MONITOR: BiH se ovih dana našla u centru javnosti i izvan našeg regiona zbog ubistva dvojice policajaca u Sarajevu. Kako je vlast reagovala na taj zločin?
HALILOVIĆ: Da, ovo je bio vrlo tragičan događaj iako nije prvi: nakon uspostavljanja mira ubijena su dvojica policijskih oficira u Istočnom Sarajevu, potom glavni istražitelj koji je vodio istragu o te dvije likvidacije, te zamjenik ministra MUP-a u Federaciji BiH Jozo Leutar. Nijedno od tih ubistava nije sankcionirano. Zato su se i ova posljednja mogla očekivati. Naime, politički i društveni ambijent u poslijeratnoj BiH pogoduje kriminalu protiv kojeg se ne bore na adekvatan način ni političke vlasti, ni pravosudni sistem. Naprotiv, ako ne većina onda najmanje dio vlasti i dio policijskog i pravosudnog sistema su povezani s kriminalnim miljeom, bilo da su i sami saučesnici ili ga servisiraju. Zato je i njihova reakcija u povodu ubistva dvojice policajaca prvo bila „šokiranost” (jer su „iznenađeni” tom brutalnošću) i na prvi pogled vrlo oštra kad su shvatili da kriminal nema granica. Bojim se ipak da vlasti i sistem nemaju pravi odgovor ni ovog puta i da će se sve završiti na hapšenjima sitnih kriminalaca i u eventualnim sudskim procesima bez kraja i osude.

MONITOR: Iz Vijeća roditelja učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo zatražili su od političara da odmah preduzme mjere za sprječavanje svih oblika ugrožavanja sigurnosti građana. Šta očekujete od tog apela?
HALILOVIĆ: Nisu reagirali samo u Kantonu Sarajevo… Toga je bilo i ranije. Najsvježije su reakcije javnosti u Banjoj Luci i u Sarajevu, koje i danas traju, povodom nerazjašnjenih ubistava dvojice mladića (David Dragičević i Dženan Memić) iza kojih, po svemu sudeći, stoje akteri iz političkih i policijskih struktura. I u slučaju ubistva dvojice policajaca u Sarajevu značajnija je reakcija javnosti, konkretno u Sarajevu, nego reakcija vlasti. U ova tri posljednja slučaja (odvojena ubistva mladića i brutalna egzekucija policajaca) utješno je jedino što su empatiju prema žrtvama pokazali građani u svim dijelovima BiH bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i što su prvi put u svim kantonima i entitetima prihvatili i obilježili dan žalost onda kad su sahranjeni ubijeni policajci.

MONITOR: Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom nakon još jednih ,,razočaravajućih izbora”?
HALILOVIĆ: Vjerovatno se neće dogoditi ništa što već nije viđeno… Političari iz vladajućih nacionalnih partija ponovno su iskoristili svoje najjače „oružje” – strah kojim uspješno manipuliraju još od ranih devedesetih godina. Uz to, imaju i neupitnu podršku regionalnih centara (Beograd, Zagreb i Ankara). I mada su osvojili najviše glasova – nisu apsolutni pobjednici i dobili su manje mandata nego ikada ranije. Sačuvaće vlast iako bi im mogla iskliznuti. Problem je, međutim, u tome što je građanska i liberalna opozicija razjedinjena, iako ima šansu da bar na kantonalnom nivou preuzme vlast. Ako opozicija u tome uspije i napravi funkcionalnu vlast bar u dva do tri kantona i postigne dobar rezultat, to bi mogla biti dobra vijest za sve i označiti početak kraja nacionalnih partija. U tom slučaju ovi izbori ne bi bili sasvim razočaravajući.

MONITOR: Da li su u pravu analitičari koji tvrde da je aplikacija BiH iz februara 2016. godine za članstvo u EU ponovo gurnuta u briselske ladice?
HALILOVIĆ: Vjerovatno. Ali, treba kazati da ni ta aplikacija nije bila iskrena, kao ni odgovor EU. Podnosilac aplikacija u to vrijeme je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović, koji, kao i njegov HDZ i politički establišment u Zagrebu, stalno ponavljaju da su „Hrvati u BiH nositelji evropskih vrijednosti” i glavni pokretači na tom putu. Nisu ni „nositelji”, ni „pokretači”, nažalost, kao ni politički lideri druge dvije nacije.

Zapravo, liderima nacionalnih partija ni ne odgovara otvaranje procesa euro-atlantskih integracija (NATO i pregovori o EU), jer to je u suprotnosti s njihovim ličnim statusima i povezanošću s kriminalom. Dragan Čović je već prošao dva krivična postupka, jednom čak bio i osuđen u Sudu BiH na pet godina da bi na kraju, nakon žalbe, Sud BiH odlučio da nije nadležan i da taj slučaj treba preuzeti sarajevsko kantonalno tužilaštvo i sud. U međuvremenu bitna sudska dokumentacija je „izgubljena” tokom prevoza iz Tužilaštva BiH do Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (na udaljenosti jedva tri kilometra) i Čović je oslobođen zbog „nedostatka dokaza”?! Ni Milorad Dodik nije u boljem položaju, jer su i protiv njega otvorene najmanje dvije krivične istrage koje su, takođe, na volšeban način zatvorene. Bakir Izetbegović nema ta iskustva, ali ne znači da i sam ne bi došao u takvu poziciju ako i u BiH prevlada vladavina prava.

Na kraju, da budem jasan do kraja, ni građani u BiH nisu u jednakom položaju. Dio Srba ima državljanstvo Srbije, iako mu ono ne donosi neke naročite privilegije (zasad), dok svi Hrvati imaju hrvatsku putovnicu i sve privilegije građana EU (procentualno blizu 95 posto). Jedino Bošnjaci nemaju te pogodnosti i objektivno su najviše zainteresovani za EU. Ali to ne znači da i njihovi lideri dijele istovjetne ambicije. To što se u njih zaklinju naravno, nije dovoljno.

MONITOR: Pripadnici MUP-a Republike Srpske su prije tri godine sa policijom Kantona Sarajevo pretresli prostorije portala Klix.ba, u Sarajevu. Povod je bio audio snimak o tome da premijerka RS, navodno, govori o kupovini poslanika u entitetskom parlamentu kako bi obezbijedila većinu za formiranje vlasti. Kako Vi kao bivši glavni urednik Oslobođenja i ombudsman za medije Federacije BiH to komentarišete?
HALILOVIĆ: To je očito bio direktni udar na slobodu medija. Iza tog upada dvije policije bila je odluka Općinskog suda u Sarajevu koji je odobrio takvu vrstu pretrage nakon što je ovaj najčitaniji portal objavio video zapis o političkoj trgovini (afera je dobila ime „dva papka”). Pozitivno je u svemu što su u tom času većina novinara i medija u BiH stali u odbranu medijskih sloboda i izvršili pritisak nakon čega je povučena odluka Općinskog suda. I ja sam bio učesnik u tim protestima i takođe javno istupao u medijima jer je bilo važno ne ostaviti ih usamljenim kad vlast vrši pritisak i pogotovo u slučaju razotkrivanja političkih podvala i prevara.

MONITOR: Kako kao medijski stručnjak ocjenjujete medijsku scenu u BiH. Koliko se poštuju profesionalni standardi, koliko su mediji slobodni, ima li cenzure…
HALILOVIĆ: Nesumnjivo je da je u posljednjih pet do deset godina došlo do osjetnog pogoršanja političke klime u zemlji i do povećanja političkih tenzija ključnih političkih aktera i da se veliki dio tih političkih sukoba prelama i preko leđa novinara i medija. Naime, najviše napada na novinare i medije dolazi upravo iz kruga državnih i entitetskih vlasti (od predsjednika vlada, ministara, poslanika i dužnosnika političkih partija), koje bi, po definiciji, u demokratskom društvu (u koje se i oni, očito lažno, zaklinju), morale da osiguraju uslove za nesmetan rad novinara i medija.

Vlasti u BiH, međutim, nisu dio rješenja već su objektivno dio problema. Iz tog kruga dolaze najozbiljniji napadi na medije, čak otvoreni bojkot medija i medijskih institucija (na direktnom su udaru jednom bili javni servis BiH – BHT1, drugi put Regulatorna agencija za komunikacije, ili pojedini mediji kao što je slučaj sa vrlo popularnom TV kućom iz Bijeljine!), takođe pokušaji discipliniranja novinara (sudski procesi), a da se i ne govori o ličnim uvredama i prijetnjama s pozicija vlasti. Neki od tih lidera, kao što je Dodik, ne ustručavaju se da novinaru poruče da će ga „udaviti”, drugome poželi da mu „srce stane i skoči krvni pritisak”…

Takva politička klima je, naravno, ohrabrila ljude iz kriminalnog i mafijaškog miljea, koji se ne ustručavaju i direktnijih fizičkih prijetnji, uključujući i anonimne prijetnje smrću. Najmanje dvojica novinara su prošle i pretprošle godine morali tražiti privremeno utočište izvan BiH zbog vrlo ozbiljnih prijetnji, dok je jedan od novinara nedavno pretučen u centru Banjaluke.

Šta i ko može ojačati slobodu medija? Odgovor je koliko jasan i jednostavan, toliko i nerealan u sadašnjim okolnostima. Dakle, samo radikalna promjena na političkoj, ekonomskoj i, zašto ne reći, na medijskoj sceni (previše je medija koji se dodvoravaju vlastima i kriminalcima) može biti osnova za slobodne i odgovorne medije. Ma koliko to danas izgledalo daleko od nas, vrijedi se i sada boriti za takav cilj. To većina novinara i dio medija čini i zato u ovoj „balkanskoj krčmi” nije ugašeno svjetlo.

Politički uplivi Beograda, Zagreba i Turske

MONITOR: Evropska unija najavila je paket poteza, uz slanje jasne poruke vrhu Srbije i Hrvatske, da se podalje maknu od Bosne i Hercegovine. Zašto EU tako reaguje?
HALILOVIĆ: Kad su u pitanju Srbija i Hrvatska, onda je jasno da oni nisu napustili ratne planove o vlastitom proširenju na račun BiH. Ali više ne ratnim sredstvima, jer je to nemoguće, već na drugi način. Ne govori Dodik slučajno da je „BiH nemoguća država” i Vučić da „BiH može opstati isključivo na temelju slova Dejtona”. U isto vrijeme Hrvati traže ispunjavanje „duha Dejtona”.

Uz to, i Beograd i Zagreb to čine i zbog vlastite i međunarodne javnosti. Vlasti u Hrvatskoj podržavaju radikalne zahtjeve HDZ u Hercegovini, jer im oni uzvraćaju svojim glasovima na izborima u Hrvatskoj i ujedno time zadovoljavaju apetite sopstvenih radikala u HDZ Hrvatske. Na sličan način to čini i predsjednik Srbije Vučić: dodvorava se radikalima u Srbiji, šalje lažne signale Srbima u Republici Srpskoj i usput „balansira” (trguje!) između Rusije, s jedne strane, i USA i Evropske unije, s druge. BiH je u njegovim planovima moneta za potkusurivanje u političkoj trgovini oko Kosova.

Turska je u ovim političkim uplivima u BiH najmanje prisutna i ima najmanju ulogu, iako nije zanemariv vapaj koji prema njoj iskazuje najveća bošnjačka partija (SDA) i dio Bošnjaka. Ali, Turska je ujedno važna politička karta u rukama srpskih i hrvatskih nacionalista da bi Bošnjake optuživali za „radikalni islamizam” i za „pokušaj stvaranja islamske države u Evropi”.

Uslova za rat nema

MONITOR: Mnogi su u regionu, a i u EU, zabrinuti da je zbog aktuelnih političkih tenzija na Balkanu moguće izbijanje novog rata…
HALILOVIĆ: Uslova za rat jednostavno nema, iako ima i ratobornih pojedinaca i grupacija na terenu koji bi rado da „konačno raščiste račune”. Rat može biti uvezen izvana, kao što su i ratovi devedesetih godina, ali ovog puta u kontekstu mnogo širih međunarodnih procesa. Nadam se da svijet neće poći tim putem.

Veseljko KOPRIVICA