U nikšićkoj ulici Njegoš, učio je sajdžijski zanat od najboljih. Ilijaza Redžića i njegovog sina Vera. Već tog prvog dana dobio je ključeve radnje u kojoj su još od onih posleratnih godina popravljani satovi. Prije petnaestak godina Milo Joko Radović preuzeo je ovu radnju. Danas, zajedno sa bratanićem Milošem, tu popravlja satove i čuva umijeće starog zanata
Skoro pet decenija prošlo je od onog dana kada ga je majka za ruku dovela u sajdžijsku radnju Ilijaza Redžića u nikšićkoj Njegoševoj ulici.Imao je četrnaest godina godina i bio djak Školskog centra na odsjeku mašinstva. Školovanje je podrazumijevalo, dan u školskoj klupi, a drugi na praksi.” Kao i u svakom zanatu, praksa je bila važnija” A, učio je sajdžijski zanat od najboljih. Ilijaza i njegovog sina Vera. Već tog prvog dana, dobio je ključeve radnje. Prostora u kome se još od onih posleratnih godina popravljaju satovi. Prije petnaestak godina Milo Joko Radović preuzeo je ovu radnju. Danas tu, zajedno sa bratanićem Milošem, popravlja satove i čuva umijeće starog zanata.
” Sajdžijski zanat u Nikšiću po Redžićima će se pamtiti ma koja tabla na radnji da bude stajala. Ne samo Nikšićani, ovdje su se donosili, a donose se i danas, satovi na opravak i iz drugih gradova Crne Gore, ali i van naše države…”
Ovako govori Milo Radović. Čovjek, koga u njegovom rodnom Nikšiću, neki oslove imenom Joko, kako ga je majstor Vero nazvao, drugi opet, aludirajući na njegovo umijeće, naš časovničar. „ Ponekad“ , kaže Radović,” vrata radnje se otvore i mušterija me oslovi imenom Vero, misleći na mog pokojnog gazdu Vera Redžića…”.Ali, ma kako ga oslovljavali, Nikšićani u njemu prepoznaju čovjeka blagog osmjeha, skromnog, vrijednog, iskrenog i poštenog. Uz ime Mila Radovića dodaju ” čovjek od riječi, precizan kao sat”
Sjedio je za radnim stolom pretrpanim satovima, šrafcigerima, lupama, minijaturnim šarafima, kad smo ušli. Na staklena vrata, koja su tokom razgovora stajala zaključana, mušterije su neprestano kucale.” Kažu da radnje za popravak satova ne mogu da opstanu, a ja se sa tim ne slažem. Ovo je jedina radnja u Crnoj Gori u kojoj se vrše samo opravke i u kojoj nema prodaje.I opstajemo, a mislim da mogu opstati svi oni koji pošteno rade. ” kaže Radović.
Sa pojavom kvarcnih satova, objašnjava Radović, sajdžije su u velikoj mjeri postali monteri.”Zamijenimo baterije, kaiš, staklo ili ponekad očistimo sat. Desi se i da neko donese mehanički sat koji vratimo u život. Posla ima” Ali vrijeme, kada je, krijući se od inspekcije, noću navlačio zavjese u radnji kako bi zadovoljio veliku potražnju za popravkama, prošla su. Zatvorene su sajdžinice Djordja Aćimovića, Veljka Odalovića, Mirka Perovića, Sveta Mijovića, Mileve Živković, Duška Vukotića, Željka Burića…
” I svaka od ovih radnji imala je posla, a sajdžije su se dobro slagale i uzajamno pomagale. Bile su to godine kad je sat bio na cijeni. Mladi su ga dobijali na poklon za upis u srednju školu, a penzioneri od firme u kojoj su proveli radni vijek. I one čuvene marke darvil, raketa, omikron, slava, doxa, omega…”
Dok razgovaramo sa majstorom pogled leti na mnoštvo satova oko nas. Položeni u staklenim vetrinama, obješeni po zidovima, u izlogu radnje. Na svima vrijeme zaustavljeno. Čitamo ugravirane posvete. Na jednom darvil satu piše: ” Za deset godina rada“ . To je jedan od onih 3000 satova kojima je Željezara darivala svoje radnike. Na popravak je donesen i sat sa grbom Nikšićke pivare. ” Filipu za uspomenu”, piše na na poledjini .
„ Nekad su mi mušterije donosile satove i predavali mi ih u ruke kao svetinje pitajući, oće li to moći majstore”, sjeća se Radović vremena kad su satovi čuvani i nasljedjivani. Kad su bili vrijedna uspomena. I danas u radnju dodju oni kojima je posveta vrednija od sata.”Kažem ne isplati se popravka, skupo je, ali mušterija zna zašto se isplati”.
Na zidovima vise starinski satovi sa utegama. Najstariji napravljen prije 180 godina.Vrijeme im je dalo vrijednost antikviteta. Po neke vlasnici nikada nisu došli.Na njima obješene ceduljice, rukom nekadašnjih gazda Ilijaza i Vera, ispisani datumi kada je sat primljen na opravku, a kada popravljen. Za jedan sat mušterija je došla dvadeset godina kasnije.” Medju starim spisima gospodja je našla potvrdu, sa pečatom naše radnje”.
Srećan je Milo Joko Radović što je njegov bratanić Miloš zavolio i izučio sajdžijski zanat. Volio bi da stari zanat ne izumre, da se tradicija nastavi. Jer, primjećuje Radović, jeste novo vrijeme, ali satovi će uvijek postojati.
” Ovo što radimo zahtijeva preciznost i strpljenje. Naravno i spretnost, dobro oko i dobar alat. Ne kaže se zalud, za malu spravu hiljadu alata. Za popravak sata na hramu Sv. Vasilija najmanji ključ je bio trinaestica, a nekad je alat minijaturan. Iskustvo i praksa su naravno važni, jer svaki posao vremenom se nauči. Sjećam se, u početku, veće kvarove popravljao je majstor Vero, a ja sam posmatrao. Izgledalo mi je da, kad sat rastavi i povadi djelove, nemoguće da se tako sićušni mogu vratiti na mjesto. A ja danas i prije nego otvorim sat, znam kakav je kvar. Svejedno da li je ručni, stoni, džepni ili zidni. Svakom sam u dušu ušao. ”
Pisati o časovničaru Radoviću znači pomenuti i aktivnosti koje ovaj vrijedni čovjek ima na nikšićkom izletištu Blaca. Tamo on, već desetak godina uredjuje izletište, kosi, sadi, pravi klupe, ljuljaške… Uz pomoć bratanića Miloša i volontera Društva mladih ekologa, uredio je nekad omiljeno izletište Nikšićana u Studenačkim glavicama. Radovićev trud nagradjen je, 2020.godine titulom volontera godine.” Svaki dan smo Miloš i ja u Blacama.Ponekad i neko od volontera iz Društva mladih ekologa.Čist vazduh, pet izvora na placu, šuma…”
Zadovoljili smo Radovićevu želju da nam pokaže ” raj na zemlji” i prošetali do izletišta Blace. Dočekale su nas zelene poljane, potočići sa drvenim mostićima, kameni roštilji, sprave za vježbanje… Staze koje su u saradnji sa NVO Mozaik prokrčene, kako bi se omogućilo kretanje sa invalidskim kolicima…”Radim sve sa uživanjem za grad koji mi je dosta dao, za ljude koje cijene prirodu, ali i za prelijepe trenutke koje ovdje provodim. Uvijek se oduševim ovim prostorom pored kojeg sam se rodio…”, priča Radović dok nabraja imena brojnih sadnica koje je ovdje posadio.
Pozdravljamo se sa Milom Jokom Radovićem. Biće da su u pravu oni koji kažu da je on čovjek koji svjedoči da prave vrijednosti i dalje postoje.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice