FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (IV): Medijski uspjeh, finansijski neuspjeh
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2018/11/monitor-profil-48x48.png)
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2020/12/Bank-Phrom.jpeg)
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Od štampanog tiraža prvog broja Monitora prodali smo svega 300 primjeraka. Od narednog broja počeli smo da smanjujemo tiraž, ali službenici Pobjede i Oslobođenja koji su se bavili distribucijom, savjetovali su da na izabrane kioske treba da stigne po nekoliko primjeraka, bez obzira što neće biti prodati. Rekli su da čitalac u početku nije motivisan da ide na kioske koji su daleko od mjesta gdje je navikao da kupuje novine, čak i ako ga privuče reklama koja prati broj. Stoga smo tiraž smanjivali postepeno, oprezno smanjujući broj kioska na koje smo slali list. Štampani tiraž od 20.000 primjeraka (120.000 din) za prvi broj, redukovan je na 9.000 (83.500 din) za deveti. Iako je prodati tiraž lista u Crnoj Gori rastao prilično brzo, štampani tiraž lista bio je mnogostruko veći od prodatog tiraža. Stoga je prihod od prodaje lista bio mali u odnosu na cijenu koju je trebalo platiti štampariji. Osnivački ulog potrošili smo već sa trećim brojem, prije nego što smo dobili prvi prihod od prodaje. Poslije devet brojeva dug Oslobođenju bio je 855.000 din (122.000 DM). Bilo je jasno da ́će period dok list eventualno postigne finansijsku samoodrživost trajati dugo.
Uprkos tome, redakciju i osnivače bilo je uhvatilo oduševljenje. Svaki dan dolazili su u redakciju novi ljudi. Broj podržavalaca je rastao kao pečurka. Opšti stav bio je da treba da se borimo da preživimo do decembarskih izbora. Da reformistima Anta Markovića pomognemo da pobijede (u najmanju ruku da se izjednače) protiv Miloševićevih marioneta. To bi i finansijski ojačalo cijelu organizaciju oko lista. Odlučio sam se da uđem u lični rizik.
Da bi olakšala platni promet u zemlji koja je klizila u sve dublju ekonomsku krizu i nelikvidnost preduzeća, Vlada Jugoslavije je uvela u opticaj tzv. akceptni nalog, neku vrstu mjenice za koju se nije moralo imati pokriće u trenutku kad je izdavana. Počeo sam da za štampanje garantujem akceptnim nalozima, s planom da tako činim dok dug poraste toliko da krivična prijetnja postane realna. Pošto su ljudi u Oslobođenju imali simpatije za nas i našu izdavačku koncepciju, računao sam da će biti strpljivi i da će imati razumijevanja kad budemo kasnili sa plaćanjem. Već poslije četvrtog broja dug je bio duplo veći od osnivačkog uloga s kojim smo započeli poslovanje. Svaki dan sam obilazio osnivače i prijatelje lista i tražio da nas pomognu.
U normalnim uslovima, ja bih morao da podnesem ostavku zbog povećanja gubitaka koje su prouzrokovale pogrešne procjene o tiražu i prihodu. Ali nijesam imao kome, jer niko od onih koji su učestvovali u svakodnevnom životu lista, nije htio da prihvati razgovor o mojoj zamjeni. Honorar za novinare smo bilježili, ali nijesmo plaćali. Trebalo je stvarati sredstva za plaćanje štampe. Vlado Nikaljević je odlučio da, makar privremeno, spasi list. Riješio je da obezbijedi sredstva za štampanje za jedan mjesec, dok se ne nađe način da se podmire dugovi Oslobođenju. Bio je član rukovodećih organa Liberalnog saveza, pa nije smio da direktno daje finansijsku pomoć antirežimskom Monitoru. Režimu se i tako nije dopadalo što je direktor značajnog državnog preduzeća pripadnik protivničke političke grupe. DPS-ovi eksponenti u preduzeću su sprovodili subverzije protiv Vlada liberala. Vlado je odlučio da pomoć da indirektno.
Vlado, Veso Popović i ja otišli smo ponovo u Sarajevo. Vesov prijatelj iz srednje škole Podgoričanin Šerif Koristović bio je rukovodilac u sistemu pošta BIH. (Kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, Šerifa i njegovu suprugu zaklali su Karadžićevi vitezovi. Uspio je prije toga da prebaci djecu kod Vesa u Pogoricu, koja su se kasnije odselila u Kanadu.) Šerif se zauzeo za nas i sa Oslobođenjem smo se dogovorili da ne puštaju akceptne naloge, jer bi to dovelo Montenegropublic u blokadu. Mi ́ćemo akumulirani dug smanjivati svake nedjelje. Stare akceptne naloge smo zamijenili novima na kojima su stajali datumi naplate saglasni sa ovim planom.
Kad smo postigli dogovor sa Oslobođenjem, Vlado i ja smo otišli u Dubrovnik kod Slobodana Boba Ćulafića, direktora dubrovačke filijale Croacija Osiguranja. Vlado je sa Croacija Osiguranjem imao vrlo razvijene poslovne odnose, a Croacija Osiguranje sa štamparijom Oslobođenja. Vlado i Bobo su našli aranžman da obje kompanije zajedno plaćaju Oslobođenju iznose za koje ́će Oslobođenje smanjivati fakture Monitoru. Od četvrtog broja fakture su imale stavku: ,,Prema posebnom dogovoru odobravamo X dinara”. Na takav način računi za brojeve 4–9 smanjeni su za oko 100.000 diinara (14.000 DM).
Pod prinudom situacije, počela je da se rađa organizacija. Jedan broj privrednika pristao je da sistematski pomaže list. Prva pomoć bile su reklame u listu. One su imale dvostruki efekat, finansijski i širenje broja podržavalaca. Prve reklame su dali: u broju 1: Primorka (Veljo Vlahović), Sanitas (Čedomir Jovetić), Trgopromet (Miško Ivanišević), Montex (Ćano Koprivica), Rad; u broju 3: Dakom (Radojica Dakić), Duvanski kombinat (Mića Dautović), Velepromet; u broju 4: Centrojadran Bar, Obod Cetinje, Agrokombinat 13. jul; u broju 8: Papir (Dragan Pavićević), Moccacommerce (Milo Perović), u broju 15: Alpecommerce (Boro Vukotić), Europe car, Express Trans Trade, Inter-neon; u broju 19: Lovćeninvest (Milenko Radmilović), Imp Ljubljana, Sterling Podgorica, Herbora, Lux (Zoran Miljanić), Kovinotehna Ljubljana. Na žalost, reklame državnih preduzeća su postepeno nestale, zbog pritiska vlasti na njihove direktore.
Većini onih koji su pomagali bilo je lakše da pomoć daju na drugi način, umjesto da plaćaju reklamu koja im nije potrebna ili nije preporučljiva zbog toga što su sva državna preduzeća bila politički kontrolisana. Organizovali smo se kao pokret otpora. Napravili smo precizan spisak podjele zaduženja sa datumima. Jedni da daju kancelarijski materijal, drugi da nabave za redakciju faks ili telefone, treći da kupe diktafon za novinare, televiziju za redakciju, da plate gorivo za redakcijsko auto itd. Neki su prihvatili da šalju svoje radnike da nam pomažu: daktilografkinju, računovođu i slično. Neki štampari sa Cetinja poklonili su nam par rolni sa naljepnicama Monitor – nezavisni crnogorski nedjeljnik koje smo lijepili po Podgorici. Od intelektualaca smo tražili da neko vrijeme pišu bez honorara itd. Sve ovo nam je omogućilo da se zarada od prodaje lista i od reklama troši za plaćanje štampanja i dugova. Formirali smo i nekoliko kružoka za regrutovanje pretplatnika (jedan je vodio Miodrag Miko Iličković).
Jednu grupu koja je davala pomoć u novcu formirao je Zoran Mišurović, vlasnik jedne od prvih privatnih firmi za preradu i distribuciju kafe – MMS, u ulici Miljana Vukova. Njegova akcija trajala je godinama i bila važna pomoć u osnivanju i radu Radija Antena M. Zoran je angažovao čitav niz malih privatnika koji su pristali da mu svakog mjeseca daju pomoć za Monitor. Neke od tih ljudi ja nijesam ni poznavao, niti se sa njima sretao. Zoran je napravio spisak i vodio urednu evidenciju. Njegova kancelarija godinama je bila mjesto redovnog okupljanja jednog broja osnivača, sponzora i novinara. Budući da sam imao mnogo posla, ja sam dolazio uglavnom subotom popodne. Da podnesem „izvještaj” i da čujem kritike na list. Tu su redovno bili Drago Rašović, Ratko Ivanović, Srećko Radonjić, Radojica Dakić Daka. Kasnije su se ovom kružoku pridružili Veso Popović i Miljo Radojičić. Nekoliko puta kad nijesam imao sredstava da platim štampanje Monitora, oni su pritrčali u pomoć, što lično, što angažovanjem drugih ljudi.
Štampanje lista u Sarajevu proizvodilo je brojne probleme u vezi sa vremenskim prilikama i bezbjednošću transporta. S Rajom je obično išao tehnički urednik Puśo Matović. Jedne nedjelje u decembru pao je veliki snijeg i put od Titograda prema Sarajevu bio je par dana neprohodan. Puśo je s tekstovma morao da putuje preko Mostara. To je zahtijevalo da se tekstovi pripreme ranije nego obično, što je bilo prijetnja akuelnosti tekstova. Rajo je ujutru trebao da krene za Sarajevo ranije da bi do popodnevnih sati donio Puśu neki tekst, koji je trebalo uvrstiti u list. Pošto su oko Monitora počeli da se okupljaju oni koji su domaću valst smatrali kvinsliškom i njihov broj se stalno povećavao, raslo je neprijateljstvo vlasti prema listu. Transport je postao dodatni predmet naše brige.
Štampanje u Pobjedinoj štampariji bi nam donijelo višestrano olakšanje. Mogli bismo da zaključujemo list kasnije, pa bi i novinari mogli kasnije da šalju ili donose priloge, što bi tekstove činilo aktuelnijim. Problem transporta i distribucije bio bi krajnje uprošćen, jer bi se list distribuirao sa Pobjedom. Stoga smo napisali nekoliko tekstova u kojima smo objašnjavali da država koristi monopol u štamparstvu kao pritisak, čime su nam uskraćena prava zagarantovana Ustavom. Pisali smo i direktoru Pobjede i tražili da Pobjeda prihvati da štampa list po razumnim cijenama. Polovinom decembra, došla nam je poruka iz Pobjede da bi oni štampali Monitor, po cijeni koja bi bila približno jednaka onoj koju plaćamo u u Sarajevu. Pomislili smo da vlast želi da ima promptni uvid u sadržaj lista prije nego što krene u distribuciju. Plašili smo se da nam Pobjeda jednog dana iznenada ne otkaže štampanje nekog broja i dovede nas u tešku situaciju. I u štampariji i sa nivoa direktora rekli su da se to ne može dogoditi. Poslije nekoliko razgovora potpisali smo ugovor da od 1. januara 1991. štampamo list u Pobjedinoj štampariji i da se distribuira sa Pobjedom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (X): Slučaj zagoričkog sarkofaga
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2018/11/monitor-profil-48x48.png)
Objavljeno prije
1 sedmicana
7 Februara, 2025![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/02/275300291_4971337642958514_5178884620344575036_n.jpg)
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, lustrativno govori slučaj tzv. ,,zagoričkog sarkofaga.” Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.
U staroj crogorskoj štampi opširno se piše o sarkofagu iz Duklje. Prenosimo najinteresantnije djelove ovog teksta: ,,Nazad nekoliko dana prenijet je jedan sarkofag iz Zagoriča na Cetinje radi privatne upotrebe. O ovoj starini, a povodom raspisa Knjaževskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova od 4. marta ove godine (1908.) P. Br. 626, izviješteno je isto Ministarstvo od strane Cetinjskog opštinskog suda, koje je, uvidjevši važnost ove starine sa naučnog, kulturnog i istorijskog gledišta, a na osnovu l. 207 zemaljskog Ustava, l. 16 Opšteg imovinskog zakonika i El. 1 i 25 Zakona o eksproprijaciji, – donijelo svoje rješenje, da se ovaj sarkofag otkupi za državni muzej na Cetinju pred kojim se sada i nalazi. Ovaj sarkofag našao je neki seljak iz Pipera orući zemlju u Zagoriču, gdje mu zapne za ralo o neki tvrdi predmet, koji on otkopa i nađe divan sarkofag… ” Uz detaljan opis sarkofaga (oblik i dimenzije) dat je i natpis koji u prevodu glasi: Vrlo pobožnom ocu P. Korneliju Juliju, koji je živio 55 godina, podigoše kćeri Julija i Irena.
Prema pisanju Rista Dragićevića, prošlo je više godina dok je sarkofag otkupljen. Razlog treba tražiti u tome što je kupac gorio od želje da mu sarkofag služi kao grobnica. Na osnovu nekoliko dokumenata iz Arhive Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, koja su u sastavu Državne arhive NRCG na Cetinju, Dragićević kaže: ,,Vlasnik sarkofaga, kapetan Niko Stankov Martinović sa Cetinja, tužio je nadležnom sudu Ministarstvo prosvjete zbog eksproprijacije sarkofaga, te je Veliki sud tek 16. septembra 1911. godine donio presudu, po kojoj je Ministarstvo imalo da isplati Martinoviću sumu od 1.050 perpera… Kako za takav vanredni izdatak (R. D. o. c.) nije bilo lako obezbijediti toliku sumu novaca, te su tu odluku o toj isplati morali donijeti i Državni sajet i Ministarski savjet. Tako je predsjednik Ministarskog savjeta dr Lazo Tomanović potpisao akt br. 95 od 17. februara 1912. godine, kojim se izveštava Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova da tu sumu može isplatiti Martinoviću ‘za eksproprijaciju jedne stare grobnice za Narodni muzej”.
Isplata je izvršena tek 12. jula 1912. godine u naznačenoj visini. Poslije ove prodaje i kupoprodaje, sarkofag je sve do 1934. bio izložen ispred Zetskog doma i nastavio da prkosi cetinjskim blagim klimama u dvorištu današnjeg Državnog muzeja. Oko ovog spomeničkog objekta, kao što se vidi iz gornjih redova, više je poklanjano pažnje raznim prepiskama, sudskim parnicama, tužbama i pritužbama nego očuvanju samog spomenika. Zato je i ostao sarkofag nezaštićen decenijama. Važno je bilo ,,stvar baciti na papir”. Kako smo uporni i dosijedni u svojoj činovničko – birokratskoj vještini! Na ovu temu je pisala i Zaga Berkuljan, Jedna grobnica nije našla svoje mjesto. S obzirom na to da je tekst, odnosno arhivski dokumenat zanimijiv, donosimo ga u cjelini.
Niko Stankov Martinović iz Bajica obraća se molbom Knjaževskoj oblasnoj upravi u Podgorici: ,,Na poziv te Knj. uprave da podnesem originalne račune za grobnicu koju mi je oduzeo g. ministar prosvjete odgovaram sijedeće:
Prošle 1907. godine negdje ispred Mitrovadne ponudio me Nikola Radovanov Stamatović iz Rogama koji stanuje u Zagoriču na svoju zemlju, da mi proda rečenu grobnicu, i tu smo se pogodili u prisustvu Toma Nikolina Martinovića za sto i pedeset kruna, koje sam istom Nikoli isplatio, i ta je grobnica stajala sve do prošloga aprila, a tada sam našao Beću Trbonju i pogodio da mi istu pogna u Bajice pred crkvom sv. Jovana, a za ćiriju učinjeli smo da mu platim po uviđavnosti i trudu što bude pravo. Dalje dostavljam i to da je rečenu grobnicu našao i otkopao Nikola Stamatović još prije tri godine u svojoj vlastitoj zemlji i da je istu gledao g. Pavle Rovinski i mnogi drugi, pa je hodio i g. Špiro Popović, bivši oblasni upravitelj u Zagorič na lice mjesta i to prije godine pozivao rečenog Nikolu u Oblasnu upravu zbog te grobnice, a čuo sam da je istu gledao i g. Živko Dragović sa nekijem strancima, pa mi je kazivao i g. Jovo Stanković da se pogadao sa Nikolom za tu grobnicu još prije dvije godine. Dakle mene se čini da nijesam učinio nikakve štete niti pogreške zašto sam kupio tu grobnicu, jerbo to nije bila nikakva tajna, a što mi je g. ministar oduzeo na putu moju imovinu…
Iz ovog dokumenta se vidi da je molba nesuđenog vlasnika sarkofaga odbijena ali i isplaćeno 250 kruna za ,,oduzeti dukljanski nalaz”.
Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.
Slična sudbina je zadesila i jedan zanimijiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Rječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavijen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimijivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.
Podaci koje smo iznijeli govore o nedovolinoj brizi za naše kulturno – istorijsko blago, o rušilačkom nagonu, neznanju i psihologiji palanačkih mecena i kolekcionara. Ako tome dodamo vrlo malo razumijevanje državnih organa, nemamo mnogo razloga da vjerujemo da će sjutra biti bolje.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IX): Niko ne čuva ruševine Duklje
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2018/11/monitor-profil-48x48.png)
Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Januara, 2025![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/02/duklja-foto-andrija-klikovac.jpg)
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
,,Košnice su često puta prekrivene ciglama sa rimskih grobova. Skupocjene drevnosti (novac) stanovništvo prodaje strancima, iskopine iz grobova djeca lome u šali, jer nažalost, gotovo nema ljudi koji bi voljeli starinske stvari svoje postojbine, pa preduzeli nesto da se sačuva Duklja i sve dragocjenosti u njoj”.
Isti autor piše o dukljanskim nevoljama u drugom listu konstatujući ,,da su starine na Duklji slabo ispitane i da su sada u opadanju: nemilosrdno ih ruši zub vremena i, nažalost, samo stanovništvo…” Najtemeljitije pisanje o Duklji dali su Austrijanci Prašniker i Stikoti. Sa ovim monografijama štampanim na njemačkom jeziku u Beču, obično dolaze stranci da ispituju Duklju. Ali je veliko njihovo razočarenje. U Duklji sada nema mnogih spomenika, koji su lijepo opisani u pomenutim monografijama, a osobito kod Stikotija.
Čuo sam da su nešto odnijeli Austrijanci za vrijeme okupacije. Ne znam da li je ovo tačno, ali tvrdim da nekoliko najinteresantnijih spomenika, koje sam vidio i fotografisao 1923. godine u Duklji, sada ne postoje. Znam da je prilikom građenja Osnovne škole na terenu Duklje uništeno sedam ploča sa natpisom, koje su bile blizu mosta na Širaliji. Uništeni su i dva žrtvenika Jupitera i Dijane, Isto tako je propalo mnogo votivnih (nadgrobnih) spomenika s natpisom, nađenih u posljedne vrijeme, čak i neobjavljenih kod Stikotija. Fotografije su sačuvane kod mene, a spomenika više nema. Niko ne čuva ruševine Duklje. Čuo sam od jednog arheologa Njemca, koji je došao da pregleda Duklju: ,,Uzalud sam potrošio pare na putovanje. Bolje bi bilo da sam kod kuće pročitao i proučio djelo Stikotija”.
O rimskim starinama u Croj Gori pisao je i Petar Lisičar, s posebnim osvrtom na Duklju: ,,… Nema sumnje da i ovaj slučajno nađeni arheološki materijal uvjerava da bi se temeljitim proučavanjem terena došlo do odličnih kulturnoistorijskih rezultata”.
Tako se dobar dio rimskih natpisa iz Crne Gore publikovao već prije sto godina, imamo i lijepih novonađenih rimskih natpisa iz god. 1929-32 i to ne samo iz Duklje, nego i van nje. God. 1930 našao je kod sela Zagoriča, južno od Podgorice seljak Ilija Vukanović četiri rimska nadgrobna kamena sa tri latinska natpisa i prenio ih u svoju kuću u selo Mošiće, kod Vezirova mosta, gdje ih je pregledao g. Antun Majer, tadašnji profesor podgoričke gimnazije… U svakom slučaju trebalo bi da se povede evidencija o dosad nađenim natpisima, jer su mnogi već do sada izgubljeni. Neki od najstarijih, o kojima referiše Momzen, otpremijeni su već odavno iz Cetinja u bečki muzej (jedan iz Pipera, neki iz Duklje). Neke je Momzen slučajno ,,našao u magazinima bečkog muzeja” i tako objavio. Neki su ostali da propadaju na mjestu nalaza, a ostala bogzna gdje su propala.
O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.
U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimijivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: ,,I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, djelove ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni ,a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posude od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje it. sl.”
Plamenac na ovu temu nastavija i služeći se prvim izvještajima Rovinskog piše: ,,… da se ovi razni predmeti pronalaze svake godine i prodaju, u Kotoru ili stranim putnicima. Taj se posao obavlja bez ikakve kontrole od strane nadležnih vlasti tako da su neki dragocijeni objekti nepovratno odlutali van granica naše države.
O raznošenju građevinskog materijala sa Duklje Plamenac piše: ,,…da se nijedna građevina u Podgorici ili okolini nije podigla, a da se nije koristio kamen sa Duklje, ponkad sa rezbarijom i natpisima”. Bilo da se podizala crkva ili džamija, most ili grobna konstrukcija, sve je to građeno dijelom od dukljanskog materijala… a taj proces, prema mišljenju Plamenca, siromašenja Duklje i raznošenja kamenja i njenih konstruktivnih djelova traje više od hiljadu godina, te je shvatijivo da je poslije takvog pustošenja vrlo malo ostalo na povišini zemlje. Kratko rečeno, Duklja je kroz vjekove služila kao bogati kameni mejdan za sve vrste građevina i za svakog.
U svom osvrtu Plamenac nastavlja: ,,… jasno je da je ovaj antički grad bio ekonomski napredan i bogat i ukrašen velelepnim građevinama. U njemu se nalazilo, pored djelova masivnih kolona na divne kapitele sa obradom akantovog lišća koje se završava jonskim volutama, na razne konzole bogato ukrašene, na figuralne bareljefe itd.” I dodaje: ,,Rovinski kaže da nema skoro nijednog kamena na kome ne bi bilo nekih rezbarija i napominje da su se Piperi divili ovim radovima govoreći: Ni iz krtole nećeš tako izrezat kao što su oni rezali iz kamena”.
,,Što se tiče novca, prilikom prvog iskopavanja, nađeno je preko 100 komada bakarnog, ili kako ga Piperi zovu ‘bakaruša’ i svega jedan srebrni. Na bakarnoj moneti jasno su se ocrtavali likovi imperatora sa natpisima.”
Mada Rovinski kaže da je sav taj novac predat knjazu Nikoli i da je sve bilo izloženo u muzejskom odjeljenju Zetskog doma do Prvog svjetskog rata, kada je čitav izložbeni materijal zaplijenjen i odnešen od strane okupatora, čini se, a o čemu ćemo u daljem tekstu pisati, da je ponešto i ,,prišiveno neprijatelju”. Bilo je i domaćih neprijatelja!
U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: ,,Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad nesporne vrijednosti i ljepote, koja je vjerovatno pripadala Duklji”.
O dolasku Munroa i njegovih saradnika na Duklju kao i odnosima Rovinskog i Munroa, Plamenac zaključuje: … ,,Dobija se utisak kao da je prvih dana neka mala sjenka lebdjela nad njihovim radom, jer Rovinski izričito kaže kako je g. Monro otvoreno izjavio da mu nije cilj plan grada, već arheološki nalazi, lapide i drugi predmeti s natpisima, pa me molio da mu skrenem pažnju na takvo mjesto koje bi mu moglo nesto slično pružiti”.
Najvjerovatnije je tačno što kaže Rovinski, budući da je Munro radio napoli između njega i države.
Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a i prilične doze drskosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VIII): Buvlja pjaca dragocjenosti
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2018/11/monitor-profil-48x48.png)
Objavljeno prije
3 sedmicena
24 Januara, 2025![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/01/346806213_1630447904099785_392222661661369716_n.jpg)
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslužićemo se nekim izvorima koji su samo dio onoga što govori o istrazivačkim akcijama na terenu Duklje i oko nje. Da je bilo krađe, i to organizovane, sa dukljanskog lokaliteta potvrduju i sljedeći arhivski podaci.
Istragu protiv bezočne družine koji su odnijeli dragocjenosti sa Duklje, pokrenuo je u julu 1882. godine Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela. Podgorički kapetan Luka Nenezić podnio je prijavu protiv Vukala Nikova, Pava Popova, Jovana Šutanova i Jova Lopičića da su odnijeli razne dragocjenosti sa Duklje. Prema arhivskom materijalu, kapetan Nenezić je za krađu doznao od Bega Vučurova iz Rogama, koji je prijavio pomenute zato što su došli na Duklju i ,,ispod jedne velike ploče kopali i našli starie zaklada i novaca”.
Kako piše u prijavi, Vukale i Pavo su pošli u Skadar i ponijeli pun bavun nađenih stvari, a Jovan i Jovo su ostali u Podgorici. U depeši od 13. jula naglašava se da je Begu Vučurovu ,,bilo stavijeno u dužnost od starie vlasti da pazi na ovo mjesto”. Po svoj prilici ove mjere predostrožnosti čuvanja dukljanskih svetinja nijesu slučajno uvedene. Na račun već oprobanih rabota vlasti su imale puno razloga da ovo urade.
Tokom istrage koja je trajala od 15. a završila se 20. jula, svakodnevno je održavana veza izmedu vojvode Vrbice i kapetana Nenezića, a samo 17. jula kapetan Nenezić je pet puta slao depeše vojvodi Mašu o pojedinostima za koje je doznao u toku vođenja istrage. Drugog dana istrage (16. jul) Vojvoda depešira kapetanu, sa naznakom prešno, o tome da je javio Riza-begu, koji se nalazio u Skadru, da Vukala i Pava uputi u Rijeku i preda crnogorskim vlastima i da se za ovo javi Vukalovoj družini, kako bi oni kazali za sve što su Vukale i Pavo odnijeli u Skadar, inače će oni dva kao državni lupeži biti bijeni.
Vojvoda naglašava izričito da ih dobro čuva ,,dok se od nji o istini izvijesti”. Iz tekstova depeša vidi se da je Vojvoda, koliko naljućen ovim neljudskim činom pomenute družine, toliko uporan da se dođe do istine. Stoga zahtijeva od kapetana da im pročita depešu i oni ,,pošteno da sve kažu ili da sramotno plate”.
Napokon su Jovan i Jovo priznali da su nađene ,,dvije male bakarne pare i dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće a za više obavezuju se da ništa nijesu nahodili i ništa da nijesu šiljali po Pavu u Skadar, a pri tome govore de nije bio s njima Vukale nego je bio Mioš Ulić, ondašnji fabrikan, i on kaže ka više rečene dvojica”.
Kako iz nađenog arhivskog materijala zaključuje Đ. Pejović i kasnije, na sljedećim isljeđenjima, dali su oboje – zajedno sa Milošem i iz Skadra vraćenim Vukalom i Pavom – iskaze kao ranije, i da su nađene samo ranije pomenute stvari i da u Skadar nije nošeno ništa od toga.
Pavo je ostao u zatvoru a na Cetinje su došli da se Vojvodi jave Miloš, Jovan i Jovo. Tada se i doznalo da čuvar Duklje Bego Vučurov nije vidio pomenutu družinu kako su kopali ispod velike ploče i odnijeli dragocjenosti, već mu je to kazao Anto Dragov, čoban ,,koji ih je gleda sa Trijepča”. Utvrđeno je da ,,ploča koju je Bego nadgledao zaista je bila prevrnuta i pod njom su se nalazile ljudske kosti, ali su optuženi izjavljivali na mjestu, da su pomenute stvari našli dalje od te ploče”.
Iz prispjele depeše (20. jul 1882.) vidi se da se sa cetinjskom družinom vratio i Miloš Ulić i da mu je vojvoda Mašo kazao da će on, Miloš, kao ,,državni činovnik odgovarati za sve njih ako se dokaže da je išta više nađeno od onoga što je ranije pobrojano, na što je Miloš dao pismeno jemstvo”. Šta je bilo sa punim bavunom i sadržajem u njemu, nije poznato.
Bez obzira što ovi “istraživaõi” nijesu bili vični da procijene vrijednost pojedinih stvarčica koje su sobom odnijeli u Skadar, ipak je malo vjerovatno da su bili u pitanju samo dvije male bakarne pare, dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće”. Istim ili sličnim putem je u Skadar doputovala i podgorička čaša. Ko su bili njeni povremeni vlasnici, najvjerovatnije nikada se neće ni saznati. Ostaje samo da nagađamo. Jedno je izvjesno: ovakvih i sličnih izleta u Skadar je bilo, a Duklja je bila neka vrsta ,,buvlje pjace dragocjenosti”
Ruševine ovoga antičkog grada su privlačile ,,ne samo jabance no i domaću čeljad željnu da vide što krije dukjanska zemlja… a pored velikijeh i gospockijeh građevina, imalo se jošte mnogo toga viđeti.” Bez pretenzija da opravdavamo okolno stanovništvo a i druge domaće i strane goste, zbog upada u Duklju i raznošenja svega što im do ruku dođe, moramo konstatovati da, kako je bilo čuvara poput Bega Vučurova, tako nezaštićena i svakom u svako doba dostupna Duklja, neminovno je morala stradati. I danas nezaštićena antička Duklja strpljivo čeka, kao ranjenik na izdisaju.
O otuđivanju dragocjenosti sa Duklje i ostalih naših arheoloških lokaliteta pisano je u ondašnjim novinama, časopisima i stručnoj literaturi. Idući tim tragovima zabilježili smo nekoliko zanimljivih informacija.
Kako je doživijavao Duklju i njeno svakodnevno pustošenje, piše Novicki: …U staroj varoši Podgorice i sada se vide vrata i tesani kameni sa slikama i rimskim natpisima, što je odneseno sa Duklje… Pošto je Rovinski vršio raskopavanja, stanovništvo je odnelo mnoge stubove na crnogorsko groblje, koje se nalazi istočno od Duklje, na rastojanju od dva kilometra. Mnogo je stubova, ploča i tavana, nadgrobnih spomenika i dr. odneseno na Kruševic… U avliji sv. Đorđa ima ploča sa Duklje. Od spomenika sa natpisima koje je Rovinski namestio blizu mesta na potoku, napravljene su stepenice za novu osnovnu školu u Duklji. Istim načinom se ruše bedemi i kule na obali Širalije. Baš na uglu gde se sastaju Morača Zeta na Duklji, leži mermeri spomenik Jupiterov, poklon od Vaspazijanovog rođaka, a preko reke Morače leži žrtvenik Dijanin. Mislim da i ova dva žrtvenika čeka ista sudbina kao i sve što je do sada na Duklji uništeno. Često puta seljaci za vreme oranja nalaze starinska groblja pokrivena kamenim pločama ili ciglom, napravljene od tesanih ploča. Odavde se vade nadgrobne ploče s natpisima, truli kosturi sa nakitima, gvozdene i bakarne stvari, lonci sa pepelom počivšeg, tzv. urne, tanjiri od zemlje, različiti stakleni sudovi, longiči, čaše i amfore. Često puta i novčići – bakreni i srebri. Na Duklji i u blizini nje često puta se nalaze osim bakarnog novca i zlatne stvari – skupocjene kameje za prstenove i za ogrlice. U kućama sela Rogami mi vidimo uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova…
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 dan
Prilika
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
Otrovna jabuka “AI”
Ferid Muhić
-
GLEDIŠTE / prije 1 sedmica
Kamo śutra sa ovakvom pitom
Budislav Minić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Povratak onoga koji nije ni otišao
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Paralelni univerzumi
Milena Perović
![Random image](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2023/06/baneri/1402.jpg)
Novi broj
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/02/Mon1791-korica.jpg)
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2020/09/danassjutramp-80x80.jpg)
Prilika
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/02/vladimir-novovic-foto-luka-zekovic-80x80.jpg)
SDT OTVARA STARE SLUČAJEVE RATNIH ZLOČINA: Dolaze li na red nedodirljivi
![](https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2025/02/projekat_velje_brdo_1_210924_tw1024-80x80.jpg)
KAPITALNI BUDŽET ZA 2025. GODINU: Želje, obećanja i poneki projekat
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
DRUŠTVO4 sedmice
SUSPENZIJE I ZAPOŠLJAVANJA U POLICIJI: Netransparentno kadrovanje
-
Izdvojeno4 sedmice
PREKID VATRE NA BLISKOM ISTOKU: Ima li mira za Gazu?
-
DRUŠTVO3 sedmice
IZMJENE ZAKONA O DRŽAVNOJ IMOVINI: Čiji su naši mrtvi
-
Izdvojeno3 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
-
FOKUS3 sedmice
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
-
Izdvojeno3 sedmice
BEZ POMIRENJA POLITIČKIH RIVALA U BUDVI: Je li na pomolu prinudna uprava
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti