INTERVJU
MILICA KOVAČEVIĆ, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Povratak u lavirint iz kog će se još teže izaći

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Neizglasavanje povjerenja Vladi bi nas vodilo u višemjesečnu političku agoniju pronalaska nove većine, po širini i dubini. Ova agonija bi trajala toliko da u toku ,,postupka” sigurno ne bi ispunili očekivanja koja od nas ima EU
MONITOR: Samo nekoliko mjeseci nakon što je formirana manjinska Vlada, nalazimo se na početku. Opet se govori o izglasavanju nepovjerenja Vladi, i novim izborima. Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: Ako sve ovo treba opisati jednom riječju ona bi bila – neozbiljno! Po ko zna koji put se pokazalo da Crna Gora nema političke elite koje bi bile na nivou zadataka koji su pred njima. Značajna većina političkih elita, prosto ne zna da vidi dalje od svog partijskog interesa. I ta činjenica predstavlja zaista veliko ograničenje u razvoju našeg društva.
MONITOR: Politička kriza izazavana je pitanjima koja polarizuju društvo i podižu nacionalne tenzije – Temeljnim ugovorom sa SPC-om. Da li je ova Vlada trebala u ovom trenutku i na ovaj način da rješava to pitanje?
KOVAČEVIĆ: Kada pričamo o načinu usvajanja Temeljnog ugovora, jasno je da je sporan i način i tajming. Čudi, gotovo i plaši ,,čvrstina” koju je dio Vlade koji je podržavao ugovor demonstrirala, formiranje radne grupe čiji je mandat u punom sastavu trajao dva sata, hitan sastanak sa advokatima SPC-a, javna banalizacija predloga koji su dolazili od javnosti. Utisak je da ovaj dio Vlade nije bio spreman da promijeni ni zarez u tekstu koji su navodno usaglasili sa SPC-om. Prije će biti da su ga dobili sa porukom ,,uzmi ili ostavi”.
Čudi, takođe, i tajming. Zašto se toliko žurilo, zašto je nakon tek nešto više od dva mjeseca rada Vlade pokrenuto ovo pitanje. Zaista je to teško racionalno objasniti. Pa i ako pokušate ovaj tajming analizirati iz najužih političkih potreba SNP-a, kao dijela Vlade koji je blizak SPC-u i kome je ovaj ugovor bio uslov političkog sporazuma, nije jasno zašto ovo nijesu uradili pred izbore u oktobru kad bi im to dalo potreban izborni impuls, a do tada ostavili prostor za neophodne reforme pravosuđa.
MONITOR: Kako vidite argumente partije premijera da je potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om neophodno kako bi se radilo na unapređivanju vladavine prava, odnosno radi dobijanja širokog konsenzusa za izbor sudija i tužilaca?
KOVAČEVIĆ: Kada ne ispoštujete politički sporazum odmah nakon formiranja nestabilne političke većine moraju se naći izgovori i opravdanja za takav postupak. Potpisivanje ovog ugovora je potrebno, ali ne predstavlja uslov za unapređenje vladavine prava kod nas. Upravo je suprotno. Ovim ,,agrumentima” se želi zapravo izbor sudija i tužilaca usloviti potpisivanjem Temeljnog ugovora što predstavlja suprotnost demokratskom i evropskom vođenju politike.
Tvrdnja da je ovo učinjeno zbog postizanja širokog konsenzusa ne može izdržati ni test logike. Svakome ko je pratio proces je iz načina na koji je ovo izvedeno, u žurbi, bez dijaloga, uz sitne proceduralne podvale, odmah bilo jasno da je ovaj epilog neminovan. Onaj ko je ušao u ovo u cilju traženja konsenzusa vodio bi više računa i o političkim interesima onih koji ga dominantno podržavaju u parlamentu a ne samo interesima dijela vlasti ili SPC-a.
MONITOR: A konsultacije koje je premijer najavio da će održati sa predstavnicima civilnog društva, nakon što je na Vladi usvojena radna verzija Temeljnog ugovora?
KOVAČEVIĆ: Da je premijer mislio da mu je ovaj dijalog potreban pokrenuo bi ga prije usvajanja. Da se Vlada ponašala evropski imali bismo inkluzivan proces u kome bi popravili sve mane teksta i izašli iz procesa onako kako to rade demokratska društva. To se nije desilo i sada se mora raditi kontrola štete.
Predsjednik Vlade vjerovatno nije očekivao gotovo jedinstvenu reakciju NVO sektora za koji je, u svom opozicionom djelovanju, navikao da mu je važan saveznik. Nije navikao niti na otpor međunarodne zajednice koja je svesrdno podržala rizičan projekat manjinske Vlade.
Sada, otvarajući dijalog nakon završenog posla, pokušava umanjiti štetu. U pravu su kolege koje misle da je velika vjerovatnoća da je ovo simulacija dijaloga. Ali, ako je to tako, premijer pravi još jednu grešku koja će mu nanijeti veliku štetu: ,,uspjeh” ovog, naknadnog dijaloga se može mjeriti samo promjenom značajnog dijela spornih djelova teksta ugovora i postizanjem šireg konsenzusa i ničim drugim. Svaki pokušaj instrumentalizacije bi bio srljanje u novu nepotrebnu grešku, a mi vjerujemo da je to i predsjedniku Vlade jasno.
MONITOR: DPS je, zbog Temeljnog ugovora, odnosno, kako su naveli „napuštanja evropske agende“ , najavio inicijativu za glasanje nepovjerenja Vladi. Kako vidite sudbinu te inicijative, odnosno mogući rasplet?
KOVAČEVIĆ: Tri su moguće opcije za razrješenje ove situacije: da se napravi korak nazad, uradi ozbiljan javni dijalog i nađe širi konsenzus oko teksta ugovora, u skladu s političkim dogovorom o formiranju Vlade i zbog koga ministri neće bježati sa sjednica. Ovo bi bio najjednostavniji ali ujedno i scenario za čije ostvarenje postoji mala vjerovatnoća.
Drugi je (ne)izglasavanje povjerenja Vladi koji bi nas vodio u višemjesečnu političku agoniju pronalaska nove većine, po širini i dubini. Ova agonija bi trajala toliko da u toku ,,postupka” sigurno ne bi ispunili očekivanja koja od nas ima EU.
I treći bi bio skraćenje mandata parlamentu koji bi, pored ključnog gubljenja vremena, bio i veoma rizičan zbog toga što mi imamo gore uslove za izbore od onih iz 2020. godine, a koji su i tada od većine javnosti označavani kao veoma loši.
MONITOR: Tvrdite da bi rušenje manjinske vlade nakon samo nekoliko mjeseci, proizvelo negativan politički efekat. Kakav?
KOVAČEVIĆ: Teško je pronaći pozitivan efekat u ovom momentu. Iznevjerena očekivanja građana/ki. Iznevjerena očekivanja međunarodne zajednice. Gubljenje ključnog vremena za reforme i odblokiranje procesa pregovora sa EU. Gubljenje povjerenja u institucije. Propuštanje šanse za ubrzan put prema EU. Povećanje nepovjerenja među ključnim političkim akterima čime se smanjuje mogućnost za izlazak iz ove situacije, bilo prije bilo nakon izbora. Mogući izlazak na izbore po nereformisanom izbornom zakonodavstvu i bez postojanja Ustavnog suda. Sve ovo i još dosta stvari nam govori da se nalazimo u jako teškom političkom momentu iz koga je teško izaći.
Nije bez razloga međunarodna zajednica svesrdno podržala izbor ove Vlade, iako je to daleko od idealnog demokratskog scenarija. Ona je viđena kao šansa da se ovo društvo makar za neko vrijeme umiri i stabilizuje. Povratak nekoliko mjeseci unazad bi bio katastrofalan. U lavirint odakle je svaki put sve teži izlazak.
MONITOR: Da li je Crna Gora spremna za izbore u slučaju rušenja Vlade?
KOVAČEVIĆ: Nije. Da jeste rješenje ove situacije bi bilo značajno jednostavnije.
Pored toga što su političke elite opstruirale izbornu reformu pojavio se i jedan jako važan novi momenat: Ustavni sud od septembra neće biti funkcionalan i neće moći donositi odluke. Ako partije, koje imaju katastrofalne odnose, ne izaberu sudije Ustavnog suda, mi ćemo biti pred veoma bizarnim izborom: ići na izbore bez zaštite biračkog prava odnosno Ustavnog suda ili odlagati izbore, vjerovatno opet neustavno. Zaista je teško odlučiti koja je gora od ove dvije opcije.
Ovdje valja pomenuti zaboravljeni birački spisak, individualne kandidature, otvorene liste, depolitizaciju izborne administracije, zloupotrebu državnih resursa, strane uticaje i druge stvari koje su političkim elitama postale nevažne u prethodne dvije godine.
MONITOR: Koji je po Vama najbolji scenario izlaska iz još jedne u nizu političkih kriza?
KOVAČEVIĆ: Umorna sam od manje loših izbora. I od biranja manjeg zla. I mislim da nijesam u tome usamljena. Dobre ideje nema ko da čuje, najbolje scenarije nema ko da implementira.
MONITOR: Kako vidite incidente u Nikšiću, povodom proslave 13. jula?
KOVAČEVIĆ: Mi smo, nažalost, normalizovali nasilje. Do te mjere da svi treba da se bojimo da li će nas neko zbog javno izraženog stava fizički napasti na ulici. I bez previše nade da će nas nadležni organi zaštititi.
,,Kontramiting” u Nikšiću je najavljivan danima kroz javne i manje javne kanale. Policija je sve to morala znati, ako su radili svoj posao. Zašto je procijenjeno da dva paralelna skupa nijesu prijetnja za bezbjednost, kako je dopušteno da se oni ,,dodirnu”, da li je policija zaista propustila grupu ekstremista do trga, da li je bilo učešća stranih državljana, je li bilo prekomjerne upotrebe sile – sve su to pitanja za policiju, ali i za političare. Pravdanje policije da nijesu nadležni za ,,procjene ideoloških obilježja” je apsolutno neprihvatljivo. Posao policije jeste baš to – da zna sa kojih političkih pozicija djeluju te grupe. Ovakav stav, godinama unazad, je doveo do toga da danas imamo organizovane ekstremne desničarske grupe koje nastoje da ,,regulišu” naše živote u skladu sa svojim svjetonazorom. Platićemo visoku cijenu ako nadležne institucije nastave da ignorišu ove pojave.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
PRVA POSTIZBORNA VLADA TRAJALA 14 MJESECI, DRUGA NI STOTINU DANA: Muke preletačke
-
UHAPŠEN VESELIN VUKOTIĆ: Pada još jedan stub Đukanovićeve moći
-
PRVA DIONICA AUTO-PUTA PUŠTENA U SAOBRAĆAJ: Na pola puta
-
VLADINI NAMJEŠTENICI PREUZELI ZAKONODAVNU VLAST U BUDVI I TIVTU: Od prinudne uprave do državnog udara
-
IGNORANTSKI ODNOS DRŽAVE PREMA PROSVJETARIMA: Upozorenja koja niko ne čuje
-
CRNA GORA PRIVLAČI SVE VIŠE DIGITALNIH NOMADA: Šansa koju ne treba propustiti
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje