FOKUS
MILO ĐUKANOVIĆ – PREKO PRVE DO LEGALIZACIJE BOGATSTVA: Povlašćeni kupac, povlašćeni prodavac

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Predsjednik je zvanični milioner postao tako što je akcije plaćene po 127,8 prodavao za 102 eura. Kada shvatite tu operaciju, postaće vam jasna kompletna priča o prvobitnoj akumulaciji i distribuciji kapitala u vrijeme crnogorske tranzicije
Šta je to što povezuje Elektroprivedu Crne Gore a.d. i Capital invest d.o.o? Možete zaokružiti svaki od ponuđenih odgovora: identično poslovno okruženje, slične upravljačka struktura, investicije u iste projekte… Razlikuju ih, međutim, poslovne strategije vlasnika (upravljača) koje su – konačno – donijele i sasvim suprotan poslovni rezultat.
Nnova priča o Milu Đukanoviću, Prvoj banci i prvom milionu.
Nakon što je uz pomoć (ne) prijatelja Duška Kneževića, Dušana Bana i Željka Mihailovića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura Milo Đukanović je početkom avgusta 2007. godine uzeo učešće u dokapitalizaciji Prve banke tako što je za 11.657 akcija platio 1,49 miliona eura.
To je bio dobar posao. Stariji brat je akcije platio po istoj, nominalnoj, cijeni od 127,8 eura po kojoj je, početkom novembra 2006., mlađi brat Aco skoro 18 hiljada akcija (precizno: 17.977) tadašnje Nikšićke banke kupio od Ministarstva finansija. Kkada je Đukanović upisao svoje akcije po nominalnoj cijeni one su prodavane na Montenegroberzi za 30 odsto više (188 eura). .
Među tadašnjim učesnicima dokapitalizacije Prve banke našao se i Svetozar Marović, preko isturenog partnera iz Budve Branka Ćupića (riječ je o jednoj od najdegutantnijih priča crnogorske prvobitne akumulacije). Sjećate se, možda, one: „Sumnja nije dokaz. Dokažimo i onda nećemo sumnjati“, S. Marović, potpredsjednik Vlade, DPS-a i vođa organizovane kriminalne grupe iz Budve, novembar 2014.
Elektroprivereda Crne Gore (EPCG) jedan od tada najvećih akcionara Nikšićke banke nije učestvovala u dokapitalizaciji. Njihov akcijski kapital, po okončanom poslu, paoje na nekih devet odsto, za razliku od, starijeg Đukanovića koji je tada „vladao“ sa skoro sedam odsto akcija Prve banke.
Tadašnji predsjednik DPS i poslanik u Skupštini Crne Gore ovim angažmanom prekršio je tada važeći Zakon o konfliktu interesa.
Prema Centralnom registru Privrednog suda u Podgorici on je bio osnivač, izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik Capital investa. «Javni funkcioner ne može biti član organa privrednog društva, izuzev skupštine akcionara», propisivao je Zakon o konfliktu interesa. Time što je izvršni direktor kompanije koju je osnovao poslanik Đukanović je kršio Zakon. To niko od nadležnih nije smio da mu kaže. Možda i zato što je Zakon o konfliktu interesa bio jasan: prihodi i imovina koju su javni funkcioneri stekli za vrijeme trajanja mandata, a koja nije prijavljena Komisiji ili za koju ne postoji pravni osnov smatraju se nezakonito stečenom imovinom. I podliježu procesu oduzimanja nakon što Komisija o svojim saznanjima obavijesti Državnog tužioca.
Danas znamo da je i tadašnja Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma obmanula javnost potvrđujući lažnu tvrdnju da je Capital invest kredit u Londonu dobila unaprijed zalažući akcije koje je tek trebala da kupi.
Oni su tada saopštili kako su izvori kapitala kojima je aktuelni predsjednik postao uticajan bankar „apsolutno regularni“. Da otklone sve moguće zabune, pritvrdili Đukanovićevu tezu da je kako garanciju kredita u Londonu priložio „akcije Prve banke, prije nego ih je kupio“. Veselo. Koju godinu kasnije tadašnji direktor Uprave Peđa Mitrović ranjen je u tzv. „klasičnoj sačekuši“.
Finansijski stručnjaci su, upozoravali da je posao u kome se uz pomoć kreditnog aranžmana postaje suvlasnik neke komercijalne banke u suprotnosti sa Bazelskim principima supervizije III i IV koji preporučuju pravila o osnivačima banaka i vlasnicima njihovih akcija.
Iz Monitora smo tada Centralnu banku CG pitali da li je Milo Đukanović na zakonit način postao vlasnik akcija Prve banke pošto je akcije kupio kreditom, a on i njegovi najbliži srodnici ( brat i sestra) već posjeduju oko četrdeset odsto akcija, što znači da skupa imaju dominantnu poziciju među akcionarima Prve.
Ovo je bio odgovor: «CB je dobila rješenje Komisije za hartije od vrijednosti o uspješnosti emisije akcija Prve banke, kao jedinog nadležnog tijela za izdavanje ovakvog rješenja, a bez prethodnog traženja provjere od strane CBCG, što do sada nije bio slučaj. Time je u praksi uspostavljena uloga CBCG u utvrđivanju uspješnosti ove emisije zapostavljena. Ukoliko se novi akcionari obrate za davanje odobrenja za sticanje kvalifikovanog učešća, CB će u kontekstu razmatranja tih zahtjeva ispitati sve relevantne činjenice.»
Neće proći mnogo a akcionari Prve zatražiće verifikaciju od CBCG. Ali ne zbog poštovanja Zakona. Već da bi ispunili formalne uslove za dobijanje 44 miliona državne pomoći.
Postoji, konačno, i ekonomski aspekt priče. Pmenuli smo da je stariji Đukanović svoje akcije platio 30 odsto manje nego što su one vrjedjele na berzi. Jedva mjesec nakon njegovog ulaska među akcionare Prve cijena akcija na Montenegroberzi dostigla vrijednost od 334 eura. To bi značilo da je on već u tom trenutku bio dobar blizu 300 odsto. Nekih 2,5 miliona. To bi bilo tačno da nije jednog „malog“ ali indikativnog detalja: za mjesec dana u kome je cijena akcija Prve banke porasla sa 189 na 334 eura, ukupno je prodato/kupljeno 48 akcija.
Iz toga proizilazi da bi Milo Đukanović, pod uslovom da bude jedini prodavac, svoj paket akcija Prve banke mogao prodati za nešto više od 20 godina. U septembru-oktobru 2027.!?
Njegov kredit u Londonu nije mogao da toliko čeka. Zato je Đukanović već u julu 2008. godine na berzi prodao 2.540 akcija po cijeni od 610,4 eura za komad. Ukupno 1,550 miliona eura – taman toliko mu je trebalo da vrati dug Pireus banci.
Nekim čudom Komisija za hartije od vrijednosti nije obratila pozornost na ovu transakciju. A trebala je iz makar dva razloga. Prvo, od momenta kada je Đukanović kupio akcije, do momenta kada je prodao njihovu petinu, preko Montenegroberze prometovano je ukupno nepunih 400 akcija Prve banke . Skoro pa šest puta manje nego što je Đukanović prodao u jednom danu. Prije njegovog izlaska na tržište, najveći dnevni promet akcijama Prve banke iznosio je 33 akcije, odnosno, 27,6 hiljada eura. Dok ukupan promet akcijama Prve banke u tom periodu nije iznosio ni 10-15 odsto vrijednosti transakcije kojom je Đukanović pokrio jedan od svojih kredita.
Ne znamo „srećnog dobitnika“ akcija iz predsednikovog portfolija. On je i naostao skriven iza tzv. kastodi računa jedne od banaka koje su tih dana igrale na berzi. To svjedoči da je u pitanju bila unaprijed pripremljena operacija.
U momentu kada Đukanović svoj paket akcija iznosi na berzu Prva banka je u velikim nevoljama. emima. O kojima se u javnosti uglavnom ćuti. Ali insajedi su upućeni u ono što predstoji.
Početkom septembra te godine Monitor otvara Pandorinu kutiju:“ Jedna banka Crne Gore obmanjuje komintente. Pošto na ino-računima nema dovoljno novca da realizuje preuzete SWIFT naloge (plaćanje prema inostranstvu), njeni službenici šminkaju dokumentaciju o izvršenim plaćanjima, iako znaju da ino-dobavljač nije dobio očekivana sredstva…“.
Nijesu prošla ni dva mjeseca na ova i slična upozorenja reaguju kako Centralna banka, tako i tržište hartija od vrijednosti. Akcije Prve padaju na nekih 250 eura (kraj oktobra) s tim što je njihova trgovina dobila na intenzitetu nakon Đukanovićevog izlaska na berzu. A država sprema zakonski okvir kako bi novcem poreskih obveznika pomogla spašavanje finansijskog utopljenika.
Problem je što Prva nema akcijski kapital kojim bi, makar formalno, garantovala neophodnu pozajmicu od 44 miliona eura. U igru uskače Elektroprivreda Crne Gore. Najvrjednije crnogorske preduzeće, koje tih godina (mahom zbog nepovoljnih aranžmana sa Kombinatom aluminijuma) posluje sa velikim gubicima, odlučuje da se pridruži Acu Đukanoviću i dokapitalizaciji banke. Sa šest niliona eura.
To je to. Preduzeće u vlasništvu Mila Đukanovića koristi praktično poslednju priliku i dio svojih akcija prodaje po cijeni pet puta većoj od kupovne. Istovremeno, državno preuzeće kojim Đukanović rukovodi kao predsjednik Vlade ulaže novac u Prvu banku. EPCG tu poslovnu godinu završava sa zvaničnim gubitkom od 18 miliona eura.
Teš kto je na račune EPCG u Prvoj banci legao novac dobijen od A2A, u ljeto 2009., Elektroprivreda Prvoj daje „kredit“ od 10 miliona za koji je već tada dogovoreno da se, nakon šet godina, pretvori u akcijski kapital. Nije dovoljno.
EPCG odlučuje da i u aprilu 2011. Prvu pomogne tako što će kroz novu emisiju akcija uložiti još 1,8 miliona kako bi sačuvala postojeći procenat ućešća u akcijskom kapitalu (sada već oko 20 odsto). Kada se pokazalo da ostali akcionari nijesu spremni, ili nijesu kadri da zagrizu koliko se od njih očekuje da bi emisija bila uspješna, ponovo je priskočila EPCG i svoje učešće u akcijskom kapitalu podigla na preko 20 odsto.
Montenegroberza je , prvi i jedini put, tog 19. Aprila 2011, pProdužila rad za dva sata kako bi uplata EPCG stigla u propisanom roku. U suprotnom, dokapitalizacija bi propala.
EPCG je „braneći“ početni ulog od 2,6 miliona eura akcijskog kapitala, u akcije Prve banke usula više od 20 miliona. Koji danas ne vrijede ni djelić tog novca.
Preuzetnik Đukanović vukao je poteze koji su sasvim suprotni onome što je preko vladinih predstavnika u EPCG radio političar Đukanović. U aprilu 2013. on prodaje preostale akcije Prve banke po cijeni od 102 eura. Sa prihodom nešto većim od milion eura postaje zvanični milioner. Slavlje ne može da pokvari podatak da je Đukanović akcije prodao po cijeni manjoj od one po kojoj ih je kupio. Ili da je, neposredno pred njegov izlazak na berzu, vrijednost akcija Prve neočekivano porasla za 25 odsto. Znate već – poslije je opet pala.
Opet je kupac akcija je, zvanično, ostao nepoznat. Tu nije jedna začkoljica. Duško Knežević je mešetar sa iskustvom. Na vrijeme je obezbijedio vlasničko učešće i na ovdašnjim berzama i u Centralnoj depozitarnoj agenciji. Po tom osnovi on je u posjedu informacija koje nijesu javno vidljive sa „sunčane strane“ berzanske trgovine u Crnoj Gori. Pitanje vremena kada će ih podijeliti sa nama. Ako drugačije ne odluči.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost
Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom pričaju dvije različite priče. U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom vlast, matematički, može biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i Novska lista koju podržava PES.
Te dvije liste zabilježile su istovremeno rast u Herceg Novom, a DPS i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.
Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista tri mandata više. Demokrate sa sadašnjih 12 i Novska lista sa 10 mandata, mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više. Vlast su u prethodnom mandatu obavljali sa partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP, Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa SNP i GP URA.
ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na pet mandata. SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.
Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno uzbudljivije. Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija, Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.
Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata. Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške. Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata. DPS je, kad se tako pogleda, ostao okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.
Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.
Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na tri mandata. Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.
Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata. URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez, svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.
Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku. Pošto nedostaju tri mandata, analitičari PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.
ZBNK bi, naravno sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario još nije definitivno saopšteno. Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama, čuju različiti glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.
Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene, uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.
Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je, u nedjelju veče na RTCG, da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.
Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.
Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi. On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.
Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima 81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.
’’Ta izlaznost je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.
Optužbe opozcije da su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.
Još jedan je posebno važan eho ovih izbora o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.
U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.
Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika, nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom. Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.
Đukanovićevim povratkom, to više nije ni opcija. O tome da bi PES u Nikšiću mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori. Đukanović je poništio ono što je nagovijestio Abdić.
Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici. “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.
Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG nijesu ništa upisivali.
„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko. U Nikšiću se ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.
Sigurno je: Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi, uz mali broj drugih opština, , nagovještava, da može i drugačije.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije
1 sedmicana
11 Aprila, 2025
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe
Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.
„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.
Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.
Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu. Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i ideje sa ove strane Atlantika, da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”
U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama, vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.
Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.
Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.
Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“
Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.
„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.
Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.
Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.
To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.
Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…
Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.
„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.
Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan. On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.
Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“? Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.
Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.
Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“
Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije
2 sedmicena
4 Aprila, 2025
Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu – nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari
Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlasti – premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.
Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada. Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.
Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da u okviru integracijskog procesa donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.
„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.
Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.
Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.
Kolike su zarade crnogorskih sudija?
Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari. Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.
Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura. Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura. Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu. Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.
Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.
Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura. Tada je njena osnovna zarada iznosila 3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.
U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 1688 do 2181 euro. Tu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se sabere, mjesečni prihod – do 2924 eura.
U Ustavnom sudu je već bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko iznosila 3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura. Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.
Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.
Od ove godine, predsjednik tog suda je Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom nekih mjeseci primao je i do 3500 eura. U tri mjeseca prošle godine primao je dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.
Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate. Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića u prosjeku je bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.
Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro. To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.
Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do 2546 eura. Ona nije bila angažovana u u komisijama.
Sudije osnovnih sudova zarađuju manje. U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura. Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.
Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.
Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.
Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini, nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana. Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.
Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem. Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


O Filipu Davidu, prosvjetitelju

IN MEMORIAM – MARIO VARGAS LJOSA: Božanski talentovani pripovjedač

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH1 sedmica
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH1 sedmica
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
DRUŠTVO2 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
FOKUS2 sedmice
ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje
-
INTERVJU4 sedmice
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
-
SVIJET2 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra