Nakon izbornog dana, 25. maja, kandidat DPS-a za gradonačelnika Podgorice i aktuelni ministar prosvjete Slavoljub Stijepović Migo ućutao se. Tri mjeseca tako je (vjerovatno su mu tako savjetovali nadređeni – bolje da ćuti) čekao rasplet postizborne predstave u izvedbi DPS-a i koalicije Evropsko lice Podgorice (SDP i Pozitivna), da bi se, konačno, sve isplatilo. Premijer Milo Đukanović i prvi čovjek SDP-a Ranko Krivokapić dogovorili su koaliciju, na čijem čelu će biti on, Migo, iako je Krivokapić govorio da je nestranačka ličnost na čelu grada condicio sine qua non (uslov bez koga se ne može). Prema pisanju medija Stijepović je tokom sjednice Opštinskog odbora DPS-a Glavnog grada za pomenuti tromjesečni period, kolegama prokomentarisao: ,,Meni je bilo najteže”.
Sada je izvjesno: Stijepović će na mjestu prvog čovjeka Podgorice zamijeniti čovjeka od afera, Miomira Mugošu, nakon 14 godina gradonačelnikovanja. Kako su saznale Dnevne novine jedna od stavki sporazuma DPS-a i SDP-a jeste i revizija poslovanja grada dok je na njegovom čelu bio Mugoša.
Imajući u vidu prirodu režima i poziciju Mugoše u hijerarhiji, ali i njegovu stečenu realnu moć na (podgoričkom) terenu – to je teško očekivati, u obimu koji Mugoša zaslužuje. No Monitorov izvor iz DPS-a kaže: ,,Stijepović će kao i uvijek, bespogovorno slijediti direktive vrha partije, ali je činjenica da bi on volio da vidi Mugošu u slobodnom političkom padu. Iako su se na završnoj konvenciji u Podgorici, pred kamerama i hiljadama ljudi, demonstrativno ljubili i grlili, javna je tajna da se oni dvojica ne mogu očima vidjeti.”
To se poklapa i sa jednim predizbornim detaljom. Mugoša je, nakon što je obznanjeno da će kandidat za njegovog nasljednika iz redova DPS-a biti Stijepović, šturo prokomentarisao da je narečena odluka donesena u saglasnosti sa rukovodstvom stranke. Izbjegao je da odgovori na pitanje da li će mu Stijepović biti dobar nasljednik.
Stijepovića – člana Glavnog odbora vladajuće partije i nekadašnjeg predsjednika podgoričkog Opštinskog odbora – za DPS-ov izbor za gradonačelnika preporučila je dugogodišnja lojalnost partiji i šefu, do kosti. Od kada je, sredinom devedesetih, tokom sankcija, zajedno sa partijskim drugovima, bio istaknuti akter posla sa cigaretama, pa do danas, u Đukanovićevim redovima prepoznat je kao jedan od najposlušnijih kadrova. Zato su stizale i funkcije, i zaduženja.
Počeo je, za vrijeme socijalizma, 1984. godine, u GRO Prvoborac Herceg Novi. Tu je odradio pripravnički, pa postaje, redom – samostalni pravni zastupnik, direktor opšte, pa pravne i samoupravne službe. Ostaje tu do Đukanovićevog ,,višestranačja”, do marta 1991. godine. Slijede partijske sinekure: od 1991. godine do kraja 1996. zatičemo ga na poziciji pomoćnika ministra rada i socijalnog staranja. Iste godine napreduje, postaje ministar bez portfelja, gdje ostaje dvije godine. Stijepović je potom, do 2001. godine, u fotelji ministra sporta. Sljedeće dvije godine sekretar je Republičkog sekretarijata za sport. Zatim se, od januara 2003. do novembra 2006. godine, vraća u Ministarstvo rada i socijalnog staranja, ali ovoga puta ne kao pomoćnik, već – ministar.
Sluša, dakle, napreduje: od novembra 2006. godine do oktobra 2007. godine Stijepović se nalazi u ulozi potpredsjednika Ustavotvorne Skupštine Crne Gore. Nakon toga je potpredsjednik Skupštine dvije godine. Pa opet – od juna 2009. godine do aprila naredne godine – na staro mjesto (pokazao se u toj ulozi): ministar bez portfelja. Prije četiri godine, počinje prvi mandat ministra prosvjete i nauke.
I tu se pokazao, pa je zaslužio milost partijskog šefa za drugi mandat na čelu tog ministarstva. Između ostalog, time što je, samo mjesec nakon preuzimanja funkcije, potpisao licencu koja je nedostajala UDG, Đukanovićevom Univerzitetu, da postane to što jeste. Potom je Stijepović inicirao i promjenu Zakona o visokom obrazovanju omogućivši tako finansiranje UDG-a novcem poreskih obveznika. Stijepović je, takođe, formalno najodgovorniji za odluku Vlade da iz budžeta izdvoji skoro 200.000 eura za finansiranje studenata koji se školuju na privatnim fakultetima, od čega najveći dio za UDG…
Bio je od 1990. do 1998. godine – što ne zabilježiti i to – generalni sekretar Fudbalskog saveza Crne Gore, pa, naredne tri godine, zamjenik predsjednika iste organizacije. Dok je Mugošin atar u podjeli crnogorskog sporta na partijeske glavešine, bila Budućnost, Stijepović je bio zadužen za FK Zetu. To je, takođe, jedno od mjesta razmimoilaženja pomenute dvojice.
Stjepović je bio i na čelu Vladine Komisije za stambena pitanja. Njen rad obilježile su brojne sumnjive odluke, kao ona kada je Stijepović potpisao odluku da se njegovom partijskom saborcu i sada već bivšem ministru kulture Branislavu Mićunoviću dodijeli u zakup, kao radni prostor, stan u Podgorici površine 75 kvadrata (Univerzitetski centar, Lamela I, broj stana je 44). U trenutku dok je Mićunović, prema podacima iz imovinskog kartona, stopostotni vlasnik stana od 187 kvadrata u glavnom gradu, ali i garsonjere u Budvi, od 22 kvadrata!
Sada će, dakle, Stijepović tolikom broju raznorodnih funkcija (član je i Savjeta za unapređenje poslovnog ambijenta – što god to predstavljalo) dodati još jednu – gradonačelnika glavnog crnogorskog grada. Tokom kampanje, kao nikada do sada, iscrtao je autoportret: poslušnog, na sve spremnog, ne suviše obrazovanog i pismenog kadra, koji lapsusima (recimo: Crna Gora – evropski grad, ili: DPS je građanska država) i izjavama zasmijava javnost.
Više nego dovoljno preporuka za istaknuto mjesto u Đukanovićevoj hijerarhiji.
Čovjek-biser
,,Oni će (gradske opštine Tuzi i Golubovci – prim. aut.) dakle dobiti sve ono što danas imaju građani gradske opštine na Menhetnu, Pariz Sen Žermenu, Londonu, Parizu i tako dalje.”
,,Treba sada nastaviti da se razvija grad ali mu sada treba dati jedan drugi smisao.
Da razvijamo grad sada, da mu damo tu kulturnu i duhovnu dimenziju.”
,,Svakodnevno imamo kontakte i ljudi nam prilaze…”
,,DPS je kao odgovorna stranka pokušao da uradi ono što je već uspio.”
,,Ja sam upravo zato što imam principe prihvatio principe moje stranke.”
,,Kada se priča o DPS-u mora se pričati sa velikim poštovanjem.”
,,Vlada nije ništa drugo nego jedna crnogorska porodica. Ako članovi te porodice preko mjeseca ne unesu određena sredstva i ne stvore kapital, onda ta porodica preko mjeseca nema uslova da troši ni u kafani, ni u prodavnici, ni za neke druge potrebe”.
Marko MILAČIĆ