLADI KOLAŠINCI USPJEŠNI PROMOTERI LJEPOTA SJEVERA: Nezaboravni trenuci zavičaja
-
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje
-
NAKON URUŠAVANJA MOSTA NA ZAOBILAZNICI OKO ROŽAJA: Namješteni poslovi i udaljene sumnje
-
GODINA KAO NIJEDNA DRUGA: Krnji novi svijet
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (III): Pljačka budvanske nekropole
Objavljeno prije
1 sedmicana
13 Decembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj poznati crnogorski intelektualac, esteta, po vokaciji istoričar umjetnosti, a inače čovjek ,,bez dlake na jeziku”, između ostalog kaže:
,,U početku radova, kada su kopane jame za gašenje kreča, naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve i značajnije indikacije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz banovine da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao nesmetano je nastavljen, te se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda, tako da je samo uži krug radnika mogao da vidi razvoj i postignute rezultate dubinskih radova na ovom klasičnom tlu. Inženjer Valand, koji je bio vezan za izgradnju hotela, ostavio je naročito nemile uspomene u odnosu prema ovom spomeniku antičke kulture. On je sarađivao sa drugim stručnjacima raznih profila koji su svesrdno pripomagali da se ovo neiscrpno blago drevne nekropole stare Budve što prije razgrabi i raznese na sve strane. Mnoge ličnosti i ustanove imale su udjela u korišćenju ovih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari, doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.
Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.
Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi, košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji djelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene, a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.
U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima.
Uporedo sa slučajem Budve u cijeloj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine lako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupatori i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije…” ( U potpisu Milutina Plamenac, direktor Zavoda).
U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole (1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.
O ovome značajnom isječku iz kulturno-umjetničke baštine dr Rendić je koristio za stručne opise i naučne analize, vrlo dobre snimke budvanskog fotografa Šuljaka, koji mu je ustupio kopije, odnosno fotokopije, ,,posebno novokopirane detalje sa tih snimaka”. Autor se takođe koristio i identifikacijom per analogiam sa sličnim ukrasnim predmetima sa drugih nalazišta.
U uvodnom dijelu svoga rada dr Rendić naglašava da je zbog komercijalne gradnje horela, koja je izazvala otkriće ove nekropole, nepovratno upropašćena naučna dokumentacija nalaza i dok je još sa samih radova dolazilo do nekontrolisanog njihovog sabiranja, zlatni nakit je bez prethodnog utvrđivanja njegovog inventarnog stanja ostao ,,gotovo do danas naučno nepoznat i neproučen, najvećim dijelom u rukama privatnika, koji su mu pomalo, no sve više zameli trag”. O tome svjedoči činjenica, navodi dr Rendić, da je dosta sitnih predmeta bilo dospjelo zajedno sa odvučenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli. To je svojevremeno potvrdio i Budvanin D. Rađenović koji je sakupio lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatan prsten s ugraviranom glavom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi
Objavljeno prije
2 sedmicena
6 Decembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.
Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.
S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.
Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).
U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.
Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.
Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.
Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.
Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.
Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.
Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.
O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.
Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna kako”.
Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.
Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
Objavljeno prije
3 sedmicena
29 Novembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.
Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.
Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.
Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.
Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.
Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.
Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.
Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.
,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.
,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.
Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.
U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).
Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.
Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.
Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON3 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS3 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno3 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU3 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA3 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU3 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri