INTERVJU
MARKO BEGOVIĆ, DR SPORTSKIH NAUKA: Postoje ljudi koji žive od sporta, a ne vole ga

Objavljeno prije
10 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Dugogodišnja politizacija sporta od strane politički eksponiranih ili povezanih lica urušili su crnogorski sport i vrijednosti koje sport bašini
MONITOR: Kako komentarišete, nedavno objavljenu, komunikaciju predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i predsjednika COK-a Dušana Simonovića s početka 2022. u kojoj vas vrijeđaju. Što je razlog ,,bijesa”?
BEGOVIĆ: Kao što sam ranije ukazao, ovakav diskurs nije iznenađujući, jer se radi o pojedincima koji su u dužem vremenskom periodu zarobili sportske organizacije. Klijentelizam i nepotizam predstavljaju jedini model funkcionisanja čuvajući monopol i odanost partikularnim interesima. Uz odsustvo adekvatnih znanja i kompetencija, jedino gdje takav profil može dominirati jeste u partitokratskim, tj. veoma politizovanim društvima. Period 2021.-2022. karakterišu aktivnosti usmjerene da se oblast sporta, kao aktivnost od javnog interesa, uredi, pa bijes kako navodite, upravo je refleks na procese demokratizacije i sužavanja prostora za zloupotrebe i nenamjensko trošenje sredstava poreskih obveznika. Takođe, ideja da imam moć da na takav način utičem na međunarodne sportske organizacije i vodeće svjetske medije, dovoljno govori o njihovom strahu ali i znanju kako funkcionišu uređeni sistemi. Podsjetiću vas da to nije novina, jer su i 2021. godine govorili da sam uticao na odluku Svjetske antidoping agencije (WADA). Čini se da bi ljekovito bilo da sportski radnici, novinari ali i politička struktura odbace ovakav način komunikacije i rada koji nijesu ni sportski ni civilizovani.
MONITOR: U septembru 2021. izabrani ste za vd direktora Uprave za sport i mlade. Kakvo stanje ste zatekli u Upravi i sportu?
BEGOVIĆ: Razlog mog dolaska vezan je za kontinuiranu nemogućnost koja datira od 2015. godine, da primijenimo međunarodno obavezujuće norme i standarde u oblasti antidopinga. Sva rješenja koja su ponuđena od strane Crne Gore bila su lišena adekvatnog pravnog i institucionalnog okvira, pa je septembra 2021. godine, WADA usvojila nepopularnu odluku, koja je sadržala i sasvim izvjesnu suspenziju crnogorskog sporta. Imajući u vidu moj dotadašnji angažman u međunarodnim sportskim forumima, a posebno što sam bio Izvjestilac Savjeta Evrope i ranije član Izvršnog odbora Komiteta za sport (EPAS), pozvan sam od strane crnogorske vlade da riješim problem.
Stanje u ovom javnopravnom organu nadležnom za poslove sporta i mladih je bilo prilično nesređeno, od same strukture, operativnih cjelina, nadležnosti do kapaciteta ljudskih resursa. Iako je 2018. godine Vlada usvojila Plan optimizacije 2018 – 2020, u tadašnjem Ministarstvu sporta i mladih, broj zaposlenih je kontinuirano rastao. Tako je akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji sa nekih 14 izvršilačkih pozicija iz 2017, narastao na preko 50 do sredine 2020. godine, dok se obim posla nije mijenjao. Razumije se, ovo uvećanje pored kršenja propisa države Crne Gore pratilo je odsustvo funkcionalne analize rada ovog organa državne uprave. U ovome i leži dobar dio problema, ne samo za pitanje antidopinga, već i drugih gorućih izazova, a tiču se sistemskog uređenja sporta.
MONITOR: Ostavku ste dali u aprilu 2022., što ste prije nje pokušali da promjenite i da li ste uspjeli?
BEGOVIĆ: Kako nijesam zavisio od partijske (i vjerske) kombinatorike, uhvatio sam se u koštac sa svim problemima, neselektivno. Prvo, u rekordnom roku je riješen problem sa WADA i otvoren je put, uz podršku kolega iz Finske, Kanade i Australije, da izazovi vezani za nasilje na sportskim manifestacijama, namještanje sportskih rezultata i druge negativne pojave, dobiju institucionalni tretman. Po prvi put, započeta je temeljna analiza materijalno-finansijskog poslovanja, iako je bila zakonska obaveza i ranije, i jedan broj nacionalnih sportskih saveza je morao da vrati novac u državni budžet. Vodeći se australijanskim, britanskim i francuskim modelima, uveden je set kriterijuma za raspodjelu sredstava sportskim subjektima. Raspodjela sredstava za 2022. godinu, je umnogome bila balansirana, ali po prvi put su značajno podržane talentovane sportistkinje i sportisti, kao i prepoznata specifičnog paraolimpijskog sporta u Crnoj Gori. Takođe, zakonskim promjenama, nominalno je sprovedena depolitizacija sporta, tj. ojačana je politička autonomija sportskog pokreta. Sprovedena je funkcionalna analiza i predložen je drugačiji organizacioni oblik uz racionalizaciju izvršilačkih pozicija za 40 odsto. Po prvi put je pokrenuta i istraživačka djelatnost sa namjerom da se u perspektivi uključi i matična visokoškolska institucija za sport i fizičko vaspitanje.
MONITOR: Kako danas vidite stanje u crnogorskom sportu?
BEGOVIĆ: Nažalost, i široj javnosti je jasno da je sportsko postignuće više plod porodičnog angažmana ili rijetkih stručnjaka, a ne sistema. Dugogodišnja politizacija sporta od strane politički eksponiranih ili povezanih lica urušili su crnogorski sport i vrijednosti koje sport bašini. Ove pojedince karakteriše ograničena organizaciona sposobnost, nesmjenjivost i izostanak odgovornosti. 18 godina od obnove nezavisnosti, danas sve veći broj naših sportista ili sazrijeva u drugim državama ili za iste nastupe, dok mi u našim vodećim sportovima angažujemo strance za nacionalne selekcije.
Nije novina da našim najtrofejnijim sportistkinjama i sportistima nijesu uplaćivani obavezni doprinosi, iako je zakonska obaveza što upućuje da sportske organizacije djeluju u sivoj zoni, a nadležni organi odbijaju da rade svoj posao stručno i nepristrasno. Kao što sam u više navrata u ukazivao, Crna Gora nije sportsko čudo, ne zbog sportista, već zbog onih koji su na pozicijama odlučivanja bez odgovornosti. Primanja predsjednika saveza ili drugih čelnika (po običaju volonterski angažman), iznose više hiljada evra, dok gro naših sportista nema ni osnovne uslove za amatersko bavljenje sportom. Ruku podrške svakako im obezbjeđuje jedan dio medijskih radnika u klasičnom klijentelističkom odnosu, zato i nema istraživačkih tekstova, dok je kritika na rad sporadična. Očigledno je da postoje ljudi koji žive od sporta, a ne vole sport i sve ono što sport predstavlja.
MONITOR: Predajete u Norveškoj, a držali ste predavanja i u mnogim evropskim zemljama. Koliko se naš sistem obrazovanja razlikuje od tamošnjih i kako se to preslikava na situaciju u sportu?
BEGOVIĆ: Sistem obrazovanja je bitno drugačiji, i nije ih moguće porediti iz najmanje dva razloga. Prvi, primjena akademskog integriteta je dio kulture u Norveškoj. Drugi, student i primjena znanja predstavljaju centar prioriteta akademske zajednice, pa za konkretnu oblast, studenti vrlo rano bivaju angažovani u sistemu sporta, dok istraživanja čine osnovu izrade javnih politika u sportu. U Crnoj Gori to nije slučaj i djeluje da je Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, dobrim dijelom isključen iz sportskog sistema, dok su strateški ciljevi više spisak želja nego realna potreba i stanje.
MONITOR: Što je potrebno promjeniti da bi se stanje u sportu, koji svako malo potresaju afere, promjenilo na bolje?
BEGOVIĆ: Prvenstveno, neophodno je uvesti posve drugačiji koncept sporta, tj. usmjeriti javne politike na razvoj učesničkog sporta. Kako bi se stvorile neophodne infrastrukturne pretpostavke, postojećim sportskim objektima kojima bi trebalo centralizovano upravljati zbog veličine zemlje, krucijalno je pridodati makar jedan nacionalni trening centar za takmičarski sport, i desetak objekata na lokalnom nivou. Činjenica je da izražena korupcija, nasilje u sportu i namještanje sportskih rezultata negativno utiču na učešće u organizovanim fizičkim aktivnostima. S tim u vezi, u institucionalnom smislu neophodno je proširiti nadležnosti, tj. preoblikovati postojeću Nacionalnu antidoping organizaciju u Agenciju za integritet u sportu sa znatno proširenim nadležnostima. U tom smislu, početni koraci za vrijeme mog kratkog mandata su već uspostavljeni, kao i obezbijeđena međunarodna tehničko-ekspertska podrška. Suština je usmjeriti potencijal sporta u službi razvoja crnogorskog društva polazeći od vaspitno-obrazovnog, zdravstvenog i šireg društvenog značaja sporta. Zato je važno buduću strategiju i zakonski okvir temeljiti na demokratskim principima i korpusu ljudskih prava. Takođe, neophodno je, što je već standard u razvijenim zemljama, ograničiti broj mandata u nacionalnim sportskim savezima, dok s druge strane omogućiti aktivno učešće sportista i sportskih radnika u organima upravljanja i procesima donošenja odluka.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici srpski narod proglašava genocidnim
-
PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti
-
U ogledalu
-
18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva
-
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo
-
VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje