MONITOR: Lider Demokratskog centra po sopstvenom priznanju od vas je dobio fer ponudu koju je, ipak, odbio. Dogovor između Fronta i Liberalne partije skoro je bio gotova stvar, nakon čega je uslijedila ponuda DPS-a koja je prihvaćena. Da li iza oba ,,preokreta” osjećate pritisak vlasti? LEKIĆ: Nakon što je Demokratski front kao građanska koalicija okupio značajan broj političkih subjekata, nezavisnih pojedinaca i formirao veoma ugledan Politički savjet – nije bilo neočekivano da u nekim razgovorima ne dođe do dogovora.

Podsjećam, ti su razgovori podrazumijevali poštovanje određenih kriterijuma i principa. Mogućnost da Liberalna partija uđe u DF je bila direktno uslovljena njihovim izlaskom iz koalicija na opštinskom nivou, što su naši sagovornici najprije prihvatili. Očigledno, preokret je nastupio aktiviranjem funkcionera DPS-a, odnosno njihovim ponudama raznih mjesta u državnim strukturama, pa se odustalo od ,,svrgavanja vlasti” o kojem je govorio lider LP u izjavi Vijestima nakon razgovora sa nama, a dogovorena je koalicija upavo sa tom vlašću.

Drugi slučaj je, ima se utisak, različit. Batrićević je odustajanje obrazložio nepostojanjem fer uslova za održavanje izbora, što nije netačno – a uz saopštenu spremnost da podrži Demokratsko front.

MONITOR: Poslanik DPS-a, Miodrag Vuković tvrdi da se na izborima odlučuje o opstanaku Crne Gore, čime je želio reći da Front ima na umu revidiranje državnog statusa. Kakav je vaš odgovor na takve optužbe?
LEKIĆ: Ostaje da se vidi da li su ovakve stupidnosti plod delirijuma jednog vjernika partije tokom svih njenih nacionalnih i ideoloških zaokreta, ili izražavaju stav ukupne vlasti. Javnost očekuje da nosioci vlasti , umjesto zabrinutosti za ,,opstanak države”, ponude ozbiljnu politiku izlaska iz teške ekonomske, političke i moralne krize društva.

Više puta smo javno rekli, a i napisali u našem programu – nema nikakvog preispitivanja državno pravnog statusa.

MONITOR: U antiratnom taboru pojedini vam zamjeraju da nijeste bili angažovani u antiratnom pokretu s početka devedesetih.
LEKIĆ: Čini mi se da je moje javno djelovanje bilo primarno motivisano antiratnim principima i težnjama da se u nastalim krizama nađu pravedna rješenja, bez pobjeda maksimalističkih težnji bilo koje strane.

Naravno, ja poštujem druge koji su se za iste principe borili drugim sadržajima i formama. Njihova uloga ostaje svijetla tačka novije crnogorske istorije. Činjenica da su pojedinci i dijelovi tog sastava vremenom izabrali put korupcije, poltronstva, pa i rada za specijalne službe i mafiju, ne umanjuje ukupan značaj antiratnih krugova o kojima govorimo.

MONITOR: Najveću pažnju javnosti izazva pristupanje dijela SNP-a Demokratskom frontu. Ko snosi najveću odgovornost zbog toga što jedinstveni SNP nije ušao u koaliciju?
LEKIĆ: Rukovodstvo SNP-a, odnosno najviša tijela partije nijesu željela da uđu u Front na bazi pravila koja su važila za sve ostale članice. Takva volja stranke se može smatrati legitimnom kao što je vjerovatno u istoj mjeri legitimna i volja članova te stranke da opoziciono djeluju u koalicionom savezu DF-a.

Najgori scenario je bio da se ta tema beskrajno produži, što su neki akteri, pa i predstavnici vlasti, naročito preko njihovih medija, propagandno banalizovali. Zato sam još mnogo ranije izašao sa predlogom da se ukoliko nema dogovora, tema što prije završi, a svi akteri preuzmu odgovornost za poteze.

MONITOR: Iz SNP-a napominju da ih od samog početka nijeste uključili u priču o objedinjavanju već da ste ih pozvali na svršen čin. Da li je u procesu pregovaranja bilo pogrešnih poteza sa vaše strane?
LEKIĆ: Ne vidim da su učinjene greške. SNP je mogao da postane respektovana članica DF, odnosno da u koaliciji dobije mjesto koje joj po snazi pripada. Oni su izašli sa drugim predlogom, neke vrste spoljne koalicije, koju smo ocijenili dualnom, komplikovanom, iznad svega nefunkcionalnom. Ponavljam, sada je trenutak da se sumiraju bilansi i preuzme odgovornost za usvojene odluke. Poštujem članove SNP-a, žao mi je da nije došlo do njihovog uključivanja u DF, i želim im uspjeha na izborima.

MONITOR: Kakav je odnos Fronta sa Pozitivnom Crnom Gorom?
LEKIĆ: Vjerujući da Pozitivna pripada korpusu opozicionih političkih snaga, dakle, u tom slučaju ne vidimo prepreke da opoziciono sarađujemo tamo gdje vidimo zajedničke ideje.

MONITOR: Vi u Frontu često govorite da je tema bojkota otvorena. Koji su to kriterijumi koji će vas opredijeliti ,,za” ili ,,protiv” bojkota?
LEKIĆ: Uslovi za fer izbore ne postoje i to pokazuju svakodnevni podaci sa terena. Ti podaci su javni, a vlast čak i ne pokušava da ih demantuje. Nastavlja se i nepodnošljiva lakoća posmatranja svega toga, bez reagovanja tužilačkih i pravosudnih organa, državnih tijela koji treba da štite Ustav i zakone.

S tim u vezi, obratićemo se međunarodnim faktorima i konsultovati se sa njima. Ne želimo ishitrene poteze. Tu mislim prije svega na odluku o izlasku na izbore u neregularnim uslovima. S druge strane, riskantna je i odluka o bojkotu u uslovima mogućih simulacija pluralističkih izbora sa satelitskim partijama. Jedna i druga odluka nosi potencijalne bumerange.

MONITOR: Šta je prvo što ćete učiniti ako osvojite vlast?
LEKIĆ: Naš cilj jeste da doprinesemo izgrađivanju pravne, demokratske i ekonomski stabilne zemlje. Pored dekriminalizacije društva, što oštro traži i EU, smatramo prioritetom i otvaranje procesa unutrašnjeg pomirenja, jačanja kohezije crnogorskog društva. Vlast je uspjela da duboko podijeli i posvadi građane, koje je prethodno dovela do ruba siromaštva.

MONITOR: Zločini rata i zločini pljačke predstavljaju najveće breme aktuelne vlasti. Kako namjeravate da izađete na kraj sa tim teretom ukoliko osvojite vlast?
LEKIĆ: Mi smo u programu naveli da smo za lustraciju u crnogorskom društvu. Sve to, bez atmosfere lova na vještice, a u demokratskoj proceduri i na bazi poštovanja zakona.

MONITOR: Kako vidite postreferendumsku Crnu Goru?
LEKIĆ: Moglo bi se reći da se Crna Gora nakon skoro jednog burnog vijeka sasvim vratila kući. Iskustva dijeljenja zajedničkog života sa drugima u nešto većoj kući su bila različita. Ponekad negativna, pa i traumatično riskantna, ponekad pozitivna, gotovo bratska kada je zemlja ostvarivala liniju progresa. Građani su na različite načine doživljavali sva ta iskustva. Sada su pred Crnom Gorom novi veliki izazovi. Da li će kuća ostati nesređena, da li će postati većinsko vlasništvo pojedinaca i grupa, neka vrsta feuda u kojem pravni i civilizovani zakoni ne važi za sve. Ili će kuća biti građena i uljepšana u realnosti ozbiljnog, zrelog, javno odgovornog demokratskog života, a u vrijednosnom smislu – spoju tradicionalnih i modernih vrijednosti.

Treba vjerovati da će većina, naročito mladi kojima pripada budućnost i istorijska odgovornost za sudbinu zemlje, htjeti i znati da izaberu pravi put.

Miloševićev čovjek u Rimu bio Dojčilo Maslovarić

MONITOR: U DPS propagandi se često čuje da ste bili, ,,Miloševićev ambasador”. Čiji ste bili ambasador?
LEKIĆ: Ako identitetske kuhinje iz partijskih i mafijaško korupcionačkim krugova, koje pokazuju jak senzibilitet za materiju identiteta, budu nastavili da dežuraju i osmišljavaju viziju identiteta ove države, onda se Crnoj Gori loše piše. Povodom provincijskih podmetanja oko Miloševića uvijek je dilema da li prezreti aktere tih besmislenih etiketa ili odgovoriti, na što ću se upustiti zbog vaših čitaoca, a da bih na kraju uputio i jedan javni predlog.

Činjenice stoje ovako: DPS je bio dugogogdišnji koalicioni partner Miloševićeve partije, pa i u vrijeme zločina u Srebrenici. Današnji čelnici DPS-a, a u prvom redu Đukanović i Marović, su ostavili nadahnute, antologijske izjave divljenja liku S. Miloševića. Milošević je glasovima Đukanovićevog DPS-a 1997. godine, izabran za predsjednika SRJ u Saveznoj skupštini. To je bilo nakon raskida Đukanovića sa Momirom Bulatovićem. Bez tih glasova Đukanovćevog DPS-a Milošević nije imao većinu i nije mogao biti izabran. Nakon promjene snaga na međunarodnom planu i izvjesnog pada srpskog predsjednika, DPS je napustio svog dugogodišnjeg koalicionog partnera.

MONITOR: A šta se dešava u Rimu?
LEKIĆ: U Rimu je Miloševićev režim djelovao, ne preko mene kao osobe neslučajnog nepovjerenja tadašnjeg Beograda, već preko Dojčila Maslovarića ambasadora pri Vatikanu, visokog funkcionera JUL-a, lica isljeđivanog u italijanskom tužilaštvu zbog problematičnih poslova, uključujući i dobijanja procenta u aferi Telekom Srbija. Prije nekoliko godina Maslovarić je dobio crnogorsko državljanstvo, negdje u paketu sa Šinavatrom, a na pitanje novinara o razlozima, Aleksandar Eraković, tada savjetnik Mila Đukanovića, je javno rekao da to ostaje državna tajna!

Kao ministar inostranih poslova i nestranačka osoba u koalicionoj vladi 1992-93, između ostalih i sa Liberalima i SDP-om, ja sam u javnom i međunarodnom djelovanjem bio antiteza politike u Beogradu. To je i zapisano u relevantnim međunarodnim publikacijama, pa i u knjizi Elizabet Roberts , Istorija Crne Gore objavljenoj u Velikoj Britaniji. U istom periodu ja se u Beogradu nikada nisam sreo sa predstavnicima tadašnjeg srpskog vrha. U Beogradu sam se tada sretao sa vođom opozicije Zoranom Đinđićem. I u tekstovima u Italiji o mom radu je isticana moja neuobičajeno visoka autonomnost, što se može lako provjeriti.

Postoje novinari i novinari, postoje diplomate i diplomate. Ko zna moj rad, zna dobro da sam bio do te mjere autonoman da sam čak namjerno pravio i ozbiljne gafove s tačke gledišta formalnih pravila diplomatije, uključujući i odbijanje instrukcija. To se odnosilo prema Beogradu i Podgorici, a imajući u vidu kompromitujuće dimenzije jedne i druge vlasti. Takav odnos me, razumije se, nije sprečavao da se javno suprostavim NATO bombardovanju Srbije i Crne Gore kojim su podstaknute nove tragedije i zločini svih strana u tom ratu. I cijela srpska opozicija Miloševiću, je bila protiv NATO bombardovanja, u čemu nije bilo nikakve kontradiktornosti. Ukratko, bio sam dominantno ambasador zemlje i naroda koji sam predstavljao, a ne predstavnika vlasti u njoj.

Sve ovo što sam naveo su lako dokazive činjenice. Pozivam bijedne autore izmišljenih, prljavih etiketa da činjenicama nešto demantuju od navedenog. Nudim im debatu da sve to javno raspravimo. Vidjećete da to neće smjeti da urade. Ipak, držaću ovaj poziv otvorenim.

Marko MILAČIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor