Možda je sahrana jednog čovjeka, nastavnika u planinskom selu, znak  da je  snaga ljudske dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta

“Mevlan je preselio!“  Nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela, zavladao je uzvišeni mir  i spustila se svečana tišina. Sat kasnije, ova vijest se  proširila na cijeli Derven i Polog, sve do najudaljenijih planinskih sela. Niko na socijalnim mrežama nije pitao za prezime, mjesto boravka, zanimanje tog Mevlana,  kao da su su svi znali da rahmetlija/pokojnik može biti samo upravo taj Mevlan kome treba otići na đenazu i ni jedan drugi!   Već oko podne kroz širom otvorenu dvokrilnu kapiju velikog dvorišta sa sedam kuća – Mevlana i šestoro njegove braće – počeli su pristizati ljudi iz okolnih sela da izraze saučešće a Mevlanov mobilni telefon neprestano se punio porukama iz Njemačke, Danske, Švajcarske, Italije, SAD…

Uz šest kuća bile su male bašte sa povrćem i po koje stablo jabuke, kruške, trešnje. Umjesto bašte, prostor ispred Mevlanove kuće zauzimao je lijepo održavan travnjak, sa jednom maslinom, trešnjom i palmom koje je Mevlan zasadio uz rub ove lijepe livade. Ulaz u Mevlanovu kuću, zaklanjao je ogroman, raskošno razgranat žbun jorgovana čiji miris se svakog proljeća nadaleko širio.    Sjutradan, na đenazu/pogreb, zakazanu za podne-namaz, od jutra su produžili pristizati ljudi. Dolazili su iz bliže i dalje okoline, iz gradova sa cijele teritorije države, poznati i nepoznati, stizali su iz inostranstva rođaci i prijatelji sa porodicama, nakon što su, vozeći cijelu noć prešli po 1.500-2.000 kilometara.

Do mezarja, Mevlana je ispratilo nepregledno mnogo ljudi. Za nedelju dana, koliko je uobičajeno da se porodici izrazi saučešće, nije se prekidala povorka posjetilaca. Veliko dvorište nije moglo primiti sve koji su čekali na svoj red da uđu u kuću, a pred kapijom dvorišta, na meraji, zbog hladnoće i dugog čekanja okupljeni oko nekoliko furuna, čekali su ljudi na svoj red da uđu u dvorište. Mevlan je bio nastavnik u osnovnoj školi u udaljenom planinskom selu. Utoliko je bila čudnija činjenica da su  iz svih regionalnih škola došle kompletne delegacije u punom sastavu – od direktora do najmlađeg nastavnog osoblja – da izraze veliko poštovanje za Mevlana, ali je i izazvala najdublji utisak. Za tu priliku, sve škole su za jedan dan prekinule nastavu a dvije škole su čak odložile već zakazane termine za ekskurziju. Penzionisani profesor matematike,  sjetio se Mevlana kao najboljeg matematičara od svih učenika kojima je predavao  i bez oklijevanja se pridružio ljudima, čim su mu rekli iz kog sela je taj Mevlan na čiju đenazu su krenuli

Niko se nije pitao zašto je došao, niko se nije čudio nikome što je došao a ipak, svi su se čudili nezapamćeno velikom broju ljudi koji su došli da isprate Mevlana i da izraze svoje duboko žaljenje zbog njegovog odlaska.  Ja sam sa Mevlanom proživio 25 godina nepomućenog prijateljstva  i  dobro sam znao zašto sam došao, ali me je broj ljudi koji su došli, više nego začudio! Najprije, bilo je  čudno to što su, onaj uzvišeni mir i svečana tišina tokom cijele te nedelje lebdili   nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela!  Osim toga,  koliko god bila velika, Mevlanova đenaza po svemu nije bila obična đenaza! Po svojim proporcijama i po atmosferi koja se osjećala u zraku, posebno po tome što je prerasla lična osjećanja kao standardni razlog dolaska na đenazu. U ovom slučaju, dolazak se  pretvorio u neodložnu a spontanu kolektivnu obavezu, u izraz zahvalnosti koju su,  ni sami ne znajući zbog čega, svi ovi ljudi očigledno osjećali prema Mevlanu, jer ga najveći broj njih nije lično poznavao, pa čak ni čuo za njega!? Mevlan nije bio ni politički moćnik, ni vlasnik velike firme, ni tajkun-mecena humanitarnih organizacija! Pa ipak, ovakve đenaze nikada prije nije bilo!? Šta su to osjetili ljudi, šta sam ja osjetio i prepoznao u ovom njihovom osjećanju obaveze prema Mevlanu!?

Sjetio sam se jedne priče. U davna vremena, Bog je poštedio čovječanstvo zbog 16 dobrih ljudi, koliko je utvrdio da u tom trenutku živi u svijetu. Od tada, taj broj je konstantan i samo zbog njihove dobrote opstaje ljudski rod. Niko ne zna ko su ti dobri ljudi, ne znaju to čak ni oni sami. Kada jedan od njih preseli, odmah ga zamjeni novi, jednako dobar čovjek.  Mora biti da ljudi osjete nešto što nisu nikada prije osjetili, kada takav čovjek preseli! To što osjete, to je  ta snaga dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta..

Na turskom jeziku ime “Mevlan“ znači “anđeo“, “nebesko biće“. Može li biti da je i imenom, i svojom dobrotom, Mevlan bio jedan od tih 16 Dobrih ljudi-anđela!?

Ferid MUHIĆ