Istaknuti crnogorski pjesnik Milika Pavlović (rođen 1933. godine. u selu Pasji Nugo, Žbljak) objavio je nedavno trinaestu knjigu – zbirku poezije Krila u kavezu. U Petrogradu mu je ( u prevodu Eduarda Šnejdermana na ruski jezik ) krajem prošle godine objavljena knjiga pjesama Zbog sunca i Peloponeza… To je i jedan od povoda za intervju sa njim za naš list.
Pavlović je godinama bio novinar Pobjede. Sarađivao je u najpoznatijim knjževnim časopisima i učestvovao na svim značajnim književnim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji.
Ratnih devedesetih zajedno sa književnikom Huseinom Bašićem pokreće časopis Almanah. Glasilo za afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku. Sa Bašićem i istoričarom dr Radojem Pajovićem, takođe ratnih devedesetih, predvodi antifašistički front otpora Javnost protiv fašizma.
Na pitanje šta je poezija, Pavlović ovako odgovara:
PAVLOVIĆ: Čini mi se da se može reći da je poezija neizreciva, konkretna utopija i misterija. Neprestana, neumorna provokacija, koja se u duši svakog stvaraoca prelama i rasvjetljava na poseban ( individualan ) način. Poezija se ne može definisati. Ne postoji univerzalna formula za poeziju. Neko od anglosaksonaca pokušao je, na duhovit način, definisati pjesnka kao vodenu životinju koja živi na kopnu, a želi poletjeti, i poeziju kao odjek koji zove sjenku da zaigraju. Obje konstatacije su uvjerljive, ali nijesu konačna definicija ni pjesnika ni poezije. Takvih je izreka mnoštvo. Poezija nikad nije pospana iako nikad ne spava.
MONITOR: A kako biste definisali pjesnika?
PAVLOVIĆ: Osim poetskih, duhovnih, moralnih i filozofskih poruka, pjesnik je jednako toliko i baštovan riječi, leksike, stila – u svakom svom stihu. Za pjesnika ne postoje jezički fondovi međusobne klasne ili socijalne odaljenosti. – radnički, seljački, ulični, aristokratski – koji bi bili više ili manje bliski, manje ili više prilični poetskome izrazu, misaonom temperamentu poezije.
Moralnost i sloboda su duhovni univerzum pjesnika, njegova kreativna galaksija. Da li je neki narod mali, a drugi veliki, ne konta se isključivo prebrojavanjem glasova kao u nekoj biračkoj kutiji. Kad su Rusi izlivali topove (najvećega su nazvali car-top ) a još nijesu imali bukvar, Crnogorci su već štampali Oktoih.
MONITOR: Jednom ste rekli da je najdublja jama u koju se može upasti – predrasude.
PAVLOVIĆ: Potrebno je nastojati da se bude dobar, pravedan sudija a ne pristrasan čitalac – zaslijepljen gnjevom. Dati bezumnome mač i nemoralnome vlast – jednako je opasno. Čovjekovo dostojanstvo cijeni se po tome kakvim putem ide prema cilju, a ne po tome hoće li ga postići – kaže umni Abaj Kunabajev, blistavi kazahstanski pjesnik i mislilac.
Svi visovi na planeti čine jedno bratstvo. Onima koji ih isključivo, tendenciozno i zlobno dijele po nacionalnosi i konfesiji, i drže da su isključiva svojina neke nacije, da ničim ne pripadaju nikom drugom osim toj naciji i toj konfesiji, svako se s pravom može narugati. Tome se podsmjehuju i Mont Everest, Mon Blan i Monaliza.
MONiTOR: Kad ste počeli da pišete poeziju?
PAVLOVIĆ: Već od prvog razreda gimnazije u Pljevljima čitao sam i knjige koje nijesu bile u spisku obavezne lektire. Profesori su me zadužili da vodim gimnazijsku biblioteku, da đacima izdajem, kroz prozor, na čitanje knjige obavezne lektire. Tada nijesam imao stan, pa sam često u toj biblioteci i noćivao. Na tome mjestu sam i počeo pisati stihove. Prvu pjesmu objavio mi je “Prosvjetni rad ” na Cetinju, devetsto pedeset prve ili druge godine.
Jednom prilikom sam u gimnazijskoj literarnoj sekciji recitovao Jesenjinove pjesme i tekstove iz beogradskog lista “Svedočanstva” i pošto sam “branio” Đilasa ( 1953. ) , a tih sam godina objavio i neke pjesme – pozvan sam u Gradski komitet Saveza komunista i posavjetovan da ne budem tužan jer ” ti si kandidat za člana KPJ”.
Pošto smo nas nekolicina otišli u Huseinpašinu džamiju, gdje je bilo izloženo tijelo preminulog Muhameda Hadžismailovića, da našem drugu Dželu izrazimo saučešće u žalosti za ocem, naše kandidature za članstvo u KPJ ugašene su. A Muhamed Hadžismailović je bio prvoborac NOB-a i Vijećnik AVNOS-a.
MONITOR: Zanimljivo je da je Vašu prvu knjigu objavio čuveni beogradski Nolit…
PAVLOVIĆ: Nikada nijesam prekoračio nijedan redakcijski prag. Pjesme sam, na adresu listova i časopisa, slao poštom. Iz redakcija srpskih listova i časopisa javljali su mi (poštanskom kartom ) u kom će broju objaviti moj prilog, adresujući poštansku kartu na ime: drugarica Milika …
Rukopis prve knjige Vreteno vremena poslao sam iz Pljevalja poštom beogradskom Nolitu. Dvije godine ( ili više ) nijesam od “Nolita ” dobio nikakvu vijest. Mislio sam da je moj rukopis završio u košu. Ali, jednoga jutra neko je zagrmio u vrata hotelske sobe u hotelu Crna Gora, gdje sam spavao. Kad sam otvorio vrata – zasuo me je “prijetnjama” i “grdnjama” moj divni prijatelj i blistavi intelektualac, plemeniti čovjek, takođe pjesnik, Boško Pušonjić kako ja od njega “skrivam” da će ” Nolit ” objaviti moju kjnigu. Pružio mi je ” Večernje novosti” i u njima pokaza naslov – Šta Nolit objavljuje u ovoj godini . U tome spisku je bila i moja knjiga. Boško je poranio da me probudi i obraduje.
MONITOR: Dobitnik ste više nagrada, ali za jednu ste saznali na nebičan način…
PAVLOVIĆ: Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Dvorana je imala 212 sjedišta, pa je to pozorište i dobilo ime po tome. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila “neka djevojka, zove se Milika Pavlović”. Tako sam saznao da sam dobio tu nagradu.
MONITOR: Kakav je Vaš stav o savremenoj crnogorskoj knjževnosti?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska književnost je u nevoljama, u porođajnim mukama. Ne postoji istinska knjižena kritika, koja je oduvijek kreativni segment umjetničkog procesa. Gotovo sve crnogorske gradske knjižare su pobrisane. Preuzeli su ih velikosrpski naconalisti. Plasira se lavina svakakvih izdanja izdavačkih kuća iz Srbije. Razara se i negira crnogorska nacionalna književnost i umjetnost.To nasilje i tu poharu niko ne sprečava. Naprosto, danas nije moguće iole redovno I ozbiljno pratiti tokove crnogorske književnosti i kulture. Nemate gdje dobiti te knjige, ukoliko ih i ima.
MONITOR: A kako Vam izgleda današnja društvena stvarnost?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj društvenoj stvarnosti danas je čemerna. To su posljedice osvajačkih genocidnih ratova u posljednjoj deceniji prošlog i prvim godinama ovoga vijeka. Povampireni zloduh poraženih fašističkih segmenata svakoga od naroda iz bivše SFRJ grunuo je na društvenu scenu. Nacističke horde su, kao hijene i šakali, beščastile, razarale i satirale sve što je ostvario narod u narodonooslobodilačkom ratu 1941 – 1945. godine.
MONITOR: Vi ste jedan od osnivača pokreta Javnost protiv fašizma (ne)ratnih devedesetih…
PAVLOVIĆ: Kada je osnovan pokret otpora – Javnost protiv fašizma tada su politička nedonoščad kreketala da Crna Gora nije u ratu – a dvjesta momačkih grobova ( rezervista ) posijano je po Crnoj Gori; krave sa neke hrvatske farme u blizini Dubrovnika prejavljene su na mužu i da se tele u Crnoj Gori; rodni dom Valtazara Bogišića je opljčkan i umjetnička djela prenešena u Podgoricu; Konavle razoreno i opustošeno; u Morinju konclogor hrvatskih građana koji su se usudili braniti rodne domove i porodičnu baštinu. U Crnoj Gori tada se govorilo da JNA nije crnogorska no jugoslovenska vojska, a Crna Gora je “jedina oaza mira” i ” najljepši zatvor na svijetu” – iz toga “najljepšega zatvora” deportuju bosanske izbjeglice, koje su se nadale da su tu dospjele ” da uteku, a ne da ih pokolju” – poput onih ptica iz Gorskog vijenca.
U svemu se posebno istaklo svetosavsko pravoslavlje.
Njegoša ne treba braniti od nerazumnih
MONITOR: Evo, doživjeli smo da najvećeg crnogorskog pjesnika proglašavaju za genocidnog…
PAVLOVIĆ: Njegoš i njegovo djelo neprestano su ( i neprestano će biti ) u narodnooslobodilačkoj borbi, na strani svakog porobljenog naroda – bez obzira na nacionalnost i vjersku konfesiju toga naroda, jer – ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, kakvo ga je zadojilo mlijeko.
Svijet mu se pretvorio u ad, a ljudi u paklene duhove. Nebo nad glavom zatvoreno, ne prima ni plača ni molitve; on je slamka među vihorove; sirjak; malo rukah – malena i snaga; sirjak koji jadikuje; na njegovom zemaljskom i nebeskome katunu caruje okupatorski diktator.
Kad Šekspir u svojoj drami prikazuje carevog ubicu koji – u pogrebnoj povorci za carevim kovčegom – prosi ruku careve kćerke, da li je Šekspir genocidni pjesnik zato što mu takav prosac smrdi ? To nije atak na narod iz kojeg takav prosac potiče, no prezir šakala u ljudskoj koži, prezir moralne svinje, bez obzira iz koje narodnosti, iz koje nacije ili konfesije dolazi.
Nema oltara moralnosti, humanosti, istine, nema oltara slobode i čovječnosina koji slabotinja neće pljunuti.Tako je i sa svim, bilo čijim, zloupotrebama Njegoševog djela. Da su otac Filaret ili mitropolit Amfilohije, a ne akademik dr Božina Ivanović, premjeravali Njegošev kostur pri prenosu u kriptu na Lovćenu, Vladika Rade bi vjerovatno – kao Crnogorac imao kosku manje, a kao Srbin – kosku više. Njegošev opus ne treba braniti od nerazumnih. Oni koji ga – iz takvih razloga – grde, grde sebe. Glodat uzdu …
Istina se kvari prećutkivanjem
MONITOR: Zašto današnji pisci uglavom javno ne reaguju na ovo što nam se danas dešava?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga. Bila bi neophodna svestranija i suptilnija analiza problema da bi se izvodio pravičan zaključak o tome. Ono što bi se za sada moglo reći o tome je – ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život. Valja poštovati veliku istinu iz kineske poslovice, koja kaže da se samo tuđim očima mogu vidjeti vlastite mane.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice