Milan Račič je kolumnist i aktivan sudionik društvene zbilje. Poznat je kao antifašista. I intelektualac bez dlake na jeziku. Magistar je politologije. Dobitnik je novinarske nagrade ,,Srđan Aleksić”. Autor je tri knjige: Ljudska prava, Izbjeglice, pravo i stvarnost i Priče o dobrim ljudima. Ponosan je, kaže, na činjenicu da je kao izbjeglica i predsjednik Skupštine Stonoteniskog saveza Crne Gore, zajedno sa Sašom Milačićem i Banjom Kaluđerovićem, prvi i na dostojanstven način razdružio 2004. godine ovaj savez sa kolegama iz Srbije. Pošto živi u Mostaru razgovor za Monitor počeli smo o gradu na Neretvi i pitanjem je li i dalje Mostar od nekadašnjeg multietničkog sada dvoetnički grad podijeljen na istočni i zapadni dio.
RAČIĆ: Mostar je, nažalost, podijeljen na dvoje, na desnu i lijevu, na hrvatsku i bošnjačku stranu, na istočnu i zapadnu, na… Da je to stvarno tako pokazuje i posljednji popis stanovništva. Uporna i neosnovana priča da je to jedini multietnički grad u BiH – pala je u vodu. Dvoetnički – da, multietnički – ne. Ova teza se može poduprijeti još mnoštvom elemenata. Broj povratnika, broj zaposlenih u državnim organima, neustavna kategorija, pismo i jezik, imena škola i ulica, Šantić i Ćorović su protjerani iz institucija i sistema, a Srđan Aleksić ne može dobiti ni sokak, a kamo li bulevar kao u Podgorici, ali je važno šta kažu nacionalne vođe, ne i ono što vlastitim očima vidimo. Međunarodni će, u međuvremenu, ukazivati na potrebu održavanja izbora, praviti analize i prijedloge, a mi ćemo biti sve udaljeniji i od Evropske unije i od mostarskih izbora.
MONITOR: Zašto?
RAČIĆ: Zato što to odgovara i onima koji upravljaju s naših pedesetak miliona konvertibilnih makara, a nikom ne polažu račune, a bogami i ovima iz međunarodne, jer im Mostar i BiH dođu kao poligon za eksperimentisanje. I pored svega, mislim da nade za Mostar, ipak, ima, ali pod uslovom da maknemo ove što nas dvije i po decenije izluđuju i lažu. Ima, ako ih zamijene neki novi i pošteni mladi ljudi, daleko sposobniji od zaostavštine iz devedeset i neke.
MONITOR: Često pišete o položaju Srba u Mostaru i Zapadnoj Hercegovini, navodeći da su oni danas nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine, ali uvijek dodajete da je isto ili još gore sa Bošnjacima u Istočnoj Hercegovini, sa Hrvatima u Prijedoru… Ko je za to kriv?
RAČIĆ: Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada BiH državljana – širom dunjaluka, a niko svojom voljom i dobrovoljno. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Mostarska zbilja, danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Srbi su danas u gradu i kantonu, a i u Federaciji BiH, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, (ne)konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja, preorganizovanosti, zbog (ne)predstavljanja u organima i institucijama. Zbog drugih, ali i sebe samih. Zbog… Otprilike, svi bi mogli stati na nedovršeni stadion novog Veležovog igrališta, isto kao i svi Hrvati i Bošnjaci u Banja Luci na Borčevom stadionu, ili dva odjeljenja (ne)Hrvata u kantonima sa tom nacionalnom većinom. Vratimo li se Šantiću, dokučićemo i odgovore, jer je za većinu razumnih Aleksa – Mostar, a Mostar – Šantić. A krivci? Oni koji su započeli i vodili ratove, oni koji evo čitave dvije i po decenije upravljaju nama i našim životima.
MONITOR: Kako komentarište aktivnosti najuticajnijih stranaka – Srpske demokratske stranke, Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice?
RAČIĆ: Za sudbinu BiH najveću odgovornost imaju Bošnjaci, kao najbrojniji narod, i njihovi politički predstavnici, odnosno SDA. Ogromna odgovornost je i na SDS-u i HDZ-u kao vladajućim sve od Dejtona pa do danas. Kao nacionalističke stranke, premalo su dobrog uradile i za ovu zemlju i za njene građane. Naprotiv!
MONITOR: Ovih dana oglasio se ratnom retorikom Božo Ljubić, nekad poslanik u Parlamentu BiH, danas poslanik u Saboru Hrvatske, o krvavom raspadu BiH i zahtjevom da u Domu naroda Federalnog parlamenta sjede samo Hrvati iz zapadne Hercegovine, dok bi Hrvate iz srednje i drugih dijelova Bosne zastupali ti hercegovački Hrvati. Kako sve to komentarište?
RAČIĆ: U BiH godinama nije sprovedeno gotovo stotinu odluka Ustavnog suda. I niko za to ne odgovara, pa čak se i ne zna ko to treba uraditi, a kamo li da neko i odgovara. Nije provedeno i desetine odluka Evropskog suda za ljudska prava… Jedna od tih odluka Ustavnog suda BiH je i slučaj „Ljubić”. Oko (ne)provođenja ove odluke u BiH je napravljena prava politička vratolomija i naelektrisana atmosfera. Traži se, u stvari, autentično predstavljanje, ali da to budu oni za koje „ja” mislim da moraju biti. No, o ovom slučaju mogla bi se napraviti doktorska disertacija.
MONITOR: Šta bi danas rekli o stvarnosti u BiH njeni velikani Ivo Andić i Meša Selimović?
RAČIĆ: Naši velikani Ivo Andrić i Meša Selimović vjerovatno bi danas našu stvarnost u BiH, društvenu i političku zbilju, opisali da vladajuća „gospoda” grčevito i uspješno brani svoja „demokratski” stečena prava. Ne biraju način i sredstva kako da sačuvaju prigrabljeno i pri tom da i dalje vladaju. Dovoljni su sami sebi, ali su pred sopstvenim ogledalom, u četiri zida i kad ostanu sami – veoma zabrinuti za sebe, imovinu i budućnost, koja ih kad-tad, neće zaobići.
MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da je BiH sve udaljenija od Evropske unije i kome to odgovara?
RAČIĆ: Sem zaklinjanja u Evropu i njene vrijednosti, ovdje smo sve udaljeniji i od Evrope i od njenih vrijednosti. Ovdje se ide korak naprijed, a tri nazad. Sve to odgovara vlastodržcima, jer bi njih, u BiH bi rekli, prvo „strefile” upravo te evropske vrijednosti.
MONITOR: Kakve su šanse da BiH opet bude građanska, moderna, multietnička država?
RAČIĆ: Za današnje generacije, sigurno – nikakve.
MONITOR: Šta očekujete od oktobarskih izbora u BiH?
RAČIĆ: Srcem premnogo, realno premalo.
MONITOR: Kako bi na oktobarskim izborima mogla da pobijedi ljevica?
RAČIĆ: Ovdje se na ljevici događaju vrlo čudne stvari. Uz veliku pompu najavljivano je udruživanje, zajedničke liste, programi i koalicije, a upravo se događa suprotno. Razdruživanje, borba za fotelje i istrošeni kadrovi glavna su karateristika današnjih kretanja na ljevici. Nadati se da bi se do oktobarskih izbora to stanje moglo popraviti.
MONITOR: Spadate u angažovanog intelektualaca koji ne strahuje da kaže ono što misli i što većini nije po volji. Koja je cijena pripadati intelektualnoj manjini?
RAČIĆ: Manjinska intelektualna elita su pravi intelektualci koji nikad ne prodaju svoj naučni i lični moral, ali su zato dovedeni na rub egzistencijalnog opstanka. Kako govori profesor Čilikov: ,,Kad nekom kažem da sam profesor, on samo što ne izusti – grehota”. Zbog svega, čast mi je pripadati takvoj grupaciji i privilegija je biti danas takva intelektualna manjina. Zato mi i jeste važno mišljenje takve elite i čistačice, posebno. Mnogo važnije i od predsjednikovog i od vladajućeg stava.
MONITOR: Da li intelektualna elita uopšte postoji u BiH ili glavnu riječ vodi pseudoelita kao glasnogovornik vladajuće politokratije?
RAČIĆ: Urušeni su vrijedonosni sudovi, a većinska tzv. elita se prilagodila zadatim uslovima. Ta pseudoelita preuzela je primat i nastupa kao glasnogovornik vladajuće politokratije jer jedino tako mogu dobiti projekte, stanove, titule i druge privilegije. I takvi, nažalost, vode glavnu riječ.
MONITOR: Napisali ste knjigu o dobrim ljudima. Zašto ste jednom rekli da druženjem sa takvim ljudima možete izgubiti status i položaj, ali ćete sigurno sačuvati slobodu i obraz?
RAČIĆ: Mnogo je, srećom, dobrih, a mladih ljudi koji jedino mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu. I kad vam čini zadovoljstvo družiti se sa njima, sa profesorom Kalinićem iz Banja Luke, Bogićem Bogićevićem, sa Šteficom Galić, pa dijeliti mišljenje sa profesorom Kukićem ili Dinom Mustapićem sigurni ste da ste obraz i slobodu sačuvali. Ali, tad morate znati da vas neće zapasti ni jedna vladajuća stolica. Pa neka svako bira!
Veseljko KOPRIVICA