Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN RAČIĆ, ANTIFAŠISTA IZ MOSTARA: Samo mladi ljudi mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu

Objavljeno prije

na

Milan Račič je kolumnist i aktivan sudionik društvene zbilje. Poznat je kao antifašista. I intelektualac bez dlake na jeziku. Magistar je politologije. Dobitnik je novinarske nagrade ,,Srđan Aleksić”. Autor je tri knjige: Ljudska prava, Izbjeglice, pravo i stvarnost i Priče o dobrim ljudima. Ponosan je, kaže, na činjenicu da je kao izbjeglica i predsjednik Skupštine Stonoteniskog saveza Crne Gore, zajedno sa Sašom Milačićem i Banjom Kaluđerovićem, prvi i na dostojanstven način razdružio 2004. godine ovaj savez sa kolegama iz Srbije. Pošto živi u Mostaru razgovor za Monitor počeli smo o gradu na Neretvi i pitanjem je li i dalje Mostar od nekadašnjeg multietničkog sada dvoetnički grad podijeljen na istočni i zapadni dio.

RAČIĆ: Mostar je, nažalost, podijeljen na dvoje, na desnu i lijevu, na hrvatsku i bošnjačku stranu, na istočnu i zapadnu, na… Da je to stvarno tako pokazuje i posljednji popis stanovništva. Uporna i neosnovana priča da je to jedini multietnički grad u BiH – pala je u vodu. Dvoetnički – da, multietnički – ne. Ova teza se može poduprijeti još mnoštvom elemenata. Broj povratnika, broj zaposlenih u državnim organima, neustavna kategorija, pismo i jezik, imena škola i ulica, Šantić i Ćorović su protjerani iz institucija i sistema, a Srđan Aleksić ne može dobiti ni sokak, a kamo li bulevar kao u Podgorici, ali je važno šta kažu nacionalne vođe, ne i ono što vlastitim očima vidimo. Međunarodni će, u međuvremenu, ukazivati na potrebu održavanja izbora, praviti analize i prijedloge, a mi ćemo biti sve udaljeniji i od Evropske unije i od mostarskih izbora.

MONITOR: Zašto?
RAČIĆ: Zato što to odgovara i onima koji upravljaju s naših pedesetak miliona konvertibilnih makara, a nikom ne polažu račune, a bogami i ovima iz međunarodne, jer im Mostar i BiH dođu kao poligon za eksperimentisanje. I pored svega, mislim da nade za Mostar, ipak, ima, ali pod uslovom da maknemo ove što nas dvije i po decenije izluđuju i lažu. Ima, ako ih zamijene neki novi i pošteni mladi ljudi, daleko sposobniji od zaostavštine iz devedeset i neke.

MONITOR: Često pišete o položaju Srba u Mostaru i Zapadnoj Hercegovini, navodeći da su oni danas nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine, ali uvijek dodajete da je isto ili još gore sa Bošnjacima u Istočnoj Hercegovini, sa Hrvatima u Prijedoru… Ko je za to kriv?
RAČIĆ: Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada BiH državljana – širom dunjaluka, a niko svojom voljom i dobrovoljno. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Mostarska zbilja, danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Srbi su danas u gradu i kantonu, a i u Federaciji BiH, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, (ne)konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja, preorganizovanosti, zbog (ne)predstavljanja u organima i institucijama. Zbog drugih, ali i sebe samih. Zbog… Otprilike, svi bi mogli stati na nedovršeni stadion novog Veležovog igrališta, isto kao i svi Hrvati i Bošnjaci u Banja Luci na Borčevom stadionu, ili dva odjeljenja (ne)Hrvata u kantonima sa tom nacionalnom većinom. Vratimo li se Šantiću, dokučićemo i odgovore, jer je za većinu razumnih Aleksa – Mostar, a Mostar – Šantić. A krivci? Oni koji su započeli i vodili ratove, oni koji evo čitave dvije i po decenije upravljaju nama i našim životima.

MONITOR: Kako komentarište aktivnosti najuticajnijih stranaka – Srpske demokratske stranke, Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice?
RAČIĆ: Za sudbinu BiH najveću odgovornost imaju Bošnjaci, kao najbrojniji narod, i njihovi politički predstavnici, odnosno SDA. Ogromna odgovornost je i na SDS-u i HDZ-u kao vladajućim sve od Dejtona pa do danas. Kao nacionalističke stranke, premalo su dobrog uradile i za ovu zemlju i za njene građane. Naprotiv!

MONITOR: Ovih dana oglasio se ratnom retorikom Božo Ljubić, nekad poslanik u Parlamentu BiH, danas poslanik u Saboru Hrvatske, o krvavom raspadu BiH i zahtjevom da u Domu naroda Federalnog parlamenta sjede samo Hrvati iz zapadne Hercegovine, dok bi Hrvate iz srednje i drugih dijelova Bosne zastupali ti hercegovački Hrvati. Kako sve to komentarište?
RAČIĆ: U BiH godinama nije sprovedeno gotovo stotinu odluka Ustavnog suda. I niko za to ne odgovara, pa čak se i ne zna ko to treba uraditi, a kamo li da neko i odgovara. Nije provedeno i desetine odluka Evropskog suda za ljudska prava… Jedna od tih odluka Ustavnog suda BiH je i slučaj „Ljubić”. Oko (ne)provođenja ove odluke u BiH je napravljena prava politička vratolomija i naelektrisana atmosfera. Traži se, u stvari, autentično predstavljanje, ali da to budu oni za koje „ja” mislim da moraju biti. No, o ovom slučaju mogla bi se napraviti doktorska disertacija.

MONITOR: Šta bi danas rekli o stvarnosti u BiH njeni velikani Ivo Andić i Meša Selimović?
RAČIĆ: Naši velikani Ivo Andrić i Meša Selimović vjerovatno bi danas našu stvarnost u BiH, društvenu i političku zbilju, opisali da vladajuća „gospoda” grčevito i uspješno brani svoja „demokratski” stečena prava. Ne biraju način i sredstva kako da sačuvaju prigrabljeno i pri tom da i dalje vladaju. Dovoljni su sami sebi, ali su pred sopstvenim ogledalom, u četiri zida i kad ostanu sami – veoma zabrinuti za sebe, imovinu i budućnost, koja ih kad-tad, neće zaobići.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da je BiH sve udaljenija od Evropske unije i kome to odgovara?
RAČIĆ: Sem zaklinjanja u Evropu i njene vrijednosti, ovdje smo sve udaljeniji i od Evrope i od njenih vrijednosti. Ovdje se ide korak naprijed, a tri nazad. Sve to odgovara vlastodržcima, jer bi njih, u BiH bi rekli, prvo „strefile” upravo te evropske vrijednosti.

MONITOR: Kakve su šanse da BiH opet bude građanska, moderna, multietnička država?
RAČIĆ: Za današnje generacije, sigurno – nikakve.

MONITOR: Šta očekujete od oktobarskih izbora u BiH?
RAČIĆ: Srcem premnogo, realno premalo.

MONITOR: Kako bi na oktobarskim izborima mogla da pobijedi ljevica?
RAČIĆ: Ovdje se na ljevici događaju vrlo čudne stvari. Uz veliku pompu najavljivano je udruživanje, zajedničke liste, programi i koalicije, a upravo se događa suprotno. Razdruživanje, borba za fotelje i istrošeni kadrovi glavna su karateristika današnjih kretanja na ljevici. Nadati se da bi se do oktobarskih izbora to stanje moglo popraviti.

MONITOR: Spadate u angažovanog intelektualaca koji ne strahuje da kaže ono što misli i što većini nije po volji. Koja je cijena pripadati intelektualnoj manjini?
RAČIĆ: Manjinska intelektualna elita su pravi intelektualci koji nikad ne prodaju svoj naučni i lični moral, ali su zato dovedeni na rub egzistencijalnog opstanka. Kako govori profesor Čilikov: ,,Kad nekom kažem da sam profesor, on samo što ne izusti – grehota”. Zbog svega, čast mi je pripadati takvoj grupaciji i privilegija je biti danas takva intelektualna manjina. Zato mi i jeste važno mišljenje takve elite i čistačice, posebno. Mnogo važnije i od predsjednikovog i od vladajućeg stava.

MONITOR: Da li intelektualna elita uopšte postoji u BiH ili glavnu riječ vodi pseudoelita kao glasnogovornik vladajuće politokratije?
RAČIĆ: Urušeni su vrijedonosni sudovi, a većinska tzv. elita se prilagodila zadatim uslovima. Ta pseudoelita preuzela je primat i nastupa kao glasnogovornik vladajuće politokratije jer jedino tako mogu dobiti projekte, stanove, titule i druge privilegije. I takvi, nažalost, vode glavnu riječ.

MONITOR: Napisali ste knjigu o dobrim ljudima. Zašto ste jednom rekli da druženjem sa takvim ljudima možete izgubiti status i položaj, ali ćete sigurno sačuvati slobodu i obraz?
RAČIĆ: Mnogo je, srećom, dobrih, a mladih ljudi koji jedino mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu. I kad vam čini zadovoljstvo družiti se sa njima, sa profesorom Kalinićem iz Banja Luke, Bogićem Bogićevićem, sa Šteficom Galić, pa dijeliti mišljenje sa profesorom Kukićem ili Dinom Mustapićem sigurni ste da ste obraz i slobodu sačuvali. Ali, tad morate znati da vas neće zapasti ni jedna vladajuća stolica. Pa neka svako bira!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo