Nakon javne debate između  ZBCG i potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja, može se zaključiti da građani i nijesu neki  faktor kod izbora  izvršne vlasti.  Nakon što glasaju mogu, kao u kladionici,  da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi. Na kraju, kako to  obično biva u kladionicama, biće jedini gubitnici

Bio je to uzbudljiv kraj sedmice. Bilo je “dobronamjerenih upozorenja”, i međusobnih prijetnji ko će koga izbaciti iz Vlade. Ispalo je, nekako, da građani i nijesu baš neki faktor na izbor izvršne vlasti. Koja izgleda postoji radi sebe same.  Nakon što glasaju, građani mogu, kao u kladionici, da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi, koja se izgleda može  rekonstruisati u nedogled,  kad kome padne na pamet,  i uz asistenciju raznoraznih partnera sa strane,  ne obazirući se na osnovne demokratske postulate. Na kraju, kako to i obično biva u kladionicama,  građani bivaju jedini gubitnici.

Počelo je kada je ministar ekonomskog razvoja  i potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj za Glas Amerike oštro odbacio inicijativu uvođenja dvojnog državljanstva  i upozorio da bi to značilo “promjenu nacionalne strukture Crne Gore”.  Poručio je i da se neće mijenjati Ustav da bi se srpski jezik uveo kao službeni, i na kraju  napomenuo da ne isključuje mogućnost nove rekonstrukcije vlade i „novog dogovora“.

“Veoma je važan  jedan momenat, a to je međuvladina komisija u decembru…Mislim da će onda biti momenat da vidimo i sa našim partnerima da li smo spremni u ovakvom timu da nastavimo još snažnije prema ispunjavanju standarda EU ili treba učvrstiti taj tim sa još struktura koje su jasnije iskazane prema evropskim vrijednostima”, kazao je Đeljošaj.  Objasnio je da je malo izanalizirao rezultate podgoričkih izbora i utvrdio da koalicija ZBCG ima u stvari deset posto. „Ako pogledamo ukupno biračko tijelo, upisano, koji imaju mogućnost da glasaju, oni su na nekih desetak odsto. Pola nije ni izašlo.”, pojasnio je.

Uzvratili su iz ZBCG.  U grupnom saopštenju, bez potpisnika, dobronamjerno su priprijetili potpredsjedniku Vlade,  odnosno  „samo jednom od mnogobrojnih predsjednika albanskih stranaka“,  da bi iz nje mogao na kraju biti izbačen – on. Usput ga optužujući za „šovinizam prema srpskom narodu“.

“Zato ga ovom prilikom podsjećamo da on nas niti je uveo u Vladu, niti nas može izbacivati, posebno iz razloga što u Skupštini nema nijednog poslanika iz svoje strančice, ali zato ima dva ministarstva, između ostalog zahvaljujući srpskim poslanicima koji su glasali i gospodina Đeljošaja za ministra i potpredsjednika Vlade. Tako kad Nik Đeljošaj sljedeći put odluči da prijeti koaliciji ZBCG da će ih izbaciti iz Vlade, može mu se desiti da jedino on bude izbačen”,  saopštili su. Uz opasku da se Đeljošaju  “ako previše zagrize, može desiti da polomi zube”.  Valjda će ga ZBCG  obezubiti tako što će ga zamijeniti sa drugim od „mnogobrojnih predsjednika albanskih partija“.  Uz poznati igrokaz o uvažavanju manjina i evropskih vrijednosti.

Bilo je ove sedmice I pomiriteljskih nakana. Oglasio se javnim pismom bivši premijer Zdravko Krivokapić, pokušavajući da pomiri zavađenog premijera i predsjednika države.  Pozvao ih je da ostave sujete po strani i sklope pakt o nenapadanju, dok ne uđemo u EU.

“Kohabitacija je neprirodna definicija u opisivanju odnosa između vas dvojice. Jer vi niste ni tradicionalni, ni ideološki suparnici. Sjetite se da je car Solomon od Boga tražio samo Mudrost”, pozvao je Krivokapić svoje bivše ministre  finansija i ekonomije, na koje je očinski pazio pa se razočarao jer su im u međuvremenu “slučajni prolaznici postali bliži od pravih i iskrenih prijatelja”.  Džaba izgleda i to što je tadašnja vlada sastavljena pod Ostrogom, slavamuimilost.

Možda nas pogledaju geopolitički bogovi, pa se  jednom preko reda i uguramo u Evropu.  Ali, nam ni Bog pomoći neće da postanemo evropsko i normalno društvo dok političke vođe ne budu odgovorne građanima, a ne partijskim interesima i nekim bogovima sa strane.

Milena PEROVIĆ

Od propasti rimskog carstva, u misaonu vizuru čovječanstva urezano je: sve što je stvorio čovjek ima svoj početak i svoj kraj. Svoje vrijeme. Čovjeku su samodati trenuci u kojima može uliti dah besmrtnosti u tu rijeku prolaznosti. Monitor je ugrabio svoj trenutak

Nema druge tajne. Žeđ za slobodom. To je jedina obnovljiva eneregija koja pokreće Monitor. Od prvoga dana i 35 godina potom. Nema drugog objašnjenja toliko dugog opstanka novine u uslovima koji podrazumijevaju da se ona, takva, ne može ni začeti. Žeđ za slobodom. Jedina pokretna i nepokretna imovina Monitora. Od prvog dana i 35 godina potom. Žeđ za slobodom – to je ono zbog čega su Monitor jednako svojim doživljavali i čitaoci i svi koji su ga stvarali i koji su pomagali da opstane. I prvi, i ovaj broj što izlazi, nastajali su uprkos svemu.

Od propasti rimskog carstva, u misaonu vizuru čovječanstva urezano je: sve što je stvorio čovjek ima svoj početak i svoj kraj. Svoje vrijeme. Čovjeku su samo dati trenuci u kojima može uliti dah besmrtnosti u tu rijeku prolaznosti. Monitor je ugrabio svoj trenutak.

Pošteno je reći, događaji i prilike išli su nam na ruku. U ovih 35 godina stali su vjekovi. Zbili su se događaji koji će obilježiti živote generacija i generacija koje će doći. Raspad domovine, kojoj smo pjevali da je čuvamo postojano. Kao klisurine. Polja smrti. Zločini. Pljačke gigantskih razmjera. Teror očiglednosti zla. Bespomoćnost. Odbijanje većine da vidi tu očiglednost. Pridruživanje zlu – poricanje zla. Zanatski, novinarski, to je bilo lako obraditi. Isuviše lako. Ništavilo se valjalo svuda oko nas u bezbroj odlivaka. Trebalo je samo izdržati tu samoću. Tu neizdrživu samoću. Svjedočiti. I biti pružena ruka.

Čitaoci Monitora, nama nisu bili kupci novine. Važnije od svega bilo nam je to što oni postoje. Što su dio nas. I obrnuto. Našim čitaocima trebao je Monitor, glas potvrde njihove usamljeničke misli i njihove želje da ne okreću glavu od očiglednosti, i da odbiju lagati sebe. Da se suprotstave. Bili smo jedni drugima lijek i inspiracija. Ta terapijska veza Monitora i njegovih čitalaca, čudovišno je iskustvo o kojem javnost 35 godina potom malo zna.

Moć i bogatstvo, ti stari saputnici. Iz bunjišta je nikla tranziciona upravljačka klasa. Pobijedili su najbeskrupulozniji i najbezdušniji. Uštirkali su okovratnike. Nametnuli svoj stil i ukus društvu. Razvili zastave. Raspisali neoročene konkurse za nove ture srećnih robova. Sačinili izdajničke liste. Zanatski nije bilo teško uočiti i tu očiglednost. Trebalo je samo izdržati bijes tvoraca novog poretka, a bogami i njihovih robova, opremljenih zastavama, kao toljagama. Trebalo je biti glas onih čiji glas su htjeli da se ne čuje.

Da. Došlo je vrijeme dokidanja monopola nad informacijama, rekli su tumači poretka globalnih pobjednika. Sajber svijet je svijet beskrajne slobode. I kraj istorije je tu. U stvarnosti, došlo je vrijeme masovnih laži. Proizvodnja govora mržnje, ništavila u svim obiličjima, je demokratizovana. To više nije privilegija upregnutih novinara. To mogu partijske vojske, komšije iz kvarta. Masovnost laži proizvela je masovno nevjerovanje u ljudsku riječ. Koban je to znak. Monitor je odabrao da budi moralnu uspaničenost, obamrlih u mećavi laži.

Došlo je vrijeme u kojem je najvažnije u javnosti stvoriti dojam, imidž. Vrijeme kao stvarnosti. Monitor zalazi iza te prašine. Tamo je stvarnost koju mnogi odbijaju da vide. Tamo su ljudi, koji ne žive u vječitom proljeću. Poraženi.

Bi smjena vlasti. Prva bez krvi u istoriji Crne Gore. Novi su pobjednici datum svog dolaska na vlast metnuli na jarbole kao trenutak – naše slobode. Opako je to znamenje. Kao da se sloboda može nekome dati. Pobjednicima smo obećali – na istom situ sijaćemo im žito kao i njihovim prethodnicima. U doba najviše siline bivših gospodara nadzemlja i podzemlja obećali smo: trajaćemo makar dan duže od njih. I obećali smo: kad naši progonitelji ostanu bez moći, branićemo svako njihovo pravo ako im bude uskraćeno. To dugujemo – sebi.

Naposljetku – Veliki svijet. I ona grozničava nada da ćemo jednom biti dio njega. Ubrzanje vremena donijelo je brzinu gašenja iluzija. Danas Veliki svijet liči na naš devedesetiih. Srebrenica se zove Gaza. Monitor svjedoči i svjedočiće dok ga ima. Zanatski, nije to teško. Treba imati srce da vidiš.

Jednom će neki val odnijeti Monitor. Isteći će njegovo vrijeme. To nam je htjela reći sudbina rimskog carstva. Na vidiku su pravila vladanja po kojima novinarstvo koje sumnja i propituje treba ukinuti. Još i više: zatrijeti mu trag. Samo, dah besmrtnosti, ovu neutoljenu žeđ za slobodom, začetu prije 35 godina, ni jedna oluja razvijati neće.

Esad KOČAN

Ko ne  zna o čemu se radi u potrazi lidera ZBCG za špijunima u civilnom sektoru i medijima, neka se propita među novinarima i civilnim/opozicionim  aktivistima iz Rusije. Mnogi su spas od progona  potražili i u Crnoj Gori

Iz mnoštva velikih i malih problema koje opterećuju naše društvo i državu, stratezi koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG) izdvojili su gorući. Treba, vele, hitno predložiti zakon o agentima stranog uticaja, koji bi uredio “funkcionisanje raznih stranih agentura koje pod plaštom nevladinih organizacija pokušavaju da utiču na unutrašnju i spoljnu politiku naše zemlje”.

Više je NVO, zatečeni su  i zgroženi Andrija Mandić, Milan Knežević i njihova ZBCG, “koje sebi daju za pravo da nonšalantno dijele moralne lekcije i etikete gotovo svim političkim, ali i državnim institucijama. Te agenture podmeću, lažu i vode veoma preciznu kampanju za potrebe stranog naručioca za koga rade”.

Sprva je djelovalo kao preuranjena prvoaprilska šala. Na to je ukazivao duhoviti dio saopštenja u kome stoju kako su ovdašnje političke organizacije “zakonom obavezane da svoje finansije učine javnim, a to nije slučaj sa ovim agenturama koje zloupotrebljavaju naziv NVO…”. Ili još duhovitiji: “Naše političko djelovanje je u samoj žiži javnosti i ne postoji jedan argument da radimo za bilo čije interese osim za interese birača i građana Crne Gore”.

Ovo je netačno i formalno (prema propisima) i suštinski (čemu svakodnevno svjedočimo), ali jeste po malo smiješno.

E sad,  upravo zahvaljujući novootkrivenim stranim agentima (mediji su, uz NVO, neodvojiv dio te priče) znamo za sky aplikaciju i njene ovdašnje aktere; za nastavak DPS modela poslovanja u državnim preduzećima – od porodičnog/partijskog zapošljavanja do zloupotreba resursa i novca; za lažne diplome i nekvalifikovane državne funkcionere; sumnjive veze ovdašnjih političara sa licima sa međunarodnih potjernica i crnih lista; prikrivene poslovne veze koje mogu uticati na političke odluke; izborne turiste ali i logističku predizbornu pomoć iz inostranstva…

Pamtimo kako su iz nekadašnjeg DF-a (nijesu bili jedini) podsticali, kadkad i molili, nevladine organizacije i udruženja građana da organizuju proteste, pišu zakone, doprinesu kontroli izbornog procesa… Sve ono što oni i njihovi tadašnji saveznici nijesu mogli ili nijesu umjeli da urade. Tada su bili u opoziciji. Pošto se sa brijega (vlasti) svijet oko sebe drugačije vidi, promijenili su ploču.

Zapamtili su u ZBCG da ni čelnici prethodnih, DPS vlasti, nijesu birali riječi kada je trebalo ocrniti ovdašnje NVO i nenaklonjene medije. Zato su računali i na njihovu podršku. “Mi smo pozvani kao vlast, a ne sumnjamo da ovo isto želi i opozicija”.

Nijesu u ZBCG izmislili toplu vodu. Vladimir Putin prvi je krenuo u borbu protiv NVO i medija – stranih agenata. Zakon uveden 2012. u Rusiji se prvo primijenjivao na NVO koje primaju finansijska sredstva i donacije iz inostranstva. Potom se proširio i na medije, da bi od 2022. i napada na Ukrajinu, kao agenti stranog uticaja zakonom bili prepoznati svi građani i grupe koje iz inostranstva primaju bilo koju količinu novca a objavljuju „štampane, audio, audio-vizuelne ili druge izvještaje i materijale“. Kazna – višegodišnji zatvor i(li) oduzimanje imovine.

Tim su putem, onda, krenule Bjelorusija, Kirgistan, Gruzija, a za njima i članice EU Mađarska i Slovačka. I Milorad Dodik, već neku godinu,u svom entitetu,  razmatra sličnu ideju. Može li se Crna Gora naći u ovom probranom društvu?

Autori ideje o hitnom predlaganju zakona o agetima stranog uticaja, stoluju u državnim institucijama koje su obnovljene i opremljene stranim (uglavnom EU i SAD) donacijama, busaju se budućim projektima koje će, opet, dobrim dijelom finansirati i EU donacije.  Neke grantove ne umiju ni da iskoriste. Ali im smeta kada  taj novac, javno i kroz precizno definisana projektna pravila, pomaže da se razotkriju zolupotrebe vlasti, spriječe štetni “razvojni” projekti ili ojača civilno društvo.

Hitan prijedlog ZBCG odbacili su i njihovi politički saveznici i oponenti. Iskustvo uči da se priča tu neće završiti. Već smo svjedočili jednako nezamislivim idejama koje su, vremenom i (para)političkim kombinacijama, postale normalizovan dio društveno-političke stvarnosti u Crnoj Gori.

Ko ne  zna o čemu se u ovoj potrazi za špijunima radi,  neka se propita među novinarima i civilnim/opozicionim  aktivistima iz Rusije. Mnogi su spas od progona potražili i u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ