FOKUS
MI, VLAST i SEZONA 2021.: Koristi i štete masovnog turizma
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online,,Došlo je vrijeme da je ležaj jeftiniji od ležaljke na plaži”. Zato i sadašnje brojke o stotinama hiljada regionalnih hodočasnika na ovdašnje plaže treba uzeti sa rezervom sve do momenta kada ne budemo imali i finansijski iskaz njihove posjete
Septembar je na pragu, pa se lagano bliži i kraj ovogodišnje sezone prebrojavanja turista, inače omiljene discipline ovdašnjih predstavnika vlasti, opozicije i analitičara svih profila. Turističi radnici, za to vrijeme, i dalje pokušavaju namaći po koji euro, nadaju se prihodima u postsezoni, pa svođenje računa ostavljaju za neka mirnija vremena.
Iako polako jenjavaju, gužve na crnogorskom primorju svjedoče o jednoj, uglavnom su svi saglasni, dobroj sezoni. Čak i iznenađujuće dobroj uzmu li se u obzir okolnosti – covid, ekonomska kriza, domaća i regionalna politička trvenja – i siromašna predsezona tokom koje su ovdašnje plaže, hoteli i ugostiteljski objekti, mahom, zvrjali prazni.
Računovođe i statističari tek treba da svedu račune o finansijskim efektima ljeta 2021. ali to političarima ne smeta da se, unaprijed, zaogrnu plaštom pobjednika.
,,Prema podacima Uprave policije oko 740 hiljada stranaca ušlo je u Crnu Goru u julu, što je na nivou 2019. godine”, pohvalio se neki dan resorni ministar ekonomije Jakov Milatović (Crna Gora spada među izuzetno rijetke zemlje koje nemaju ministarstvo turizma iako ova privredna grana donosi oko četvrtine bruto društvenog proizvoda) pa slavodobitno poentirao da je za prvih 15 dana avgusta u Crnu Goru ušlo 380 hiljada stranaca, a to je za pet odsto više od 2019″.
Ovo je nevjerovatan rezultat i uspjeh za Crnu Goru, pohvalio se Milatović. ,,Činjenica je da nama sezona cvjeta, a za to je zaslužna Vlada Crne Gore, ali sad svako hoće dio zasluga”.
Ministar ekonomije nije ostao usamljen u svojoj radosti. „Odgovorno tvrdim da, otkad se vrši metrika u Crnoj Gori, špic sezone nikad za nikad nije bio bolji”, kazao je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović pa, da uveliča uspjeh, dodao kako smo postigli ,,najbolji mogući rezultat” od svih država na Mediteranu.
Ljestvicu je, za koji stepenik više, podigao premijer Zdravko Krivokapić. ,,Najvažnija je činjenica da je Crna Gora turistički hit u čitavoj Evropi. O tome govore činjenice. Vi znate da smo budžet projektovali na 65 odsto, projekcija MMF-a je bila na 70 odsto 2019. Sve je to prevaziđeno…”, pohvalio se Krivokapić u parlamentu, pa iskoristio priliku da opoziciji održi još jednu lekciju: ,,Da li je Crna Gora samo destinacija za ekskluzivni turizam kao što vi često želite da predstavite? Činjenica je da je u svim opštinama, čak i na sjeveru, broj turista iznenađenje za sve koji rade u turističkim organizacijama. Svi su očekivali mnogo niže brojke. Ali brojke su ovdje neupitne. One iskazuju sve i niko ih nije štelovao, a vi ste ih štelovali…”.
Oni koji od turista žive na riječima su dosta škrtiji. Mada ne spore da je posjeta, a ponegdje i potrošnja, prevazišla njihova očekivanja i omogućila da se djelimično saniraju posljedice prošlogodišnje katastrofe. Ne dijele, ipak, euforiju zvaničnika izvršne vlasti. Nego ukazuju na fakte i trendove koji upozoravaju. Počev od toga da smo, drugu godinu zaredom, ostali bez najplatežnijih gostiju iz Rusije. A završno sa podatkom da, po prvi put u ovom vijeku, zvanična statistika pokazuje da ljetnja turistička sezona nije dovela do povećanja broja zaposlenih.
Sličnu ,,anomaliju” registrovali su i u Hrvatskoj. Ali uz različita obrazloženja. Naši zapadni susjedi računaju da je dio osoblja u hotelima i restoranima, posebno onaj koji je sezonski angažovan iz BiH, Srbije i Crne Gore, uposlen na crno. Dotle se ovdašnji ugostitelji žale da u, ekstremnim situacijama, nijesu mogli da otvore objekte u punom kapacitetu zbog nedostatka kvalitetne radne snage. I pored rekordnog broja zvanično nezaposlenih.
Između se smjestilo sijaset malih i velikih problema.
Turisti troše manje, prihodi se ne mogu porediti sa 2019. godinom ustvrdio je, sredinom jula, suvlasnik Montenegrostarsa Žarko Radulović: ,,Sezona je dobra, predsezone nije ni bilo, a za postsezonu ćemo da vidimo. S obzirom na to da nema Rusa i Bjelorusa dobro prolazimo”.
Goste koji su došli teško je, ili nemoguće prebrojati požalio se direktor Turističke organizacije Ulcinj Gzim Hajdinaga, navodeći da je očigledno kako je stvarni broj gostiju u Ulcinju dva-tri puta veći od broja registrovanih. ,,Prema paušalnim procjenama, najposjećenija smo primorska opština, ali zvanično se to ne pokazuje jer je u drugim gradovima registracija gostiju bolja”.
Bolja – možda. Ali ne i dovoljno dobra. U prilog tome ide podatak koji bi valjalo predočiti i ministru ekonomije. Podaci Monstat pokazuju da je, od 11,3 miliona putnika koji su 2019. prešli crnogorsku granicu, samo njih 2,6 miliona (ili tek svaki četvrti) registrovan kao turista. Ostali su stanovnici Crne Gore, dijaspora, prolaznici kroz Crnu Goru, vlasnici ili zakupci stambenih objekata i – neprijavljeni turisti od kojih država nema ni centa prihoda. Izuzmemo li naplaćeni PDV na ono što potroše u samoposluzi, na pijaci, u kafiću ili restoranu. Zato i sadašnje brojke o stotinama hiljada regionalnih hodočasnika na ovdašnje plaže treba uzeti sa rezervom sve do momenta kada ne budemo imali i finansijski iskaz njihove posjete.
A on bi nas mogao poprilično razočarati. ,,Imamo sezonu koja neodoljivo podsjeća na turizam iz 90-ih godina”, upozorava dekan Fakulteta za biznis i turizam Rade Ratković dok jedan ugostitelj ljeto 2021. sažima u prostoproširenu rečenicu: ,,Došlo je vrijeme da je ležaj jeftiniji od ležaljke na plaži”.
Ministar Milatović ne mari za te primjedbe. Nego nam podastire računice prema kojima će efekti ovogodišnje turističke sezone znatno premašiti (optimistička) očekivanja Vlade i primaći se rekordnoj sezoni 2019. ,,…Ovo znači da se prihod od turizma u drugom kvartalu 2021. godine može procijeniti na 120 miliona eura. Kada ovoj cifri dodamo 25 miliona eura, koliko je iznosio prihod od turizma u prvom kvartalu ove godine, činjenice su neumoljive: u prvoj polovini 2021. godine, ostvareno je 145 miliona eura prihoda…”. Tako smo, u samo dvije rečenice, procjene pretvorili u neumoljive činjenice. Kada su iste osporene koji dan kasnije, zvanično mjerodavnim podacima Centralne banke, ministar se nije korigovao već je CBCG optužio za fingiranje podataka.
Inače, u trouglu CBCG – Monstat – Vlada već traje tihi rat o načinu na koji će se procjenjivati broj tursita i ostvareni prihodi. Sporan je broj neprijavljenih gostiju (on se procjenjuje na 30 do 50 odsto zvanično registrovanih mada, kao u slučaju Ulcinja, može biti i mnogo veći. A još više njihova dnevna potrošnja. Za prvi podatak zadužen je Monstat a za drugi CBCG. I u oba slučaja ne baratamo stvarnim brojkama već poprilično paušalnim procjenama. I to je standard koji važi duže od 15 godina.
Prema tim procjenama, prosječan turista je 2019. u Crnoj Gori trošio skoro 80 eura dnevno. A prošle godine jedva 50. Sada se koplja lome na pitanju da li je ovogodišnji prosječni gost (moglo bi se pokazati da je to član četvoročlane porodice sa dvoje male djece) po dnevnoj potrošnji bliži prošloj ili pretprošloj godini – kada su dobrostojeći Rusi i Ruskinje i te kako dizali prosjek. Ministar se već izjasnio – naš turista troši 80 eura dnevno. Što znači da dan na moru porodicu sa dvije makanje košta 250 eura. I ko drugačije kaže taj je – protiv Vlade. Demokratske i ekspertske.
Da se, na ovom mjestu, vratimo tvrdnjama po kojima smo turistički šampioni Mediterana i cijele Evrope. Pa da pogledamo kako u susjednoj Hrvatskoj računaju prihode od turizma.
,,Od početka godine do jučerašnjeg dana u Hrvatskoj je ostvareno 74 posto noćenja iz istog razdoblja 2019, dok je vrijednost fiskaliziranih računa u djelatnostima izravno vezanih za turizam 79 posto”, saopštila je u srijedu ministrica turizma i sporta u Vladu RH Nikolina Brnjac, uz opasku da je ,,trenutno prerano za davanje procjene ukupnog prihoda od turizma u ovoj godini”. Iz daljeg teksta saznajemo da hrvatska javnost efekte sezone prati na osnovu podataka sa fiskalnih računa u djelatnostima pružanja smještaja, posluživanja hrane i pića i poslovanja turističkih agencija. I da te podatke imaju, praktično, u realnom vremenu. Dok u njihovom susjedstvu ministar finansija djeci koja prodaju limunadu na ulici traži fiskalni račun. A advokate oslobađa te obaveze.
Da je to jedina razlika.
Ko se još sjeća kako smo u ovu sezonu ušli sa Vladinim sloganom I zdravlje i ekonomija. I ko mari za to što je Crna Gora danas zemlja sa najviše kovid oboljelih na 100 hiljada stanovnika u Evropi? Premijer Krivokapić taj podatak pokušava iskoristiti u aktulenoj bici za Cetinje pa nam, skoro pa zadovoljan, najavljuje kako ćemo početkom septembra imati i hiljadu novooboljelih dnevno.
Koliko košta dan bolničkog liječenja kovid pacijenta? A koliko njegov oporavak, da ne pominjemo izgubljene živote? Mogu li se te računice priključiti saldu ovogodišnje turističke sezone?
,,Naša želja je zadržati status zemlje s najpovoljnijom epidemiološkom situacijom na Mediteranu i zato ćemo kao i dosad kontinuirano stavljati fokus na sigurnost kako bi se turistička i društvena zbivanja u ostatku godine mogla što kvalitetnije odvijati”, poručuje hrvatska ministrica turizma.
A naš potpredsjednik Vlade kaže: „Ja podržavam da mi sezonu odradimo do kraja na način koji je započet uz povećanje doza opreznosti i djelovanja svih inspekcijskih službi, ali naročito ugostitelja da nam pomognu u sistemu bolje kontrole i onemogućavanja te veće transmisije virusa…”.
Pa šta mislite, ko će imati bolju postsezonu?
Naše vlasti imaju veći problem. Kako podijeliti zasluge. ,,Zahvaljujući našim sunarodnicima iz Srbije i RS, turistička sezona u Crnoj Gori je spašena. Plaže su pune sa stotinama hiljada Srba. Upravo je DF učinio ove ključne korake ka uspjehu sezone. Zbog toga smo im iskazali poštovanje i javnu zahvalnost na putevima koji vode ka našem primorju”, objavio je Andrija Mandić, sve sa slikom bilborda na kome se DF braći Srbima zahvaljuje na posjeti.
Umjesto da se bavi ozbiljnijim stvarima, ministar Milatović je ušao u klinč sa DF-om, tvrdeći da njihove bilborde niko nije vidio. Nego da DF uz pomoć propagande pokušava da prisvoji Vladine zasuge za uspješnu sezonu. Tek da se zna, autor ovog teksta vidio je jedan DF-ov bilbord na Zlatici, i dobro ga osmotrio čudeći se količini primitivizma koju su raznorazni rialiti darovali ovom društvu.
Važnija je, ipak, priča o Vladinim zaslugama.
Vlada Zdravka Krivokapića usvojila je Plan priprema ljetnje turističe sezone za 2021. godinu u maju, na svojoj 23. sjednici. Na vrijeme? A tamo piše da ,,planirane aktivnosti, pored ostalog, obuhvataju radove na unapređenju infrastrukture, unapređenju kvaliteta usluga u turizmu i povezanim sektorima, povećanje raznovrsnosti turističkog proizvoda, smanjenje sive ekonomije i podsticanje zapošljavanja domaće radne snage“.
Dobili smo aviokompaniju koja je, samo dijelom, nadomjestila grubo prizemljenje Montenegrerlajnsa (da ne bude zabune sudbina MNA je zasluga DPS vlasti), granice u jeku korona pandemije otvorene i za zdrave i za bolesne; radove na putevima od granice sa Srbijom do Boke i Ulcinja, deponije smeća koje su, umjesto da budu sanirane, ljetos zapaljene, manjak radne snage i višak nezaposlenih. Nesmanjenu sivu ekonomiju. I, najvažnije, najavu da će broj novozaraženih kovid pacijenata, već u septembru, preći hiljadu dnevno.
Ljetnja turistička sezona bila je dobra, iako još ne znamo koliko su novca turisti ostavili u Crnoj Gori, ko će ga trošiti i koliko će nas to koštati kada je zdravlje u pitanju. Šta ćemo kada se sklope suncobrani?
Vještina nemogućeg
Jednom dimenzijom problema ne/zaposlenih pozabavio se Miloš Vuković osnivač Fideliti konsaltinga. ,,Monstat poentira podacima: broj zaposlenih u junu rekordne 2019. godine iznosio je 213.488 što je za 64.117 više nego u junu ove godine! Pošto je to prilično nemoguće, red je da pogledamo ostale javno dostupne podatke koje možemo povezati za brojem zaposlenih”, navodi Vuković u analizi objavljenoj na društvenim mrežama.
,,Prema javno dostupnim podacima, plaćeni porezi i doprinosi za zaposlene u junu 2019. godine iznosili su 55,4 miliona eura dok su u junu ove godine bili veći i iznosili su 59,5 miliona eura. Dobro ste pročitali”, zaključuje Vuković uz pitanje kako je moguće da je zvaničan broj zaposlenih manji za 30 odsto dok su porezi i doprinosi koji se plaćaju za zaposlena lica su junu bili veći za deset odsto od istog mjeseca 2019?
Jedno objašnjenje bi bilo – rast zarada. Zvanični podaci, međutim, ne ukazuju na takvu mogućnost. Prema drugom tumačenju, u pitanju su statističko-političke igre oponenata Krivokapićeve Vlade. Šta je stvarno po srijedi valjalo bi da objasni neko od nadležnih iz Vlade, Monstata, Zavoda za zapošljavanje…
Ili to treba da bude još jedna vječna tema za svakodnevna nadgornjavanja. a ne u svakom momentu neupitan podatak na osnovu koga se prave sve ekonomske projekcije jedne zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
USTOLIČENJE NOVOG MITROPOLITA: Kraj amfilohijevske ere
-
VATROGASCI U CRNOJ GORI: Prepušteni milosti lokalnih uprava
-
MENTALNO ZDRAVLJE MLADIH: Prepušteni sebi
-
PETAR ĐUKANOVIĆ , CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vrtimo se u začaranom krugu
-
BELIVUK ZLOČINE ČINIO I U CRNOJ GORI: Ubistva dogovarali preko Skaja
-
PETNJICA: KAKO ZAUSTAVITI ISELJAVANJA: Mještani samo na papiru
FOKUS
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
Objavljeno prije
3 danana
15 Novembra, 2024Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti
Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.
“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.
U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”
Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V. On, možda, najpotpunije ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”
Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.
Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
1 sedmicana
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država. (Vidi antrfile).
Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa, ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.
Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.
Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.
“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.
Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.
Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.
Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.
Nije, dakle, lako ni na toj strani.
Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast. To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”
Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.
Prerada Crne Gore
Andrija Mandić i Milan Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.
Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.
“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.
“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…
Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.
Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”
Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”
To je uglavnom to. Da ne bude nismo znali.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
SA LJILJANOM TOMANOVIĆ PONOMAREV U OČEVOM ATELJEU: Kroz generacije
Iskorak
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
INTERVJU3 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU3 sedmice
TAMARA SKROZZA, NOVINARKA I UREDNICA U AGENCIJI FONET, DOBITNICA NAGRADE „DUŠAN BOGAVAC-ZA ETIKU I HRABROST“: Danas trpimo „ pritisak bez otisaka prstiju “
-
DRUŠTVO3 sedmice
HAPŠENJE STRAHINJE KOPRIVICE, SINA DUGOGODIŠNJEG POLICIJSKOG FUNKCIONERA DUŠKA KOPRIVICE: Neobične veze
-
Izdvojeno3 sedmice
KORUPCIONAŠKA AFERA MOŽURA NA SUDU U ŠPANIJI: Fersa štiti Đukanovića
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ BATA CAREVIĆA: Sudstvo je golo
-
Izdvojeno3 sedmice
ODRŽAN TREĆI MUNDIJAL PRIJATELJSTVA: Ulcinj ponovo okupio legende sporta
-
FOKUS3 sedmice
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa