Povežite se sa nama

MONITORING

Marlboro dimi u Tari

Objavljeno prije

na

„Ne bih ovaj slučaj nazvala aferom”, kazala je vrhovna tužiteljica Ranka Čarapić precizirajući da nadležne državne institucije od decembra prošle godine provjeravaju poslovanje preduzeća Montenegro tobaco company (MTC) i njihovu fabriku za preradu duvana koja nekoliko godina postoji u mojkovačkim Poljima. „Na ovom predmetu se radi i tužilaštvu su dostavljeni svi dosada traženi dokumenti”, precizirala je Čarapić.

Koji dan ranije, takođe se pozivajući na dokumenta, direktor Uprave policije Veselin Veljović je obznanio da mojkovačka fabrika posluje „u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima”.

Potom su Veljović i potpredsjednik Vlade Duško Marković negirali da su suvlasnici u fabrici. Otkud, uopšte, ideja o postojanju tog partnerstva ostalo je nejasno. Možda ta zamisao vuče korijene iz činjenice da se pomenuta fabrika nalazi u zavičaju direktora policije i donedavnog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost. Ili je u pitanju kalukulacija po kojima bi navodni šverc cigareta iz Tare bio nemoguć bez kooperativnosti javne i tajne policije… Iako se Ranka Čarapić o tome nije izjašnjavala, sasvim je izvjesno da ni ona nije vlasnica fabrike koja je, prema najavama, trebalo da zaposli 70-tak Mojkovčana i mjesečno prerađuje 60 do 120 tona duvana.

PRIČA SE PRIČA: Čija je fabrika? Od kada radi? Ko tu radi i gdje odlaze cigarete proizvedene u fabrici Tara? To su pitanja na koja još nemamo zvaničan odgovor i ako se sumnje množe godinama.

Zvanično, fabrika duvana u Mojkovcu se prvi put pominje 2007. U novembru te godine Ministarstvo poljoprivrede pod vođstvom Milutina Simovića obavijestilo je domaće proizvođače duvana da će se od naredne godine njihov proizvod, umjesto u Duvanskom kombinatu u Podgorici, otkupljivati „u novoj fabrici duvana” koja će biti sagrađena u Mojkovcu.

Prethodno je privatna firma MTC, koju je prema podacima iz registra Privrednog suda u Podgorici 7. marta te godine osnovao Esad Zejnilović, od Agencije za duvan zatražila da raspiše tender za „izdavanje dozvole za obavljanje proizvodnje duvanskih proizvoda”. Tender je raspisan krajem 2007. dok je početkom sljedeće godine Tenderska komisije kojom je predsjedavao ministar Simović za pobjednika proglasila jedinog ponuđača – Montenegro tobaco company.

Zvanično, tada je počela gradnja mojkovačke fabrike duvana. Postrojenja su montirana u halama nekadašnje fabrike konfekcije da bi se na njima, najavljeno je, proizvodila dva nova domaća duvanska brenda – Tara i Serdar. Nezvanično, u pitanju je bilo samo legalizacija postojeće fabrike koja je uveliko proizvodila lažni marlboro, vinston, bond… koji je, navodno, iz Mojkovca švercovan na domaće i tržišta susjednih zemalja.

Mediji su upravo 2007. godine izvjestili kako je Agencija za duvan, od ovlašćenog uvoznika cigareta marke marlboro koje se proizvode u fabrici u Nišu, obaviještena da se na crnogorskom tržištu pojavila veća količina falsifikata ovih cigareta, koje se prodaju bez obavezne akcizne markice.

IMA LI DIMA BEZ VATRE: Prema podacima Agencije za duvan, fabrika u Mojkovcu je licencu za proizvodnju dobila u oktobru 2009. Do tada je od DKP već kupila, prema izjavama njenih zvaničnika, 50-tak tona rezanog duvana. „Sada slijedi procedura prema Poreskoj upravi Crne Gore, kako bi što prije došli do akciznih markica”, objašnjavao je direktor kompanije Zejnilović. Zvanično, Tara je proradila prije tačno godinu dana. „Fabrika posljednjih 15 dana intenzivno proizvodi novi crnogorski brend cigareta tara”, saopštio je 8. marta prošle godine Marko Piper, portparol te kompanije.

Njegova izjava može se naći na sajtu Agencije za duvan, skupa sa informacijom da je to dobra vijest i za DKP „, koji je do kraja ove godine, sa MTC-om obezbijedio novi ugovor o rezanju 500 tona duvana vrijednih oko 700.000 eura”. Sa DKP smo ugovorili i kupovinu 150 tona filtera za cigarete, saopštio je Piper precizirajući da u mojkovačkoj Fabrici „već radi 28 radnika”.

Za poređenje – u DKP je u tom trenutku radilo 850 radnika. Koji su, i zbog otvaranja nove fabrike, uveliko strahovali za svoju egzistenciju. Tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović nije, u oktobru 2009, htio da komentariše tvrdnju sindikalne povjerenice iz Mojkovca Bose Pejović da se u fabrici cigareta uveliko radi, da cigarete proizvodi 85 stranih radnika „u zatvorenom sistemu u kome se radi noću i gdje ni finansijska policija nema pristup”.

Ovih dana mediji potvrđuju informacije da u Mojkovcu cigarete proizvode bugarski državljani bez prijave boravka i radne dozvole. I opet se nadležna ministarstva – ekonomije, poljoprivrede i rada i socijalnog staranja prave nevješti.

MTC nema prijavljene strane radnike objavile su TV Vijesti: “Istovremeno, to preduzeće nema nijedan euro uplaćen u kasu opštine Mojkovac po bilo kom osnovu”. Niko u lokalnoj samoupravi nije mogao da objasni zbog čega fabrika koja radi godinu dana nije predala ni poresku prijavu.

Ipak, iz Poreske uprave tvrde da je sve u redu. Makar prema dokumentima koje su oni kontrolisali. Izvori Monitora, upozoravaju da izjave finansijskih policajaca treba prihvatiti sa velikom rezervom, pošto oni nijesu imali uvid u kompletnu dokumentaciju koju su im, bukvalno iz ruku, odnijeli pripadnici Uprave policije pozivajući se na nalog Tužilaštva.

HILJADA GORE –DOLJE: Zvaničnici Tare su tvrdili da su sa radom počeli u februaru 2010. Prošle nedjelje, direktorica Agencije za duvan Branislava Božović iznosi podatak da je ,,Fabrika cigareta i Mojkovcu počela je sa proizvodnjom u drugoj polovini 2010. godine”. Prema podacima Poreske uprave Tara je u prošloj godini zadužila 750 hiljada akciznih markica. To je dovoljno za preradu oko 15 tona duvana. U Agenciji tvrde da su proizveli 16 tona plave i dvije tone bijele Tare. To odstupanje i nije toliko značajno koliko je nelogično da je neko otvorio fabriku da bi u njoj za godinu dana proizveo 1,5 hiljadu paketa najjeftinijih cigareta i ostvario prosječni mjesečni prihod od 10-tak hiljada eura. Malo i za najosnovnije troškove.

Da nijesu, ipak, mojkovačke cigarete putovale i u nekom ekskluzivnijem pakovanju, makar na konjskim zapregama, u cisternama sa lažnim dnom ili pod gomilama šljunka?

,,Manje me interesuje hoće li neko da izveze nelegalne cigarete van Crne Gore”, objasnila je Branislava Božović Vijestima. „Hoću da kažem – nije ni to dobro, ali me prevashodno interesuje da moje tržište bude legalno i da tu nema švercovanih cigareta jer je to moja nadležnost”. Pošto još nije smijenjena znači da i njeni pretpostavljeni u resornom Ministarstvu poljoprivrede i Vladi dijele stav „baš me briga”.

Suštinski, to znači da o mogućem švercu računa vode samo vlasnici mojkovačke fabrike i njihovi poslovni partneri. Problem je što mi ne znamo ko su vlasnici Tare.

Prema registru Privrednog suda Esad Zejnilović više nema nikakve veze sa fabrikom. Novi direktor je Miodrag Novović a vlasnik European International General Trading.

Konstanta je Aleksandar Mrkić, vlasnik nekretnine u kojoj su smještena postrojenja mojkovačke Tare. Mrkić je platio porez na ovu nekretninu. Aleksandrov brat Nikola Mrkić je vlasnik imanja i magacinskog prostora u podgoričkom naselju Donja Gorica u kome se, navodno, skladište mojkovačke cigarete i mašine za štampu ambalaže. Nikšićanin Slavko Musić je, prošlog petka, uhapšen nakon što je previše revnosno branio pristup ovim objektima od novinarske ekipe Vijesti.

Braća Mrkić su javnost prilično nepoznati. Rijetki pamte da je Aleksandar Mrkić investitor objekta zvanog Kiklop na Žabljaku, koji se gradi na osnovu 20 godina stare građevinske dozvole, izdate Lovćen investu 1990. godine, za objekat mnogo manjih gabarita. Ministarstvo za uređenje prostora na čelu sa Branom Gvozdenovićem stalo je, 2008. na stranu Mrkića.

U maju 2003. policija je u Mojkovcu zaplijenila cisternu mercedes (NK 277 – 63) firme MN Press iz Nikšića zato što je u njoj bilo skriveno 10.789 šteka ronhila švercovanog sa Kosova. Vozač cisterne je pušten na slobodu. Izjavu je dao i vlasnik preduzeća. Nikola Mrkić je objasnio da je cisternu izdao i da nema nikakve veze sa otkrivenim švercom. Mediji nikad više nijesu pomenuli taj slučaj.

Krajem prošle godine, kada je Ranka Čarapić krenula u provjeru Tare, Vladan Joković, nasljednik Duška Markovića na čelu ANB odlučio je da rasformira ogranak ANB u Mojkovcu i smijeni dotadašnjeg šefa Vladetu Rakočevića. Rakočević, koga javnost zna kao osobu koja u telefonskom razgovoru nalaže policajcu da pusti Nasera Keljmendija, iako on sa sobom nosi pola miliona eura gotovine, objasnio je da je riječ o najavljenoj sistematizaciji i reorganizaciji.

Može li priča o Tari imati sličan epilog.

Zoran RADULOVIĆ

ŠEMSO DEDEIĆ, BIVŠI NAČELNIK ROŽAJSKE POLICIJE
Šverc nije prestao

Bivši načelnik rožajske policije Šemso Dedeić kaže da je spreman da ponovi sve što je o organizovanom švercu duvana preko ove opštine rekao za Monitor u oktobru prošle godine.

„Ne samo da sam spreman da ponovim, već ako je potrebno i da potpišem”, kaže. Dedeić je poručio da ima pravo i obavezu da kao građanin progovori o pojavama organizovanog kriminala i prekograničnog šverca. On je kazao da ne stoje kritike direktora Uprave policije Veselina Veljovića da je njegova obaveza bila da o tome priča kada je bio u službi, a ne sada.

„Nijesam ni tada ćutao, pričao sam tamo gdje je trebalo, u okviru organa službe. Danas o tome pričam javno, kao građanin i na to imam pravo”. Dedeić je za naš nedjeljnik prije četiri mjeseca kazao da organizovani šverc duvana nikada nije prestao, rekavši da se ne treba tjerati sa kuririma i sitnim švercerima, po planinama oko Rožaja, već da je lakše šlepere zaustavljati na Ribarevinama ili Slijepač mostu.

„Naravno, lakše je čekati da krenu konjske zaprege preko rožajskih planina i hvatati i udariti na pojedince na periferiji nego na centralne ličnosti blizu proizvođača duvana” – upozoravao je Dedeić.

Na pitanje da li su šleperi sa cigaretama imali pratnju, Dedeić je kazao da nije njegovo da o tome govori, ali da vjeruje da policija ima saznanja u vezi sa tim.„To su pitanja na koja treba da odgovaraju policija i državni tužilac”.

Dedeić nije iznenađen aferom vezanom za fabriku u Mojkovcu.

„Znao sam da postoji fabrika. Da li je ona radila po zakonu ili je proizvodila cigare za ova rožajska brda, to ćemo vidjeti. Ne bih da pričam o nečemu što ne mogu da dokažem”, objašnjava bivši načelnik rožajske policije.

T. S.

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz vlade (resornog Ministarstva)  brojne primjedbe zainteresovane javnosti na ponuđeni dokument, nijesu željeli ni da ih čuju. Ko želi, može da im piše, saopštio je ministar Slaven Radunović, najavljujući skoro usvajanje pripremljenog PUP-a Podgorice

 

Obećano je pretvaranje Podgorice u „modernu metropolu“. Dobićemo građevinsko zemljište umjesto šuma u Rogamima i na Gorici. Višespratnicu umjesto gradskog bazena u Tološima (ulica Baku), stambena naselja umjesto igrališta i prostora za rekreaciju u Zagoriču, Zlatici, na Marezi. Potencijalna šetališta uz rijeke Moraču (Zlatica) i Širaliju (Rogami) takođe će postati prostori za stanovanje i komercijalne djelatnosti. Park prirode Zeta dobiće – kolektor. U dijelu zaštićenog prostora vodoizvorišta Mareza mogao bi nići dio novog grada Velje brdo.

Duž bulevara Podgorica –Tuzi, 300 metara sa lijeve i desne strane, umjesto vinograda uzgajaće se će –zgrade. Takođe na zahtjev Plantaža, i zemljište u Kokotima  (42 hektara) koje im je nekada dato na korišćenje, za podizanje vinograda, a sada se izgleda vodi kao njihovo vlasništvo, biće prenamijenjeno iz poljoprivrednog u zamljište „za centralne djelatnosti“ (magacini, hale…). Samo njima, ali ne i ostalim vlasnicima okolnog zemljišta. „Prođe li im što su zamislili, Plantaže će se proizvodnjom vina baviti samo iz hobija“, čuli smo od verziranih.

Ko se ne sjeća lekcija iz osnovne škole da je Crna Gora oskudna s poljoprivrednim zemljištem, moraće da ih pritvrdi. Usvoji li Vlada pripremljeni prijedlog izmjena i dopuna Prostorno urbanističkog plana Glavnog grada, na prostoru opštine Podgorica biće izgubljeno oko 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (od sadašnjih oko 30 hiljada urbanizaciju će preživjeti 22.018 hektara). Najbolje poljoprivredno zemljište – čak i ono sa postojećim sistemima za navodnjavanje –postaće građevinsko.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KADRIRANJE  U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU: Familija, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kumovi, ujaci, partijski drugovi, supruge, politički dogovori,  prate imenovnja u bezbjednosnom sektoru.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora odlučujući uticaj na izbor  Ivice Janovića na čelo ANB imao je Janovićev kum Branko Krvavac,  šef kabineta premijera

 

Zaspali smo s jednim, probudili se s drugim šefom ANB-a. Na telefonskoj sjednici, u sitnim večernjim satima, Vlada je krajem prošle sedmice na brzinu izabrala vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbijednost, Ivicu Janovića. Prethodni  šef ANB, Boris Milić  je  „iz ličnih razloga“ podnio  ostavku.  Lični razlozi pojavili su se nakon razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem.  Ne smetaju da  ostane u Agenciji.

Janović je četvrti direktor ANB u protekle četiri godine. Njegov izbor nijesu podržali samo potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević, oboje iz redova Demokratske narodne partije.  Sudeći po naknadnim i  rijetkim pojašnjenjima mnistara koji su glasali Janovića, svi ga mahom površno poznaju.  Preporuka mu je, kako je to objasnio ministar pravde Bojan Božović –   premijerovo povjerenje.  “Za mene je najveća preporuka Spajićeva odluka. Spajić ima veliko povjerenje u njega”, objasnio je Božović.

Da se premijer oko izbora novog šefa ANB nije konsultovao  sa partnerima u vladi, tvrdi lider DNP Milan Knežević. “Spajić nikoga nije upoznao sa radnom biografijom novoimenovanog šefa ANB-a”, kazao je.

Novog direktora ANB ne poznaju ni u  bezbjednosnom sektoru.. Prosto, ne dolazi iz tog resora. Privatni je preduzetnik, a prema registru Privrednog suda među osnivačima je dvije kompanije –   La Bottega Company  i Gvardija. Bio je oficir Plovidbene straže na Italijanskoj kompaniji MSC. Od 2018. godine se bavi turizmom, vlasnik je Vile L Palace u Budvi.

Janovića dobro poznaju u vrhu  Pokreta Evropa sad (PES).  Mediji su već objavili, on je rođak poslanika te partije Tonćija Janovića, suprug predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Janović, imenovane na tu funkciju u aprilu ove godine.  Novi šef ANB je  i kum Spajićevog šefa kabineta Branka Krvavca.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROGRAM ES2, FUNKCIONERI I OSTALI: A kolika je vaša plata?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih, isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem

 

 

Ovih dana bili smo, ne bez razloga, zatrpani zanimljivim statističkim podacima serviranim iz državnih službi koji se tiču najvećih, najmanjih, prosječnih zarada u Crnoj Gori.

Od Poreske uprave saznali smo da je najveća obračunata i isplaćena zarada u ovoj godini iznosila 187.308,22 eura bruto (oko 140.000 eura neto). Srećni dobitnik bio je državljanin Crne Gore zaposlen u sektoru koji se vodi pod šifrom djelatnosti “nespecijalizovana trgovina na veliko“. Koji dan ranije, iz Ministarstva finansija stigao nam je, nakon višemjesečnog zatišja, popis 2.000 najvećih zarada isplaćenih iz državnog budžeta za mjesec oktobar. Prethodno se oglasio i Monstat, saopštavajući da je prosječna oktobarska neto zarada iznosila 944 eura neto (1.137 eura bruto).

“Prosječna zarada u statističkom istraživanju za mjesec oktobar ne odnosi se na sve oktobarske zarade koje veliki broj izvještajnih jedinica isplaćuje u novembru, već će one biti sastavni dio istraživanja za novembar koje će biti objavljeno 30. decembra”, napominje se u saopštenju kojim se objašnjava da su u njihovu računicu ušle samo isplaćene oktobarske zarade. Zato, zaključili su u Monstatu, “efekti Vladinog programa Evropa sad 2 nisu u potpunosti sastavni dio ovog saopštenja, već će biti potpuno obuhvaćeni narednim”.

Ovaj dodatak saopštenju kupuje vrijeme premijeru Milojku Spajiću koji je, ne jednom, obećao kako će podnijeti ostavku ukoliko, sa isplaćenom oktobarskom zaradom, prosječna (neto) plata u državi ne bude 1.000 a minimalna 700 eura. U skladu sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad iz proljeća prošle godine. Ne bi trebalo da začudi ukoliko Monstat objavi kako je novembarska, a možda i korigovana oktobarska prosječna zarada, bliža zacrtanom cilju od sada nedostajućih 56 eura. Ako, i ne dosegne obećanu hiljadarku. U prosjeku.

To će pokazati da je premijer bio u pravu, uz malo finansijske gimnastike kojom smo dobili dva minimalca (u zavisnosti od školske spreme ali i od sistematizacije radnih mjesta). Ali neće utješiti mnogobrojne na ovdašnjem tržištu rada koji  su se nadali da će, dolaskom na vlast Milojka Spajića i njegovog PES-a, minimalac koji primaju porasti na 700 eura. A on je  600, ili 16 posto manji. Tako će, za 12 mjeseci, zapošljeni koji primaju minimalnu zagarantovanu zaradu  biti uskraćeni tačno za dvije plate.

Drugi problem uočljiv iz prilično šture statistike pokazuje da su minimalna i prosječna zarada sve bliže jedna drugoj. Što znači da je sve više zapošljenih u Crnoj Gori čija se zarada kreće u rasponu od stvarne minimalne (600 eura) do iznosa koji je od minimalca veći do 50 odsto. Ili tek nešto preko toga (prosječna zarada je oko 57 odsto veća od minimalne). Zvanično nemamo te podatke, ali je osnovano predpostaviti da je riječ o ubjedljivoj većini onih koji imaju zvaničan posao i primaju legalno obračunatu zaradu.

Za primjer: onaj Crnogorac što je jednog mjeseca u ovoj godini primio 140.000 eura (država se tu ovajdila za skoro 50 hiljada eura) tada je, statistički, 407 isplaćenih minimalnih zarada pogurao do državnog prosjeka. Iako su ti ljudi kući ipak donijeli samo 600 eura. Jasno nam je da to nije redovna plata, jer da jeste primao bi istu ili sličnu svakog mjeseca, ali sistem je tako prepoznaje.

Može i ovako: svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti sastavljaju kraj s krajem. Ni onima koji stvarno primaju zarade u visini državnog prosjeka nije mnogo lakše.

Da se razumijemo, nije problem što jedan mali dio zapošljenih ima plate koje liče na evropske, ili su u rangu sa njima. Problem je što velika većina preostalih nije u sličnom položaju, uprkos svom znanju i trudu.

Kada bi se Monstat, Poreska uprava, Fond PIO, ili svi skupa, potrudili da izračunaju medijalnu zaradu – to je iznos u odnosu na koji tačno polovina zapošljenih prima veću, a druga polovina manju platu – dobili bi mnogo realniju sliku o stvarnom standardu zapošljenih, ali i o tome šta i u kojoj mjeri utiče na raspon zarada u Crnoj Gori (obrazovanje, zvanje, politička podobnost,  državi/privatni poslodavac, sektor u kome se zarađuje…).

Možda je to i razlog što ne znamo medijalu. Bez nje, možemo pratiti samo podatke po sektorima, onako kako ih selektuje i prezentuje Monstat. Ti podaci kažu da zapošljeni u državnoj upravi i odbrani (23 hiljade zapošljenih, 996 eura prosječna oktobarska plata) zarađuju, u prosjeku, 13 eura više od 15 hiljada zapošljenih u zdravstvu i 41 euro više od prosječne zarade u obrazovanju (18 hiljada zapošljenih). Istovremeno, u prerađivačkoj industriji prosječna plata je skoro 250 eura (ili 25 odsto) manja nego u državnoj upravi. Za sada.

Vlada je pripremila Nacrt izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, javna rasprava je završena 8. decembra i sada čekamo da prema Skupštini krene prijedlog novog Zakona. Jedna od novina koja je izazvala najveću pozornost javnosti jeste naum da se plate javnim funkcionerima, izmjenom koeficijenata, povećaju za 30 odsto.

Vlastima nije pomoglo ni objašnjenje da javni funkcioneri nijesu samo političari (poslanici, ministri, predsjednici Skupštine, Vlade i države) već i rukovodeći ljudi sudske vlasti, VDT, glavni i ostali tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, lokalni funkcioneri, članovi Senata Državne revizorske institucije, ombudsman, predsjednik Državne izborne komisije…

Sada  pojedini službenici u sistemu imaju veću platu od nadređenih rukovodilaca, pokušao je opravdati taj naum ministar finansija Novica Vuković. Ni to se  objašnjenje u javnosti nije primilo kako treba. Jedni su insistirali da je političarima i sadašnja plata prevelika u odnosu na učinak, drugi nabrajali privilegije: od službenih automobila i telefona, preko zapošljavanja savjetnika, službenih putovanja i dnevnica, naknada za članstvo u raznoraznim komisijama i plaćanje “dodatnih” angažmana koji, često, podrazumijevaju isti posao za koji su i redovno plaćeni.

Zato su u Ministarstvu finansija odlučili da obnove praksu objavljivanja 2.000 najvećih plata isplaćenih iz budžeta. Ne bi li javnost uvjerili kako, za razliku od ljekara-specijalista, univerzitetskih profesora, sudija i tužilaca sa vrha hijerarhije pravosudog i tužilačkog sistema, po kojeg policajca… političari ne stoje baš najbolje sa zaradama.

Tu je praksu ministar Vuković uveo na početku svog mandata, ali su brojne falinke u evidenciji dobar naum učinili krajnje upitnim. Pokazalo se da Ministarstvo finansija ne razlikuje zaradu i naknade, redovne ili vanredne, koje se periodično isplaćuju (godišnje, polugodišnje…). Pa sabira babe i žabe. Istovremeno, Vlada nije  javnostii ponudila podatke o zaradama političara koji platu zarađuju upravljajući državnim, lokalnim i javnim preduzećima. Po dubini. Iako dobar dio njih nije plaćen ništa manje od onih koje su se našli na vrhu objavljenih lista. Dok je dio njih od javnosti skrivao svoju zaradu. Tako podaci NVO Institut alternativa pokazuju da trećina izvršnih direktora i više od polovine članova odbora direktora crnogorskih državnih preduzeća nije prijavilo zaradu.

Uglavnom, na listi 2.000 najvećih  ni jednom nijesmo imali dva puta istu osobu na njenom vrhu. Tako je ovomjesečni pobjednik – direktor Instituta za biologiju mora (oktobarska zarada 5,56 hiljada eura) na prethodno objavljenoj listi imao zaradu nešto veću od dvije hiljade eura, što ga je pozicioniralo na 1.177 mjesto. Valjda jedina korist od ovih nepotpunih i ponekad netačnih podataka bilo je što je direktor RTCG Boris Raonić odlučio da sebi smanji platu nakon što je u februaru zasjeo na čelo liste. Sada je 39. sa platom od skoro  3,4 hiljade eura.

Da država, i kada su plate u pitanju, može biti i majka i maćeha pokazuje i podatak o prosječnoj zaradi u zdravstvu. Koja je jedva desetak eura iznad državnog prosjeka, i ako vidimo da na listi 2.000 ljekara ne fali. Ali ih zato nema dovoljno u državnim bolnicama. Pošto su negdje drugo spremni da ih plate više, uz manje rada.  Kao što ni mladih sudija i tužilaca nema u sudnicama, uprkos stalno otvorenim konkursima. Dok Vlada istrajava na stavu da se trogodišnji pripravnički staž u pravosuđu odrađuje za minimalac od 600 eura. Baš toliko će, otprilike, porasti plata ovdašnjim političarima kada izglasaju već pripremljeni zakon.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo