Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica ponovo elaborira tvrdnju da postoji nevidljiva granica između prava javnosti da bude obaviještena i kontroliše vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) i prava onih koji vladaju – makar u pravosuđu – da „nesmetano obavljaju funkciju”.
Medenica nije krila da se to upozorenje, prije svega, odnosi na dio nevladinih organizacija i medija koji nijesu uslišili prethodne molbe/naređenja da se okanu radnji „kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”. Predstavljajući rezultate sudova u prošloj godini, predsjednica Vrhovnog suda nas je obavijestila kako je povjerenje javnosti u pravosudni sistem, autoritet i integritet pravosuđa „od najvećeg značaja za društvo”. Pa, valjda, zbog toga treba ćutati o svemu onome što bi moglo poremetiti očekivanu idilu.
„Tražim”, poručila je Medenica, „kako od stručne, tako i od opšte javnosti, da se uzdže od pokušaja miješanja u sudske procese”. I to je, prema njenom sudu, odgovor na pitanje koje u Vrhovnom sudu izaziva posebnu brigu: „kako ćemo obezbijediti sudijama zaštitu sudijskog, ličnog i porodičnog digniteta, nastojeći pri tom da stvorimo ambijent nesmetanog obavljanja funkcije”.
Šta to znači? Da mediji i nevladine organizacije, „stvarajući ambijente nesmetanog obavljanja funkcije” treba da prećute kako su od Evropskog suda za ljudska prava saznali da je jedan sudija – i to predsjednik suda – duže od tri godine od učesnika sudskog postupka skrivao izrečenu presudu. Nesmetano i nekažnjeno.
Ili je, sa istim obrazloženjem, trebalo ćutati o spoznaji da su, nakon sedam godina sudskog postupka i tri osuđujuće presude, Duško Šarić i Jovica Lončar pravosnažno oslobođeni optužbi da su oprali gotovo 20 miliona eura zarađenih trgovinom narkoticima. Da se ne zna i ne pominje kako su Pljevljaci, u prvom postupku, optuženi (a sud je prilikom kontrole tu optužnicu prihvatio) za krivično djelo koje u Krivičnom zakoniku nije postojalo u vrijeme njegovog izvršenja.
Potom je, objašnjavao je advokat Veselin Radulović, pao još jedan dio optužnice – onaj za proizvodnju i promet narkotika – „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, opuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo”. Pa dalje, korak po korak, dok se optuženi nijesu pretvorili u tužioce koji od države traže naknadu materijalne i nematerijalne štete. Nakon što su dobili pisanu potvrdu o svojoj nevinosti i čistim milionima.
Valja li javnost podsjećati da su na gotovo identičan način optužbi za pranje novca prethodno oslobođeni Rožajci Amina i Mersudin Kalić, supruga i brat Safeta Kalića, pravosnažno osuđenog narkodilera. Ali u Njemačko, a ne u Crnoj Gori gdje mu privatizovane hotele, kako i dolikuje jednom ugledniku iz svijeta biznisa, otvaraju članovi Vlade. A funkcioneri ANB-a idu u svatove.
Ili treba da žmurimo i šutimo, čuvajući dignitet onih koji bi morali biti sretni zato što su izbjegli krivičnu odgovornost za svoje (ne)postupanje.
Medenica sudijama nudi alibi. Svi oni su, kaže, položili zakletvu da će svoj posao obavljati pošteno, pravično i odgovorno, „i zato se od njih očekuje da u svemu garantuju takvo postupanje”. Prema tome, prema rezonima predsjednice Vrhovnog suda, važi: „S obzirom na to da se od sudija očekuje primjereno ponašanje, od drugih učesnika u sudskom postupku – javnosti, medija i nevladinog sektora se očekuje da se uzdrže od bilo kojih radnji kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”.
Sve to dolazi nepunih pola godine nakon što je ista Medenica, tokom skupštinske rasprave o Zakonu o budžetu za 2018. godinu, ustvrdila da se moralnost i autonomija sudija mogu sačuvati samo – novcem. ,,Mi hoćemo moralnog, autonomnog i obrazovanog sudiju, a za to treba novac”, ustvrdila je načelnica crnogorskog pravosuđa, pa nevolju ilustrovala primjerom sudija iz osnovnih sudova: „Njihova plata je hiljadu eura. Niko od mladih sudija nema riješeno stambeno pitanje, pa od toga izdvajaju 250 ili 350 eura za stanarinu. Da li možemo garantovati da sudija sa 650 eura i sa obavezom da 250 predmeta završi za godinu dana može sačuvati svoju moralnost i autonomiju!?”
Koliko je ovdašnjoj javnosti poznato, niko se od ovdašnjih sudija nije suprotstavio ideji da njegov moral i autonomija zavise od mjesečnog sljedovanja novca. Ne valja kontrirati šefovima. Posebno ne u crnogorskom pravosuđu.
I na to će vas, s vremena na vrijeme, podsjetiti ovdašnji mediji i NVO. Recimo, na način na koji je iz suda istjeran Lazar Aković, nakon što je sudio optuženima za ubistvo vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića i policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. Aković je u jesen 2009. obznanio da je prinuđen da podnese ostavku kao žrtva „farsične procedure” razrješenja koja je započeta inicijativom tadašnjeg predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića.
Prije podnošenja inicijative, tvrdio je Aković u Monitoru, Dujović ga je obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”. „Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda ( i tada je to bila Vesna Medenica), da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, kazao je Aković.
Na sjednici Sudskog savjeta, pod predsjedništvom Vesne Medenice, usvojena je Dujovićeva inicijativa i pokrenut je postupak razrješenja. U članu 69 Zakona o Sudskom savjetu navodi se da sudija ,,može biti privremeno udaljen od dužnosti nakon što Sudski savjet prihvati prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje”. Dakle, ,,može”, nije obavezujuće, no Aković je promptno ,,udaljen od dužnosti”, pisao je tada Monitor.
Vijest o odluci Sudskog savjeta Aković je, kaže, saznao iz medija. Dobio je rok od jednog radnog dana da isprazni svoju kancelariju u Višem sudu. Nekoliko sati nakon odluke Sudskog savjeta, Aković ostaje i bez policijske zaštite – usmeno mu je saopšteno da nije više ,,štićena ličnost”, bez obzira na suđenje i presude pripadnicima organizovanih kriminalnih grupa.
Treba li i to da zaboravimo zbog „mira u kući”? Kao i činjenicu da je Aković prije dvije godine bio žrtva do danas nepoznatih napadača. Ili, makar, neprocesuiranih.
Odnosi li se apel Vesne Medenice stručnoj i laičkoj javnosti da se,,uzdrže od pokušaja miješanja u sudske procese” i na one sudske postupke koji su, umjesto pravosnažnom presudom, okončani zastarom. Poput suđenja Acu Đukanoviću zbog nanošenja teških tjelesnih povreda. Suđenja bivšem ministru Petru Ivanoviću zbog saobraćajnog udesa u kome je, na pješačkom prelazu, udario pješaka – maloljetnu djevojčicu. Ili slučaja Limenka u kome su jedan ministar i jedan visoki funkcioner crnogorske policije (Ivan Brajović i Veselin Veljović), obojica direktno potčinjeni tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, njegovom bratu Acu omogućili da bez ikakvog angažmana – na ime izgubljene dobiti – iz državnog budžeta uzme desetak miliona eura. Pa je slučaj zastario, a oni – napredovali u (Đukanovićevoj) službi.
A kada smo kod miješanja i nemiješenja u sudske procese: Vesna Medenica nije ni jednom jedinom riječju pokazala da su joj, zimus, zasmetalae javno izrečene tvrdnje vladajuće parlamentarne većine da neće poštovati presude Osnovnog suda (sporna smjena Gorana Đurovića iz Savjeta javnog servisa). Jednako je prećutala i informacije da će Sudski savjet inicirati izmjenu procedura i zakona kako bi izašao u susret Vladinom naumu da se oteža pristup pravdi onima koji tuže državu.
„Predstavnici Sudskog savjeta stavljaju se u odbranu stavova izvršne vlasti, umjesto da promovišu princip nezavisne sudske vlasti i dostižnosti pravde”, upozoravao je predstavnik NVO KOD Budislav Minić. „Takav presedan može biti opasan i po sudstvo i po prava građana”. A Medenica – ni riječi. Možda još nije čula. Kao što joj je trebalo 12 godina da sazna kako je JNA u Bokokotorskom zalivu imala logor za ratne zarobljenike iz dubrovačkog zaleđa. Čula je, kaže, slučajno – kao vrhovni državni tužilac – od hrvatskih kolega, 2003. godine. Ili i ova informacija potpada pod one koje treba izbjegavati, da se ne bi narušio ambijent nesmetanog obavljanja funkcije. Ili još bolje: nekažnjenog.
Ti si moja čokolada
U junu 2016, u razgovoru sa članovima skupštinskog Odbora za antikorupciju, specijalni državni tužilac Milivoje Katnić primjerima je pokazivao i dokazivao kako „mafija” pokušava da ga spriječi u naumu da rasvijetli velike afera i zaslužne smjesti iza rešetataka.
Među primjerima nuđenog mita („i po dva-tri miliona”) i pokušaja kompromitacije – radi budućih ucjena ili iznuđene ostavke – najinteresantnija je bila priča o jednoj čokoladi.
„Namještaljka je bila pripremljena i mojoj supruzi koja radi u podgoričkoj Skpštini opštine, u upravnim postupcima. Tu postoji običaj da, kad nekome daju pozitivno rješenje, taj časti čokoladu od dva, tri eura. U čokoladi koja je u jednom slučaju bila namijenjena mojoj supruzi – u pitanju je bio predmet nekog kafića – bilo je spakovano 4.000 eura. Ona, srećom, tu čokoladu nije uzela, a shvatila je šta joj je bilo pripremljeno kada su je na izlazu sačekala dva policajca i pretresla, jer su, kako su mi kasnije kazali, imali anonimnu dojavu da je primila mito”, ispričao je Katnić.
I, vjerovali ili ne, sve se izgleda završilo na priči.
Sredinom prošle godine iz DF-a su podsjetili na čokoladu filovanu eurima. I tajnu njenog donosioca. „Naravno, ni do dana današnjeg ne znamo o kom se licu radi i da li je protiv njega pokrenut postupak”, saopštili su uz tog opozicionog saveza, spočitavajući Katniću da pomenute četiri hiljade ne zadovoljavaju njegov apetit.
Ni dvadeset mjeseci nakon Katnićeve ispovijesti u Skupštini Crne Gore javnost nije obaviještena o identitetu onoga ko je pokušao da udari na čast porodice specijalnog državnog tužioca. Teško je povjerovati da tužilaštvo i policija nijesu sposobni da identifikuju počinioca, odnosno donosioca prikrivenog mita. A još teže shvatiti i prihvatiti da iz nekog razloga to ne žele da urade.
Nije valjda Milivoje Katnić i na slučaj čokolada zaboravio, kao i na mnoge druge, nakon što se, u oktobru 2016. godine, uhvatio u koštac sa teroristima koji su – pod komandom Edija, Sinđe i Paje – htjeli da zarobe i pokore Crnu Goru.
Istjerivanje đavola
Marko Gojčević iz Bara i Der Čaba iz Subotice protjerani su iz BiH sredinom aprila, nakon što su u zatvoru u Zenici odslužili dio jednogodišnje kazne na koju su osuđeni zbog nedozvoljenog držanja oružja i municije. Pošto su dio kazne odslužili, a dio otplatili novcem, Gojčević i Čaba su predati nedležnim službama Republike Srbije, odnosno Crne Gore, uz zabranu ulaska u BiH u narednih pet godina. Kriminalca iz Srbije u domovini čeka 20 godina zatvora zbog naručenog ubistva koje je izvršio 2004. u Novom Sadu. I Gojčević je, kako se kaže, „poznat ovdašnjoj policiji”. U njegovom dosijeu: tuče, pucnjave, nedozvoljeno držanje oružja…
Hapšenje dvojice mladića, prošlog septembra u sarajevskom naselju Hrasno, privuklo je veliku pažnju u regionu. Ne samo zbog toga što su obojica, u vrijeme hapšenja, bili naoružani automatskim oružjem sa prigušivačem i „metkom u cijevi”. I što su, neposredno po hapšenju, policiji Kantona Sarajevo priznali da su u glavni grad BiH došli kako bi izvršili plaćeno ubistvo jednog muškarca iz Novog Sarajeva. O identitetu žrtve i nalogodavcima nijesu željeli da govore, ali su regionalni mediji izvještavali da bi naručeno ubistvo moglo biti pokušaj osvete Armina-Muše Osmanagića, koji je 2014. ubijen u svom restoranu u Baru, hicima iz snajperske puške. Navodno su to ubistvo izvršili pripadnici jedne kriminalne organizacije iz BiH. Po narudžbi, i uz logistiku, Osmanagićeve konkurencije iz Bara…
Gojčević i Čaba su naknadno, po savjetu advokata, povukli priznanje o planiranoj likvidaciji, pa su osuđeni samo za nedozvoljeno posjedovanje oružja.
Prije nego posumnjamo u sposobnost i odlučnost bosankohercegovačke policije i pravosuđa, prisjetimo se da smo i mi imali neke, veoma slične, situacije. Crnogorska policije je krajem 2016. protjerala Adrijana Kovačevića, švedskog državljanina ovdašnjeg porijekla, nakon što je pretresom apartmana, koji je iznajmio u Sutomoru, pronađena skica sa ucrtanom pozicijom kuće u kojoj živi Alan Kožar, jedan od navodnih vođa zaraćenih kriminalnih klanova iz Bara. Iz policije je tada rečeno da ima indicija kako je Kovačević spremao Kožarevo ubistvo, ali nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takve sumnje. Zato je on protjeran u Švedsku gdje, prema navodima tamošnje policije, ima bogat dosije vezan za nasilje i trgovinu narkoticima. Kovačević je, ipak, zahtijevao da ga deportuju u Srbiju.
Tri godine ranije, policija je osujetila pokušaj ubistva Baranina Luke Đurovića (Kožar je, kažu, zauzeo njegovo mjesto u barskom podzemlju nakon što je Đurović nastradao u saobraćajnoj nesreći), nakon što je uhapsila Veselina Pantovića kod koga je pronađena veća količina eksploziva i neregistrovano oružje. U nedostatku dokaza za pripremano ubistvo, Pantović je osuđen na dvije godine zatvora, „samo” za falsifikovanje ličnih isprava i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U zatvoru je bio česta meta napada pripadnika Đurovićeve/Kožareve kriminalne grupe kojoj, očito, nije manjkalo dokaza da je utamničeni Nikšićanin želio likvidirati njihovog nekadašnjeg šefa.
Konačno, policija je prije deset godina u jednom stanu u Podgorici uhapsila desetočlanu grupu koja je tu, navodno, pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića. Nakon višegodišnjeg sudskog postupka osumnjičeni su pravosnažno oslobođeni, a sada je aktuelan sudski proces u kome vlasnik stana u kome je uhapšena navodna „kriminalna grupa” od države traži naknadu za pretrpljenu štetu. Ako nijesmo pomenuli – riječ je o Rožajcu Safetu Kaliću koji je, trenutno, zbog profesionalnih obaveza vezan za Njemačku.
Da mediji i NVO poštuju pravila koja pokušava nametnuti Medenica i njeni istomišljenici iz pravosuđa i tužilaštva, o svemu ovome ne bismo znali ništa.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice