Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Ni novac, posebno antički, nije ostao pošteđen od otuđivanja. Istraživanja koja su do sada na ovu temu vršili stručnjaci raznih profila (numizmatičari, arheolozi, istoričari i dr.), nijesu bila u mogućnosti da daju preciznije podatke o uslovima nalaza, o vrsti i broju nađenog novca, kao i niz značajnih informacija koje bi pomogle da se stručno obradi nađeni, odnosno otuđeni novac. Stoga su i naše pretenzije a samim tim i mogućnosti skromne da ovu temu detaljnije obradimo.

Na onovu do sada publikovanog materijala i dijelom arhivske građe, pokušaćemo da bar donekle pođemo tragom ovog nestalog, a veoma bitnog antičkog novca, kako za nauku, tako i za širu javnost.

Nađeni antički novac sa teritorije Crne Gore poznat je iz nalazišta koja su sistematski istraživana i slučajnih nalaza. I jedni i drugi su vremenom otuđivani, tako da je manji dio dostupan za naučnu obradu i prezentaciju u muzejskim, odnosno numizmatičkim zbirkama. Danas se najveći broj nalazi u vlasništvu domaćih i stranih kolekcionara i muzeja van naše države. Nažalost, najveći broj slučajnih nalaza novca koji se nalazi i u zbirkama naših muzeja nema ni najnužniju naučnu argumentaciju i svedeni su na jednostavne kataloške obrade.

Prema do sada objavljenim podacima, nalazi novca (iz starijeg perioda koji pripada periodu ilirske države) potiču sa arheoloških istrazivanja na tlu Crne Gore. To su u prvom redu Risan (lokalitet Carine), helenistička nekropola u Budvi, uništena nekropola u Momišićima (Podgorica), nekropola u selu Gostilju (Donja Zeta) i nekropola Karlova mogila kod Sutomora. Periodu novca koji je bio emitovan u doba ilirske države pripadaju i slučajni nalazi.

Prema konstatacijama pojedinih istraživača značajni i brojni su primjerci numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac Balajosa.

Ovo se prije svega odosi na Risan (lokalitet Carine), a pominju su u literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog atheologa H. Rihlija. Budući da je utvrđeno da je Risan imao svoju sopstvenu kovnicu, logično je da su sa tog nalazišta (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji.

U Risnu je, pored novca koji je kovan u sopstvenoj kovnici, pronađen novac i iz drugih kovnica (Korint i njegove kolonije, novac Daparije, lukanske Herakleje i Petelije, novac grada Damastiona), što upućuje na zaključak da je Risan u to vrijeme, odosno u doba ilirske države bio, bez sumnje, dosta snažan ekonomski i novčarski centar.

Najveći broj ranije otkrivenog novca u Risnu je otuđen, a za ostali, manji broj, koji je sačuvan, nema dovoljno, zapravo veoma malo, relevantnih stručnih obrada.

Poznato je da je iz bogate risanske ostave novca (otkrivena 1927.), u kojoj je pronađeno 100 statera Korinta i njegovih kolonija i oko 200 tetradrahmi grada Damastiona i srodnih nalazišta, danas se samo 12 primjeraka nalazi u numizmatičkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu.

U istoj zbirci se nalazi 123 primjeraka novca iz Risna (118 bronzanih i 5 srebrnih). U Narodni muzej u Beogradu, ovi primjerci su dospjeli, po svoj prilici, otkupom od pojedinaca. Najveći broj ovih primjeraka pripada emisijama kralja Balajosa.

Iako su na lokalitetu Garine (Risan) vršena brojna arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu nigdje objavijivani.

U ljeto 1942. godine u Risnu su vršili iskopavanja(arheološka?) italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom. Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv. risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama. Navodi se da Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka ovog novca, dok numizmatička zbirka Ashmolen u Oksfordu sadrzi 52 primjerka novca risanske kovnice, od kojih su 12 iz doba kralja Balajosa.

Kao izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, Vujačić izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena rezbarskog umijeća. Nije utvrđen broj ovih emisija koje su nastale u drugom periodu vladavine kralja Balajosa. Poznato je samo za 10 primjeraka, koji se danas nalaze u raznim evropskim zbirkama i muzejima.

Uništavanje tumula

Od oštećenja i pljačkanja nisu pošteđene ni nadgrobne humke, tzv. tumuli, u narodu poznate kao gomile ili gromile, kojih ima na čitavoj teritoriji Crne Gore. Način sahranjivanja pod humkama datira od bakarnog doba (eneolita) i u upotrebi su sve do sredjeg vijeka

U Crnoj Gori najveći broj tumula potiču iz praistorije (naročito iz bronzanog doba), dok su iz perioda antike i srednjeg vijeka zastupljeni u manjem broju. Naročito su rasprostranjeni u Zetskoj i Bjelopavlićkoj ravnici, duž Primorja, oko Bokokotorskog zaliva, na prostoru Grblja, Tivatskog polja, oko Cetinja, Niksića (posebno uz doline rijaka Zete i Gračanice). Naročito su tumuli brojni u predjelima Banjana (najviše oko sela Riječani) i oko Pljevalja. Okoline Berana, Bijelog Polja, Plava i Rožaja su mnogo manje zastupljene ovom vrstom grobnih konstrukcija.

Kao i mnogi drugi spomenički objekti, ni tumuli tokom svog dugog postojanja nijesu bili pošteđeni od domaćih i stranih ,,posjetilaca”. Ljudska radoznalost, pohlepa da se dođe do ,,sakrivenog blaga” (ponekad su diktirale i okolnosti da se dio terena, odnosno materijala iskoristi u druge svrhe), nasilno su otvarani i uništavani, dio grobnog inventara odnošen, što je prouzrokovalo pomanjkanje klučnih podataka za utvrđivanje vremena nastanka ovih zanimljivih sepulkralnih konstrukcija na ovim prostorima.

Pored ostalih, dvije ovakve grobne konstrukcije, odnosno humke, koje su se nalazile na području Berana (jedna na Rudešu a druga na Lisijevom polju) potpuno su uništene. C. Marković navodi podatke da je po isturenim, dominantnim ćuvicima oko Cetinjskog polja bilo preko dvadesetak tumula, čak trinaest u Gornjem Polju. Prema Erdeljanoviću, jedna humka (gomila) nalazila se i pred današjom Vlaškom crkvom na Cetinju, a rasturena je radi nivelisanja terena, u kojoj je, kako se može zakijučiti, bilo više grobova sa inhumiranim pokojnicima i grobnim prilozima. Očuvanih, ali ne i manje rasturenih i uništenih tumula mogu se i danas zapaziti oko Njeguša, kao i na padinama Lovćena.

lako se na teritoriji Crne Gore nalazi veliki broj tumula, do sada su nepotpuno ili nikako istraženi. Primjera radi, tumul u selu Kuće Rakića, na Ćemovskom polju, kao i mnogi od njih, kad su trebale da intervenišu arheološke ekipe, već je bio razoren. Time je bila uskraćena mogućnost za donošenje zaključaka o njegovom prvobitnom izgledu, a neznatan ostatak materijala nije bio dovoljan za kulturnu i hronološku determinaciju ovog arheološkog objekta. I za one tumule, posebno iz bronzanog doba, koji su istražene, sav materijal još uvijek nije publikovan.

Područje Banjana je takoreći ,,posijano” kamenim gomilama, ili, kako ih najčešće tamošnji žitelji nazivaju, gromilama. Naročito su vidljivi na padinama Riječanskog brda i okolnih brežuljaka, koji se nalaze oko Gornjih i Donjih Riječana….

Iako ovo nije crnogorski specifikum, ne treba da nas tješi činjenica da i uostalim područjima regiona nije možda bolja situacija. Neka nam bude opomena sadašnje stanje ovih prastarih svjedoka, da buduće generacije ne bi mogle da parafraziraju već poodavno zapisane konstatacije, da na ovu vrstu grobova ,,i domaći i izvanjski tobože stručnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju”.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Od uništavanja i otuđenja arheoloških eksponata nisu pošteđeni ni podmorski arheološki lokaliteti. Nužnost hidroarheoloških istraživanja i mjere zaštite arheoloških lokaliteta u našem podmorju treba uzeti kao jedan od prioriteta na otkrivanju i istovremenom spašavanju vrijednih, često i rijetkih objekata koje krije utroba našeg mora. Bez sumnje na dnu morskih dubina kriju se ostaci potopljenih brodova u kojima se nalaze mnogi objekti koji bi bili interesantni a možda i dragocjeni za arheološku nauku.

Poznato je da su već od praistorije do srednjeg vijeka našim morem plovili ratni i trgovački brodovi – lađe, koji su bili jedina veza između naših luka sa dalekim obalama čitavog Sredozemija. Našu obalu, jednu od najljepših i najsugestivnijih u Evropi, još od antike i ranog srednjeg vijeka krasila su naselja, odnosno gradovi počev od Ulcinja do Herceg Novog.

Kako su po svojim položajima i konfiguracijama terena jadranske luke bile prikladne za pristajanje brodova, to je omogućavalo jači razvoj trgovine sa mogim zemljama antičkog svijeta. U tom milenijumskom pomorskom saobraćaju mnogi brodovi su tonuli zajedno sa svojim teretima i inventarom, gdje kao nijemi svjedoci čekaju da budu ,,spaseni” i na obale izvučeni. Nažalost, podvodni arheološki materijal se iz dana u dan sve više devastira i prepušta zubu vremena da ga još više uništi. I umjesto da mu poklonimo punu pažnju i na osnovu tog raznovrsnog podmorskog ,,brodolomničkog tereta” dopunjavamo itekako velike praznine iz naše pomorske istorije, najčešće ostajemo gluvi, indiferentni, a što se može definisati i neodgovoršnošću nadležnih i društva kao cjeline.

Poodavno su površinski slojevi skoro svih poznatih i evidentiranih nalazišta opljačkani. Uz to, ne postoji registar sa elementarnim podacima o mjestu nalazišta i njegovoj hronološkoj odrednici i vrsti, odnosno karakteristikama, što zahtijevaju takve vrste lokaliteta.

Bez obzira što su odredbe Zakona o zaštiti spomenika kulture (,,Službeni list RCG” br.47/91) precizno definisane po ovom pitanju, uopšte se ne primjenjuju ni u najelementarnijim radnjama, što, naravno, pogoršava ionako lošu situaciju sa našim arheološkim podmorjem. Stoga ne čudi što se danas najveći dio ovog dragocjenog arheološkog pokretnog materijala iz crnogorskog podmorja nalazi u privatnim posjedima, odnosno zbirkama raznoraznih ,,Ijubitelja” ovakvih eksponata. Oni su nepoznati i nepristupačni, ne samo nauci, nego i široj javnosti. Može se slobodno konstatovati da su i muzejske zbirke, prema pretpostavkama koliko je toga bogatstva ugledalo sjetlost dana, siromašne, a što je najgore nezastupljene reprezentativnim uzorcima. Ako tome dodamo i podatak da su u muzeje dospijevali u vidu poklona ili pak otkupa nekonzervirani, nerijetko i neinventarisani, bez podataka o mjestu nalaza, onda naša zapažanja imaju mjesta za još veću brigu naglašenu opravdanim gnjevom.

Među raznovrsnim predmetima koji su se nalazili (a i sada se nalazi najveći broj) u olupinama potonulih brodova su amfore. To ima višeznačno tumačenje. Budući da se poljoprivreda starog Mediterana zasnivala na maslinarstvu i vinogradarstvu, logično je da je bila razvijena proizvodnja ovih posuda za transport robe. To su u prvom redu bile amfore za transport i čuvanje ulja (amphorae oleariae) i vina (amphorae vinariae). Na osnovu žigova kojima su bile obilježene amfore, može se doći do veoma dragocjenih podataka (identifikovati mjesta proizvodnje robe i samih amfora, pomorske puteve i trgovačke veze), a samim tim dobiti prilično jasnu predstavu o ekonomskoj moći pojedinih država.

Amfore su se upotrebljavale u djelovima kao građevinski materijal (za svodove ili oluke, kao djelovi krovnog pokrivča, a često su služile i kao materijal sa gradnju grobova). Njihova upotreba u sepulkralne svrhe poznata je sa antičkih nekropola u Budvi i Duklji.

Zar ne bi bio dovoljan razlog da radi ovih ,,keramickih ljepotica” istražujemo i čuvamo naše podmorje? Ili, kao do sada, prepustimo da strani i domaći turisti nesmetano, na očigled svih nas, vade iz još uvijek bistrog Jadrana, ovo dragocjeno arheološko dobro. Da njime popunjavaju svoje kolekcije, trguju, švercuju i na razne načine umnožavaju svoj kapital.

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu, vršile su arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine u istom gradu. Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni ljubitelji amfora”, kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanju nekih savremenika-mještana, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara, nego ih sami lovili”.

Od ove rabote, naravno, ne isključujemo ni starosjedioce, kao ni vikendaše, tzv. radoznalce i ljubitelje podmorskih starina. Ako se ne preduzmu hitne mjere, u skoroj budućnosti neće pomoći ni Zakoni, ni Konvencije, ni Povelje o zaštiti i upravljanju podvodnim kulturnim nasljeđem. Brži i efikasniji će biti sve brojniji stranci, koji su već na ,,svojoj zemlji” da dokusure i ono što je ostalo. A naročito danas, kad su i tehničke mogućnosti na strani ovih savremenih pirata, da mogu brže, lakše i sigurnije doći do željenog plijena.

Da je naše podmorje bogato raznim arheološkim materijalom, potvrđuje i arheološko istraživanje podmorskog lokaliteta (1996.) kod Rta Kabala, na poluostrvu Luštici, u blizini naselja Rose. Tom prilikom je na morskom dnu otkriven ostatak jedrenjaka iz polovine 16. stoljeća, kao i djelovi brodske opreme i inventara, uz keramičko i metalno posuđe. Ipak, nadamo se, istovremeno apelujemo, da najodgovorniji i društvo kao cjelina postanu konačno svjesni da treba istraživati i čuvati ovo dragocjeno podvodno arheološko dobro, koje u svojim dubinama krije Mare Nostrum.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, lustrativno govori slučaj tzv. ,,zagoričkog sarkofaga.” Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.

U staroj crogorskoj štampi opširno se piše o sarkofagu iz Duklje. Prenosimo najinteresantnije djelove ovog teksta: ,,Nazad nekoliko dana prenijet je jedan sarkofag iz Zagoriča na Cetinje radi privatne upotrebe. O ovoj starini, a povodom raspisa Knjaževskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova od 4. marta ove godine (1908.) P. Br. 626, izviješteno je isto Ministarstvo od strane Cetinjskog opštinskog suda, koje je, uvidjevši važnost ove starine sa naučnog, kulturnog i istorijskog gledišta, a na osnovu l. 207 zemaljskog Ustava, l. 16 Opšteg imovinskog zakonika i El. 1 i 25 Zakona o eksproprijaciji, – donijelo svoje rješenje, da se ovaj sarkofag otkupi za državni muzej na Cetinju pred kojim se sada i nalazi. Ovaj sarkofag našao je neki seljak iz Pipera orući zemlju u Zagoriču, gdje mu zapne za ralo o neki tvrdi predmet, koji on otkopa i nađe divan sarkofag… ” Uz detaljan opis sarkofaga (oblik i dimenzije) dat je i natpis koji u prevodu glasi: Vrlo pobožnom ocu P. Korneliju Juliju, koji je živio 55 godina, podigoše kćeri Julija i Irena.

Prema pisanju Rista Dragićevića, prošlo je više godina dok je sarkofag otkupljen. Razlog treba tražiti u tome što je kupac gorio od želje da mu sarkofag služi kao grobnica. Na osnovu nekoliko dokumenata iz Arhive Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, koja su u sastavu Državne arhive NRCG na Cetinju, Dragićević kaže: ,,Vlasnik sarkofaga, kapetan Niko Stankov Martinović sa Cetinja, tužio je nadležnom sudu Ministarstvo prosvjete zbog eksproprijacije sarkofaga, te je Veliki sud tek 16. septembra 1911. godine donio presudu, po kojoj je Ministarstvo imalo da isplati Martinoviću sumu od 1.050 perpera… Kako za takav vanredni izdatak (R. D. o. c.) nije bilo lako obezbijediti toliku sumu novaca, te su tu odluku o toj isplati morali donijeti i Državni sajet i Ministarski savjet. Tako je predsjednik Ministarskog savjeta dr Lazo Tomanović potpisao akt br. 95 od 17. februara 1912. godine, kojim se izveštava Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova da tu sumu može isplatiti Martinoviću ‘za eksproprijaciju jedne stare grobnice za Narodni muzej”.

Isplata je izvršena tek 12. jula 1912. godine u naznačenoj visini. Poslije ove prodaje i kupoprodaje, sarkofag je sve do 1934. bio izložen ispred Zetskog doma i nastavio da prkosi cetinjskim blagim klimama u dvorištu današnjeg Državnog muzeja. Oko ovog spomeničkog objekta, kao što se vidi iz gornjih redova, više je poklanjano pažnje raznim prepiskama, sudskim parnicama, tužbama i pritužbama nego očuvanju samog spomenika. Zato je i ostao sarkofag nezaštićen decenijama. Važno je bilo ,,stvar baciti na papir”. Kako smo uporni i dosijedni u svojoj činovničko – birokratskoj vještini! Na ovu temu je pisala i Zaga Berkuljan, Jedna grobnica nije našla svoje mjesto. S obzirom na to da je tekst, odnosno arhivski dokumenat zanimijiv, donosimo ga u cjelini.

Niko Stankov Martinović iz Bajica obraća se molbom Knjaževskoj oblasnoj upravi u Podgorici: ,,Na poziv te Knj. uprave da podnesem originalne račune za grobnicu koju mi je oduzeo g. ministar prosvjete odgovaram sijedeće:

Prošle 1907. godine negdje ispred Mitrovadne ponudio me Nikola Radovanov Stamatović iz Rogama koji stanuje u Zagoriču na svoju zemlju, da mi proda rečenu grobnicu, i tu smo se pogodili u prisustvu Toma Nikolina Martinovića za sto i pedeset kruna, koje sam istom Nikoli isplatio, i ta je grobnica stajala sve do prošloga aprila, a tada sam našao Beću Trbonju i pogodio da mi istu pogna u Bajice pred crkvom sv. Jovana, a za ćiriju učinjeli smo da mu platim po uviđavnosti i trudu što bude pravo. Dalje dostavljam i to da je rečenu grobnicu našao i otkopao Nikola Stamatović još prije tri godine u svojoj vlastitoj zemlji i da je istu gledao g. Pavle Rovinski i mnogi drugi, pa je hodio i g. Špiro Popović, bivši oblasni upravitelj u Zagorič na lice mjesta i to prije godine pozivao rečenog Nikolu u Oblasnu upravu zbog te grobnice, a čuo sam da je istu gledao i g. Živko Dragović sa nekijem strancima, pa mi je kazivao i g. Jovo Stanković da se pogadao sa Nikolom za tu grobnicu još prije dvije godine. Dakle mene se čini da nijesam učinio nikakve štete niti pogreške zašto sam kupio tu grobnicu, jerbo to nije bila nikakva tajna, a što mi je g. ministar oduzeo na putu moju imovinu…

Iz ovog dokumenta se vidi da je molba nesuđenog vlasnika sarkofaga odbijena ali i isplaćeno 250 kruna za ,,oduzeti dukljanski nalaz”.

Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.

Slična sudbina je zadesila i jedan zanimijiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Rječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavijen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimijivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.

Podaci koje smo iznijeli govore o nedovolinoj brizi za naše kulturno – istorijsko blago, o rušilačkom nagonu, neznanju i psihologiji palanačkih mecena i kolekcionara. Ako tome dodamo vrlo malo razumijevanje državnih organa, nemamo mnogo razloga da vjerujemo da će sjutra biti bolje.

(Nastaviće se)