Nijedna istina neka te nikada ne odvrati od mišljenja! Jer istina nije mati mišljenja. Istina zato nema neprikosnovenu snagu pred kojom se mišljenje treba pokloniti, njena riječ nije riječ roditelja! Istina nije ni otac. Nije ni očuh. Istina se ne brine o tebi, ne mari za tvoju čast, potpuno je gluha na tvoje izgovore da je ne poznaješ i da si je prvi put u životu upoznao takvu kakva jeste.
Velika istina je kao veliki vladar. Njeno je da, kao i veliki vladar, vlada cjelinom i da svoju vlast provede pravedno, bez izuzetaka jednako za sve. Da zapovijedi, da odobri; i da zabrani i odvrati! Da kazni prema krivici i da nagradi po zasluzi! Male istine su kao policajci. I one treba da obezbijede širenje i prihvatanje svakodnevne istine, kao što policajci treba da obezbijede provođenje zakona svakodnevnog života.
Upravo zato, nema ništa pogubnije nego uzdići istinu na pijedestal svetinje kojoj se bezuslovno moramo klanjati! I nema ništa opasnije nego proglasiti zakone za apsolutne norme koje se moraju bezuslovno poštovati!
Šta vas u ovoj rečenici navodi da dvaput razmislite prije nego što kažete da za sve ljude upravo istina jeste svetinja i da zakoni jesu apsolutne norme za svako društvo!? Ništa!? I meni se činilo da se tu nema šta ni pitati ni odgovarati – upravo, da se tu nema šta misliti – i to do prije par dana! Razmislite o riječi bezuslovno! Alarm! Misao se buni, jer riječ ,,bezuslovno”, osporava pravo mišljenju da odvagne, da provjeri, da donese svoj sud!
Ako se istina mora bezuslovno prihvatiti, onda se o istini ne smije ni razmišljati; i ako se zakoni bezuslovno moraju prihvatiti, onda se zakoni transformišu u apsolutne naredbe o kojima se ne smije ni misliti, ni nešto reći! Ali misao, ta Lumen naturale, taj Božji zrak svjetla koji osvjetljava tamnu pećinu iza našeg čela, kaže nam da smo i o Božjim zapovijedima pozvani da razmislimo!
Nikada ne bih posegao za ovako značajnom temom u svojoj duhankesi, da se nije desilo to – od prije nekoliko dana. Da skratim (a to mi je uvijek žao!): u gimnaziji su me učili da je Euklidova geometrija logički besprijekorna. Tu ocjenu sam mnogo puta našao u udžbenicima geometrije ali i logike. Tvrdnju da su sve Euklidove definicije logički neprotivrječne prihvatio sam bez teškoća. Osim u jednom slučaju: u definiciji da se ,,dvije paralelne prave produžene u beskraj, sijeku”(??).
Kako se mogu sjeći, ako su paralelne!? Skočio sam iz svoje treće klupe u sedmom razredu osmogodišnje škole.
U beskraju! Podsjetila me nastavnica.
Ne razumijem! Ako su paralelne, onda se ne mogu sjeći ni u sto beskraja, a ako se sijeku, to znači da ipak nisu paralelne! Zavro’ sam kao što samo ja znam.
Sjedi! Nema se tu šta razumjeti. To je prosto istina!
Ako se u istini nema šta razumjeti, šta onda ostaje da razumijemo!? Od stotinu matematičara, svih stotinu mi je potvrdilo da je to tako i da se dvije paralelne prave u beskraju sijeku! Prema Euklidu. A tu se nema šta misliti! I tako mi je ta definicija žuljala pamet, kao ono zrno graška iz bajke o princezi na zrnu graška. Ni svi dušeci koje sam kroz sve ove godine naslagao preko te tvrdnje, nisu pomogli: Euklid je žuljao moju misao-princezu istom snagom.
Do nedavno. A nedavno, pokloni mi prijatelj svih petnaest knjiga Euklidovi elementi i tu prvi put nađem da niko od mojih nastavnika i svih tih pustih matematičara koje sam pitao, nije pročitao Euklidove elemente, nego su samo prenosili istu grešku. I to kao istinu. O kojoj se nema šta misliti i koja se mora bezuslovno prihvatiti. Jer je istina.
A definicija, (broj 23) u originalnom tekstu Euklidovih elemenata glasi: ,,Paralelne su one prave, koje se nalaze u istoj ravni i koje se, produžene u beskraj sa obe strane, ne sijeku jedna s drugom.” Nijedna istina neka te nikada ne odvrati od mišljenja! Jer istina nije mati mišljenja. Nego je mišljenje mati istine.
Ferid MUHIĆ