,,…Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu, operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zastrta”. Na kraju recitala Miki kaže: “Eto, zato je sam ja u ovoj zemlji” A u Bosni je skoro pet decenija
Sreli smo se u onoj uskoj Šenoinoj ulici, u centru Sarajeva, uz kafu i sok od jabuke. One, koji ga poznaju, neće iznenaditi: stihom, a kako drugačije, Miodrag Miki Trifunov, bard sarajevske pozorišne scene, počeo je razgovor. ’’Kad ponudiš pravi stih, u pravom trenutku i na pravi način, svako, bez obzira da li voli poeziju ili ne, uoči da poezija komunicira sa životom i to postaje prijatno…’’ A pravi stih, u ovom času, misli Miki, pjesma je Bosna Nedžada Ibrišimovića.
Bosna to je jedna dobra zemlja,
kad plače klobučaju kiseljaci,
sagni se i pij, niko se ne ljuti…
U Bosni ima jedna tišinu,
u toj tišini jedna njiva,
u toj njivi obeharalo stablo
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak,
on polahko spušta glavu na zemlju,
da zemlju ne povrijedi…
…Bosna ima kuću.U kući živi starica
Njen osmijeh je ajet o dženetu…
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama.
Bosna je ćilimom zastrta
,,Eto, zato sam ja u ovoj zemlji…’’ kaže Miki na kraju recitala. A u Bosni je skoro pet decenija.
Rodio se 1947. godine u selu Nova Crnja kod Kikinde. Majka, porijeklom iz Bosanske krajine, ovdje se doselila tokom kolonizacije Vojvodine. Po završetku osnovne škole Miki školovanje nastavlja u Kikindi. ‘’ Šest godina, više sam obilazio školu, nego što sam bio u njoj’’, kroz smijeh priča. Svira bubnjeve u lokalnom bendu. Sa ovim orkestrom nastupiće u predstavi amaterskog pozorištu u Kikindi i prvi put stati na pozorišne daske.Sledećih 50 decenija provešće na njima.
U Zrenjanin seli, jer tamo je Proleter, nogometni tim, a to je ono što ga privlači. Slučaj i oglas u lokalnim novinama, odrediće njegov životni i profesionalni put. Traže se tri mlada glumca, a Akademija nije neophodna. Stihove Majakovskog , koje je tog dana govorio na prijemnom ispitu, i danas pamti i recituje. Primili su ga.
Put će ga, a na preporuku i u društvu sa čuvenim rediteljem i profesorom Jovanom Batom Putnikom, 1975. godine, dovesti u Zenicu. Miki ponovlja: ‘’ Hvala Batu na tome. Tih četrnaest godina koliko sam tamo bio, pomoglo mi je da kao glumac sazrijem. Radili smo sa velikim entuzijazmom. Po pola godine smo znali raditi, a da niko ne pita za slobodan dan.Vodjeni potrebom da čarkamo, da dekonstruišemo stvarnost, pa da je opet konstruišemo na jedan drugi način, postala je estetika prepoznatljiva za tu Zenicu…’’
Bile su to godine kad je Zenica bila veliko gradilište. Zidana je četvrta visoka peć zeničke željezare, a istovremeno se pravilo pozorište.’’ Možda, obzirom na broj stanovnika, velelepno i monumentalno, ali gradilo se i izgradilo.’’
Trifunov se rado sjeća tog doba. Tokom boravka u ovom gradu imaće 67 premijera, igrati Raskoljnikova, Robespjera… Neke manje uloge, poneki promašaj. ’’ Ovdje, u ovom pozorištu bilo je moguće misliti drugačije, tragati za vlastitim bićem, za svojim ukusom i mirisom. Raditi i družiti se sa ljudima koji su bili spremni na to, koji su imali tu estetiku u sebi i tu avanturističku potrebu da se posvadjaju sa životom, sa svijetom, sa svim što je etablirano i što je gradjanski red vožnje…’’.
U tom pozorištu se, ako je to scenski bilo izvodljivo, radila dramatizacija tekstova koji su te godine osvajali Nin-ovu nagradu. “ Bilo je to pozorište u kome je” , sjeća se naš sagovornik, ‘’ sve bilo moguće i u koje je, dolazio svako ko se želio ludirati. Pozorište na kojem je radio čuveni jugoslovenski vajar Dušan Džamonja, ukrasila ga Jagoda Bujić najvećom tapiserijom na svijetu, a Nin dodijelio 1978. nagradu za arhitekturu.”
Put u bosansku pijestonicu vodio je Mikija Trifunova preko, (u to vrijeme) Titograda i pozorišta u ovom gradu. Oženio se kolegicom Oliverom, preselio u grad sa mediteranskom klimom. Tu je dobio i ćerku. Ostao je tek godinu. Prihvata poziv Slavka Šantića, novinara i publiciste, da preseli u Sarajevo. Bilo je to 1984- te. Na sceni sarajevskog Kamernog teatra ostaće do penzije. “Četrdeset i kusur godina’’, naglašava.
‘’ Evo, tu sam i dalje. Nikad, ni na tren, nisam razmišljao da odem iz Sarajeva’’, kaže Miki. Ponosno. “ Bio sam tu i onda kad su neki zli ljudi htjeli da nam pobrkaju živote”…I onda kada su ga neki posmatrali sa podozrenjem, jer pravoslavac je, nema stan u Sarajevu, a ostao je. Da li je špijun, peta kolona…? “Prirodno je sve to bilo’’, pomirljivo objašnjava Miki.
Išao je od stana do stana, od čovjeka do čovjeka i u kratkim prekidima izmedju bombardovanja grada sa okolnih brda, govorio poeziju. Bar na trenutak pružao je zaborav, bijeg od surove ratne stvarnosti, ponižavajuće i odvratne…
Bilo je to strašne 1993. Struje, vode, hrane danima nema. Društvo okupljeno u sarajevskom kafiću sjedi uz svijeće. Dolazi Miki u sakou i kravati, garderobi tako netipičnoj za njega.’’ Misle prolupao sam ’’.Na molbu okupljenih iz fascikle koju nosi sa sobom počinje da čita. Očekuju poeziju, ali čuju –sote Stroganov, bečka šnicla… Miki čita jelovnik hotela Holidey inn zaboravljen negdje iz predratnih dana …” Velikim aplauzom pozdravili su ovo čitanje. Morao sam im par puta ponovo pročitati”, sjeća se Trifunov.
Igru nije ništa prekinuti moglo. Ljudi su dolazili na predstave masovno. Ulice su granatirane, snajperski hici prijetili sa svih strana, ali pozorišta su bila puna.” Pogotovo vikendom, kad dodju vikend ratnici iz Nikšića i iživljavaju se pucajući po gradu, a uzvratiti im ne možeš.U takvim danima predstave su način da se glava okrene na drugu stranu.Da se na trenutak zaboravi stvarnost, da se doživi fatamorgana, ljudski obojena.”
Miodrag Miki Trifunov recitovao je na ruševinama, spaljene granatiranjem, gradske Vijećnice. U posjeti Sarajevu bila je unuka Žaka Prevera, rat je još trajao, a Miki je stajao na ostacima izgorjelih zidova i govorio stihove Preverove Barbare .Na bosanskom. ” Bio je to način da cijelom svijetu pokažemo koga ovdje uništavaju i ubijaju”.
Sjećanja na te dane, provedene u sarajevskom paklu, neizbježna su tema. Pozorište mladih u centru grada, okupljalo je sve one koji su se tu sklanjali od smrtonosnih granata. Penzionere, radnike obližnjeg hotela Beograd, intelektualce. Nezaobilazna tema rat i vječno pitanje, ko je kriv i ko je počeo. Dubravko Bibanović i Safet Plakalo bilježili su priče, a od njih je nastala predstava i zaživio sarajevski ratni teatar SARTR . Svijetom je odjeknula vijest da se u Sarajevu ”nekakvi ludaci” teatrom bore protiv smrti.I naš sagovornik bio je jedan od tih ” ludaka”
Recitovao je rado i često i svog omiljenog Miku Antića. I tokom onih ratnih godina, kada se dopisnik beogradske Borbe čudio, da se srpska poezija može u Sarajevu javno govoriti. Po najdražoj i posljednjoj Antićevoj pjesmi Svedok nazvan je i poetsko muzički performans koji se po 54. put održao prošle godine. Njime je, uz muzičku pratnju grupe Konvoj, Miodrag Miki Trifumov, doajen bosanskohercegovačkog glumišta još jednom, ovaj put na Festivalu Baščaršijske noći, približio poeziju poetskih velikana, Tina Ujevića, Maka Dizdara, F.G.Lorke, Bertolda Brehta, i naravno Mike Antića.
U penziji je. Ali, nema dana da ne govori stihove, da ne čita, da ne nastupa.,Voljen, prihvaćen i poštovan. Za Mikija Trifunova u Sarajevu kažu da je puls ovog grada. On kaže: ” Samo sam nastojao ostati normalan”
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO