Crna Gora je prelaskom na koncesioni sitem gazdovanja šumama izgubila novac dovoljan za ozgradnju oko 800 kilometara auto-puteva, i to na ovakvoj dionici, koja je bila najteža za gradnju. Jedinu korist od toga imali su koncesionari, tvrde u plavskom Udruženju drvoprerađivača uz detaljnu računicu

Djelovalo je skoro nevjerovatno kada su ovih dana iz Udruženja drvoprerađivača iz Plava javno saopštili da je gašenjem nekadašnjih državnih šumskih preduzeća u Crnoj Gori i prelaskom na koncesiono gazdovanje šumama, država izgubila oko dvadeset milijardi eura. Slikovito su izračunali da to iznosi 800 kilometara auto-puteva, računajući po cijeni po kojoj je izgrađeno sadašnjih četrdeset kilometara najteže (i najskuplje) dionice kroz Crnu Goru.

Iz tog Udruženja Monitoru su kazali da je ovo vrlo jednostavna računica i da do nje nije teško doći, kada se saberu kubici posječenog drveta i cijene tog drveta nakon finalne proizvodnje – koju Crna Gora nema.

I zato je dražava toliko na gubitku, pošto nije razvijala finalnu proizvodnju nego je, upravo suprotno, ugasila nekoliko finalnih prerađivača drveta u svom vlasništvu. Jedna od njih bila je beranska Omorika komerc, za čije takozvane latofleks lajsne je na italijanskom tržištu svojevremeno vladala nevjerovatna potražnja.

,,Mi pod punom odgovornošću tvrdimo da je Crna Gora prelaskom na koncesioni sistem gazdovanja šumama izgubila novac dovoljan za izgradnju oko 800 kilometara auto-puteva, i to na ovakvoj dionici, koja je bila najteža za gradnju. Da bi bili precizni, toliko iznosi vrijednost posječenog drveta u finalnoj proizvodnji. Mi smo svih ovih godina imali samo polufinalnu proizvodnju, dok su države u našem okruženju, od naših šuma, razvijale finalnu proizvodnju. Najbolje u svemu su prošli, i jedinu korist od svega imali, koncesionari”, kazali su Monitoru u plavskom Udruženju drvoprerađivača.

Naši sagovornici naglašavaju da je ova računica napravljena prema minimalnoj količini posječenog drveta na godišnjem nivou, od 500.000 kubika. A u nekim godinama je  etat (godišnja sječa), iznosio oko 900.000, pa čak i milion kubika.

Kada bi se, prema njihovim riječima, uzela kao primjer protekla, 2022. godina, u kojoj je posječeno 632.534 kubnih metara šume, krajnja dobit, u finalnom proizvodu, mogla je iznositi skoro 1,6 milijardi eura. Još malo jednostavne matematike.

,,Ako bi 632.534 kubika prodali kao drvo za ogrijev to bi iznosilo oko 37.952.000 eura. Ukoliko bi ova količina drveta bila prerađena, odnosno poluprerađena u građevinski materijal, pri čemu je srednja vrijednost metra kubnog daske oko 250 eura, vrijednost tog drvnog materijala bi bila oko 158.133.000 eura. Finalnom proizvodnjom, recimo proizvodnjom namještaja, vrijednost jednog metra kubnog bi bila između 1.500 do 2.500 eura, što na količinu od 632.534 kubika drvne sirovine iznosi od 948.801.000 do 1.581.335.000 eura”, kažu u Udruženju drvoprerađivača iz Plava.

Pretpostavlja se da bi na ovu količinu posječenog drveta, vrijednost piljevine i tehničkog otpada poslije prerade u pelet, bila između 10 i 20 miliona eura.

Jedan drvopreradjivač iz Plava, koji se bavi stolarstvom, i u posjedu je tek manje stolarske radionice, za Monitor objašnjava koliku bi on imao zaradu od jednog kubika čamovine, ako bi je dobio po cijeni po kojoj je dobijaju koncesionari. ,,Ako bih ja kubik čamovine dobijao za dvadeset eura, na sječu i vuču bih potrošio još  25 eura. To je 45 eura. Zatim bi me transport do odredišta koštao još 15 eura, i dobio bih konačnu cijenu od 60 eura. Od tog jednog kubika čamovine, ja mogu napraviti petoro vrata, koja mogu prodati za hiljadu i dvjesta eura. Ako oduzmemo PDV, odnosno 220 eura na tu cijenu i odbijemo onih šezdeset eura, koliko me koštao kubik, ja znači, imam čistu dobit od 920 eura”, kaže ovaj mali preduzetnik.

On ističe da su privilegovani koncesionari po takvoj računici radili dvadeset godina, s tim što treba imati u vidu da su neko vrijeme čamovinu dobijali po 13 eura za kubik, a bukovinu za svega 3,5 eura. I te cijene se godinama nisu mijenjale.

,,Ako bi uzeli sada da računamo proizvodnju peleta, to bi moglo izgledati ovako. Kubik bukovine jedan koncesionar sada plaća 7,5 eura. Kubik bukovine, osušen, težak je 700 kilograma. To znači da je za jednu tonu peleta potreban kubik i po. To je jedanaest eura. Sječa, vuča, transport i sve ostalo je ukupno šezdeset eura. Cijena peleta je 350 eura za tonu. To znači, nije više ni puta pet, nego puta šest ili sedam. Još ako izveze pelet, onda je prodajna cijena znatno veća. Onda vam je jasno, zašto tolika galama”, kaže ovaj čovjek.

On naglašava da su se ljudi koji su zarađivali na takav način milione eura, pojavljivali kao ,,dobrotvori ili donatori, humanisti koji daju i za crkvu i za džamiju”, i formirali iskrivljenu sliku kod ljudi koji ne razumiju kakva je računica u pozadini zarade koju im je država omogućavala.

,,Zakon nije sveto slovo. Ako nije dobar, treba ga mijenjati. Ovakav način gazdovanja šumama nije bio dobar ni za koga, osim za koncesionare. I to treba mijenjati, ali radikalno, ne kozmetički”, kaže mali preduzetnik u oblasti drvoprerade.

U Plavu je gašenjem tadašnjeg državnog droprerađivačkog i šumskog preduzeća ŠIK Bor, i prelaskom na koncesiono gazdovanje šumama, bez posla ostalo oko trista radnika. ,,To preduzeće, sa imovinom od 7,5 hektara zemljišta, kompletnom mehanizacijom za izvlačenje, utovar i transport šume, kao i fabričkim postrojenjima, prodato je za svega 280 hiljada eura. Sada vidite u ostalih jedanaest gradova na sjeveru države koliko je radnika ostalo bez posla i za koliko su prodata državna preduzeća, i vidjećete kolike su razmjere te štetne politike gazdovanja šumama koja je kreirana prvih godina ovog vijeka”, navode u Udruženju drvopreradjivača.

Baš kao i onda, kada je napravljen radikalani rez i pogašena državna preduzeća, i sada se, smatraju, mora krenuti radikalno novim putem. ,,Za početak bi se moralo formirati jedno preduzeće. Kao što je Morsko dobro na jugu Crne Gore, na sjeveru bi se moglo zvati Šumsko dobro. Bilo je i predloga da se to preduzeće zove Banka drveta. To preduzeće bi se u svakoj opštini bavilo samo sječom i izvlačenjem šume na jedan lager, odnosno klasifikacijom na prvu, drugu i treću klasu, drvo za ogrijev i ostatkom za proizvodnju peleta”,  kažu oni.

Na ovaj način bi se dobilo najmanje dvije hiljade radnih mjesta, samo na ovom nivou šumarske djelatnosti. ,,Razvojem poluproizvodnje i finalne proizvodnje, dobilo bi se ko zna još koliko radnih mjesta, a dobit koja bi ostajala u Crnoj Gori samo bi se uvećavala”.

Šumama u proteklih skoro dvadeset godina gazdovali su i, uglavnom, i dalje gazduju, svega nekoliko preduzeća koja su bila bliska tadašnjim državnim vlastima. Sva se mogu pobrojati na prstima jedne ruke. Ove kompanije su gazdujući šumama, izvlačile ekstremnu dobit po formuli iz računice koju su nam prezentovali plavski droprerađivači.  „Meni je jasno zašto ja nisam mogao dobiti koncesije. Od mene niko ne bi mogao dobiti stanove, auta i druge poklone. A zamislite kada neko zaradi pet ili deset miliona eura, šta je za njega jedan stan u Budvi, Podgorici, Beogradu, ili bilo gdje, da nekoga podmiti“, kaže jedan od sagovornika Monitora.

Vlada Crne Gore je najavila da će poslije građevinske, krenuti u obračun sa šumarskom mafijom. Ali su se nakon toga nekako ućutali. Zainteresovani  drovprerađivači strahuju da to neće biti lako u izbornoj godini, jer kako kažu, šuma je magacin pod vedrim nebom. Iz koga se kupuju glasovi.

Računicu koja govori da je za vrijeme koncesionog gazdovanja šumama izgubljeno dvadeset milijardi eura, udruženje drvopreradjivača iz Plava je izvelo kako bi, ističu, građanima koji nemaju predstavu o kakvoj i kolikoj šteti se radi, predstavili razmjere počinjene pohare. Zbog koje niko nikada nije odgovarao. Niti će, kako stvari sada stoje.

 Tufik SOFTIĆ