Povežite se sa nama

PERISKOP

Mehine bjeline

Objavljeno prije

na

Za Mostarce bio je i ostao Maestro, za Zagrepčane najbolji šansonjer među slikarima, za sve ljubitelje likovnosti diljem svijeta slikar nestvarnih bjelina. Meha Sefić Maestro

 

Djetinjstvo sam provodio  u sasvim drugačijem Mostaru nego što je ovaj današnji, podijeljeni. Našu bezbrižnost, pa i svojevrsnu mediteransku “fjaku”, potencirala je na ulicama, trgovima, po sokacima, stalna prisutnost onih osoba koje smo obožavali i cijenili, a nadasve bili prisni s  njima “kao sa svojima”, iako su imali auru regionalno, pa i u jugoslavenskim razmjerama umjetnika od formata. To su bila vremena Vlade Puljića, Miše Marića, Dade Miladina, Ivana Kordića, Dragana Šakovića, Ante Vicana, Cuce Stajčića, Juse Nikšića, ali i stalnih gostiju Mostara: Miroslava Mike Antića, Pere Zubca, Skendera Kulenovića.

Ipak, jedna se umjetnička persona nametala i tada a i do danas je u mojim uspomenama ostala jarkijim od svih ostalih. Za Mostarce bio je i ostao Maestro, za Zagrepčane najbolji šansonjer među slikarima, za sve ljubitelje likovnosti diljem svijeta slikar nestvarnih bjelina…

Meha Sefić Maestro sa istom je strašću “utkivao” tu svoju čudesnu bijelu boju i u nenadmašne portrete, Stari most u varijacijama i iz raznih kutova slikan…

Njegova su slikarski oživljenja cvijeća, posebice ruže imale metafizičku nestvarnost…

Sve je na Maestrovim slikama odjekivalo čudesnom kristalnošću bjeline…

Ta bjelina koju je Maestro “gajio” dosljedno, od svojih platana do besprijekornih bijelih odijela, mantila, kišobrana i šešira prati me do dana današnjih kao zvonki odsjaj te čudne imperijalnosti mostarskog duha.

Maestrove bjeline razgarale su u mojoj duši stvaralačke ognjice i traženje autentičnih putova ne samo u teatru i književnosti, nego prije svega u stilu življenja.

Svi smo ga, bar iz moje generacije, pokušavali slijediti, pa i bezuspješno imitirati.

A Maestro se samo zagonetno smiješio.

Čak i onda kada je neposredno prije nego mu je duša prhnula zvijezdama, tiho, na uho nekolicini nas svojih prijatelja, na uho sasvim tiho, koliko je već onemoćali glas dozvoljavao, otpjevao onu “Što li mi se Radobolja muti…”

Tiho je otišao jedan od simbola negdanje umjetničke imperijalnosti grada na Neretvi. Gospodstveno. U bjelini. Kako je uostalom i živio.

Danas kad ni najznačajniji galeristi ne mogu doći do Maestrovih genijalnih bjelina mogu samo asociorati na osobnu ideju koju sam javno plasirao prije deceniju – da je grad Mostar dužan izgraditi spomen galeriju “Maestro” koja bi čuvala uspomenu na  bogati slikarski ali i glazbeni opus Mehe Sefića.

Nitko da podrži ideju… Nažalost.

A grad gradom čine ljudi, a ne zgrade.

Jedan od onih koji je Mostar činio Gradom bio je slikar neponovljivih bjelina i šansonjer kojem je noćima pljeskao legendarni zagrebački Ritz bar – Meha Sefić…

U mojim očima ostao je magnetizam metafizičke bjeline…

Sefićevske bjeline!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo