Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Građani Budve na biračkim mjestima nisu kaznili vinovnike političke krize u svom gradu, odgovorne za nefunkcionalnu administraciju, blokirane institucije, komunalni haos, saobraćajni kolaps, koketiranje sa kriminalom, atmosferu straha i prostakluka svake vrste

Ni ponovljeni lokalni izbori u Budvi, po svemu sudeći, neće doprinijeti prevazilaženju dramatične političke krize koja potresa ovaj grad u poslednje dvije godine. Na proteklom izjašnjavanju preko 19.000 Budvana sa pravom glasa, u nedjelju 17. oktobra, za izbor odbornika , nije se desio obrt koji bi razriješio pat poziciju sa prethodnih izbora odrzanih u maju ove godine.

U maju je vladajuća koalicija u Budvi izašla na izbore u dvije kolone. Nadmetale su se dvije grupacije, nastale iz jedistvenog Demokratskog fronta, lidera Mila Božovića:  lista Za budućnost Budve koju je predvodio Mladen Mikielj, direktor JP Morsko dobro i lista Za naš grad, na čelu sa Nikolom Jovanovićem, tadašnjim predsjednikom SO Budva. Osvojile su  po 9 mandata. Imale su kvalifikovanu većinu od 33 odbornička mjesta, potrebnu za formiranje vlasti, ali se tokom dvomjesečnih pregovora nisu mogli dogovoriti oko podjele vlasti, niti napraviti samostalne koalicije sa drugim strankama koje su izašle na izbore. Pregovori ove dvije grupacije bili su mučni, obilovali su najprizemnijim međusobnim  optužbama i uvredama, ostavivši daleko ispod radara brigu za funkcionisanje grada tokom turističke sezone. Jedino rješenje bilo je ponavljanje izbora.

Na novembarskim izborima rezultati su se, kao preslikani, poklopili sa onima iz maja. Lista Mladena Mikielja je osvojila najveći broj glasova birača, 2.979 koji su donijeli istih 9 mandata. Lista koju predvodi Nikola Jovanović, dobila je povjerenje 2.907 gradjana Budve i ponovo 9 odborničkih mjesta.

Treća po snazi politička partija u Budvi Demokratska partija socijalista ponovila je majski rezultat od 7 mandata, sa nešto više glasova birača. Četvrta od osam prijavljenih lista, izborne koalicije Demokrata Crne Gore i Pokreta Evropa Sad –PES, koju je predvodila Dragana Kažanegra Stanišić, jedina žena na budvanskoj izbornoj utrci, osvojila je 3 odbornička mjesta i zabilježila dupli pad u roku od samo 6 mjeseci.

Ni preostale dvije liste nisu značajno promijenile skor iz maja. SDP u koaliciji sa SD i LP, nosilac liste Petar Odžić,  osvojio je mandat više:  umjesto jednog sada raspolaže sa dva.  URA sa Blažom Rađenovićem, jedva je zadržala svoj uobičajeni jedan mandat.

Zvijezda novembarskih izbora je Đorđe Zenović. On  je sa svojim Pokretom za grad dobio povjerenje 736 birača, 2 mandata. Zenović je  je na majskim izborima bio nosilac liste Demokata kada su osvojili 4 mandata. Između dva izborna ciklusa,  napustio  je stranku u čijem je osnivanju učestvovao i fomirao nezavisnu grupu građana, koja je kao autsajder, ostvarila pažnje vrijedan rezultat.

Zanimljivo,  Zenovića je na njegovom prvom izbornom krštenju neformalno podržao predsjednik države, Jakov Milatović. Predsjednik je Zenoviću slao SMS poruke podrške prije izbora ali i prve čestitke nakon izbornog rezultata. Interesovanje predsjednika Milatovića za Zenovića i  Pokret za grad, može se tumačiti na više načina. Kao pokušaj da preko njega učestvuje u izbornoj utrci u Budvi ili da ga okuraži da pruži podršku Nikoli Jovanoviću u borbi za fotelju gradonačelnika Budve. Jovanović je bliski rođak predsjednika Milatovića.  Stizali su pozivi i od predsjednikovih saradnika iz Pokreta za Podgoricu, molbe za sastanak u četiri oka sa Milatovićem, ali je lider grupe građana sve to odbio. Zenović nije htio da potvrdi niti demantuje ove navode, ali smo u njegovom okruženju dobili sigurnu potvrdu za navedenu komunikaciju.

Ponovljeni izbori pokazali su da bespoštedna i prljava kampanja dvije vodeće političke grupacije nije donijela ništa novo. Ni frakcija koju predstavlja Mikielj ni  Jovanovićeva, ne mogu da osvoje  ni mandat više jedna od druge. Nemaju poželjnu matematiku da  većinu naprave samostalno sa drugim strankama, osim sa DPS-om. Takva saradnja predstavljala bi poricanje izbornih obećanja oba pretendenta za fotelju prvog čovjeka grada, kako sa DPS-om neće ni pod razno.

Za to vrijeme,  u Budvi se odvija divlja otimačina nasledja zajedničkog DF-a,   moći, unosnih poslova, svega onoga što nosi vodeća pozicija u bogatom gradu, čiji je godišnji budžet  60 miliona eura.

Na izborima  u oktobru 2022.,  Milo Božović, lider budvanskog DF-a,  osvojio je apsolutnu većinu glasova, pretočenu u 18 odborničkih mandata i funkciju predsjednika Opštine.  Bila je to moćna izborna kampanja podržana od strane uticajnih funkcionera vladajuće stranke Srbije u kojoj je aktivno sudjelovao tadašnji predsjednik SNS-a, sadašnji premijer Srbije Miloš Vučević. Božović je tada najavio niz kapitalnih razvojnih projekata od velikog značaja za Budvu, poput izgradnje bolnice, promenade od Budve do Bećića, gradske biblioteke, pozorišta, škola, vrtića, garaža, saobraćajnica…Svega onog što gradu standardno nedostaje. Građani vjeruju da bi dobar dio obećanog Božović realizovao.

Međutim, pet mjeseci kasnije, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva,  Božović je uhapšen, pod sumnjom za vršenje više krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala i šverca narkotika. Bio je to  šok kako i za njegove sledbenike i za građane Budve. Opština je ostala bez predsjednika, potpredsjednici nisu bili imenovani kako to Zakon o lokalnoj samoupravi propisuje. Otvorio se put ka bezvlašću i anarhiji u organima vlasti, što su mnogi nemilice koristili. Glavne odluke donosile su se iza zatvorenih vrata, od ljudi koji nisu imali  ovlašćenja. Građani nisu znali ko je odgovoran za šta i ko vrši vlast dok nije pod prijetnjom prinudne uprave imenovana potpredsjednica Opštine Jasna Dokić.

To nije pomoglo u zavođenju reda u gradskoj kući, jer je kao neformalni vladar iz sjenke figurirao Nikola Jovanović, sa pozicije predsjednika parlamenta. Ali u ime i po uputstvima Božovića, koji kao predsjednik Opštine iz pritvora rukovodi političkim procesima u Budvi. Na Jovanovićeve tvrdnje kako on nema centralu u Podgorici, oponenti mu uzvraćaju da je ima –  u Spužu.

Jovanović se u Budvu doselio iz Mojkovca  2019., kada ga je Milo Božović doveo iz stranke DNP,  članice DF-a, u kabinet predsjednika Marka Bata Carevića, na ispomoć. Imenovan je za šefa Carevićevog kabineta i tu započinje njegova budvanska politička karijera. Nakon izbora u oktobru dobija funkciju predsjednika parlamenta, koja je prestala poslije majskih izbora. Iz sjenke Bata Carevića i Mila Božovića, izašao je sa ambicijom da postane gradonačlnik Budve.

Najjači utisak nakon nedjeljnih izbora jeste taj da su  liste zavađenih pristalica nekadašnjeg DF-a u Budvi po drugi put osvojile po 9 mandata i nešto više glasova. Tri puta zaredom u dvije godine, Budvani im ukazuju najveće povjerenje.  Milo Božović slavio je apsolutnu pobjedu sa 5.690 glasova, dok su njegovi naslednici zajedno dobili 5.886.

Građani na biračkim mjestima nisu kaznili vinovnike političke krize u Budvi,  odgovorne za nefunkcionalnu administraciju, blokirane institucije, komunalni haos, stvaranje atmosfere straha i prostakluke svake vrste, koketiranje sa organizovanim kriminalom i anarhiju u kojoj se iz nekih tamnih soba vodio grad i trošili milioni eura.

Ispostavilo se da je briga za grad Budvanima na poslednjem mjestu. Prednost su dali ličnim interesima, zapošljavanju bližnjih, povlasticama, poslovima, privremenim lokacijama, plažama….

Opštinu je zapljusnula epidemija zapošljavanja. U administraciji radi oko 2.000 ljudi, samo na njihove plate odlazi desetak miliona godišnje. Oni se po kancelarijama međusobno tuku i pljuju  da nerijetko interveniše policija. Javnost je bila zgrožena i atmosferom u gradu tokom protekle turističke sezone, koji je ličio na veliku deponiju smeća. Nesposobnu, koruptivnu administraciju u kojoj trijumfuju kupljene diplome raznih nivoa obrazovanja, umjesto da osude, birači su nagradili.

Od projekata koje je najavljivao Božović nije bilo ništa iako je na kapitalne investicije utrošeno više od 30 miliona eura. Uglavnom na asfaltiranje ulica uz kojekakve jeftine kineske fontane da zamagle oči građanima, jer se u takvim poslovima i sa  uhodanim partnerima, najviše profitira.

Da li će se dva lokalna lidera i njihovi mentori ovoga puta dogovoriti oko formiranja vlasti ili će njihove jake sujete ponovo  blokirati  grad, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela je tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije. Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela

Nije mali broj primjera da su crnogorski tužioci nemarom, neznanjem ili svjesnom opstrukcijom istraga doveli do pada optužnica na sudu. Javnost je posebno bila u prilici slušati o milionskim odštetama pripadnicima klanova Šarić i Kalić, i pored toga što su u drugim državama njihovi šefovi pravosnažno osuđivani za teška krivična djela.

Osim domaćih tužbi i međunarodnih arbitraža, nedavno su u sudovima zaprimljene i tužbe stranih državljana koji su nezakonito zatvarani ili pretrpjeli maltretiranje državnih službenika.  Prošle sedmice je objavljeno da je ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije.

Mjesec prije toga,  Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura,  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela, nakon što ju je crnogorska policija navodno spasila od trafikinga osumnjičene kriminalne grupe američkog državljanina Vitalija Grečina. Policija je u akciji sprovedenoj 31. oktobra tvrdila da je spasila 18 djevojaka (državljanki Ukrajine, Rusije i Izraela) iz luksuznog Hotela Ridžent u Porto Montenegru u Tivtu u kome je Grečin zakupio čitav sprat.

Policija i tužiteljka Ana Kalezić tvrde da su djevojke bile žrtve trafikinga. Pravna zastupnica osam djevojaka (uključujući i Pindak) je nedavno podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Tivtu krivičnu prijavu protiv NN lica zaposlenih u Upravi policije – Odjeljenje bezbjednosti Tivat zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja.

Policajci su, navodi se, prekoračili  ovlašćenja i nehumano i ponižavajuće se odnosili prema djevojkama. Kao dokaz se navode izjave iz spisa Višeg državnog tužilaštva u Podgorici (Kti br. 149/23).

O ovom navodnom slučaju trafikinga ljudi, Monitor je već pisao. Suđenje je zakazano za 28. novembar u Višem sudu. Optuženi Grečin i dva državljanina Ukrajine i jedan Rusije u pritvoru su već više od godinu dana. Spisi predmeta u koje smo imali uvid,  pokazuju da djevojke tvrde da su došle dobrovoljno na foto sesije za koje su naknadno dale pisani pristanak u za to predviđenim formularima . Kod svih su nađena putna dokumenta i znatne količine novca što je nesvakidašnji slučaj u trafikingu ljudi. Od 15 saslušanih, njih 10 je imalo ozbiljne primjedbe na policijsko ponašanje. U iskazima datim u novembru prošle i januaru i februaru ove godine, one opisuju ponašanje policije kao „grubo“, „užasno“ i „surovo“, i da su tretirane ne kao žrtve trafikinga već kao osumnjičene.

U tužbi  Pindak navodi da je 26. oktobra 2023. došla u Crnu Goru na poziv  prijatelja Grečina (inače  kasting menadžera za rusko izdanje magazina Playboy) kog poznaje od ranije i kod koga je u Crnu Goru već dva puta dolazila u posjetu sa majkom.  Pindak ističe da su je pretresali muški policajci, da je bila podvrgnuta nespavanju i uskraćivanju hrane i da je doživjela mentalni, emocionalni i fizički pritisak,  najprije u hotelu a kasnije u stanici.

Navodi da su joj prijetili da će joj uzeti njen vlastiti novac ako ne potpiše da je žrtva trafikinga i da će biti optužena sa Grečinom i drugom trojicom optuženih. Jedan od njih je i Oleksandar Lisčinski, profesionalni fotograf koji je zajedno sa Grečinom radio za Playboy.

Pindak tvrdi da je policija unosila u zapisnik „ono što nije rekla“ i da ga je pod pritiskom potpisala – zaveden kao obavještenje prikupljeno od građana pod brojem 215/23-6152 od 31.okt.2023. Policija joj je oduzela 15 hiljada eura za šta je izdata potvrda od strane ovlaštenog službenika.

Sklonište u koje ju je policija odvela je navodno uskratilo bilo kakvo pružanje pomoći. Njena adokatica Milica Bojanić u tužbi tvrdi da su državni organi postupali „protivno odredbama Palermo protokola UN-a i Konvencije Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima“, i da njenoj klijentkinji  nisu  pružili adekvatnu zaštitu, već su joj pričinili ogromnu štetu. Kada je napokon puštena iz skloništa, bila je prepuštena  sebi i bez  sredstava. Bila je primorana tražiti novac na zajam da bi mogla otići iz Crne Gore. Dio novca koji joj je oduzet je bio određen za liječenje i operaciju njene majke koja boluje od kancera. U „skloništu“ je ostavila pismo za državnog tužioca.  Odgovor nije dobila niti je tužilaštvo kontaktiralo.

U tužbi se navodi da je zbog toga što je u Crnoj Gori ostala bez novčanih sredstava „doživjela da postane žrtva trafikinga u Danskoj, a što to nesporno nije bila u Crnoj Gori, i to isključivo zahvaljujući nezakonitim postupcima nadležnih organa CG“. Kao dokaz je priložen izvještaj Interpola Kraljevine Danske upućen Višem tužilaštvu u Podgorici, koji se nalazi u spisima Višeg suda (K.br.69/24).  Pindak navodi da je materijalne štete pretrpjela  117 hiljada eura,  što traži da joj se nadoknadi,  i još milion eura za nematerijalnu štetu .

Ukoliko optužnica protiv Grečina i drugih doživi sudbinu Kalića i Šarića, nesumnjivo će stići novi milionski zahtjevi za odštetu.

Iznos koji Pelinjagra traži od Crne Gore za sada nije naveden. U izjavi za Monitor ona kaže da će sumu koju naplati donirati organizaciji za ljudska prava koja pomaže politički progonjenim ruskim državljanima koji se suočavaju sa deportacijom režima Vladimira Putina. „Otići će u dobru svrhu“, kaže.

Ona je uhapšena 22. jula ove godine na podgoričkom aerodromu na osnovu potjernice iz Moskve. U Podgoricu je doputovala iz Rima gdje je u avgustu 2023. godine dobila status međunarodne zaštite zajedno sa svojom maloljetnom ćerkom i suprugom. Za putovanja je koristila međunarodno priznatu putnu ispravu izdatu od italijanskih vlasti koji omogućavju apsolutnu slobodu kretanja i zaštitu shodno Konvenciji o zaštiti izbjeglica iz 1951. i Protokol iz 1967,  čiji potpisnik je i Crna Gora. Status međunarodne zaštite koji obavezuje i Crnu Goru nije bio prepreka službenicima policije da joj stave lisice, niti sudu da joj odredi pritvor.

Trebalo je da prođe 18 dana, da Uprava policije i Nacionalni biro Interpola u Podgorici razjasne situaciju sa centralom Interpola u Lionu oko statusa potjernice (da ruski zahtjev nije u skladu sa statutom te organizacije) i da to jave Ministarstvu pravde, a oni onda  Višem sudu. Poznato je da Rusija i druge totalitarne države često zloupotrebljavaju Interpolov sistem da pod lažnim optužbama hvataju političke disidente i kritičare. Viši sud je konačno konstatovao 7. avgusta da se obustavlja ekstradicioni proces zbog nepostojanja osnova. Za to vrijeme Pelinjagra je bila u spuškom zatvoru.

Član 33 Konvencije jasno zabranjuje Crnoj Gori  da Pelinjagru „protjera ili vrati silom, na ma koji način to bilo, na granice teritorije gdje bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog … njenih političkih mišljenja”. Osim kršenja ove međunarodne konvencije,  Pelinjagra tereti Crnu Goru i za tretman suprotan članu 3.  Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 3.  Konvencije UN protiv mučenja i drugog surovog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

Koliko će državu koštati ovakvo ponašanje policijskih službenika i sudija odlučivaće sudija Osnovnog suda u Podgorici Dragan Babović.

Jovo MARTINOVIĆ