Nijedna od trideset tri javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da se decenijama vodi loša zdravstvena politika, jer Vlada donosi brojne strateške planove koje ni sama ne poštuje?

SAMARDŽIĆ:Mi smo pri pisanju ozbiljnih strateških dokumenata, koji se tiču unapređenja kvaliteta javnog zdravstvenog sektora, zanemarili jednu važnu činjenicu – mogućnost implementacije napisanog. Mnoge čak i kvalitetno napisane strategije nikada nijesu zaživjele dok su u međuvremenu napisane nove koje vjerovatno čeka slična sudbina.Onaj mali broj djelimično implementiranih nosi novi set problema, jer uspješnost same implementacije nije moguće ocijeniti bez monitoringa, evaluacije i jasno definisanih indikatoraza sticanje uvida gdje su potrebne korekcije ili čak kompletna promjena kursa.

Trend čestih promjena u Ministarstvu zdravlja je, takođe, dio problema. U sred nekog, usudili bi se reći gotovo eksperimentalnog reformskog procesa, dođe potpuno drugi tim, često sa vrlo malo iskustva u zdravstvenoj politici i bez formalnog obrazovanja. Samim tim dosta stvari osuđeno je na propast. U Ministarstvu zdravlja moraju postojati ekspertski timovi sa akumuliranim znanjem i iskustvom nezavisno od trenutnih političkih dešavanja. Sve gore navedeno, uz mizerno plaćene nosioce posla u zdravstvu,evidentni su razlozi zašto se crnogorska zdravstvena politika može okarakterisati kao izuzetno loša.

MONITOR: Je li tačno da nijedna od 33 crnogorske javne zdravstvene ustanove, uključujući i Klinički centar, nema upotrebnu dozvolu jer ne zadovoljavaju minimum zakonskih uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti?

SAMARDŽIĆ: Niti jedna od 33 javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti. Propisi u ovom dijelu postoje, ali se ne poštuju, odnosno selektivno se primjenjuju samo na dio privatnog sektora. Za to vrijeme bavimo se važnim, ali ne suštinskim reformama kao što su elektronsko zakazivanje.Bojimo se da dok Ministarstvo elektronski uredi zakazivanje pacijenata, neće biti ni ljekara ni ustanove u kojoj će dobiti zakazanu zdravstvenu uslugu. Već postoje opšte bolnice u kojima imamo jedva dvadesetak ljekara i u kojima je gotovo nemoguće organizovati neprekidnu zdravstvenu zaštitu.

MONITOR: Kakve su posljedice ?

SAMARDŽIĆ: Posljedice ovakvog rukovođenja uvijek snose zaposleni, dakle zdravstveni radnici, koji su prinuđeni da rade u improvizovanim uslovima. Uostalom, ministar zdravlja je više puta bio u bolnici u Acibademu pa nam može prenijeti utiske kako izgleda jedna moderna bolnica. Takođe, neispunjavanjem građevinskih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisa u značajnoj mjeri ugrožava se bezbijednost hospitalizovanih pacijenata, kao i dostupnost zdravstvenih usluga naročito osobama sa invaliditetom, hroničnim bolesnicima, trudnicama i starijoj populaciji.

MONITOR: Mnogi ljekari tvrde da se specijalizacije i edukacije u zdravstvu u velikoj mjeri dodjeljuju unaprijed određenim kandidatima.

SAMARDŽIĆ: Osim što se na ovakav način vrši negativna selekcija stvara se nepovjerenje u sistem kako kod ljekara tako i kod pacijenata. Privilegovanje pri dodjeli specijalizacija najočiglednije je pri bodovanju usmenih intervjua, gdje se nepodobnom kandidatu da 0 ili 1 poen, a podobnom maksimalanih 15 i tako se legalizuje zloupotreba. Neka čitaoci procijene u kojoj mjeri je moguće da neko ko sa visokim prosjekom završi medicinski fakultet dobije 0 poena na usmenom intervjuu? Sindikat doktora medicine je u ovom pravcu već inicirao izmjene i dopune pravilnika koji reguliše ovaj postupak.

MONITOR: Je li tačno da je većina direktora javnih zdravstvenih ustanova politički aktivna?

SAMARDŽIĆ: U sumornoj crnogorskoj svakodnevici direktorsko mjesto je vrsta nagrade za političko pregalaštvo što ima dalekosežne posljedice po javno zdravstvo. U prilog ovoj konstataciji stoji činjenica da se čak 27 direktora od njih ukupno 33 nalazilo na odborničkim listama različitih političkih subjekata,što potvrđuje pretpostavku da njihovo imenovanje nije vršeno prema stručnim referencama, već shodno koalicionim sporazumima partija.

MONITOR: Vi se zalažete za to da u zdravstvu struka pobijedi politiku. Uspijevate li u tome?

SAMARDŽIĆ: Odgovor je ne, što ne znači da treba prestati sa prepoznavanjem i isticanjem dalekosežnih posljedica ovog problema.

MONITOR: Da li ministar Kenan Hrapović  prisilno iščlanjuje članove iz SDMCG zbog političkih razloga?

SAMARDŽIĆ: Na naše članove se često vrše pritisci, sve sa željom da ,,utihne“ naš glas kojem su interesi doktora i pacijenata na prvom mjestu, jer je valjda naše zdravstvo idealno, naše plate optimalne, a sindikalno djelovanje čisti kapric. Ministar Hrapović je u predizbornoj kampanji 2016. iščlanjivao članove iz Sindikata doktora medicine. Koliko je bio ushićen što je iščlanio nekoliko ljekara iz SDM govori činjenica da se time javno pohvalio u medijima.Kad smo ga upozorili da to predstavlja krivično djelotakvim aktivnostimase više ne hvali. Takođe, zaslužan pomena je i ,,model” sindikalnog organizovanja u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP), u kome ljekari pri zapošljavanju bivaju po automatizmu učlanjeni u sindikatna čijem čelu je dr Ljiljana Krivokapić. Sa druge strane, u ZHMP svaki zahtjev za učlanjenje u SDM proslijeđuje se direktoru Saši Stefanoviću koji nakon toga lično upoznaje kolege sa posljedicama članstva u SDM.

MONITOR: Kako to da direktori JZU imaju najveće zarade u javnom zdravstvu, dok istvremeno zbog niskih zarada ljekari masovno napuštaju javni zdravstvenisistem?

SAMARDŽIĆ: Trećina ljekara prihoduje 550 eura mjesečno.Plate ljekara u CG su gotovo dvostruko niže nego na Kosovu, čiji BDP je 50% niži od našeg, dvostruko niže nego u BiH, pa imamo paradoksalnu situaciju da su ratom razrušene države našle model da očuvaju, barem donekle, dostojanstvo ljekara. U isto vrijeme naši političari žive u luksuzu.

MONITOR: Mediji često objavljuju da javni funkcioneri umjesto crnogorskih zdravstvenih ustanova koriste usluge ustanova u inostranstvu, što znači da oni najviše iskazuju nepovjerenje prema javnom zdravstvenom sistemu Crne Gore.

SAMARDŽIĆ:Nagomilani problemi se samo usložnjavaju, dok se funkcioneri liječe na drugim adresama, putuje se i za najbanalnije rutinske procedure. Sve to nas navodi na zaključak da su donosioci odluka i te kako upućeni u probleme sa kojima se nose ljekari i građani, ali ne žele da participiraju niti u procesu rješavanja problema, niti da prolaze kroz crnogorski sistem kao pacijenti, već odlaze na strane adrese.Iako sebi mogu priuštiti taj trošak, finansiraju ga iz budžeta Fonda zdravstvenog osiguranja. Dakle, oni sami ne vjeruju u ono što decenijama oblikuju već je crnogorsko javno zdravstvo namijenjeno samo nama, običnim građanima.

MONITOR Kako je moguće ozdraviti ovakvo crnogorsko zdravstvo?

SAMARDŽIĆ: Ukratko, implementirati strateška dokumenta, pratiti i evaluirati ostvareno, na osnovu toga uvidjeti eventualne probleme, iste korigovati i pratiti interese korisnika javnog zdravstva, a ne interes privatnih preduzeća i naravno ,,vakcinisati“ crnogorsko zdravstvo protiv politikantstva i negativne kadrovske selekcije.

Političari bitniji od ljekara, profesora, inženjera…

MONITOR: Crna Gora ulaže u javno zdravstvo najmanje u Evropi. Jednom ste rekli da imamo najviše političara po glavi stanovnika i predložili da se dio od desetina miliona eura koje fale zdravstvu obezbijedi ukidanjem prihoda političarima.

SAMARDŽIĆ: Sindikat doktora medicine često ističe nedosljednost političke elite u navođenju razloga za nemogućnost povećanja plata ljekarima. Tačnije, kao glavni razlog se navodi  loša ekonomska situacija, dok se u isto vrijeme budžet za gorivo, telefone i dnevnice  političara i njihovih partija iz godine u godinu uvećava. Samo budžet za gorivo javnih funkcionera iznosi 10 miliona eura što je dovoljno da se osnovne zarade svim ljekarima povećaju za 50 odsto.  Pošto se u zemljama EU propagiraju zdravi stilovi života i zatvaraju centralna gradska jezgra za saobraćaj, zar ne bi bilo logično da se naši političari odreknu barem dijela bogatog voznog parka i popularišu biciklističke staze, a novac za gorivo i zarade prekobrojnih vozača opredijele za osiromašene zdravstvene radnike. To ćemo ponoviti još sto puta, jer je ovakva politika rezultat neshvatanja suštine modernog i razvijenog svijeta da su političari tu zbog nas, a ne obrnuto. Ukratko, ako nam je siromaštvo argument za niske zarade ljekara, kako je moguće da političari zemalja EU koriste sopstveni prevoz ili biciklo za odlazak na posao, a naši troše skoro 10 miliona eura samo za gorivo i još toliko za telefone i dnevnice? Da li se izgovor ,,ekonomske krize” odnosi samo na ljekare, prosvjetne radnike, inženjere i sudije, dok političari sebe ubrajaju u povlašćeni društveni sloj koji ne mora da dijeli našu realnost.

Budžet za privatnike

MONITOR: Iz Vlade tvrde da se budžet  javnog zdravstva stalno povećava, ali u to bolje upućeni kažu da se to radi ne u korist pacijenata i zdravstvenih radnika nego u korist privatnika.

SAMARDŽIĆ: Ako se budžet povećao za 30 miliona, plate se nisu povećale niti jedan cent. Zato imamo najskuplje lijekove u regionu i monopol kada je nabavka istih u pitanju, netransparentnu potrošnju unutar mreže zdravstvenih ustanova. Najveći korisnici novca namijenjenog za funkcionisanje javnog zdravstva su upravo pojedine privatne zdravstvene ustanove čiji je posao u krizi ili čiji posao treba razraditi. Jasno je za čiji interes se povećao budžet za zdravstvo.

                             Veseljko KOPRIVICA