Tranziciona drama Nikšića traje pune tri decenije, a njeni glavni junaci i dalje su tu, aktivni u novoj/staroj političkoj igri . Biju bitku za vlast u svom rodnom gradu, ogrnuti zastavama i nacijama, dok svoje poslove i kapital zarađen u devedesetim radije investiraju negdje drugdje. Ili ih drže na tajnim računima. Vezuje ih isto: ratovi, optužnice i moć
U Nikšiću sve bukti od bijesa. Kao da je rat. Tako će predizborna vremena u gradu piva i čelika okarakterisati mnogi Nikšićani. Ali i oni koji Nikšić gledaju sa strane. Da su tenzije opasno podignute, konstatovao je i zamjenik ombudsmana Siniša Bjeković, koji je pozvao na smirivanje strasti i posjetio grad pod Trebjesom.
Bjeković je reagovao nakon dva incidenta, napada na direktora Doma zdravlja Iliju Ašanina i upad u stan predsjednice Opštinskog odbora Liberalne partije Jelene Marković, te skidanja državne zastave sa balkona stana koji ona iznajmljuje.
Zbog napada na Ašanina policija je privela dvojicu Nikšićana, Luku Trebješanina i Nikolu Tomića. Kako pišu Vijesti, Ašanina su pred kraj prošle sedmice sugrađani vrijeđali u pekari i polili ga jogurtom. Demokratska partija socijalista, tim povodom, reagovala je saopštenjem koje nije pomoglo smirivanju tenzija. Poručili su da će, ukoliko se nastavi sa napadima na njihove članove, ,,uzvratiti žestoko istom mjerom”.
Zbog toga što je upao u stan predsjednice OO LP Nikšića, te skinuo crnogorsku zastavu sa njene terase, uhapšen je i četrdesetdvogodišnji I.B, vlasnik stana. Tužilaštvo, međutim, tvrdi da nema elemenata krivičnog djela. Markovićeva je protiv njega podnijela prekršajnu prijavu.
Na nasilje u Nikšiću reagovala je i lokalna URA: „Desničarski diskurs koji stiže i iz srpskog i iz crnogorskog tabora predstavlja veoma ozbiljnu prepreku građanskom konceptu države”.
Iako do izbora, zakazanih za 14. mart, ima više od mjesec dana, bitka za Nikšić uveliko se bije. I ne liči na lokalne izbore. Više na referendum, i prebrojavanje Crnogoraca i Srba. Ispod zastava i velikih riječi, uobičajeno: uništena privreda, siromaštvo i izdisaj jedine privredne grane koja je u Nikšiću preživjela tri decenije – ugostiteljstva. Koje je dokusurila epidemija, i nepravovremena reakcija vlasti. Opštinski budžet jede ogromna administracija i političko zapošljavanje. Drugog nema.
Tranziciona drama Nikšića traje pune tri decenije, a potrajaće još. Njeni glavni junaci su i dalje tu, aktivni u novoj/staroj političkoj igri. Biju bitku za vlast u svom rodnom gradu, dok svoje poslove i kapital zarađen u devedesetim radije investiraju negdje drugdje. Ili ga drže na tajnim računima. Na čelu grada je trenutno Milutin Simović, kadar DPS-a, koji je nakon posljednjeg kongresa te partije nastavio da vodi najčuveniji Nikšićanin – predsjednik države Milo Đukanović. „Pošto su izbori u Podgorici za dvije godine, Nikšić će biti prelomna tačka gdje će svi provjeriti rezultate iz avgusta”, pojašnjavaju analitičari. I oružje DPS-a, kao i sukobljene strane, na nikšićkom poprištu isto je kao i ono avgustovsko – identitetske priče. DPS je na straži – čuva ugroženu državu. Koju su pojele njihove rasprodaje, loše privatizacije, njihovi ratovi. Dok se kunu u državu, DPS u Nikšiću, tvrde Monitorovi dobro upućeni izvori, uveliko koristi svoje staro oprobano oružje za kupovinu glasova – partijsko zapošljavanje. U institucijama i javnim preduzećima koja i dalje kontrolišu.
Priču o Đukanoviću znate. To je priča o „političkom kameleonu“, koji je preživio ratove, države i ideologije, promijenio nekoliko zastava. Kako je njegovo i bogatstvo njegove porodice raslo, a procjenjuje se na više stotina miliona, pa i milijardu, tako je propadala zemlja. I Nikšić.
Dok je na političkoj sceni Đukanović konstanta, neki se junaci ovdašnje drame pritaje, pa vaskrsnu. Poput Miodraga – Dake Davidovića. Davidović u Nikšiću danas predvodi Narodni pokret. Nakon što je „vaskrsnuo“ na političkoj sceni grada, Davidović je obećao i da će da ,,vaskrsne Nikšić”. Onako, kako dolikuje, pored slike Svetog Vasilija Ostroškog. Osim ,,ozdravljenja” privrede, Davidović je dao i jedno neobično obećanje – ,,da će crkvi vratiti sve što joj je oteto od 1945. godine do danas”. Kako je to tačno zamislio da sprovede, nije objašnjavao.
Od devedesetih do danas, Davidović je osnivao parapolicije, paravojske i paradržave (SAO Hercegovina), organizovao i profitirao od prekograničnog tranzita akciznih roba (duvan i nafta) i eksplozivnih materijala – nekad uz blagoslov, a ponekad mimo volje vlasti. Formirao je preduzeće Neksan, pravio „vino bez grožđa“ i pekao „rakiju sa šećerom“. „Spašavao“ Željezaru više puta, skupa sa Đukanovićima. Zidao i obnavljao crkve. Zluradi su govorili, da pokušava da okaje grijehe. Davidović je uhapšen zbog šverca cigareta, u vrijeme raskola u vladajućem DPS-u. Optužen je da je švercujući cigarete iz DKP-a zvanično namijenjene izvozu, utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Amnestirao ga je kum – tadašnji predsjednik države, Momir Bulatović.
Optužnice za šverc cigareta i nafte, povezale su mnoge ,,junake” Nikšića. Kojom se god zastavom ogrtali. Na optužnici za šverc cigareta, mnogo široj od ove Dakine, onoj italijanskoj, našao se predsjednik države, Milo Đukanović, skupa sa još jednim dobro poznatim licem Nikšića – Branislavom – Branom Mićunovićem. Mićunović je jedan od glavnih junaka u drami Nikšića i Crne Gore, o kom se najviše govori, ali tiho, ispod glasa. Jedna od rijetkih njegovih fotografija u medijima, je ona iz sudnice Višeg suda u Podgorici 2001, kad mu se sudilo zbog ubistva Radovana Kovačevića ispred Urgentnog bloka Kliničkog centra, pred više svjedoka. Optužen je da je ubio Kovačevića dok su ga ranjenog unosili u bolnicu. Vijeće sudije Radovana Mandića oslobodilo je Mićunovića zbog nedostatka dokaza. Niko od očevidaca nije bio u stanju da posvjedoči kome je pripadala ,,maljava ruka” koja je ,,izronila iz mraka” i povukla oroz.
Mićunovićeva priča počela je još sedamdesetih, kada se iz rodnog Nikšića uputio u Novi Sad, na studije ekonomije i tamo našao sa momcima sa pasošima izdatim od Službe državne bezbjednosti nekadašnje SFRJ zbog čega ih je tadašnja policija znala kao savezni klan.
Iako se Mićunovićevo ime ne navodi gotovo nigdje u Privrednom registru Crne Gore postoje tragovi koji dokazuju njegove poslovne veze sa moćnim porodicama – Svetozara Marovića, te Stankom Subotićem. Mićunović, preko članova porodice i rodbine, ima velike interese u hotelijerskoj, građevinskoj i uslužnoj industriji. U Budvi, gdje većinom i boravi, izgradio je poslovnu imperiju. Preko bliskih prijatelja povezan je i sa unosnim poslovima igara na sreću i kazino biznisom. Pomalo je tužno. Kladionice, i kockarnice mjesta su u kojima njegovi Nikšićani, nakon što su im tri decenije pojele nadu, najčešće nadaju sreći.
Iako se Mićunović ne pojavljuje prečesto u javnosti, njegova uloga na političkoj sceni, pa i Nikšića, nije zanemarljiva. Svakako se pred mnoge lokalne izbore, prošeta ulicama grada kojeg DPS želi da zauzme. Onako, da se zna. Nedavno ga je nova vlast privela zbog posjedovanja oružja, na dan kada je na Cetinju organizovan ,,patriotski skup”. Tužbe nije bilo.
Među junacima nikšićke drame je i Ranko Radulović, još jedno lice sa optužnica i još jedan Nikšićanin koji se politikom bavi na malo drugačiji način. Tu je kad zatreba. Doduše, trenutno je u zatvoru. Radulović je više puta hapšen, zbog različitih ilegalnih aktivnosti– ubistva, šverca cigareta, nelegalne gradnje, sumnji u učešće u izbornim mahinacijama DPS-a, sumnjivih biznisa, te organizovanja kriminalne grupe i planiranja likvidacija. Nedavno je u BiH osumnjičen da je tokom jula i augusta 1992. godine u Foči vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, učestvovao u napadu na civilno stanovništvo i naselja.
No, nakon brojnih optužnica, uspio je da postane biznismen i graditelj na važnim strateškim lokacijama. Nevolju mu je izgleda donijelo to što ga povezuju sa tzv. škaljarskim klanom braće Vukotić. Taj klan se, za razliku od kavačkog, navodno otrgao kontroli državnih tajnih službi.
Radulović je povezivan sa švercom cigareta u BiH, a koji je, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao – Daka Davidović. Pominjan je i kao čovjek koji je za potrebe DPS-a vodio važan terenski dio posla u kampanji ,,od vrata do vrata”, na području Nikšića. Pojavio se i kada je trebalo ugušiti nezadovoljstvo radnika Boksita, kako bi po, sopstvenom priznaju ,,spriječio da ga prodaju Daki Davidoviću”. Slučajno, iste želje u to vrijeme imao je i bivši režim koji je za Boksite preferirao jednog drugog spasitelja nikšićkih kompanija, opet čuvenog Nikšićanina – Veselina Pejovića. O njemu, neki drugi put.
U Nikšiću danas, žive su utvare prošlosti. Da se u ovu naizgled malu lokalnu političku utrku uključio i predsjednik susjedne Srbije Aleksandar Vučić, insinuirao je i Davidović. On je tvrdnje da on skupa sa premijerom Crne Gore Zdravkom Krivokapićem djeluje u Nikšiću nazvao ,,gebelsovskim septičkim jamama braće Vučić”. Prema dobro upućenim izvorima Monitora, snage koje Vučić preferira, raspolažu s velikim novcem trenutno u Nikšiću. I ne žale.
Slika Nikšića danas je opak znak da nijesmo daleko otišli. Od devedesetih.
Milena PEROVIĆ