Vlasti su se konačno oglasile povodom masovnih iseljavanja sa sjevera Crne Gore, i odlazaka čitavih porodica prema zapadnoevropskim zemljama. Po njima stanje je normalno. Premijer Milo Đukanović je saopštio da se ne dešava ništa alarmantno, a potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj Rafet Husović da mediji preuveličavaju brojke i da bi deset odsto od toga bilo dramatično.

,,Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem koji bi upućivao na potrebu da kažem nekog, incidentnog tretmana ili neke šok terapije. Svakako da ćemo u kontinuitetu pratiti taj problem radom nadležnih državnih institucija i obavještavati javnost. Za sada nema nikakvih podataka koji bi upućivali na potrebu nekog drugačijeg odnosa”, kazao je Đukanović.

Da li je neko očekivao drugačiju reakciju?

Crnogorski zvaničnici su se i tako oglasili tek kada je njemačka ambasadorka u Podgorici Gudrun Štajnaker apelovala na Vladu da se obrati stanovništvu koje odlazi, odnosno da ih pozovu da to ne čine jer prave sebi štetu. Do tada se mjesecima na ovu temu u krugovima vlasti „glasno ćutalo”. Štajnaker je na marginama jednog skupa za TV Vijesti izjavila da građani sa sjevera ne treba da odlaze u njenu zemlju, jer tamo neće dobiti azil, napominjući da je nekoliko mnogočlanih porodica već vraćeno u Crnu Goru.

,,U Njemačku se može ići kao turista, naravno bez vize, ali ako hoćete tamo da radite i ostanete morate imati vizu unaprijed inače vas pošalju natrag. Onda ste samo puno izgubili za put, ili za druge troškove… Molim te ljude, zaista razmišljajte dobro šta radite, to je samo na vašu štetu. Ja bih željela da crnogorska Vlada kaže to svojim ljudima, posebno onima koji su na lice mjesta da to ne urade, da nema smisla, da to nije rješenje problema “, prenijela je TV Vijesti.

Prema više izvora, iseljenici odlaze u dva njemačka grada – Goslar i Braunšvajg. Ti gradovi se nalaze u Donjoj Saksoniji, južno od Hanovera, i zbog odliva stanovništva veoma su zainteresovane za prijem imigranata. Radi se o starim rudarskim krajevima koji bilježe konstantan pad stanovništva.

Premijer Đukanović nije odgovorio na pitanje da li Vlada ima podatke koliko se ljudi u posljednje vrijeme iselilo sa sjevera.

Podatak iz saopštenja civilnog sektora da se sa sjevera od početka godine u države Evrope iselilo oko 4 hiljade građana potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj Rafet Husović ocjenjuje kao ,,proizvoljan i malo naduvan”.

,,Ukoliko bi se ispostavilo da je i deset odsto od te navedene cifre tačno, i ukoliko relevantne institucije potvrde takve navode, naravno da bi to bilo alarmantno i za posljedicu bi imalo određene korake koji bi imali za cilj sprečavanje daljeg iseljavanja”, izjavio je Husović.

Prosto je nevjerovatno da lider Bošnjačke stranke nije informisan da je bošnjačku populaciju u siromašnim gradovima na sjeveru Crne Gore ponovo zahvatila „groznica” odlazaka za zemlje zapadne Evrope u potrazi za boljim životom. Istina je da je teško utvrditi precizne brojke, ali mnogi smatraju da je ovaj talas migracija najveći, poslije onog iz 1999. godine i vremena NATO bombardovanja, kada je sa sjevera naše države na zapad takođe otišlo više hiljada ljudi.

Da li je moguće da Husović ne zna da je talas migracija zahvatio i njegovo rodno Rožaje? Na sjednici lokalnog parlamenta u tom gradu još prije dva mjeseca raspravljano je o ovom problemu, a upravo je odbornik Bošnjačke stranke Hajruš Ledinić kazao da su njegovi sinovi otišli uprkos tome što im je u Crnoj Gori napravio čak i kuće. „Od zidova se ne živi”, izjavio je ovaj rožajski odbornik.

On je još tada naveo brojku od oko hiljadu Rožajaca koji su otišli trbuhom za kruhom prema zapadnoevropskim državama. I ta brojka, od prije dva mjeseca, samo iz ovog grada, demantuje predsjednika BS i potpredsjednika Vlade za regionalni razvoj prema čijim riječima bi, dakle, samo 350 ljudi bilo „alarmantno”.

Prema najnovijem Izvještaju Evropske službe za granice Frontex, početkom 2014. broj azilanata iz zapadnog Balkana u zemlje šengena je u ,,alarmantnom porastu”. U odnosu na januar 2013, u januaru 2014. podneseno je skoro dva puta više zahtjeva za azil, a u odnosu na decembar prošle godine taj broj je povećan za više od 22 odsto. Prema Frontex-u, 2013. godina je bila rekordna po broju ilegalnih prelazaka granica. Registrovano je čak 40 hiljada takvih prelazaka.

U Studiji o socijalnom uticaju emigracije iz 2012. zabilježeno je da su emigranti iz Crne Gore pretežno muškarci, mladi ili srednjih godina i većina njih je upravo iz sjevernog regiona . Iseljavanje se pojačalo od početka krize 2008. godine. Posljednja studija rađena uz pomoć Evropske komisije navodi da se između 1991. i 2003. godine udio stanovnika Crne Gore koji žive u inostranstvu povećao sa 3,9 na 8,1 odsto. Taj procenat se smanjivao u periodu ekonomskog rasta između 2006. i 2008. godine, da bi se s novom krizom opet povećao.

Ako je dobro kako Husović tvrdi, mnogi se pitaju zašto potpredsjednik Vlade ne premjesti svoju kancelariju negdje na sjever države. Zar ne bi bilo logično da je kancelarija potpredsjednika za regionalni razvoj u njegovim Rožajama. Da se odatle pokreću projekti u cilju smanjenja siromaštva i smanjenja regionalnih razlika. Takvog projekta, osim onog pod tragikomičnim nazivom Azmont akademija, nije bilo, a sjever i Rožaje su mnogo siromašniji nego što su bili prije nego je Husović preuzeo važan resor.

Jesen prošle godine obilježili su protesti očajnih bivših radnika Rožaja čija su preduzeća uništena, a oni ostavljeni na ulici. U tom mjestu živi oko 23.000 stanovnika, od toga oko 6.000 njih prima socijalnu pomoć, dok je svega 10 odsto građana zaposleno.

Neki od onih koji sada odlaze iz Rožaja podsjećaju da su prošle godine izgubili i pravo na socijalnu pomoć i da je to bila kap koja je prelila čašu.

,,Jedva smo sastavljali kraj sa krajem, ali nas je dodatno ugrozilo kada nam je u novembru ukinuta socijala. Kao razlog je navedeno da smo supruga i ja sposobni za rad. Ne sporimo, ali gdje da radimo. U Rožajama jednostavno posla nema. U jednom trenutku sam bio u iskušenju da ili dignem ruku na sebe i porodicu ili da odem u azil”, ispričao je jedan od njih.

Kada su u novembru revidirani socijalni kartoni, 3,19 hiljada rješenja o socijalnoj pomoći je ukinuto. ,,Najviše rješenja je ukinuto u Rožajama 1,06 hiljada, u Podgorici 594, Bijelom Polju 274″, saopštio je tada ministar Predrag Bošković. Neki od učesnika protesta u Rožajama zbog teškog života na sjeveru, poručivali su da ministar Bošković mora da razmotri jesu li rješenja o socijalnoj pomoći dijeljena u zamjenu za glas za DPS. Tražili su i njegovu ostavku. Na posljednjim lokalnim izborima DPS je izgubio vlast u Rožajama.

Rožaje nije jedino mjesto sa sjevera gdje su socijalne i ekonomske brojke ispod nivoa dostojanstva.

,,Nakon stečaja i privatizacija uslijedio je potpuni privredni kolaps ne samo u Beranama, nego i na cijelom sjeveru Crne Gore”, podsjetio je nedavno predsjednik beranske Opštine Dragoslav Šćekić.

Zato ovih dana čitave porodice i iz drugih sjevernih gradova – Berana, Petnjice, Gusinja, Bijelog Polja, Pljevalja pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama. Iz očaja bježe u neizvjesnost. Računaju sve je bolje od bespomoćnog čekanja. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično, ali ne neizvodljivo, oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.

„Nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora” , ispričao je ranije za Monitor profesor iz Petnjice Nihad Kršić.

Jedan mladi Petnjičanin ispričao je da je, od kada je uvedena vizna liberalizacija, za Luksemburg išao više puta po tri mjeseca, i da će to činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su u toj zemlji od ranije njegova braća. U Crnoj Gori je radio kod privatnika „od jutra do mraka”, jedva preživljavajući, i shvatio da to nije ono što želi u životu. „Odem u Luksemburg na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem”, kazao nam je ovaj mladić.

Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas, makar privremeno, potraže tradicionalno u Sjedinjenim Američkim Državama.

Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno. Predsjednica najmlađe Opštine Anela Čekić smatra da su procjene koje govore o dvije hiljade ljudi, pretjerane. Ona dodaje da Gusinjani, kao i drugi stanovnici sjevera, za inostranstvo odlaze iz ekonomskih razloga, te da bi otvaranje novih radnih mjesta išlo u prilog zaustavljanju migracija.

Potresne ispovijesti o tome da u svojoj državi ne mogu ostvariti osnovna ljudska prava, pravo na rad i pravo na život, mogle su se pročitati i vidjeti proteklih dana u nezavisnoj dnevnoj štampi i na Televiziji Vijesti iz Bijelog Polja. Ko je mogao ostati ravnodušan na priču mladog bračnog para iz ovog grada, Eldina i Almine, koji je na put u neizvjesnost poveo i tek rođenu bebu.

,,Nemamo uslova za život, nemamo stan, nemamo ništa što bi naša država mogla da nam priušti. Nemamo hranu za bebu, a hrana je skupa. Svi idu, svi se hvale da je dobro, da je bolje. Uglavnom niđe gore ne može da bude nego što je kod nas trenutno”, ispričala je Alma neposredno pred odlazak.

Crnogorske vlasti ne znaju koliko je ljudi otišlo sa sjevera države prema zapadu? Teško je povjerovati da Đukanović i Husović nemaju precizne podatke. Uvijek su znali kako tamo dišu i za koga glasaju. Nije ovo Kina, nije teško obići prelijepa sela u kojima su ljudi vjekovima opstajali, a u kojima više niko ne živi, ili je ostao tek po koji starac i starica.

Izjave Đukanovića i Husovića prije bi se mogle tumačiti kao rezultat straha od ukidanja vizne liberalizacije. Najpreciznije podatke imaće sljedeće godine, pred izbore, kada počne partijsko prebrojavanje glasača. Tada će, ovima što odlaze, nuditi plaćene avionske karte za povratak u domovinu. Na dva dana.

Tufik SOFTIĆ