INTERVJU
MILORAD MARTINOVIĆ, PREDSJEDNIK CRNOGORSKE PROFESIONALNE BOKSERSKE FEDERACIJE: Život mi je opet ugrožen

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Ne osjećam se bezbjedno, baš ovih dana dobijam informacije da mogu biti napadnut ili ubijen od strane državnih i paradžavnih organizacija. Obavijestio sam o tome određene međunarodne institucije
MONITOR: U dugogodišnjoj uspješnoj bokserskoj karijeri vjerovatno ste dobili snažnih udaraca od rivala, ali prije tri godine doživjeli ste van ringa, u Podgorici, teško prebijanje od strane desetina pripadnika specijalne policije. Ukratko, šta Vam se tada desilo?
MARTINOVIĆ:Tog dana sam imao rezervisanu kartu za Moskvu, ali sam promijenio datum odlaska kada je objavljeno da će biti organizovan protest istog dana zbog brutalnog odnosa policije prema građanima nekoliko dana prije. Došao sam na miting sa dva druga i ćerkom i bio ispred Skupštine do 21 sat. Nije bilo ni u najavi da će biti nemira. Otpratio sam ćerku i sa društvom pošao na večeru u restoran Maša. Poslije sat i nešto prišao nam je poznanik i rekao da su nemiri pred Skupštinom, a kasnije smo i mi čuli eksplozije. Poslije 23 sata, ja i moja dva druga krenuli smo kućama, sjeli u kola i krenuli Bulevarom Sv. Petra Cetinjskog. Kod Maše policija je bila blokirala ulicu, pa su nas preusmjerili u Ulicu Svetozara Markovića. Kad smo stigli do zgrade stare Vlade iz suprotnog pravca su policijska kola naglo skrenula prema nama i blokirala nam put. Bilo je troje policijskih kola iz kojih je izašlo nekoliko policajaca sa oružjem. Naredili su nam da izađemo iz auta. Nijesu nas legitimisali ni pretresali. Stajao sam rukama dignutim u vis, naslonjen licem na auto dok su dva policajca držali puške na mojim leđima. Moja dva druga su odveli sa strane desetak metara od auta. To je bila policija u plavim uniformama, vjerovatno podgorička interventna jedinica. Poslije pet-šest minuta pitao sam o čemu se radi, misleći da je neka greška. Jedan od policajaca mi je rekao: ,,Sada ćeš vidjeti kad dođu sajovci”. Nedugo zatim, uz strašnu škripu, zaustavlja se nekoliko crnih džipova, izlijeću desetine policajaca u crnim uniformama sa oznakama SAJ, sa šlemovima i crnogorskim grbovima na uniformama. Trče prema meni, dok sam još stajao pored auta sa rukama u vis. Prilaze mi iza leđa i prvi, koji je bio najbrži i bez šlema, udara me palicom po lijevoj strani glave iza uha. Zateturao sam se, a onda njih tridesetak počinju da me udaraju palicama, čizmama, puškama… Pao sam na zemlju, ali oni ne prestaju.To traje petnaestak minuta. Na snimku je samo mali dio. Cijelo vrijeme sam bio svjestan. Tako polomljenog vukli su me po asfaltu i ostavili, dok su lomili i palili moj auto sa registarskim tablicama LSCG. Ležao sam tako desetak minuta dok me je oblivala krv, a zatim me je neko ubacio u auto u odvezao u bolnicu. Tamo su konstatovali lom ruke, noge na pet mjesta, kuka na četiri mjesta i frakturu lobanje i druge povrede. Izgubio sam više od litar krvi.
MONITOR: Prije nekoliko dana opet su u Osnovnom sudu saslušani službenici SAJ-a Boro Grgurović i Goran Zejak, jedini optuženi za Vaše prebijanje…
MARTINOVIĆ:Da, Viši sud u Podgorici vratio je moj predmet na ponovno suđenje Osnovnom sudu, uz obrazloženje da sam bio toliko prebijen da moja izjava nije vjerodostojna. Vjerovatno da su me ubili ne bih mogao da dam izjavu i oni bi bili oslobođeni. Ovo je nezapamćeno u svjetskom pravosuđu, a ja molim sve građane Crne Gore da zapamte imena ovog sudskog vijeća koje je dnijelo takvu odluku: Ana Vuković, Milivoje Bašović i Evica Durutović, jer će ovo jednog dan učiti studenti prava kao drastičan primjer zloupotrebe tog zvanja.
MONITOR: Jeste li očekivali da će godinama trajati sudski proces u kojem se sudi samo dvojici specijalaca?
MARTINOVIĆ:Očekivao sam sve ovo, jer ovi politički i partijski sudovi mogu sve. Čak i kada postoji snimak da 30-ak policaja učestvuje u ovom krvavom zločinu, oni sude dvojici dobrovoljaca, koji priznaju da su učestvovali u mojem prebijanju, a ostalih nema.
MONITOR: Prije tri godine rekli ste u razgovoru za Monitor da Vam je zbog onog što Vam se desilo najveće razočarenje državni tužilac Ivica Stanković. Šta o njemu danas mislite?
MARTINOVIĆ:Mislim da je kukavica. Ništa više.I danas mislim da je on najveći krivac što moj slučaj nije do kraja rasvijetljen i riješen. Ali, ipak, svi znamo da je i strah, kao i hrabrost ljudska osobina.
MONITOR: Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) preimenovana je u Protiv-terorističku jedinicu. Savjet za građansku kontrolu rada policije saopštio je da preimenovanje predstavlja važan korak u distanciranju specijalne policije od kršenja ljudskih prava u prošlosti. Šta Vi mislite o tome?
MARTINOVIĆ: Dok god postoje ljudi koji su učestvovali u ovom zločinu, a nijesu procesuirani nego i dalje rade u tim jedinicama, te jedinice će biti opasnost za sve građane, jer promjena imena ništa ne znači.
MONITOR: Bili ste pozvani da posjetite sud u Strazburu kao gost, a Džon Keri, bivši dražvni sekretar SAD, je u Stejt departmentu pročitao ono što Vam je uradila crnogorska policija. Šta Vam je to značilo?
MARTINOVIĆ:Imam podršku međunarodnih institucija velikih svjetskih država i dan danas i obećanje da će uticati da se moj slučaj rasvijetli do kraja. Čak su mi napomenuli da obratim pažnju na presudu koju su dobili policajci u Sjevernoj Makedoniji.
MONITOR: Vas su kao poznatog liberala devedesetih hapsili čak 32 puta zbog crnogorskih zastava i grbova…
MARTINOVIĆ: Tačno. Hapsili i zatvarali samo zato što sam bio liberal, što sam bio protiv bombardovanja i pljačke Dubrovnika, rušenja bivše domovine. I svakako što sam bio za nezavisnu i slobodnu Crnu Goru.
MONITOR: Je li jedan od razloga što Vas je policija brutalno pretukla i to što na Vašem automobilu i danas stoji LSCG?
MARTINOVIĆ:Vjerovatno da mi nikada nijesu oprostili moje liberalne ideje, a i moje registarske tablice su bile trn u oku onima koji to i dan danas mrze, jer su samo liberali njihovi svjedoci svih zala iz tih vremena.
MONITOR: U kakvom Vam je sjećanju ostao Liberalni savez?
MARTINOVIĆ: U najljepšem i najtežem. Mi smo bili jedna familija, jedna duša i srce. Ponosan sam i srećan sam što sam bio liberal i to ostao u duši i dan danas. Nema tih para za koje bih to prodao.
MONITOR: Razgovaramo na Dan nezavisnosti Crne Gore, za koju ste se i Vi kao liberal hrabro borili. Je li ovo ta Crna Gora država koju ste tada željeli?
MARTINOVIČ:Pravo da vam kažem da nijesam saznao iz medija ne bih znao kada je taj dan. Nije ovo ona Crna Gora koju smo htjeli mi liberali. Mi smo htjeli slobodnu i demokratsku Crnu Goru, koja bi bila majka svih građana. Ova Crna Gora je nekome majka, a nekom maćeha. Ja Crnu Goru volim i voljeću je do smrti, jer druge domovine nemam. Ovu državu su stvarali moji preci i za nju dali svoje živote.Meni je samo otac umro prirodnom smrću, a svi ostali za posljednjih 250 godina život su izgubili u borbama za njenu slobodu.Mnogima se ni grob ne zna.
MONITOR: Šta mislite o predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, koji je za liberale govorio, pored ostalog, da su ustaše i izdajnici ?
MARTINOVIĆ:Đukanović je imao istorijsku šansu kada je obnovio crnogorsku nezavisnost da se povuče iz politike i živi spokojan život, mnoge stvari koje je radio devedesetih bile bi zaboravljene, a mnoge i oproštene stvaranjem samostalne Crne Gore.Što se tiče njegovih izjava za liberale mislim da je imao pravo za mnoge da kaže da su izdajnici, to je vrijeme pokazalo, ali nijesu izdali njega nego LSCG. A ti koje je on nazivao izdajnicima na čelu sa Rankom Đonovićem sada su njegove sluge.
MONITOR: Šta Vas je motivisalo da pristupite Demokratama?
MARTINOVIĆ:Kada je LSCG prestao da bude politički aktivan, ja sam bio van politike. Pojavom Demokrata i Alekse Bečića shvatio sam da je to budućnost Crne Gore. U razgovoru sa njime vidio sam da je to građanska partija, koja ima mnogo mladih i obrazovanih ljudi, kojima je Crna Gora domovina koju poštuju i vole, koju bi htjeli da naprave demokratskom i slobodnom. Demokrate sada doživljavaju sličnu sudbinu liberala iz 90-ih, jer im rejting raste, a to ne odgovara ni vlasti ni nekim opozicionim partijama. Demokrate su realna budućnost Crne Gore. To bi trebalo da bude jasno svima.
MONITOR: Da li se danas osjećate bezbjednim?
MARTINOVIĆ:Ne osjećam se bezbjednim, jer baš ovih dana dobijam informacije da mogu biti napadnut ili ubijen od strane državnih i paradržavnih organizacija. Obavijestio sam o tome određene međunarodne institucije. Ja nemam neprijatelje koji bi mi bilo što loše učinili, tako da sve što mi može ugroziti život mogu uraditi i narediti samo određeni ljudi iz crnogorske vlasti.
MONITOR: Predsjednik ste Crnogorske profesionalne bokserske federacije. Bili ste omladinski prvak Jugoslavije ‘76. i ‘77. godine, radili ste sa mnogim bokserima i preko sporta promovisali Crnu Goru. Kako se država odnosi prema vrhunskim sportistima?
MARTINOVIĆ: U crnogorskom sportu je kao u svim drugim segmentima društva. Postoje sportovi koji su prioritetni samo zato što su bliski vladajućoj politici, tako da su i u sportu vrijednosti poremećene. Mi iz profesionalnog boksa smo mnogo učinjeli na promociji Crne Gore samim tim što imamo najveću titulu.Dejan Zlatičanin ima pojas svjetskog šampiona u lakoj kategoriji u WBC verziji, boksovao je širom Evrope i svijeta, čak i u Las Vegasu, u čuvenom grand hotelu MGM. Te godine, kada je osvojio titulu, nije mogao biti sportista Crne Gore, vjerovatno zato što sam mu ja bio menadžer, jer drugi razlog ne postoji.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
DODJELA DRŽAVNOG ZEMLJIŠTA KOMPANIJI UNIPROM, MIJENJA RAČUNICU O PRODAJI KAP-A: Milioni kvadrata na poklon
-
DECENIJU I PO NAKON INVESTICIONOG BUMA: Izgubljeni investitori
-
Pustiću suzu, dosta sam je čuvala
-
Uvijek nešto drugačije
-
JASMINA LUKAČ, UREDNICA POLITIČKE RUBRIKE U BEOGRADSKOM DANASU: Vučić je uveo političku pokornost kao radnu obavezu
-
ANA ĆURČIN, KANTAUTORKA: Frustrirajuće je polagati nade da se od muzike može omogućiti pristojna egzistencija
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje