U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu, sve je posebno. Antikvitetni namještaj, porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja napravila i na kojem spava. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala nas je u svom domu. U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani među sobom nazivaju najljepšom kućom u gradu. Odnedavno, ovo prelijepo zdanje podignuto 1907. i zvanično je upisano kao spomenik od posebne važnosti. Sve u ovom domu, posebno je i lijepo je. Antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina na kakvoj su naše bake šile, i koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja  napravila i na kojem i danas spava. Sve je, sama, spužvom i štofom obložila, ponosno priča. Preko kreveta  prebačen  prekrivač, urađen pačvork tehnikom, sašiven od precizno izrezanih i međusobno sastavljenih komadića raznobojnog platna. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U stolici udobno smještena lutka, Miladinih ruku rad. Sa jutanim šeširićem na glavi, u trava zelenim pantalonicama, šeretski se osmjehuje. „To je moj prijatelj. Umije da se naljuti pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“, šaljivo kaže naša domaćica. Ugodno i udobno je ovdje. Mnogo boje i različitog dizajna, jer sve je unikatno. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Drugačije nije mogla. Nikad nije voljela konfekcijske stvari. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže.

Teška komoda iz nekih starih vremena, postolje je za brojne fotografije. Stari i mladi likovi koji se smješkaju iz ramova, sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi…

Na okruglom stoliću izdvojena od drugih, fotografija je Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam jer takvi ljudi ne umiru“, priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a u limarskoj radionici njen otac Đorđije Kotri zvani Doko pravio je petokrake za partizanske kape. Noću, krijući, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić onda bi ih farbao u crveno, a gdje je nalazio boju, pita se Milada i danas. Sjeća se i da je na poleđini tih petokraka otac vario male kukice, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape.

Na poziv strica, koji je bio direktor Solane i živio u Skadru Milada se sa familjom seli u Albaniju. Pamti da je u autu koji je njen otac vozio, ona sjedila naprijed držeći brata u krilu, a na zadnjem sjedištu bila je majka sa tek tek rođenom Miladinom  sestrom. Po oslobođenju familija Kotri vraća se u Nikšić. Otac osniva zadrugu Obnova u kojoj počinje da obučava mlade limarskom zanatu.Vještini koju je on od oca Marka naučio, a koju će kasnije nastaviti njegov sin Zoran.

Danas, Zoranov sin Pavle, nastavlja porodičnu tradiciju. Umijeće sa limom, vještinu u kojoj su Kotriji uvijek bili prvi i najbolji. Banjice za kupanje beba, rešeta, sudove za mlijeko, sve što se od lima pravilo… Za Miladinog oca govorilo se „da je mogao od lima da napravi cipelu koja ni nažuljala ne bi“. Vješt u radu rukama bio je bio i brat njenog oca. Stric Toni Kotri bio je čuveni nikšićki šnajder. Ne čudi što je i Milada imala zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“, dodaje naša sagovornica. A onaj umjetnički nerv, vidljiv u svim njenim rukotvorinama, vjerovatno je nasljedje tetke Antoanete. Ona je prva Nikšićanka koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat naslijedili su Miladin sin Bobo, ali i unuci Dušan i Bojan. Sva trojica bave se muzikom.

„Ne radim ništa više, nekako me volja pustila“, kaže naša domaćica. U nastavku izgovara: „Imam puno godina, ali ih ne osjećam“. Oči joj blistaju dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima, koje je napravila. Mnogo toga postoji samo još na slikama u  albumu koji zajedno prelistavamo. Prelijepe, tkane ženske torbe. Gledajući u njih Milada komentariše. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati sa njom kao da krpu nosi, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba umjeti držati…“

Brojne fotografije raznobojnih tapiserija i markame rada. Rad na njima počela je, objašnjava nam, kad je shvatila da je izrada goblena nedovoljno kreativan rad. Kopija unaprijed zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju, koju je držala sa prijateljicom Olgom Brković Jeretin krajem 60-ih, zatvorila je nakon godinu dana. Milada je imala potrebu da stvara. Raznobojnom vunom na postavljenom razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena onim što zovu, talenat. Njen rad brzo je prepoznat, a njeni radovi nalazili kupce i van rodnog grada. Pamti da je jednom, tokom manifestacije Radničko stvaralaštvo u Rijeci, svih 40 tapiserija, koliko je izlagala, prodato.

Njene ruke nisu mirovale. Do zore, ako je nešto na čemu je radila, zainteresovalo. Usavršila je i makrame rad – vještinu pravljenja čvorova kanapom ili nekim drugim materijalom. Sve o tehnici rada naučila je iz knjige u kojoj je ova tehnika opisana. Tu je i pročitala da su je otkrili francuski mornari. Desetek dana i uputstva iz kupljene knjižice, bila su dovoljna da savlada tehniku, a onda je kaže, „mogla da napravi svašta“. Umjetnost makramea samo rijetki u Nikšiću su prepoznali. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao je Miladu da uradi neki rad u makrameu za nikšićki muzej, ali nije pristala. Rad kupac njenih makrame radova bio je i ***Šuto Milić, vlasnik pilane, pa je Milada trampila dva rada za stari razboj, koji je i danas u njenom domu.

Lutke i klovnove počela je slučajno. Krenulo je kao ideja da napravi lutku jednoj djevojčici, a rezultiralo sa preko stotinu napravljenih klovnova. Samo dva su i dalje u Miladinoj kući.

„Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata…“, objašnjava Milada.

Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A potom izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve… Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom. Njihovi sakoi su bili besprijekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku…

Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica, da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo.

„Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je par redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“, sjeća se Milada.

Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice…

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO