Tužilaštvo je uoči Nove godine dobilo domaći zadatak. Milo Đukanović je za TV Atlas kazao da „nema nikakve sumnje da su političke strukture u Crnoj Gori, koje su se protivile obnovi nezavisnosti, finansirane iz Srbije”. Tvrdi da je o tome razgovarao sa Miloševićem, Koštunicom i Tadićem. Finansiranje naših partija je „bermudski trougao” u kojem decenijama nestaju tragovi sumnjivih milionskih obrta. Prednjači DPS. Uprkos dokazima o zloupotrebama – izvještajima DPS-a o imovini i prihodima za 2011-2012. gdje su kao „donatori” navedene osobe koje su kasnije demantovale da su bilo šta uplatile – Tužilaštvo se ne izjašnjava o epilogu istrage.
Đukanović je prvi put lansirao da se opozicija finansira iz Srbije proljeća 2010. u kampanji za lokalne izbore. Kazao je da se novac isplaćuje preko Mlađana Đorđevića, Tadićevog savjetnika za „Srbe u regionu”, a da će „dokaze o tome dobiti onaj ko bude pokazao interes”.
Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 16 zabranjuje novčane i nenovčane priloge „od drugih država, privrednih društava i pravnih lica van teritorije Crne Gore, fizičkih lica i preduzetnika koji nemaju biračko pravo u Crnoj Gori”. No, takav delikt nije krivično djelo, već prekršaj: propisana je kazna za političku partiju od 10.000 do 20.000 eura.
Iako Đukanović pominje nelegalna finansiranja još iz vakta Miloševića i Koštunice (koji je izgubio izbore 2008), postupak se ne može pokrenuti ako proteknu dvije godine od dana kad je prekršaj izvršen a apsolutna zastarjelost je četiri godine od izvršenja.
Jasno je kako Đukanović ovom temom insistira ne kao ljubitelj zakonitosti, već zbog kompromitacije svojih oponenata.„Moguće da se moglo djelovati ofanzivnije od strane tužilačkih organa”, rekao je.
Naglasio je „trenutak da se odmota istorijsko klupko finansiranja partija iz nelegalnih izvora iz Srbije” a da lično posjeduje dokumenta od ljudi „koji su izvršavajući nalog tadašnjeg državno-političkog vođstva Srbije učestovali u tim operacijama”.
Na koga od navodnih srpskih finansijera opozicije koji dokumentuju njegove tvrdnje konkretno računa? Moguće na Slobodana Radulovića, bivšeg direktora i suvlasnika C-marketa, koji je od 2006. u bjekstvu – optužen je u Beogradu kao pripadnik „stečajne mafije” za kriminal od oko 30 miliona eura. Radulović u crnogorskim režimskim medijima dobija publicitet neopravdano stigmatizovanog mučenika.
U opširnom pismu – pod egidom da ga upućuje „odabranim prijateljima” a namjenski dostavljenom medijima – Radulović jesenas izvještava o tajnim pregovorima 2005. sa osobama iz Koštuničine vlade da sa Milanom Mišom Bekom, još jednim tajkunom, „dokapitalizuje” C-market.
Rečeno im je da na tada pripremanom crnogorskom referendumu „Vlada Srbije ne sme dozvoliti Đukanoviću da pobedi i da za to treba dosta novca, da se finansirala opozicija” a da je „Beko na to pristao, tvrdeći da već po nalogu Koštunice mesečno finansijski pomaže stranke Nebojše Medojevića i Andrije Mandića”. Na kraju je dogovoreno – uz plaćanje „ispod stola” 15 miliona eura, od čega pet miliona za „finansiranje opozicije u Crnoj Gori” – da C-market mogu „dokapitalizovati”.
I Radulović i Beko su rođeni u Herceg Novom. Svojevremeno ih je, tvrdi Radulović, spojio Zoran Đinđić „uz obrazloženje kako hoće da me upozna sa poslovnim čovekom koji je iz istog mesta odakle sam i ja”, da bi ga, nakon izvjesnog vremena, Bekov otac „zamolio da pomognem Miši oko plasmana roba koje on uvozi”.
Radulović je 1993. bio poslanik Đinđićeve Demokratske stranke (DS), potom je prebjegao u Novu demokratiju Dušana Mihajlovića i kao njen član 1997. postao potpredsjednik Vlade Srbije.
Beko je bio Đinđićev kum, ali istovremeno blizak Miloševiću – kao „nestranačka ličnost” jedno vrijeme je ministar za privatizaciju, pa ministar bez portfelja u Vladi u kojoj je sjedio i Radulović.
Avgusta 1999. Beko prelazi u Saveznu vladu Momira Bulatovića i postaje ministar za privredu. Njegov zamjenik, kao član tadašnje Srpske narodne stranke (SNS) Božidara Bojovića, preteče savremene Nove srpske demokratije, bio je – Andrija Mandić.
Beko je aprila 2000. godine predsjednik UO Crvene zastave kada je filijala te fabrike zaključila ugovor o nabavci čelika iz Nikšića sa vlasnikom Yu monta Duškom Jovanovićem, glavnim urednikom lista Dan. Čelik navodno nikada nije isporučen iako je unaprijed isplaćena dinarska protivvrijednost od oko milion njemačkih maraka. Pokojni Jovanović je 2003. uhapšen u Crnoj Gori i isporučen u Kragujevac radi saslušanja. Postupak je zaključen bez podizanja optužnice.
Nakon petooktobarskih promjena, Beko se povukao sa javne scene. Isplivao je u burnoj privatizaciji Knjaza Miloša, gdje je sa ortacima kupio kontrolni paket od malih akcionara čiji je savjetnik bio – Nebojša Medojević.
U medijskoj arhivi su sačuvane izjave Medojevića iz 2004. u kojima navodi da država Srbija „može da napravi katastrofu ukoliko ne pristane na ponudu Balkan limiteda”. Iza tog fonda stajao je Beko.
Da je finansirao političke partije, možda i u Crnoj Gori, Beko je priznao juna 2011. u intervjuu za Blic. „Odavno to više ne činim”, kazao je.
Bekov poslovni partner je bio i sada uhapšeni Miroslav Mišković. Uortačili su se u aferi C-market u kojoj je, kako tvrdi, izigran Slobodan Radulović. Nakon što je C-market uništen, Mišković je preuzeo približno 60 odsto lanca maloprodajnih trgovina u Srbiji.
To nas dovodi do važnog aktera raspleta Đukanovićevog „istorijskog klupka” finansiranja partija iz Srbije, prijatelja mu i ortaka – Stanka Subotića. Marta 2010, telefonskim uključenjem u program TV B92 tokom intervjua predsjednika Pokreta za promjene, Subotić je optužio Medojevića da je na platnom spisku Beka i Miškovića i da navodno zbog toga „diže hajku” na njega. Subotić je saopštio da su ga Beko i Mišković prevarili za više desetina miliona eura.
„Nemam nikakve finansijske aranžmane sa Bekom i Miškovićem i prvi put čujem da je Subotić sa njima imao transakcije”, kazao je Medojević.
Nije bio o toj temi jedini neobaviješteni. U krivičnoj prijavi koju je protiv više osoba iz Srbije i Crne Gore prije tri godine podnio u Ženevi, Subotić izvještava da je sa Bekom i Miškovićem muljao u transakcijama oko Luke Beograd i Večernjih novosti. Važna činjenica je da su svi – Subotić, Beko, Mišković – u to vrijeme direktni ili posredni partneri vlada DPS-a i povezanih lica.
Mišković je 2005. kupio livnicu, upravnu zgradu i oko 50.000 kvadrata zemljišta podgoričkog Radoja Dakića, gdje je podignuta Delta. Prema pisanju Vijesti, Mišković je bio stvarni vlasnik vile Galenika u Kotoru, koju je 2007, vjeruje se ispod stvarne cijene, kupio Aco Đukanović. Premijerov brat je investitor zgrade u Podgorici gdje su bile poslovnice filijale M-tela sa 49 odsto Miškovićevog vlasničkog udjela.
Disident iz nekadašnje SNS Dobrilo Dedeić je marta 2011. kazao da ih je, dok je bio u toj stranci, „pomagao i gospodin Mišković, jer je osnivanjem stranačke firme Beotel, u okviru M-tela, SNS dobila mogućnost da zarađuje pare preko tehničkih poslova sa fiksnom i mobilnom telefonijom”. Kao dokaz je prezentovao uplatnice Beotela.
Milan Beko je, baš preko Subotića, poslovao u Crnoj Gori. Subotić u pomenutoj krivičnoj prijavi piše da se 2007. udružio sa Bekom „u vezi preuzimanja određenih aktiva srpske kompanije Putnik, odnosno ostrva Sveti Marko blizu Tivta”.
Posao je bio vrijedan čak 34,5 miliona eura „od čega je jedna trećina trebala da pripadne Beku a dve trećine meni”, tvrdi Subotić koji je imao zadatak da pronađe ruskog kupca. Beko mu je „na osnovu fiktivnih poslova” za prodaju Svetog Marka isplatio 15 miliona eura, a navodno ga „ispalio” za osam.
Subotić je imao loše iskustvo i sa Slobodanom Radulovićem, sada mogućim Đukanovićevim karakternim svjedokom o finansiranju opozicije novcem iz Srbije. Februara 2004. ga je u Marbelji (Španija), posjetio Dušan Mihajlović upravo sa Radulovićem. Bezuspješno su tražili da im „ustupi” 15 miliona eura – cifa se poklapa sa navodno isplaćenom Koštuničinim ljudima – da bi „mogli postati vlasnici C-marketa bez plaćanja i jednog centa”.
Kasnije iste godine, tvrdi Subotić, Mihajlović i Radulović su ga opet posjetili, sada u Francuskoj, „tvrdeći da je apsolutno potrebno da dam novac jer su svi nervozni”.
Subotić je šampion finansiranja ili korupcije, kako ko voli, političara. Maja 2004. Mihajloviću je isplatio 200.000 eura na ruke. Tvrdi da se nakon 5. oktobra 2000. „obreo u prostorijama DS-a” i „tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu na ime jedne fondacije” u korist DS-a. Na taj račun je uplatio pet miliona eura. Nešto kasnije, DS-u je „prepustio potraživanje od dva miliona”. Borisa Tadića je, nakon što je izabran za predsjednika Srbije, „sreo u više navrata kojom prilikom smo evocirali postojanje spomenutog računa”, itd.
Njemački sud je nedavno kao švercera uslovno osudio Srećka Kestnera, Subotićevog ortaka iz druge polovine 1990-ih, koji je otkrio za javnost nepoznat podatak da su preko of-šor preduzeća Dulwitch i Wellesley onomad dali „beskamatni kredit” Vladi DPS-a od 17 miliona dolara za kupovinu aviona Cessna Citation X – što se ispostavilo kao tačno.
Još je Kestner u autorizovanom intervju 2001. rekao da posjeduje uplatnicu kojom je Subotić platio sat cartier vrijedan 245.000 švajcarskih franaka koji je poklonio Đukanoviću i da je 1997. lično finansirao kampanju Đukanovića ,,sa tri-četiri miliona njemačkih maraka” – no, o tome, naravno, Tužilaštvo Crne Gore nikada nije otvorilo istragu.
Đukanović je sa Subotićem sjedio u hotelu Ritz u Parizu kada su se „slučajno sreli” sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem – sadašnjim predsjednikom i vicepremijerom Srbije. Objavljeno je da se ne radi o jednom, već o više sastanaka 2007. i 2008, u tom ili sličnom savjetu, uključujući i druge lokacije, Cirih i Moskvu.
Vučić je decembra 2011, nakon posjete Podgorici – gdje je njega i Nikolića u svojstvu opozicionih političara primio Đukanović – za Portal Analitika kazao da Nebojši Medojeviću „javno obećavam da ćemo otvoriti istragu o tome kako je u Beogradu uzimao novac od svih”, navodno i od Milana Beka.
Pobjeda je jula prošle godine, pozdravljajući izborni trijumf Nikolića i njegove partije, pisala da je ,,Crna Gora idealan teren na kojem Nikolić može anulirati destruktivnu i dvoličnu politiku Tadića”, jer bi ,,ličilo na Nikolića i na naprednjake da puknu na sto spisak – ko je koga iz Beograda plaćao i za što”.
Vladimir JOVANOVIĆ
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice