Koju bi rečenicu na posljednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac dopisao dok je Đoković podizao pehar

Stop! Sigurno sam pogrešno čuo. Čekaj da vratim snimak, da čujem još jednom. Vratio sam i čuo sam još jednom ono isto u šta nisam mogao povjerovati. Nadobudni engleski novinar, pred TV kamerama, zaista je postavio baš to pitanje Novaku Đokoviću poslije njegove pobjede u četvrtfinalnom meču ovogodišnjeg teniskog turnira u Vimbledonu:

“Čime objašnjavate tu svoju životinjsku glad za trofejima?“

Životinjsku glad!? – baš tako je rekao?

Animal hunger! – tako, nego šta!

O čemu ovaj priča? Šta brblja? Kako sebi dopušta? Znate onu latinsku sentencu:Quod licet Iovi, non licet bovi! – Što je dopušteno Jovu (Jupiteru), nije dopušteno volu! Da sam bio u blizini, opalio bih mu šamar – bio je moj spontani refleks. Odmah zatim, shvatio sam da bi ova pedagoška mjera bila velika greška. Zen-budistički šamari i udarci štapom mogu podsjetiti na pristojnost onoga ko je na nju zaboravio. Ne mogu je utuviti u glavu nekome ko nikada nije ni čuo za pristojnost. Ovdje je u pitanju nešto drugo, mnogo veće. Trenutak njegovog istinskog nadahnuća. I tada mi je sinulo. Smjesta sam mu oprostio. Ingeniozni momak je upravo obogatio riznicu mudrih izreka za priručnik  “Elementa Latina“ novim biserom: Quod licet bovi, non licet Iovi! – Što je dopušteno volu, nije dopušteno Jupiteru! Rekao je nešto što ni sam Jupiter ne bi sebi dopustio! Ali on nije Jupiter. Može sebi dopustiti da kaže šta god mu padne na pamet.

Kada u svojoj 40 godini,  Federer pokušava da osvoji još jedan Vimbledon i da ga doda na svojih 20 Grend Slem titula (od kojih je več devet vimbledonskih!), to je sportski duh u svojoj destilisanoj emanaciji kojoj vrijeme ne može ništa! Kada se Nadal, u svojoj 36-oj godini, samo  mjesec dana ranije, iz petnih žila borio da uz već 13 osvojenih titula na Rolan Garosu, upiše i četrnaestu, to je bila demonstracija najplemenitije ljudske strasti za podvigom. Ali kada se Đoković drzne da u svojoj 35 godini uopšte igra u Vimbledonu, uz to sa dobrim izgledima da i on osvoji svoj dvadeseti Grend Slem pehar, to mora biti da je životnjska glad za trofejima! To i ništa drugo!

  I tako mi pade na pamet da je, ravno prije 140 godina, dakle 1881 godine, Mark Tven  objavio knjigu The Prince and the Pauper¸  na ovim prostorima prevedenu pod naslovom Kraljević i prosjak. Veza između ove knjige i nedavno završenog teniskog turnira u Vimbledonu, na kom je Novak Đoković, time što je osvojio svoj 20-ti Grand Slem turnir, smrtno uvrijedio onog TV reportera i njegove istomišljenike,   može opravdati i originalni naslov i postojeći prevod, uz lepezu varijanti koje bi u kolokvijalnom jeziku bile znatno živopisnije i pri tom ostale vjerne Mark Tvenovoj  ideji izraženoj u originalnom naslovu. Kao na primjer: Princ i goljo; Princ i beskućnik; Princ i uličar.  Iritiran arogancijom engleske aristokratije koja se sa indignacijom i otvorenim prezirom  odnosila prema demokratskom društvu SAD bez klasnih barijera, Mark Tven je  kroz ova dva socijalno suprotstavljena  lika, zapravo epitomizirao britansku monarhiju i SAD demokratiju kao dva društvena sistema među kojima postoji odnos subordinacije, superiornosti i inferiornosti, Uprkos svih socijalnih razlika i političkog antagonizma monarhije i demokratije, ono što je u ljudima ljudsko ostaje neizmjenjeno.   Fabula ovog romana sasvim je jednostavna: maloljetni engleski princ razmijenjuje svoje odijelo sa uličnim  odrpancem svojih godina, veoma sličnog stasa i izgleda, da bi iskusio njegov život bez stega protokola i svakodnevnih obaveza.  U početku ove avanture, oba dječaka prolaze kroz velike nevolje, ali se brzo prilagođavaju i jednako uspješno djeluju u svojim novim ulogama. Kao što princ izlazi na kraj sa svim izazovima pauperizovanog polusvijeta Londona, tako i njegov vršnjak iz tog polusvijeta brzo potvrđuje svoje sposobnosti  u kraljevskoj kući kao da se u njoj rodio i odrastao.

U krajnoj liniji, tezom da svaki normalan mlad čovjek može biti uspješan i kao princ, makar bio i uličar, odnosno, da svaki princ može uspješno opstati i među ološem sa ulice,    ovaj roman zapravo afirmiše zaključak o univerzalnom karakteru ljudskih sposobnosti i moralnih vrijednosti, na koje čak ni ekstremno suprotstavljene  socijalne okolnosti nemaju presudni uticaj.

U istom trenutku u kom sam ovo shvatio, ugledao sam među 15.000 gledalaca na Vimbledonu, glavom i brkovima (kao što znate, bradu nije puštao ali brkovi su mu bili za priču!) Mark Tvena! Dok je Đoković podizao pehar, na poslednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac je dopisao jednu rečenicu, okrenuo notes prema meni i zadržao ga dovoljno dugo da sam mogao jasno pročitati ono što je napisao:

“Svaki je čovjek princ! Koliko god nas ubjeđivali u suprotno, ne smijemo to nikada zaboraviti!”     

Ferid MUHIĆ